Categories
Kritika

Igraj se da te sva djeca razumiju

Kazalište za djecu izvedbeni je izraz koji se obraća specifičnoj publici te, ako želi komunicirati s njom, mora progovoriti njenim ili njoj bliskim jezikom. Samim time, autori se trebaju maksimalno približiti dječjim glavicama i promotriti svijet na njihov način. Vrlo brzo će uočiti da te malene spužve željne upijanja najraznovrsnijih sadržaja ne poznaju konvencije, niti im išta znače teorije drame i kazališta. Nemaju pojma niti da je netko nekada rekao kako puška koja se pojavi na sceni u prvom činu mora opaliti do kraja predstave ili da svaka priča koja se otvori mora biti zatvorena. Uostalom, djecu nije niti briga za ta nekad davno napisana i osmišljena (odrasla) pravila, ona imaju vlastite teorije, norme i postulate, a svi se svode na ključan pojam dječjeg svijeta – igru.

Igra je djeci prva jutarnja misao, ozbiljan cjelodnevni posao i životni smisao. I kao takva, i ona ima svoja pravila (igre). I sva se vrte oko uglavnom potpunog izostanka pravila. Kako kažu upute za korištenje, što ih pišu neki veliki i odrasli znalci, igra počinje, traje i završava. U stvarnosti igra najčešće tek počne. Ponekad traje, rijetko završi, a gotovo uvijek se pretoči u novu igru. Danas, u svijetu brzine i medijskih kaosa, igre djeteta traju sve kraće i kraće, poput daha, a samo vizualni, mobilni, društveni i ini mediji, brzi poput munje, uspijevaju (gotovo hipnotički) zadržati dječju pažnju. A kazalište? Kako da se kazalište postavi u tom svijetu stalno novih i novijih, brzih i bržih medijskih eksplozija? Da gura po starom i forsira djecu da prate priču ili da zauzme drugu krajnost i stane juriti kroz scensko vrijeme i prostor? Odgovor je, kao i uvijek, u sredini. Kazalište mora osjećati vrijeme, ne može žmiriti na promjene, no ne smije niti pretjerano podilaziti okolini. Treba naći zajednički jezik s današnjom djecom na obostranu korist.

Gradsko kazalište lutaka Rijeka, u koprodukciji s Dječjom kućom umjetnosti, Ljubljana i Kolektivom Ma-Théâ Centra za dječju kreativnost iz francuskog Tinqueuxa, pažljivo je osluhnulo djecu i našlo odličan put do njih. Predstavu Oh la la, s kojom su gostovali na 12. Lutkokazu, pretvorilo je u igru, i to onu pravu dječju, bez uputa i smjernica. U toj igri nema početka, zapleta i kraja, samo niz malih, a velikih istraživanja i otkrića koja se naizgled bez reda i pravila prelijevaju jedno u drugo, a jedino dramaturško opravdanje za njihovo lomljenje i pretakanje je i ono ključno – bijeg od monotonije u prostor stalnih iznenađenja.

Djeca do neke pete godine života svijet oko sebe, a s njim i kazališnu predstavu, uglavnom ne prate kao cjelinu, već kao niz zgodnih minijatura, promjena i iznenađenja. Skup slika koje privlače i zadržavaju njihovu pažnju prvenstveno izvedbenim atrakcijama, više na vizualnom ili zvučnom, nego na verbalnom planu. Nije njima bitna zaokruženost, bitne su im upečatljive uzvisine i krivine. Samim time, ako predstava želi komunicirati s djecom, treba veliku pažnju usmjeriti prema mikroplanu.

Hervé Tullet u tu je svrhu, po konceptu Bernarda Friota, oblikovao zbirku lirskih minijatura koje se međusobno susreću i prepliću te poklapaju jedna drugu, stvarajući dinamičan i suptilan verbalni dijalog. U traganju za temama Tullet nije otputovao u daleke svjetove, već se zadržao u djetetovoj okolini, poigravši se njegovim prstićima, brojkama, selotejpom, papirom i lutkama, otkrivajući u poznatim stvarima i pojavama neke sasvim nove, stvarne ili malo manje stvarne (primjerice, preimenovanje brojeva uz pomoć prstiju).

Igra, u režiji i dramaturgiji Mateje Bizjak Petit nije ostala tek na verbalnoj i fizičkoj akciji, već se pretočila na zvučni i vizualni sloj. Iako se u prijevodu sasvim sigurno izgubio dio zvučnosti, riječi su predstavu, puno više nego sadržajnim, gradile zvučnim slojem – stvarajući ritam igre i dinamiku promjena nenametljivom a prisutnom rimom, ponavljanjem i auditivno upečatljivim riječima, ali i prepoznatljivim zvukovima poput rastezanja selotejpa ili trganja papira. Također, bogat auditivni život riječima su davali zgodni i zavodljivi songovi Damiena Félixa koji su lako ulazili u uši, noseći malene (i velike) gledatelje kroz scensku igru. Ovo nenametljivo zvučno bogatstvo Hervé Tullet i scenografkinja Véronique Canevet, uz vrlo važnu igru svjetla Mateje Bizjak Petit i Sanjina Seršića, smjestili su na izuzetno zanimljivu i vizualno privlačnu scenu oblikovanu od djeci najbližih oblika i tijela – kocke i kvadrata, kružnice i kruga.

