Categories
Kritika

Igraj se da te sva djeca razumiju

Kazalište za djecu izvedbeni je izraz koji se obraća specifičnoj publici te, ako želi komunicirati s njom, mora progovoriti njenim ili njoj bliskim jezikom. Samim time, autori se trebaju maksimalno približiti dječjim glavicama i promotriti svijet na njihov način. Vrlo brzo će uočiti da te malene spužve željne upijanja najraznovrsnijih sadržaja ne poznaju konvencije, niti im išta znače teorije drame i kazališta. Nemaju pojma niti da je netko nekada rekao kako puška koja se pojavi na sceni u prvom činu mora opaliti do kraja predstave ili da svaka priča koja se otvori mora biti zatvorena. Uostalom, djecu nije niti briga za ta nekad davno napisana i osmišljena (odrasla) pravila, ona imaju vlastite teorije, norme i postulate, a svi se svode na ključan pojam dječjeg svijeta – igru.

Igra je djeci prva jutarnja misao, ozbiljan cjelodnevni posao i životni smisao. I kao takva, i ona ima svoja pravila (igre). I sva se vrte oko uglavnom potpunog izostanka pravila. Kako kažu upute za korištenje, što ih pišu neki veliki i odrasli znalci, igra počinje, traje i završava. U stvarnosti igra najčešće tek počne. Ponekad traje, rijetko završi, a gotovo uvijek se pretoči u novu igru. Danas, u svijetu brzine i medijskih kaosa, igre djeteta traju sve kraće i kraće, poput daha, a samo vizualni, mobilni, društveni i ini mediji, brzi poput munje, uspijevaju (gotovo hipnotički) zadržati dječju pažnju. A kazalište? Kako da se kazalište postavi u tom svijetu stalno novih i novijih, brzih i bržih medijskih eksplozija? Da gura po starom i forsira djecu da prate priču ili da zauzme drugu krajnost i stane juriti kroz scensko vrijeme i prostor? Odgovor je, kao i uvijek, u sredini. Kazalište mora osjećati vrijeme, ne može žmiriti na promjene, no ne smije niti pretjerano podilaziti okolini. Treba naći zajednički jezik s današnjom djecom na obostranu korist.

Gradsko kazalište lutaka Rijeka, u koprodukciji s Dječjom kućom umjetnosti, Ljubljana i Kolektivom Ma-Théâ Centra za dječju kreativnost iz francuskog Tinqueuxa, pažljivo je osluhnulo djecu i našlo odličan put do njih. Predstavu Oh la la, s kojom su gostovali na 12. Lutkokazu, pretvorilo je u igru, i to onu pravu dječju, bez uputa i smjernica. U toj igri nema početka, zapleta i kraja, samo niz malih, a velikih istraživanja i otkrića koja se naizgled bez reda i pravila prelijevaju jedno u drugo, a jedino dramaturško opravdanje za njihovo lomljenje i pretakanje je i ono ključno – bijeg od monotonije u prostor stalnih iznenađenja.

Djeca do neke pete godine života svijet oko sebe, a s njim i kazališnu predstavu, uglavnom ne prate kao cjelinu, već kao niz zgodnih minijatura, promjena i iznenađenja. Skup slika koje privlače i zadržavaju njihovu pažnju prvenstveno izvedbenim atrakcijama, više na vizualnom ili zvučnom, nego na verbalnom planu. Nije njima bitna zaokruženost, bitne su im upečatljive uzvisine i krivine. Samim time, ako predstava želi komunicirati s djecom, treba veliku pažnju usmjeriti prema mikroplanu.

Hervé Tullet u tu je svrhu, po konceptu Bernarda Friota, oblikovao zbirku lirskih minijatura koje se međusobno susreću i prepliću te poklapaju jedna drugu, stvarajući dinamičan i suptilan verbalni dijalog. U traganju za temama Tullet nije otputovao u daleke svjetove, već se zadržao u djetetovoj okolini, poigravši se njegovim prstićima, brojkama, selotejpom, papirom i lutkama, otkrivajući u poznatim stvarima i pojavama neke sasvim nove, stvarne ili malo manje stvarne (primjerice, preimenovanje brojeva uz pomoć prstiju).

Igra, u režiji i dramaturgiji Mateje Bizjak Petit nije ostala tek na verbalnoj i fizičkoj akciji, već se pretočila na zvučni i vizualni sloj. Iako se u prijevodu sasvim sigurno izgubio dio zvučnosti, riječi su predstavu, puno više nego sadržajnim, gradile zvučnim slojem – stvarajući ritam igre i dinamiku promjena nenametljivom a prisutnom rimom, ponavljanjem i auditivno upečatljivim riječima, ali i prepoznatljivim zvukovima poput rastezanja selotejpa ili trganja papira. Također, bogat auditivni život riječima su davali zgodni i zavodljivi songovi Damiena Félixa koji su lako ulazili u uši, noseći malene (i velike) gledatelje kroz scensku igru. Ovo nenametljivo zvučno bogatstvo Hervé Tullet i scenografkinja Véronique Canevet, uz vrlo važnu igru svjetla Mateje Bizjak Petit i Sanjina Seršića, smjestili su na izuzetno zanimljivu i vizualno privlačnu scenu oblikovanu od djeci najbližih oblika i tijela – kocke i kvadrata, kružnice i kruga.

