Categories
Kritika

Bela griva, valјda?

Napomena: Kritika je nastala u okviru 52. Susreta profesionalnih pozorišta lutaka Srbije, novembra 2021. godine i prvobitno je objavljena u časopisu NITI u izdanju Pozorišnog muzeja Vojvodine

Kao literarni predložak za stvaranje predstave „Bela griva“ reditelјa Predraga Stojmenovića u produkciji Pozorišta lutaka „Pinokio“ iz Beograda uzet je lektirni naslov, istoimena knjiga Renea Gijoa, a dramatizaciju potpisuje Ljubinka Stojanović. Čini se da baš na tom mestu, u momentu stvaranja dramskog teksta, započela nezaustavlјiva lavina problema koje ova predstava ima. Čitava ekspozicija, mladost konja, odnosno Bele grive, lovci koji hvataju njegovu majku i odvode u cirkus, upoznavanje konja i dečaka, postavnjena je neverbalno. A onda, odjednom, potpuno nepotrebno i nepravilnom dikcijom, kamen sa sredine scene oživlјava i prepričava publici ono što se do tog momenta desilo. Lik naratorke je do kraja predstave potpuno nedosledan – nekada posmatra dešavanja na sceni, nekada se iznenadno pojavlјuje i prepričava nam odigrano, nekada reaguje na događaje, nekada samo stoji. Pored toga najveći problem dramatizacije jeste znakovno nevešto sproveden kraj gde publici koja nije pročitala knjigu nije jasno da su dečak i konj poginuli. Kako bi ipak predstava bila makar malo jasnija, kako ne bismo imali utisak da smo gledali niz slabo povezanih scena, Kamen-narator nam na kraju verbalizuje da je ovo tužna priča o dečaku i konju koji su bili neprihvaćeni.

Lutke su polovično uspešne (dizajn lutaka, kostim i scenografija Boris Čakširan). Lutke konja su dizajnirane i animirane vrlo detalјno. Razmišlјalo se čak i o zvučnom planu koji lutke u pokretu proizvode pa tako prilikom pokreta čujemo uverlјiv zvuk koji proizvedu kopita pravog konja pri hodanju ili kasu. Publika je mogla da vidi svaki udisaj lutke konja, svaki i najmanji pokret glave i vrata, a vizuelno je vrlo impozantnan pokret u sceni sukoba Bele grive i crnog konja za prevlast u krdu. Sa druge strane, lutke lјudi su izuzetno zbunjujuće. Svi osim dečaka, što razumemo kao namerno izdvajanje njegovog karaktera od drugih, nose lutke prikopčane za svoje odelo. Tako vidimo glumca koji ispred sebe nosi lutku u obliku torza čoveka. Prvo pitanje koje se nameće jeste zbog čega publika vidi lice glumca pa onda ispred njegovog lica stoji lutka, a glumac koristi svoje ruke i noge, a ne lutkine. Drugo, dva lika, pomoćnici u cirkusu su lјudi, a nemaju lutku nego masku. Pun lonac znakova i simbola i mogućnosti, a reditelј nas ostavlјa u jednom zbunjujućem kiču svega i svačega.

Interesantno je reditelјsko rešenje da se određene lokacije (npr. dečakova kuća) prikažu projekcijom na platnu scene. Platno takođe služi i da se dočaraju munje pri obračunu Bele grive i crnog konja i na kraju požar.

Glumci i glumice (Predrag Grujić, Goran Popović, Želјka Mandić, Zorana Milošaković-Tasić, Ivana Todorović, Borko Sarić, Zoran Todorović, Jovan Popović, Dragiša Kosara, Anita Stojadinović, Lako Nikolić), čini se, dali su svoj maksimum, iako su im, pre svega tekst, a onda i režija, ostavili malo prostora za originalnost, iskrenost i prirodnost emocije, stvaranje odnosa među likovima, gradiranje promena. Ne manje važno, deca iz publike nisu mogla da se identifikuju ni sa dečakom, ni sa likom Bele grive jer je od njihovih bogatih karaktera iz romana, na sceni ostala tek jedna osobina – svojeglavost.

Predstava „Bela griva“ sjajan je primer kako od rđavog dramskog teksta, retko kada može da nastane dobra predstava.

Categories
Kritika

Zrno graška u ulozi Šeherezade

Napomena: Kritika je nastala u okviru 52. Susreta profesionalnih pozorišta lutaka Srbije, novembra 2021. godine i prvobitno je objavljena u časopisu NITI u izdanju Pozorišnog muzeja Vojvodine

Inscenacija planetarno poznatih bajki za decu, poput bajki braće Grim ili Hansa Kristijana Andersena često je mač sa dve oštrice. Sa jedne strane fabula bajki je „proverena“ u smislu da je prijemčiva deci, ima pouku, uči decu određenim vrednostima, budi im emocije i drži njihovu pažnju, te autorski tim sa sigurnošću zna da će se deca identifikovati sa junacima predstave i pratiti radnju. Sa druge strane, reditelјi i dramaturzi koji odaberu da postave na stotine puta viđenu bajku, moraju da razmisle šta je to što oni sada i ovde imaju novo da ponude deci, u odnosu na dosadašnja uprozorenja istog teksa.

