Categories
Izdvojeno Vesti

Odlično društvo na tronu 54. PIF-a

Dječji žiri u sastavu Leonarda Iva Dozan, Mia Dozan i Marko Laštro jednoglasno je donio odluku da se najboljom proglasi predstava AKO ME NE BUDE u izvedbi Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Republika Hrvatska

Stručni žiri u sastavu Katarina Kolega, Saša Latinović i Olga Vujović donio je na sastanku 23. 9. 2021. slijedeće odluke:

NAGRADE

  1. LAZAR NOVKOV –  za glazbu i dizajn zvuka u predstavi KRONOPATULJCI, u izvedbi Kazališta lutaka Bratislava, Slovačka Republika;
  2. MAJA LUČIĆza scenografiju i vizualni identitet predstave AKO ME NE BUDE, u izvedbi Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Republika Hrvatska;
  3. 3. MAJA LUČIĆ, TAMARA KUČINOVIĆ i TONI LEAKOVIĆ za izradu lutaka u predstavi AKO ME NE BUDE, Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Republika Hrvatska
  4. Ansambl predstave KRONOPATULJCI Kazališta lutaka Bratislava, Slovačka Republika – za dinamičnu, duhovitu i preciznu animaciju te usklađenu i prožimajuću skupnu izvedbu;
  5. UROŠ KAURINza uvjerljivu i energičnu glumačku i animacijsku izvedbu u predstavi CAREVO NOVO RUHO, Kazališta lutaka Maribor, Republika Slovenija;
  6. TILEN KOŽAMELJza uvjerljivu i energičnu glumačku i animacijsku izvedbu u predstavi CAREVO NOVO RUHO, Kazališta lutaka Maribor, Republika Slovenija
  7. TONI LEAKOVIĆza ulogu Mede, suptilnu i preciznu karakterizaciju lika sa snažnom emocijom u predstavi AKO ME NE BUDE, Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Republika Hrvatska;
  8. ANDRIJA KRIŠTOFza ulogu Ježa, suptilnu i preciznu karakterizaciju lika sa snažnom emocijom u predstavi AKO ME NE BUDE, Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Republika Hrvatska;
  9. JAN POPELAza duhovitu i dinamičnu animaciju Zle vile u predstavi TRNORUŽICA, KAZALIŠTA DRAK i Međunarodnog instituta figurativnog kazališta, Češka Republika
  10. JAKUB MAKSYMOVza režiju predstave KRONOPATULJCI, u izvedbi Kazališta lutaka Bratislava, Slovačka Republika;

 

NAGRADA “TIBOR SEKELJ” za predstavu s najhumanijom porukom dodjeljuje se KAZALIŠTU LUTAKA LJUBLJANA, Republika Slovenija, za predstavu NEBO IZNAD NAS.

 

GLAVNA NAGRADA “Milan Čečuk” za najbolju predstavu u cjelini dodjeljuje se KAZALIŠTU LUTAKA BRATISLAVA, Slovačka Republika, za predstavu KRONOPATULJCI.

Categories
Intervjui Vesti

LIVIJA KROFLIN: „Ima nas još koji vjerujemo u snagu lutke!“

Draga Livijo, uz PIF si vezana već više od tri desetljeća. U to vrijeme mijenjala si funkcije, no ljubav prema festivalu je bila trajna. Kakav je bio PIF kad si stigla? Možeš li istaknuti njegove zlatne godine?

Na PIF se često gleda kao na skromni mali festivalić koji je počeo ni od čega i živio od entuzijazma svojih organizatora, kojima ionako nije bilo toliko stalo do lutkarstva koliko do esperanta. Da, točno je da je PIF počeo ni od čega, točno je da je godinama živio od entuzijazma, točno je da su ga organizirali esperantisti, ali točno je i to da su PIF od samih početaka usmjeravali najveći lutkarski stručnjaci: već od prvoga PIF-a dr. Jan Malík, odmah nakon prvoga PIF-a aktivno se uključio Milan Čečuk, od simpozija na 6. PIF-u dr. Henryk Jurkowski, kasnije Edi Majaron, Borislav Mrkšić, Dalibor Foretić, Kosovka Kužat-Spaić, Zvonko Festini i drugi. Organizatori su odmah od početka pokazali ozbiljnu ambiciju te su, riječima tadašnjeg direktora Zlatka Tišljara, imali viziju da PIF „s vremenom postane jedan od najrenomiranijih lutkarskih festivala u svijetu“. Već su na prvome festivalu uključili svjetsku UNIMA-u i organizirali simpozij! Dakle, bili su svjesni da postoji svjetska lutkarska udruga! Još su se godinama organizirali simpoziji. Danas toga više nema.