Petra Šarac u predstavi "Oh la la", foto: GKL Rijeka
Petra Šarac u predstavi “Oh la la”, foto: GKL Rijeka

Izvođačica Petra Šarac (intervju uoči Lutkokaza pročitajte ovdje) scenu je tijekom predstave mijenjala i nadograđivala, lijepeći nove paravane, radeći kružne rupe u njima, igrajući se s prostorom igre i bogateći ga jednim od rijetkih oblika koji se odmiče od ranije spomenutih, a možemo ga imenovati – okom. Oko djeteta koje gleda i vidi stalno nove stvari i pojave, upijajući ih uvijek i svugdje, čak (ili posebice) i usred igre. No niti ovdje, iako se scena sastojala od brojnih elemenata, ne možemo govoriti o obilju i to zahvaljujući (bez)bojama scenografije – bijeloj i crnoj, uz tek ponešto crvene (i još pokoje). Ta monokromnost na neki je način dodatno istaknula Šarac koja je bila apsolutna vladarica vlastite igre. Lakoćom i sigurnošću savršeno je dječje vladala prostorom i predstavom, doslovno se igrajući igara, skačući s jedne na drugu kao s cvijeta na cvijet. Opušteno je prelazila iz emocije u emociju (tek u prvoj izvedbi na mjestima pokazavši laganu nesigurnost), jednakom lakoćom oživivši lutke tate i bake (Véronique Canevet). Tom im je animacijom, odnosno manipulacijom, ujedno oduzela autoritet koji ih krasi u stvarnom svijetu i svela ih na lutke s kojima se igra i koje vodi kroz život, zavladala tim potezom vlastitim svijetom. Stvar je, dakle, konačno došla na svoje mjesto, složila bi se djeca. Samim time, pravo je vrijeme da zaključimo kritičku igru s ovom scenskom igrom.

Oh la la je predstava koju nije briga za odrasle, njihova pravila i konvencije. Ona širi svoje niti scenom, pletući i rasplećući, uplećući i zaplećući, bez ijedne brige i sa samo jednom mišlju na pameti – igrati se da te sva djeca razumiju. Oh la la!

Categories
Izdvojeno Vesti

Ludo dobar lutkarski tulum kao putokaz u sutra

Svaki održan kazališni festival u današnjim je uvjetima pravo malo čudo. Jedno od takvih je i 12. međunarodna revija lutkarstva Lutkokaz u organizaciji Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Usprkos svim sad već uobičajenim nedaćama, od otkazivanja u posljednji tren zbog bolesti nadalje, Lutkokaz je uspio u četiri dana realizirati odličan program predvođen „savršeno izbalansiranom kombinacijom (po)najboljeg iz domaćeg i susjednog lutkarskog vrta“, kako je stajalo u medijskim najavama. Iako ovaj opis zvuči tek kao promidžbena fraza, nakon odgledanog programa potpisujemo ga u cijelosti. Reviju je otvorila nova predstava Lutkovnog gledališča Ljubljana Tamnica u režiji slovenskog genijalca Matije Solcea, a zatvorila nešto starija predstava Via Matti / Ulica norcev jednog junaka slovenske nezavisne scene, Umjetničke organizacije Moment iz Maribora. U tom čvrstom slovenskom omotaču našle su se dvije predstave trenutno najboljeg lutkarskog kazališta u Hrvatskoj – Gradskog kazališta lutaka Rijeka. Riječ je o predstavama Oh la la i Sretna kućica koja je zbog bolesti u posljednji tren zamijenila Avanture maloga Juju. GKL Rijeka bila je i poseban gost revije u sklopu koje je održan i okrugli stol o tom kazalištu i njegovim suvremenim stremljenjima, a riječka tehnologinja i oblikovateljica lutaka Luči Vidanović održala je radionicu sa studentima.

Suvremeno lutkarstvo provlačilo se cijelim programom revije, a bilo je i u fokusu potprograma organiziranog u sklopu projekta Kreativne Europe „Kritička platforma suvremenog lutkarstva EU“. Koliko potencijala i mogućnosti krije taj u nas još uvijek nedovoljno scenski istražen izraz pokazao je Solce u Tamnici nastaloj po motivima Andersenovog Postojanog kositrenog vojnika. Zajedno s dramaturzima Jelenom Sitar i Benjaminom Zajcom, jednonogog je vojničića odmaknuo od bajkovitih okvira u prostor žestokog i opasno zavodljivog ritma, moćnih vizualnih slika i stalnih scenskih iznenađenja koja su preplitala, suočavala i sukobljavala Andersenovu priču i svijet koji nas okružuje i pritišće. Time je združio tmurnu bajkovitost i mračnu stvarnost u snažnu i dojmljivu cjelinu koju je na bisu zaokružila emocionalna izvedba ukrajinske pjesme Oi tam na gori. Ovaj slojevit svijet suvremene tame scenografi Tomáš Žižka i Nerea Cuesta Garcia smjestili su pod posebno (fotografsko) povećalo, pretvorivši scenu u unutrašnjost fotografskog aparata u kojoj se stvaraju slike i „istine“ današnje stvarnosti. Unutar tog prostora Asja Kahrimanović Babnik, Gašper Malnar, Miha Arh i Filip Šebšajevič autoritativno su demonstrirali savršen sklad suigre, gradeći scenske slike u suglasju i višeglasju, pažljivo plešući po rubu i strogo kontrolirano griješeći kako bi ukazali na krhkost svjetova kojima tutnje vojske i vojnici.