Reditelј Davor Dragojević dramatizovao je i postavio bajku Princeza na zrnu graška H. K. Andersena u Pozorištu lutaka u Nišu. Narativnu izmenu koju čini u odnosu na original jeste uvođenje lika Zrna Graška i miša Haralanpija za kojeg će se ispostaviti da je praunuk miša Princa iz bajke (koji, istina za volјu, nije organski deo dešavanja na dvoru, niti utiče na njih, već nepomično stoji i postoji). Propuštena je prilika da Zrno graška bude zrno koje je zapravo žulјalo princeze i bilo ispod jorgana na kojima spavaju i koje bi svedočilo o njihovim karakterima iz prve ruke. Ovako je Grašak poslužio samo da prepriča priču o Princu i Princezi u nadi da će zanimlјivost njegove priče odložiti Mišiju glad i njegovu želјu da ga pojede. Tako je Grašak postao Šeherezada iz priče Hilјadu i jedna noć gde vezirova kći Šeherezada priča Kralјu po jednu priču svaku noć kako je on ne bi ubio. Grašak, kao i Šeherezada, pričom pokušava da sačuva svoj život.

Isprva vrlo simpatične, a kasnije repetativne scene Miša i Graška, nakon što nas uvedu u priču, služe autorima da odvuku pažnju dece od promene scenografije (scenografija Zorana Milošaković Tasić). Svaki put kada u dvor dođe nova princeza koju Prinčeva majka stavlјa na test – spavanje na zrnu graška – trpezarijski sto dvora menjao se u krevet sa jorganima. U tim momentima Miš i Grašak bi zabavlјali publiku. Čini se da su ova dva lika više trebala reditelјu nego deci.

Princeza na zrnu graška, foto: Pozorište lutaka Niš
Princeza na zrnu graška, foto: Pozorište lutaka Niš

Manjkavost ove predstave, a što je veoma česta bolјka srpskog lutkarskog teatra, jeste prisustvo dugačkih rečenica, gotovo monologa, i obilјa teksta koje lutka treba da „izgovori“. Lutka naprosto „ne trpi“ da dugo stoji nepomična i izgovara replike. Da bi bila živa, da bi postojala iluzija, lutki treba pokret i britke, sažete replike. Pisac Pačo Pančev u razgovoru s Radoslavom Lazićem ovo objašnjava rečima: „U lutkarskom teatru trebalo da ima, po mogućstvu, najviše stvari koje ne mogu da se odigraju na dramskoj sceni. Likovi ne treba da mnogo razmatraju (biti ili ne biti?), već da delaju.“ Delanjem, a ne iscrpnim pripovedanjem, ostvaruje se pun potencijal lutke. Zbog opširnih iskaza lutaka (dizajn lutaka Zorana Milošaković Tasić) u predstavi Princeza na zrnu graška pitanje je zbog čega je reditelј u predstavu implementirao lutke. Bajku su mogli da izvedu i glumci bez lutaka.

Predstava je, kako je napisano na afiši, odnosno programskoj knjižici predstave, namenjena deci starijoj od 3 godine. Iako deca tog uzrasta mogu da razumeju narativ bajke, trajanje čitave predstave, oko sat vremena, prevazilazi dužinu njihove pažnje. Umesto da se u programu promene godine cilјne grupe izvedbe, bolјe rešenje bi bilo da se trajanje priče skrati. Dva puta gledamo identičnu scenu u kojoj princeza dolazi u dvor, odlazi da spava, a Dvorska luda pokušava da otera glasnu pticu sa balkona koja bi mogla da probudi princezu. Već posle prvog puta jasno nam je kako test sa zrnom graška funkcioniše.

Muzika i songovi (kompozitor Alek Rodić) veoma je energična, odlično prati atmosferu na sceni, pokazuje različite žanrove u skladu sa emocijama i karakterima lika koji pevaju. Glumci (Bilјana Radenković, Dejan Gocić, Davorin Dinić, Mirjana Đorđević, Nataša Risić) vešto animiraju lutke, iako do kraja ostaje nerazjašnjeno zašto su obučeni u crna odela sa crvenom kuvarskom kapom (kostim Zorana Milošaković Tasić).

Zbog dece u publici, lutkari i reditelјi lutkarskih predstava moraju se podsetiti koje mogućnosti pruža lutka, da je lutkarstvo oživlјavanje neživih predmeta, oživlјavanje magičnih svetova, i najvažnije, moraju da imaju odgovor zbog čega pišu lutkarski, a ne dramski komad.