PIF je postajao sve veći, sve snažniji, sve važniji. Ja sam došla na njegov dvadeseti rođendan, bio je mladić u naponu snage a i dalje se razvijao. Grad Zagreb smatrao ga je važnom kulturnom manifestacijom. Nikada nije bio osobito bogat, ali uspijevali smo dobiti važna kazališta i ponajbolje predstave. Rekordan broj sudionika zabilježili su 22. i 30. PIF – na svakom je sudjelovalo po dvadeset i pet kazališta. Uz razne popratne programe. Jubilarni 30. PIF pokazao je dvadeset i sedam predstava i trajao najduže od svih PIF-ova u povijesti: čak devet dana.

Tijekom godina na PIF-u su gostovala gotovo sva najznačajnija europska kazališta 20. i 21. stoljeća, uz neka gostovanja s drugih kontinenata. Također su se predstavili najznačajniji lutkarski umjetnici: redatelji, animatori, likovnjaci.

Možeš li istaknuti neka imena koja su bila na PIF-u, a čija će zvučnost i veličina još dugo odzvanjati u uhu svakog pravog lutkara i kazalištaraca?

To je uvijek nezahvalno, jer tko bi se svih sjetio! Ali evo. Sudjelovali su: Wrocławsko kazalište lutaka, DRAK, Naivno kazalište Liberec, Alfa, Buchty a Loutky, islandski Leikbrúðuland, slovenski Konj, gledališče figur, Družina Jordi Bertran, Stuffed Puppet Theatre (s genijalnim Nevilleom Tranterom), Državno akademsko centralno kazalište lutaka „Sergej Obrazcov“, Vijetnamsko narodno lutkarsko kazalište (sa svojim lutkama na vodi), a od solista Yves Joly, Albrecht Roser, Percy Press Junior, Henrik Kemény, Claudio Cinelli, Salvatore Gatto, Gaspare Nasuto, Mima i Bane Janković. Gledali smo predstave zaista velikih lutkarskih redatelja: Wiesława Hejna, Josefa Krofte, Slavča Malenova, Olega Žjugžde, Aljakseja Ljеljauskog, Atanasa Ilkova, Nikoline Georgieve, Cristiana Pepina, Marije Signorelli, Fabrizia Montecchija, Jože Pengova, Edija Majarona, a tu su bili i naši Davor Mladinov, Borislav Mrkšić, Kosovka Kužat-Spaić, Zvonko Festini, Luko Paljetak… Svoje su umijeće kreacije i tehnologije lutaka pokazali čuveni Adam Kilian, Petr Matásek, Ivan Conev, Jadwiga Mydlarska-Kowal, Eva Farkašová, Maja Petrova i naši Berislav Deželić, Branko Stojaković, Zlatko Bourek. Kad sam pisala doktorat, shvatila sam da se povijest europskoga lutkarstva može kroz PIF čitati i učiti kao iz udžbenika! Žao mi je što se ta naša prekrasna, ali prolazna umjetnost ne može sačuvati i pokazati novim generacijama koje dolaze, a nisu imale sreću vidjeti sve te divote.

Livija Kroflin na promociji knjige "Estetika PIF-a", foto, Ivan Špoljarec
Livija Kroflin na promociji knjige “Estetika PIF-a”, foto, Ivan Špoljarec

Što bi istaknula važnim podalje samih lutkarskih imena?

Kao svoj veliki uspjeh vidim jedno organizacijsko, a ne umjetničko pitanje. Naime, kad sam došla, Savjet PIF-a bio je sačinjen po delegatskom načelu. Ja sam se založila za to da u Savjetu budu znalci, a ne birokrati. To se i dogodilo nakon 25. PIF-a. Kako je to uspjelo, zapravo ne znam, ali uspjelo je. Nije dugo trajalo. Da, trajalo jest godinama, ali onda su se opet pojavile ljudske taštine i razne računice, pa smo opet došli na delegiranje raznih ljudi u Savjet PIF-a, ljudi koji veze s lutkarstvom nemaju.