LGL, "Temnica", foto: Jaka Varmuž
LGL, “Temnica”, foto: Jaka Varmuž

Drukčiji oblik suvremenog izraza demonstrirala je Petra Šarac koja je u režiji Mateje Bizjak Petit lakoćom i sigurnošću te punokrvno dječje vladala prostorom i igrom u predstavi Oh la la (kritiku predstave pričitajte ovdje). Za taj mali izvedbeni slatkiš nastao po ideji Bernarda Friota i Hervéa Tulleta, a u koprodukciji riječkog GKL-a, Dječje kuće umjetnosti Ljubljana i Kolektive Ma-Théâ Centra za dječju kreativnost iz francuskog Tinqueuxa mogli bismo reći da ga gotovo uopće nije briga za odrasle, njihova pravila i konvencije. On širi svoje niti scenom, pletući ih, zaplećući, uplećući i rasplećući, bez ijedne brige i sa samo jednom mišlju na pameti – igrati se, dječje, bezbrižno, neopterećeno i djeci razumljivo. A djeca su razumjela i objeručke prihvatila ovu izuzetno uspjelu scensku igru. Slično, iako nešto više oslonjena na riječi, s djecom je komunicirala predstava Sretna kućica u režiji Morane Dolenc, koja ih je zavela moćnim trisom – izuzetno duhovitim i toplim tekstom Ivane Đule i Milice Sinkauz koji izvire i vraća se u ritam, odličnom scenografijom ispunjenom brojnim iznenađenjima Luči Vidanović i izvedbom Zlatka Vicića koji je vrlo šarmantno stvarao dijalog s tekstom, scenom, djecom i vlastitim junakom.

Riječani su imali „prste“ i u mariborskoj predstavi Via Matti / Ulica norcev, budući da je izvođač te predstave u režiji Lutkokazovog dobrog znanca Zorana Petroviča član riječkog ansambla Tilen Kožamelj. Njegov je protagonist vrlo simpatično brundalo kroz čija je nezadovoljstva i netoleranciju Kožamelj elegantno i duhovito zarezao ispod površine slovenskih (i naših) paradoksa, od političkih bedastoća i ovaca što bleje kako gazde sviraju preko poplave kineske plastike nadalje. Dodatni šarm u ovoj lutkarsko-glumačkoj monodrami predstavljale su vrlo zgodna i duhovita igra (s) predmetima i (kineskim) figuricama iz jaslica te izuzetno duhovito „pohrvaćenje“ slovenskih situacija poput: „… Miroslav Škoro mi je dao da mu diram ravnicu“.

Uz gostujuće predstave kao jake nosive točke, tijelo festivala odlično su popunile izvedbe studenata Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, koje su se kretale od vrlo zgodnih ispitnih produkcija prve i druge godine do završnih projekata treće godine što su svoje prve festivalske korake uspješno testirali na prošlogodišnjem PIF-u. Dodajmo tu i festivalskim publikama nevidljiv dio – radionice za studente koje su ove godine, uz Vidanović, vodili slovenska lutkarska umjetnica Jelena Sitar, cirkuski umjetnik Zoran Vukić i kazališni kritičar Igor Tretinjak.

Zaključno, 12. Lutkokaz potvrdio je da se muke po organizaciji festivala danas itekako isplate jer svaka izvedba uživo djeluje poput melema na ranu, a četiri dana odličnog lutkarskog programa čisti je i nužno potreban lijek za dušu. To su prepoznali i osječki gledatelji koji su ispunili i ovacijama ispratili sve izvedbe.

Categories
Intervjui

„U riječkom GKL-u naučila sam se igrati, osjećati i neprestano tražiti u sebi svježinu i kreativnost“

Draga Andrejo, otvorimo ovaj razgovor „lokalpatriotski“. U Osijeku si odrasla, na osječkoj akademiji završila glumu i lutkarstvo, a sad nam se nakratko vraćaš kao gošća Lutkokaza. Kako se osjećaš?

Doći u Osijek za mene je uvijek drago i emotivno iskustvo, bilo ono privatno ili profesionalno. Uz taj grad me vežu obitelj, djetinjstvo i rana mladost koju sam provela na Akademiji. Stati na pozornicu Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića je za mene kao ući u vremeplov i vratiti se jedno dvadesetak godina u prošlost. Svaki put kad uđem u tu dvoranu i osjetim njezin specifični miris (za mene svako kazalište ima svoj karakteristični miris), navru mi uspomene i bude mi nekako toplo oko srca.