Categories
Kritika

Bol razbijenog djetinjstva

Svaki rat vuče  za sobom brojne istine. U sjeni one službene pobjedničke, jer pobjednici pišu povijest, stoji gubitnička, a tu su negdje i naša, vaša i njihova, odrasla i, rijetko spominjana, no nama trenutno najzanimljivija – dječja. Rijetko tko se sjeti da su i djeca bila sudionici rata i kakve je posljedice rat ostavio na njih, počesto i mnogo teže nego na odrasle. Nešto više o tome kako je rat izgledao u očima djece možemo vidjeti u predstavi Razbijeno djetinjstvo autora i izvođača Vanje Čiče i Lorenca Tolića. Predstava progovara o ratu kroz istinite ispovijesti djece, sada odraslih ljudi, koji su proživjeli teror i neizvjesnost ratnih dana.

Predstava Razbijeno djetinjstvo izvedena je uživo na 54. PIF-u 19. rujna u poprilično intimnom okruženju, u maloj prostoriji sa svega 20-ak gledatelja. Mislim da je to dodatno pridonijelo teškoj, ali usamljenoj atmosferi koja je prevladavala kroz predstavu. U središtu su likovi Karlo i Marija, koje uglavnom utjelovljuju Lorenco i Vanja. Povremeno likovi postaju plišanci preko kojih izvođači lakše dočaravaju posebno teške i dojmljive scene. Uz to, u predstavi se pojavljuju i animacija materijala, odnosno dijelova odjeće koji predstavljaju sporedne likove te kazalište sjena i animacija dijelova tijela u svima nam poznatim oblicima zeca, psa i ptica. Za animaciju se, naravno, koriste dječji rekviziti koji su ujedno u funkciji prikaza jasnog oblika posttraumatskog stresa.

Iako su odrasli ljudi, Karlo i Marija su zapeli u vremenu rata, što su izvođači jasno upisali u reakcijama likova na zvukove koji ih podsjećaju na to doba – od zvuka sirene do radijskog šuma koji su gradacijom na scenu i u gledalište unijeli jak nemir i nelagodu, koja se još ostatkom priče, gdje Karlo i Marija (sada plišanci) odigravaju scenu sa početka rata, dodatno pojačava. Plišanci su u ovoj sceni dobro poslužili jer su mekani i pokret je lakše prodirao kroz njih. Doduše udarci glavom o zid nisu se jako čuli, ali vizualno je to bilo dovoljno. Najzanimljiviji trenutak u toj sceni bio je kada je Tolić počeo vaditi vatelin iz plišanca, što je dovelo do toga da se Karlo doslovno „trgao“ od tuge.

Zvuk metaka također je dopirao iz radija. Taj zvuk je pokrenuo novi val sjećanja, ovaj put animiran odjećom. Svaki komad odjeće predstavljao je drugu osobu koja je pala pred Marijinim očima. Odjeća je bila odličan medij i rješenje zbog lakoće pokreta i brzog padanja. Čiča je vješto animirala odjeću te se i karakter lika mogao osjetiti kroz sam pokret, što mi je bilo jako interesantno i zanimljivo. Još jedan posebno uočljiv trenutak bila je svađa između Karla i majke koji su se gledali u oči uz osjetnu napetost – bombe padaju, kava teče, ali majka je u potpunosti slomljena, tek ljuska osobe iz koje ne izlazi niti jedna suza. No zato je cijela scena zapravo plakala za nju. Tu su u pomoć priskočili skriveni glumci koji su lagano pokretali i rušili predmete napunjene s vodom. U tom trenutku, budući da nisam gledala popis izvođača, nisam ni znala da netko drugi pokreće scenografiju, već sam se čudila kako su se odjednom vrčevi prevrnuli. Bio je to iznenađujući trenutak jake poruke – sve je plakalo osim osobe slomljene tugom. U tom trenutku sam i ja zaplakala, nekako sam imala pred očima lice svoje majke kako plače, i zamislila sam i sebe u toj situaciji, tu bol i prestrašenost i suze su same potekle.

Svjetlo i glazba igrali su važnu ulogu jer su naglašavali promjene iz sadašnjosti u prošlost i nazad, te su davali i poseban ugođaj nelagode, tuge, značajnosti. Doduše nakon silnih pohvala, stiže i mala kritika. Naime, tijekom predstave bilo je trenutaka kada je tekst bio redundantan, nije imao funkciju jer smo radnju mogli iščitati iz glumaca. Tekst u tim trenucima nije naglasio radnju, nego je djelovao poput pomalo suvišnog pripovijedanja. Osim toga emocije i ekspresije glumaca bile su odlične i hvale vrijedne. Zaista se mogla vidjeti bol na njihovim licima i djelovali su kao da su prošli kroz to što su glumili.

Sve u svemu, predstava Razbijeno djetinjstvo srcedrapajuća je i bolna, ali vješto izvedena, s ponekim zamjerkama, no ne presudnim. Vidjeli smo djelić onoga kako je rat djelovao na djecu stvorivši im psihološke utege nimalo lake za nositi (se) kroz život. Zanima me kako je sada tim ljudima, kakav život vode, jesu li ostali ili su otišli iz ovih krajeva, mogu li se prisjetiti tih trenutaka bez previše boli ili je i dalje svaki put kao da su opet tamo, skriveni u podrumu i u tami. Nadam se da ih tama više ne skriva i da su zatvorili ta vrata podruma za sobom poput Karla i Marije.