Ponosna sam što smo pokrenuli predstavljanje lutkarskih škola, pa smo tako predstavili Državnu visoku lutkarsku školu (ESNAM) iz Charleville-Mézièresa (nakon toga je predstavljanja tada još vrlo mlada Morana Dolenc odlučila otići učiti lutkarstvo upravo u tu školu), Školu vizualnoga kazališta iz Jeruzalema, akademije iz Praga (DAMU), Sofije (NATFIZ), Varšave (Odsjek za lutkarsku umjetnost u Białystoku), Krakova (Lutkarski odsjek u Wrocławu), Budimpešte, Minska, Bratislave i Sankt Peterburga. PIF je glavni krivac što danas imamo prvu, i dosad jedinu, diplomiranu lutkarsku redateljicu u Hrvatskoj. Naime, kad je Zlatko Sviben, tada voditelj Odsjeka za kazališnu umjetnost na akademiji u Osijeku, vidio njihovo predstavljanje i upoznao se s dekanom, prof. Nikolajem Naumovim, pozvao ga je da predaje na osječkoj akademiji. Tu je Naumov uočio Tamaru Kučinović, koja svoj redateljski nerv očito ni kao studentica nije mogla sakriti, i pozvao je da po završetku studija glume i lutkarstva dođe u njegovu klasu studenata lutkarske režije. Ostalo je povijest…

Bili smo jako ponosni kad smo mogli pokazati i svoga „konja za trku“: studenti prve generacije studija glume i lutkarstva predstavili su se s lutkarskim programom već na 38. PIF-u i ponovno, ambicioznije, na jubilarnom 40. PIF-u.

Pokrenuli smo i izdavačku djelatnost. Tadašnji direktor Zlatko Tišljar uvijek je bio čovjek od akcije i volio je uvoditi novosti i provoditi nove ideje. Odmah je ponudio da će moj magisterij izdati kao knjigu. Tako je izdana Zagrebačka zemlja Lutkanija. Nakon toga pokrenuli smo biblioteku Lutkanija, zatim i Veliku Lutkaniju, u kojima smo objavili Jurkowskoga, Mrkšića, Paljetka i niz knjiga o izradi lutaka i zbirki lutkarskih igrokaza.

Ima još nešto čega se rado sjećam iz toga vremena, a čega nije bilo ni prije ni poslije: izleta za sudionike PIF-a. Nije umjetnička kategorija, ali je silno važno za festivalsku atmosferu. To sam mogla provesti zato što sam u to vrijeme bila i ravnateljica Međunarodnog centra.

Inače, ja sam na PIF došla kao „šljaker“, kao organizator, ali me lutkarstvo zanimalo, pa sam i o svom trošku (tek se kasnije to promijenilo) posjećivala druge lutkarske festivale. Izvijestila bih kad god bih vidjela zanimljivu predstavu i moji su se prijedlozi uvažavali. Tek sam nakon 30. PIF-a, dakle nakon deset godina, postala urednica programa odnosno umjetnička voditeljica PIF-a. Nije mi to palo s neba.

Nakon ove silno bogate šetnje poviješću PIF-a koji je bio puno više od skupa predstava, kako bi definirala PIF, ali i ostale festivale, danas?

Nemam definiciju. Vode se razgovori o festivalima, koliko su se promijenili i imaju li oni danas uopće smisla. Vahid Duraković, na primjer, koji je nekoliko godina vodio, nakon rata ponovno pokrenut, festival u Bugojnu, napisao je i znanstveni rad koji je nazvao „Festival – roba ili znanstveno-estetski laboratorij“. Ono što su nekad bili „znanstveno-estetski laboratoriji“, danas sve više postaje roba, mora se umotati u šareni papir da bi se dobro prodalo i da bi se zaradilo. Naravno da se na PIF-u ne može zaraditi, pa zato ne bih dalje o bolnoj temi.

Ali ja i dalje vjerujem u festivale, na njima se stvara neka posebna energija zbog koje svašta možete, barem dok festival traje. Mnogo se toga vidi, mnogo se sazna, mnogo se nauči, a druženje s kolegama, istomišljenicima i istozaljubljenicima nezamjenjivo je, kako nam je, uostalom, još zornije pokazala izolacija zbog korone.

Livija Kroflin, foto: Privatni album
Livija Kroflin, foto: Privatni album

Tvoj druženje i odnos prema lutkarstvu razvija se usporedo s druženjem s PIF-om. Koliko su na tvoje poglede i razmišljanja utjecale tisuće predstava koje si pogledala, što uživo, što preko snimaka, selektirajući program?