Kakve uspomene ti navru kad se sjetiš osječke akademije? Što ti je značila dok si bila njen dio, a što sad, s odmakom od nekoliko izuzetno uspješnih profesionalnih godina?

Akademije ću se uvijek sjećati kao jednog izuzetno intenzivnog i turbulentnog razdoblja formiranja vlastite osobnosti. Ona ne samo da me obogatila i utkala mi odličnu bazu glumačkih i lutkarskih tehnika i različitih vještina, već sam na njoj iz godine u godinu odrastala i razvijala se kao mlada osoba. Imala sam sreće da su mi predavali odlični pedagozi i umjetnici za koje smatram da su me usmjerili na pravi put. Tako da, kada pogledam na moju klasu danas, mogu reći da smo fino odgojeni i da svatko od nas radi izuzetne stvari po kazalištima, te da sam sretna i ponosna kako napredujemo.

Na Lutkokaz stižeš s, po mom mišljenju, pravim malim kazališnim biserom za djecu i sve ostale – Avanturama maloga Juju. Kako je bilo raditi na predstavi s redateljicom Renatom Carolom Gaticom i riječkim kolegama?

Renatu smo znali od prije jer smo već skupa radili na pričopredstavi Mala sirena, ona je po meni jako konkretan i jasan redatelj koji točno zna što želi i lako mi je s njom raditi.

Valjalo se dobro izvještiti. Sjećam se kako se Renata na početku proba smijala i govorila: „Da vas vidim, lutkari!“, poglavito kad se probama pridružio koreograf Damian Cortes i kada je trebalo spojiti sviranje, ples i glumu. Međutim, vrlo brzo smo je iznenadili, zainatili se, zaigrali kao djeca, pohvatali konce i napravili super predstavu.

GKL Rijeka, "Avanture maloga Juju", foto: Petar Fabijan / GKL Rijeka
GKL Rijeka, “Avanture maloga Juju”, foto: Petar Fabijan / GKL Rijeka

Što ti je bilo posebno zanimljivo i izazovno u procesu?

Mislim da nam je svima najizazovnije bilo biti okružen tim silnim udaraljkama i suzdržavati se od lupkanja batićima i štapićima u iste dok Renata režira i nije naš red, hahaha.

Znači, nije ni Renati bilo lako. Predstava se velikim dijelom gradi oko tih lupkanja, batićima i štapićima, odnosno oko ritma. Koliko je on bio važan u njenom nastanku? Je li bio u samoj ideji ili je isplivao putem? 

S glazbenicom Ivanom Đulom započeli smo s vježbanjem ritmova na različitim perkusijama.  Već sam tekst bio je napisan u stihovima, autorska ekipa znala je kako bi predstava trebala izgledati, tako da sve manje više bilo idejno spremno. Budući da smo predstavu započeli raditi prije ljeta, uvježbavali smo samo ritmove i songove, a onda u jesen, kad su nam isti već dobro sjeli, radili smo na koreografiji i mizanscenu. Sve je bilo dosta dobro organizirano, a jedino što u takvoj sigurnoj atmosferi može isplivati za izvođače je opuštena igra i glumačka kreacija.

Odmaknimo se malo od Jujua. Tvoja profesionalna karijera vezana je uz naše (po)najbolje lutkarsko kazalište, GKL Rijeka. Kako si se snašla u Rijeci? Koliko ti je znanje s akademije pomoglo u prvim koracima, a na koji te način rad s odličnim riječkim ansamblom „nadogradio“?

Moram reći da je klik između mene i riječkog ansambla na neki način bio kao ljubav na prvi pogled. Mislim da smo si zaista sjeli na prvu. I to ne samo ansambl, nego čitava ekipa iz kazališta, svi su ljudi pored kojih se jednostavno ne možete ne osjećati opušteno i kao doma. S riječkom ekipom nikad ne fali smijeha, i uvijek su tu za pomoći kad god treba, tako da sam došavši u taj teatar stvarno imala punu podršku svojih kolega. Budući da Akademija nije imala vlastitu scenu, a mi kao studenti nismo baš imali prilike iskusiti profesionalne uvjete rada, s nje sam došla kao studentica dobro potkovana tehničkim znanjem i lutkarskim vještinama. No, za biti glumac, lutkar, umjetnik i izvođač, u punom smislu riječi, ipak se treba imati i dati malo duše i „safta“, te znati to prebaciti preko rampe. To je ono što sam naučila u GKL-u. Igrati se, osjećati, biti otvoren i prisutan, i neprestano kopati po nutarnjim folderima tražeći svježinu za svaku novu ulogu koju igram. I doobro se zabaviti!