Petra Šarac u predstavi "Oh la la", foto: GKL Rijeka
Petra Šarac u predstavi “Oh la la”, foto: GKL Rijeka

Izvođačica Petra Šarac (intervju uoči Lutkokaza pročitajte ovdje) scenu je tijekom predstave mijenjala i nadograđivala, lijepeći nove paravane, radeći kružne rupe u njima, igrajući se s prostorom igre i bogateći ga jednim od rijetkih oblika koji se odmiče od ranije spomenutih, a možemo ga imenovati – okom. Oko djeteta koje gleda i vidi stalno nove stvari i pojave, upijajući ih uvijek i svugdje, čak (ili posebice) i usred igre. No niti ovdje, iako se scena sastojala od brojnih elemenata, ne možemo govoriti o obilju i to zahvaljujući (bez)bojama scenografije – bijeloj i crnoj, uz tek ponešto crvene (i još pokoje). Ta monokromnost na neki je način dodatno istaknula Šarac koja je bila apsolutna vladarica vlastite igre. Lakoćom i sigurnošću savršeno je dječje vladala prostorom i predstavom, doslovno se igrajući igara, skačući s jedne na drugu kao s cvijeta na cvijet. Opušteno je prelazila iz emocije u emociju (tek u prvoj izvedbi na mjestima pokazavši laganu nesigurnost), jednakom lakoćom oživivši lutke tate i bake (Véronique Canevet). Tom im je animacijom, odnosno manipulacijom, ujedno oduzela autoritet koji ih krasi u stvarnom svijetu i svela ih na lutke s kojima se igra i koje vodi kroz život, zavladala tim potezom vlastitim svijetom. Stvar je, dakle, konačno došla na svoje mjesto, složila bi se djeca. Samim time, pravo je vrijeme da zaključimo kritičku igru s ovom scenskom igrom.

Oh la la je predstava koju nije briga za odrasle, njihova pravila i konvencije. Ona širi svoje niti scenom, pletući i rasplećući, uplećući i zaplećući, bez ijedne brige i sa samo jednom mišlju na pameti – igrati se da te sva djeca razumiju. Oh la la!

Categories
Intervjui

„Iskoraci u nepoznato, začinjeni vjerom u proces, recept su za bolje, ljepše i igrivije kazalište“

Draga Petro, u opisu predstave Oh la la, s kojom dolaziš na Lutkokaz, piše da je igra ključna za razvoj djece, a kazalište lutaka savršeno mjesto za igru. Koliko je igra prisutna i važna u predstavi Oh la la?

Baš kao u životu, i u Oh la la igra je najvažnija! Predstava nema priču, radnju koja se da prepričati, već je sva bazirana na dječjoj igri, i bez te igre koja nam je svima prepoznatljiva (i djeci i nama, velikoj djeci) nema tog ohlala efekta.

Lijepo si to rekla! Ova scenska igra nastala je u koprodukciji GKL-a Rijeka, Kolektiva Ma-Théâ iz Francuske i ljubljanske Dječje kuće umjetnosti. Kako je nastajao taj trostruki proces?

Predstava je nastajala najprije u Ljubljani, gdje se našlo troje glumaca koje nitko nikad ne bi spojio, i jedna atipična redateljica koja je nekom svojom čarolijom spojila nespojivo. Uz nešto istraživanja, puno igranja, a najviše smijeha polako se počeo formirati kostur našeg trojezičnog Oh la la. Plan je bio proces završiti u Rijeci u sklopu programa EPK 2020, no korona situacija… ne moram dalje objašnjavati! Došla je samo redateljica Mateja Bizjak Petit i imala sam taj luksuz da je tri tjedna bila samo moja. Kao i uvijek, negdje dobiješ, negdje izgubiš! Ja sam izgubila priliku raditi s prekrasnim glumcima iz Slovenije i Francuske, ali sam dobila samo svoj Oh la la!

Jesi li ipak uspjela pogledati druge Oh la le? Koliko se razlikuju ili poklapaju vaši pristupi materijalu igre i igri samoj?

Vjerojatno zbog činjenice da je svatko svoju verziju završio samostalno (s redateljicom), mogu slobodno reći da pričamo o tri potpuno različite predstave. Isti tekst, ista ideja, gotovo isti mizanscen, ali tri sasvim različita glumačka doprinosa. Igra jest prepoznatljiva svima, ali iz svakoga izlazi na drukčiji, poseban način, a Benova, Maticeva, i moja scenska igra ni po čemu ne nalikuju jedna drugoj i zato sam s guštom gledala njihove izvedbe (nažalost, zasad samo online).

Riječ je o monodramskoj scenskoj igri. Koliko je teško ili zavodljivo biti sam u susretu s malecnim partnerima u mraku gledališta? Je li ti izazovno voditi te malene gledatelje kroz zajedničko scensko putovanje?