PIF je bio moja najveća lutkarska škola. Rekla sam već da sam se s lutkarstvom upoznala u ZKL-u, koje je tada bilo dobro, ozbiljno i promišljeno kazalište, ali ipak je to bio samo jedan pogled na lutkarstvo. PIF mi je otvorio nevjerojatne vidike. Samo u Zagrebu vidjela sam predstave iz pedesetak zemalja s doslovce svih kontinenata (osim, naravno, Antarktike, ali ne bih se začudila da se i tamo, među pingvinima, nađu nekakve lutke!). Zahvaljujući PIF-u, a zatim i UNIMA-i, putovala sam i u druge zemlje, pa tamo na festivalima vidjela još više raznih kazališta, a nagledala sam se i cijelog mnoštva snimaka. Uvijek se sjetim Edija Majarona, koji je volio naglašavati: „PIF je nama lutkarima škola“. Karakteristično je što je to govorio čovjek koji je već silno mnogo znao o lutkarstvu, koji je i sam putovao po svijetu, gledao i čitao. (Oni koji ništa nisu znali, nisu shvatili niti da bi na PIF-u mogli nešto naučiti.) Dugo, dugo nije u cijeloj tadašnjoj državi, Jugoslaviji, bilo nikakvog studija lutkarstva, sve dok se taj nije pojavio u Osijeku 2004. godine.

Kako bi, nakon tih tisuća i tisuća odgledanih predstava, definirala svoj idealni lutkarski izraz? Što treba imati predstava koja se najviše približava tvojim lutkarskim idealima? Koja se predstava, lutkar ili kazalište najviše primaknula tom izrazu?

Morat ću o tome razmišljati kako bih bila spremna za neke buduće intervjue. Moji su odgovori mucavi i nemušti, to je prevelika tema. Jednostavno ne znam odgovor. Da pokušam. U lutkarskoj predstavi glavna mora biti lutka, zapravo animacija. Lutka može biti bilo kakav predmet, može biti samo znak, lutka čak ne mora biti izravno animirana, može biti animirana akcijom i energijom glumaca koji igraju oko nje, može cijeli prostor biti animiran, ali lutka ne smije biti svedena na rekvizit, ne smije biti manje vrijedna, ne smije pokazivati svoju nemoć pred „svemogućim“ glumcem. To rade nevješti lutkari koji i nisu lutkari, koji ne vjeruju u lutku, koji lutku niti poznaju, niti vole, niti je proučavaju, niti se njome bave.

Naravno, kao i svaka predstava, mora me se ticati, mora prvenstveno pobuditi moje emocije. Sve to imaju (imale su) predstave Josefa Krofte, Wiesława Hejna, Nevillea Trantera… da ih opet ne nabrajam, a u posljednje vrijeme i, srećom, tu „iza ugla“, predstave Tamare Kučinović, a čini se da su na vidiku još neki novi lutkarski redatelji. Jedva čekam!

Categories
Izdvojeno Vesti

Vodič kroz veliko finale 11. Lutkokaza: Od ljubljanske scenske poezije preko velikog osječkog hita do hvalospjeva apsurdu

Završni dio 11. Lutkokaza možete pratiti na stranici contemppuppetry.eu. Program nudi tri predstave koje će biti dostupne sedam dana od premijernog termina te radionicu naše kazališne kritičarke Anđele Vidović.

Predstave

Ponedjeljak, 31. 5., 20h
Lutkovno gledališče Ljubljana, Pješčanik

Autor i redatelj: Miha Golob (razgovor s autorom pročitajte ovdje)
Vizualno oblikovanje: Miha Golob
Dramaturgija: Mojca Redjko
Oblikovatelji svjetla: Maša Avsec i Gregor Kuhar
Igraju: Miha Arh, Barbara Kanc k. g.

O predstavi: Četiri stranca stupe u prostor beskrajnih mogućnosti u kojemu oblikuju krhak svijet u stalnim mijenama: sipajući, skupljajući i razdvajajući zrnca pijeska stvaraju svemir, vrijeme, bića i prostore, prirodne pojave, raspoloženja i odnose, građevine i predmete. No, pješčanik nije tek prostor stvaranja, već druženja. Stvarajući u pijesku, neznanci se povezuju, a njihova „igra“ postaje metafora života i življenja.

Online premijera:  11. Lutkokaz
Uzrast: 5+
Trajanje: 50 minuta
Jezik: neverbalno
Dostupno do: 7. 6.