Andrea Špindel i David Petrović na probi predstave “Beba Bebač”

I jako dobro si to naučila. Iza sebe imaš veći broj vrlo zapaženih i nagrađivanih uloga, kao u predstavama Pipi Duga Čarapa, gdje si nagrađena za animaciju naslovne junakinje, ili Zamrznute pjesme s kojom si osvojila brdašce nagrada, među kojima i onu za grupnu animaciju. Ove predstave sam istaknuo jer ukazuju na s jedne strane tvoj odličan samostalan rad, s druge timski. Koliko je tebi važno jedno, a koliko drugo, posebice u lutkarstvu? U čemu se bolje osjećaš i što ti je izazovnije – samostalna vladavina i suigra (s) lutkom ili timski ples s i oko lutke?

U lutkarstvu gotovo ništa nije samostalan rad. Lutkarstvo je timski sport, i čak i kada igrate naslovnu ili glavnu ulogu, oko vas, ili pod vašim nogama, čovjek je ili dva, bez kojih vaša uloga ne postoji. A da ni ne spominjem ekipu na cugovima, rekvizitima i ostaloj dodatnoj opremi. Nema dobre uloge bez dobre suigre s partnerom na sceni, kao što nema ni protagonista bez antagonista. Malo banaliziram, naravno, jer postoje različite vrste predstava, ali dosad iz moga iskustva nisam osjetila neku veliku razliku između vođenja glave lutke, nogu i ruku, ili animacije žbuna. Nekad imaš veći zadatak, nekad manji, veću ili manju odgovornost, ali po meni to nije mjerilo vrijednosti. U svakom slučaju partneri i suigrači se moraju međusobno osjećati, povezati, razumjeti i slušati.

A koga najbolje osjećaš od redatelja? Imala si dosad prilike raditi s većim brojem zanimljivih redateljica i redatelja. Koga bi posebno istaknula?

Teško pitanje, jer ih je puno, i svatko je specifičan i kvalitetan na svoj način, pa  se bojim da bih nekoga mogla nepravedno izostaviti. No oni koji su na mene ostavili svojevrstan trag su recimo Tamara Kučinović, Renata Carola Gatica, Morana Dolenc, Olja Lozica, Tin Grabnar, Rene Medvešek…

Imam osjećaj da je u hrvatskom lutkarstvu još toliko toga neiskorišteno, no ja sam samo teoretičar, a najlakše je brundati, pardon, teoretizirati u mraku gledališta. Kako ti kao osoba s osvjetljene strane rampe gledaš na domaće lutkarstvo danas? Misliš li da autori i redatelji koriste sve njegove mogućnosti ili?

Mislim da bismo trebali prvo fokus staviti na ono pozitivno i osvijestiti koliko je kvalitetnih projekata hrvatska lutkarska scena iznjedrila unazad samo dvadesetak godina, a poglavito otkad je lutkarske akademije i njezinih učenika. Ništa ne ide brzinom munje, i za svaki razvoj treba vremena, volje, ljubavi i sredstava. Ako ćemo biti realni, samo otkad je Akademije, kvaliteta i raznovrsnost lutkarstva u Hrvatskoj ubrzano su počeli rasti. A niti te Akademije ne bi bilo da prije toga nije bilo truda i zalaganja umjetnika i entuzijasta koji su stvorili plodno tlo za njezin nastanak. Uvijek ima prostora za rast i napredak, i u tome je ljepota. Da smo do sada iskoristili sve mogućnosti, što bismo radili do penzije, hehe? Mene raduje budući razvoj lutkarstva i u njemu vidim sve najpozitivnije beskrajne mogućnosti i prostor kreacije.

Andrea ŠŠpindel i Petra Šarac, foto: Petar Fabijan / GKL Rijeka
Andrea ŠŠpindel i Petra Šarac, foto: Petar Fabijan / GKL Rijeka

Nakon svijetle strane medalje, red je na tamnu. U kojem području vidiš najslabije točke lutkarstva, a u kojem najjače?

Nekako mi se čini da je lutkarstvo još uvijek podosta marginaliziran i inferioran medij, a lutkari skromni i samozatajni radnici u lutkarskim kazalištima ZA DJECU. Oni koji rade nezavisno i samostalno, često, pak, idu koracima (razumljivo) gradskih kazališta, radeći predstave za djecu, jer je to jedan od načina egzistencije. Čini mi se da još uvijek nedostaje hrabrosti, entuzijazma, dovoljno volje i ljubavi da se maknemo s mrtve točke. S obzirom na to u kakvim vremenima živimo, ništa od toga nije čudno ili za osudu, no nužan će biti neki korak s naše strane da bismo pokrenuli promjenu. Zasad svijetlu točku vidim u Akademiji, među mladim ljudima (glumcima/animatorima, redateljima, kazališnim oblikovateljima), u njihovom neiscrpnom radu i trudu sa svojim mentorima i odličnim projektima koji se rade uz određene pomake naprijed. S druge strane, tu su svi oni ljudi po  ansamblima koji beskonačno vole svoj posao i daju se bezrezervno da kvaliteta lutkarstva drži ljestvicu visoko.

Pred kraj razgovora stavljam pred tebe virtualnu staklenu kuglu. Pročitaj u njoj budućnost našeg lutkarstva, a onda, ako je potrebno, ispravi je u idealnu budućnost našeg lutkarstva. 