Spoznaja da je riječ o monodrami užasavala me više od ičega u mom dosadašnjem kazališnom radu. Ja sam timski igrač, nisam individualac i volim imati partnera na kojeg se mogu osloniti i zajedno s njim graditi partnersku igru. No, čovjek uči dok je živ pa sam se, zahvaljujući ovom projektu, uvjerila da nije tako strašno biti solo na sceni kad imaš hrpu gladnih dječjih okica u publici, i oni zapravo postaju tvoj partner za igru. Osluškujući ih, gradiš igru zajedno s njima, a tko se bolje zna igrati od djece?!

Predstava je nastala na stihovima napisanim za nju. Koliko se oslanja na riječi, a koliko su riječi tek impuls za scensku igru?

Redateljica je inzistirala na ljepoti riječi (upravo zbog toga što je riječ o poeziji) i na ritmu koji se postiže igrom riječima, ali ni u jednom trenutku sama poezija ne prevagne u odnosu na igru.

Kako djeca, po tvom iskustvu, reagiraju na neverbalnu scensku igru, igru tijelom, lutkom, predmetom, materijalom… komuniciraju li s njom ili ipak traže sigurnost u riječima?

Čini mi se da djeca puno točnije i bolje prepoznaju neverbalnu scensku igru (ukoliko je točna) od odraslih. Odraslima kao da trebaju dodatni alati poput teksta, priče, rekvizita, kostima, kako bi im stvari bile jasne. Imam osjećaj da odrasli nedovoljno vjeruju svojoj intuiciji i da nam je puno teže prepustiti se i samo BITI, bez potrebe za jasno definiranim sadržajem.

Ovo je pravi trenutak da se vratimo na prvo pitanje – misliš li da kazalište lutaka kod nas opravdava ideju savršenog mjesta za igru? Igraju li se naši (odrasli) redatelji, lutkopisci, vizualni i zvučni oblikovatelji, lutkari… u dovoljnoj mjeri na sceni? Koga bi ti potjerala na dodatni tečaj igre?

Ne bih u nikoga upirala prstom, ni u dobrom ni u lošem smislu. Ovaj proces rada mi je najviše pokazao da neprestano moram raditi na samoj sebi u umjetničkom smislu i ne bojati se nepoznatog, a to bih onda preporučila i drugima. Kad sam prvi put dobila tekst u ruke, htjela sam nazvati ravnateljicu i zamoliti je da me makne iz projekta, ali odlučila sam se suočiti sa svojim strahovima… od soliranja na sceni, preko poezije, pa sve do mog najvećeg kazališnog straha, a to je apstrakcija! Suočavanje sa strahovima od nepoznatog donijelo mi je jednu od najdražih predstava, jednu od onih zbog kojih se glumac sjeti zašto je njegov „posao“ najljepši na svijetu, i iskreno vjerujem da su takvi iskoraci u nepoznato, začinjeni vjerom i ljubavlju prema tome što radimo, recept za sve bolju, ljepšu i igriviju kazališnu igru.

Petra Šarac u predstavi "Oh la la", foto: GKL Rijeka
Petra Šarac u predstavi “Oh la la”, foto: GKL Rijeka

Nemam puno toga dodati na ovaj odgovor, osim u potpunosti se složiti s tobom, pa polako zatvaram naš razgovor i bacam se na pripreme za Oh la la. I to pitanjem koje visi u zraku od početka – krenula si na svoj profesionalni put na osječkoj akademiji i sad se vraćaš kao nagrađivana glumica i lutkarica, junakinja predstave i zvijezda večeri. Kako se osjećaš?

Uh, najteže pitanje dosad, haha… osjećam se UPLAŠENO kao ni na jednom festivalu! Ponovno stati na daske moje akademije, pred svoje roditelje, profesore, prijatelje, i studente koji vjerojatno najviše očekuju (ne tako davno i ja sam bila taj gladni student prepun kritike) bit će mi možda najveći test u mom dosadašnjem radu! Sretno mi bilo haha!

Ne treba tebi sreća, kad imaš igru! Što bi poručila tim novim, gladnim generacijama studenata? Što je tebi osobno dala osječka akademija?   

Moja klasa je bila poznata po izrazu playtime. U prijevodu, sve bismo obaveze odgađali do zadnjeg, čvrsto uvjereni da smo toliko šarmantni i genijalni da uz malo posla možemo postići puno. Imali smo sreću da nam je to često i polazilo za rukom, ali žalim kad pomislim što smo sve tek mogli postići da nismo plejtajmali gotovo svaki put haha… sad bih se rado vratila po neku dodatnu lekciju i na to predivno vrijeme neograničenog istraživanja, tako da, dragi studenti, igrajte se, istražujte, ne bojte se i upijajte!

Sa željom da se tvoje riječi ušuljaju u studentske glave, želim ti još puno igre i učenja, na sceni i oko nje, u Rijeci, Osijeku i dalje.