Utorak, 1. 6., 20h
AUK, Ako me ne bude
Ispitna predstava Maje Lučić na 2. godini diplomskog studija Lutkarske režije na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku
Po motivima istoimene priče Sergeja Grigorjeviča Kozlova
Autori teksta: Maja Lučić i ansambl
Režija i dramaturgija: Maja Lučić
Mentorstvo: doc. art. Tamara Kučinović
Vizualni identitet osmislila: Maja Lučić
Izrada scenografije: Maja Lučić s obitelji, Siniša Ardelić
Izrada lutaka: Maja Lučić, Tamara Kučinović i Toni Leaković
Izbor glazbe: Maja Lučić
Igraju: Toni Leaković i Andrija Krištof

O predstavi: Tamo negdje na kraju svijeta, a možda još i dalje, postoji jedna šuma. U toj šumi su prijatelji medo i jež svaku večer sjedili na ljuljama i promatrali nebo. Tako je bilo i te večeri. Izgledalo je da će njih dvojica opet zajedno promatrati zvijezde kako padaju i željeti želje. Ali… jež je tu večer bio nekako neobično tih. Po tome se već dalo naslutiti da će baš ova večer biti drugačija. Da će baš tu večer jež postaviti pitanje koje će im zauvijek promijeniti život…

Premijera: 11. Lutkokaz, 2021. godina
Uzrast: 12+
Trajanje: 45 minuta
Jezik: hrvatski + engleski titlovi
Dostupno do: 8. 6.

Srijeda, 2. 6., 20h
Gllugl / AUK, Pekel na zemli
Završni ispit na preddiplomskom studiju glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku

Tekst: Denis Peričić
Igraju: Nikša Eldan, Nino Pavleković, Filip Eldan
Mentorice: Ljudmila Fedorova i doc. art. Tamara Kučinović

O predstavi: Trojica studenata glume i lutkarstva uprizorili su ovo djelo kao lutkarsko-glumačku predstavu gdje scenografiju, kostime i rekvizitu zamjenjuje glumčev instrument – njegovo tijelo. Upravo je zato u ovoj predstavi kao lutkarska tehnika korištena animacija dijelova tijela i to u raznim pojavnostima poput crnog teatra i teatra sjena.

Premijera: AUK, 2013. godine
Uzrast: 14+
Trajanje: 35 minuta
Jezik: hrvatski
Dostupno do: 9. 6.

Gllugl, "Pekel na zemli", foto: AUK
Gllugl, “Pekel na zemli”, foto: AUK

Petak, 4. 6., 20h
AUK, Hvalospjev Apsurdu u Relaciji na Melankoličnu Sadašnjicu – dnevnik anarhističke i nihilističke akademske skupine – film
Ispitni materijal 1. i 2. godine diplomskog studija lutkarske animacije na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku
Igraju: Laura Šalov, Nina Vidan, Andrija Krištof, Nikola Radoš, Toni Leaković
Mentor izv. prof. Jelena Sitar, Gordan Marijanović ass.
Posebne zahvale: Gradu Osijeku, GPP-u, Plesnom studiu Shine, Hotelu Central, Bruni (Sandru) Očeviću, Ivanu Simonu, Juri Ruži, Filipu Severu, psu Grgi
O filmu: Inspiracijski poticaj za film izvučen je iz književnog opusa ruskog pisca Daniila Harmsa, čija je apsurdnost prepoznata u današnjici. Autori i izvođači odlučili su teatar izvesti na ulicu, dovesti ga u interakciju s ljudima te ga inkluzivno povezati s filmskim medijem. Lutkarski principi u kadriranju, odnosu s predmetima i kreiranju karaktera omogućili su im da stvore gerilsku trupu koja svojim apsurdom razotkriva neobičnost običnog.
Premijera: 11. Lutkokaz, 2021. godine
Uzrast: 12+
Trajanje: 60 minuta
Jezik: hrvatski
Dostupno do: 11. 6.

Radionica

Ponedjeljak, 31.5., 21-22h i srijeda, 2.6., 21-22h
Anđela Vidović, kazališna kritičarka i teatrologinja, Zašto pišem kad se sve oko mene mijenja?
Misao je vodilja ove multižanrovske radionice pomoću različitih književnih tehnika od Čehova do Didion dati polaznicima uvid u unutrašnji život, znanje i tradiciju koja dolazi s profesijom kazališnog kritičara. Kritičaru se ne odgovara. Sluša se vlastita savjest.
1. Zašto i kome treba pisati? – što možemo naučiti od E. Hemingwaya, J. Didion, K.Vonneguta, D. Mameta, G. Orwella, J. Salingera A. P. Čehova na početku našeg kritičarskog puta
2. Promjena klime – drama, izvedba i ja u sredini – različita poimanja kazališta u čijem fokusu nisu ni pisac, ni redatelj, već sam autor.
Napomena: radionica je samo za sudionike projekta Kreativne Europe Kritička platforma suvremenog lutkarstva EU.