Definitivno vidim napredak, puno mladih profesionalaca i inovativnih projekata. Osjećam usitinu da je budućnost lutkarstva svjetla, ali i to da do nekih većih pomaka neće doći preko noći. Jako bih voljela kada se lutkarstvo više ne bi smatralo isključivo medijem za djecu, već kao nešto s puno većim potencijalom i vrijednosti općenito. Taj se problem tiče kako društva u globalu, tako i u najvećoj mjeri samih lutkara, ravnatelja i osnivača/vlasnika kazališta. To je pomalo začaran krug koji je komplicirano prekinut zbog raznih faktora (mentaliteta publike, novaca, nedostatka hrabrosti…), ali ću ja uvijek (možda idealistički) sanjati da je to moguće, uz želju da se u Hrvatskoj konačno shvati da je lutkar jednako važna profesija kao i dramski glumac, da lutkarstvo može biti i za odrasle, i da se više nikada ne dogodi da me (a niti jednog mog kolegu) jedan laik pita: „A ne biste možda radili u PRAVOM kazalištu?“

I na kraju, nakon što si popravila ionako svjetlu budućnost, moje omiljeno pitanje – za nagradu jer si odradila odličan posao u prošlom pitanju Europska unija odlučila ti je dati brdašce novaca da napraviš idealan lutkarski projekt. Što radiš i s kim? 

Nisam baš sigurna je li baš brdo novaca potrebno za „idealan“ projekt. Svjedočila sam predivnim predstavama od kamenja, blata, pa čak i praznine. Bitna je ideja i dobri suigrači s kojima si na istoj valnoj duljini. Ako imam vremena (a vrijeme je i novac) igrala bih se, istraživala, eksperimentirala s raznim medijima, tehnologijama i materijalima, sve ono u čemu si u instituciji ograničen. Voljela bih vidjeti što bi kreativno proizašlo iz takvog procesa punog slobode.

I ja bih volio, tako da očekujem pozivnicu! I čekat ću koliko treba. Dotad, uživaj na Lutkokazu!

Categories
Intervjui

„Iskoraci u nepoznato, začinjeni vjerom u proces, recept su za bolje, ljepše i igrivije kazalište“

Draga Petro, u opisu predstave Oh la la, s kojom dolaziš na Lutkokaz, piše da je igra ključna za razvoj djece, a kazalište lutaka savršeno mjesto za igru. Koliko je igra prisutna i važna u predstavi Oh la la?

Baš kao u životu, i u Oh la la igra je najvažnija! Predstava nema priču, radnju koja se da prepričati, već je sva bazirana na dječjoj igri, i bez te igre koja nam je svima prepoznatljiva (i djeci i nama, velikoj djeci) nema tog ohlala efekta.

Lijepo si to rekla! Ova scenska igra nastala je u koprodukciji GKL-a Rijeka, Kolektiva Ma-Théâ iz Francuske i ljubljanske Dječje kuće umjetnosti. Kako je nastajao taj trostruki proces?

Predstava je nastajala najprije u Ljubljani, gdje se našlo troje glumaca koje nitko nikad ne bi spojio, i jedna atipična redateljica koja je nekom svojom čarolijom spojila nespojivo. Uz nešto istraživanja, puno igranja, a najviše smijeha polako se počeo formirati kostur našeg trojezičnog Oh la la. Plan je bio proces završiti u Rijeci u sklopu programa EPK 2020, no korona situacija… ne moram dalje objašnjavati! Došla je samo redateljica Mateja Bizjak Petit i imala sam taj luksuz da je tri tjedna bila samo moja. Kao i uvijek, negdje dobiješ, negdje izgubiš! Ja sam izgubila priliku raditi s prekrasnim glumcima iz Slovenije i Francuske, ali sam dobila samo svoj Oh la la!

Jesi li ipak uspjela pogledati druge Oh la le? Koliko se razlikuju ili poklapaju vaši pristupi materijalu igre i igri samoj?

Vjerojatno zbog činjenice da je svatko svoju verziju završio samostalno (s redateljicom), mogu slobodno reći da pričamo o tri potpuno različite predstave. Isti tekst, ista ideja, gotovo isti mizanscen, ali tri sasvim različita glumačka doprinosa. Igra jest prepoznatljiva svima, ali iz svakoga izlazi na drukčiji, poseban način, a Benova, Maticeva, i moja scenska igra ni po čemu ne nalikuju jedna drugoj i zato sam s guštom gledala njihove izvedbe (nažalost, zasad samo online).

Riječ je o monodramskoj scenskoj igri. Koliko je teško ili zavodljivo biti sam u susretu s malecnim partnerima u mraku gledališta? Je li ti izazovno voditi te malene gledatelje kroz zajedničko scensko putovanje?

Spoznaja da je riječ o monodrami užasavala me više od ičega u mom dosadašnjem kazališnom radu. Ja sam timski igrač, nisam individualac i volim imati partnera na kojeg se mogu osloniti i zajedno s njim graditi partnersku igru. No, čovjek uči dok je živ pa sam se, zahvaljujući ovom projektu, uvjerila da nije tako strašno biti solo na sceni kad imaš hrpu gladnih dječjih okica u publici, i oni zapravo postaju tvoj partner za igru. Osluškujući ih, gradiš igru zajedno s njima, a tko se bolje zna igrati od djece?!

Predstava je nastala na stihovima napisanim za nju. Koliko se oslanja na riječi, a koliko su riječi tek impuls za scensku igru?

Redateljica je inzistirala na ljepoti riječi (upravo zbog toga što je riječ o poeziji) i na ritmu koji se postiže igrom riječima, ali ni u jednom trenutku sama poezija ne prevagne u odnosu na igru.

Kako djeca, po tvom iskustvu, reagiraju na neverbalnu scensku igru, igru tijelom, lutkom, predmetom, materijalom… komuniciraju li s njom ili ipak traže sigurnost u riječima?

Čini mi se da djeca puno točnije i bolje prepoznaju neverbalnu scensku igru (ukoliko je točna) od odraslih. Odraslima kao da trebaju dodatni alati poput teksta, priče, rekvizita, kostima, kako bi im stvari bile jasne. Imam osjećaj da odrasli nedovoljno vjeruju svojoj intuiciji i da nam je puno teže prepustiti se i samo BITI, bez potrebe za jasno definiranim sadržajem.

Ovo je pravi trenutak da se vratimo na prvo pitanje – misliš li da kazalište lutaka kod nas opravdava ideju savršenog mjesta za igru? Igraju li se naši (odrasli) redatelji, lutkopisci, vizualni i zvučni oblikovatelji, lutkari… u dovoljnoj mjeri na sceni? Koga bi ti potjerala na dodatni tečaj igre?

Ne bih u nikoga upirala prstom, ni u dobrom ni u lošem smislu. Ovaj proces rada mi je najviše pokazao da neprestano moram raditi na samoj sebi u umjetničkom smislu i ne bojati se nepoznatog, a to bih onda preporučila i drugima. Kad sam prvi put dobila tekst u ruke, htjela sam nazvati ravnateljicu i zamoliti je da me makne iz projekta, ali odlučila sam se suočiti sa svojim strahovima… od soliranja na sceni, preko poezije, pa sve do mog najvećeg kazališnog straha, a to je apstrakcija! Suočavanje sa strahovima od nepoznatog donijelo mi je jednu od najdražih predstava, jednu od onih zbog kojih se glumac sjeti zašto je njegov „posao“ najljepši na svijetu, i iskreno vjerujem da su takvi iskoraci u nepoznato, začinjeni vjerom i ljubavlju prema tome što radimo, recept za sve bolju, ljepšu i igriviju kazališnu igru.

Petra Šarac u predstavi "Oh la la", foto: GKL Rijeka
Petra Šarac u predstavi “Oh la la”, foto: GKL Rijeka

Nemam puno toga dodati na ovaj odgovor, osim u potpunosti se složiti s tobom, pa polako zatvaram naš razgovor i bacam se na pripreme za Oh la la. I to pitanjem koje visi u zraku od početka – krenula si na svoj profesionalni put na osječkoj akademiji i sad se vraćaš kao nagrađivana glumica i lutkarica, junakinja predstave i zvijezda večeri. Kako se osjećaš?

Uh, najteže pitanje dosad, haha… osjećam se UPLAŠENO kao ni na jednom festivalu! Ponovno stati na daske moje akademije, pred svoje roditelje, profesore, prijatelje, i studente koji vjerojatno najviše očekuju (ne tako davno i ja sam bila taj gladni student prepun kritike) bit će mi možda najveći test u mom dosadašnjem radu! Sretno mi bilo haha!

Ne treba tebi sreća, kad imaš igru! Što bi poručila tim novim, gladnim generacijama studenata? Što je tebi osobno dala osječka akademija?   

Moja klasa je bila poznata po izrazu playtime. U prijevodu, sve bismo obaveze odgađali do zadnjeg, čvrsto uvjereni da smo toliko šarmantni i genijalni da uz malo posla možemo postići puno. Imali smo sreću da nam je to često i polazilo za rukom, ali žalim kad pomislim što smo sve tek mogli postići da nismo plejtajmali gotovo svaki put haha… sad bih se rado vratila po neku dodatnu lekciju i na to predivno vrijeme neograničenog istraživanja, tako da, dragi studenti, igrajte se, istražujte, ne bojte se i upijajte!

Sa željom da se tvoje riječi ušuljaju u studentske glave, želim ti još puno igre i učenja, na sceni i oko nje, u Rijeci, Osijeku i dalje.

Categories
Izdvojeno Vesti

Vodič kroz malen i moćan 12. Lutkokaz

Od subote 19. ožujka do utorka 22. ožujka u Osijeku će se u organizaciji Akademije za umjetnost i kulturu održati 12. međunarodna revija lutkarstva Lutkokaz koji, usprkos svim izazovima, iz godine u godinu Osječanima i svim zaljubljenicima u lutkarstvo sasvim besplatno nudi jak i aktualan lutkarski program.

Ove godine Lutkokaz ugošćuje jedno od najjačih europskih lutkarskih kazališta Lutkovno gledališče Ljubljana koje svega nekoliko dana nakon svjetske premijere dovodi predstavu Tamnica lutkarskog genijalca Matije Solcea kao i jednu od nositeljica slovenske nezavisne scene Umjetničku organizaciju Moment iz Maribora. S druge strane, domaće snage predstavlja naše ponajbolje lutkarsko kazalište Gradsko kazalište lutaka Rijeka koje će se u Osijeku predstaviti s dvije nagrađivane predstave Oh la la i Avanture maloga Juju, okruglim stolom Gradsko kazalište lutaka Rijeka i suvremeno lutkarstvo i radionicom koju će voditi jedna od naših najboljih lutkarskih tehnologinja Luči Vidanović. Jake osječke snage predstavljat će pažljivo probrani novi projekti studenata Kazališnog odsjeka Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Kako je Lutkokaz spoj umjetničkog i edukativnog, uz Luči Vidanović, radionice za studente održat će cijenjena slovenska lutkarica Jelena Sitar Cvetko, cirkuski umjetnik i osnivač Crvenih nosova Zoran Vukić te lutkarski kritičar Igor Tretinjak.

Odličan program, između ostaloga, osigurao je već drugi akademijin lutkarski projekt Kreativne Europe u posljednjih nekoliko godina EU Contemporary Puppetry Critical Platform, u sklopu kojega će Osijek ugostiti buduće lutkarske kritičare iz Hrvatske i Slovenije.

Plakat 12. Lutkokaza, AUK
Plakat 12. Lutkokaza, AUK

U nastavku pogledajte cjeloviti vodič kroz program:

Subota, 19. ožujka

17:00 sati, Tvrđa, rektorat, salon lutaka
AUK: Princeza Ohola
Mentor: izv. prof. ArtD. Hrvoje Seršić, Gordan Marijanović, ass., Zdenka Šustić, demonstratorica
Igraju: Meri Andraković, Laura Kolesarić, Jan Kovačić, Luka Selman, Iva Slavić, Petar Sekelez, Matko Trnačić, Mateja Tustanovski, Jona Zupković
Izrada scenografije: Jona Zupković
Glazbu kreirali: Jan Kovačić, Mateja Tustanovski, Meri Andraković
Glazbu izvode: Jan Kovačić, Mateja Tustanovski, Luka Selman, Laura Kolesarić, Matko Trnačić
O predstavi
: Braća Grimm na putu oko svijeta stvaraju još jednu čarobnu priču o jednoj princezi. Naša princeza uživa na dvoru svoga oca sve dok on ne promijeni stvari i uda je za stranca koji u junakinji pronađe dobrotu.
Trajanje: 35 minuta
Dob: 5+
Jezik: hrvatski

18.00 sati, Tvrđa, Rektorat, Salon lutaka – Svečano otvorenje Lutkokaza
Otvorenje izložbe studentskih radova Odsjeka za kreativne tehnologije

19:00 sati, AUK, prostorija 13
Lutkovno gledališće Ljubljana: Tamnica
Dio projekta Kreativne Europe „EU Contemporary Puppetry Critical Platform“
Redatelj: Matija Solce
Dramaturg: Jelena Sitar, Benjamin Zajc
Likovno oblikovanje: Tomáš Žižka, Nerea Cuesta Garcia
Autor glazbe: Matija Solce
Igraju: Asja Kahrimanović Babnik, Gašper Malnar, Miha Arh, Filip Šebšajevič, Tončica Knez, Klemen Kovačič, Tajda Lipicer, Sara Šoukal, Helena Šukljan
O predstavi: Andersen u svojoj mašti animira cvijeće, šalice i kipove, pripisujući im preneseno značenje. Ako cvijet buja, maštovit je. Andersenov svijet je lutkarski svijet. U njemu objekti postaju subjekti koji se susreću s ritmičnim tekstovima, ekspresivnim glazbenim odlomcima i vokalnim frazama, stvarajući odnos minimalizma i kakofonije, smirenosti ceremonije čaja i živahne animacije materijala. U ovoj mračnoj komori predmeti, animatori i gledatelji ostavljaju otiske sjećanja na događaje iz svog grada i iz Andersenovih priča.
Trajanje: 75 minuta
Dob: 16+
Jezik: slovenski

LGL, "Temnica", foto: Jaka Varmuž
LGL, “Temnica”, foto: Jaka Varmuž

Nedjelja, 20. ožujka

10-13 sati i 14-16 sati – AUK
Radionice

14:00 sati, AUK, prostorija broj 13
GKL Rijeka: OH LA LA
Redateljica i dramaturginja: Mateja Bizjak Petit
Prevoditeljice: Maša Jazbec, Ksenija Mravlja i Mateja Bizjak Petit
Asistent redateljice i dramaturginje: Anže Virant
Likovno oblikovanje: Hervé Tullet
Scenografkinja i autorica lutaka: Véronique Canevet
Skladatelj: Damien Félix
Suradnica za scenski pokret: Barbara Kanjc
Oblikovanje svjetla: Mateja Bizjak Petit i Sanjin Seršić
Igra: Petra Šarac
O predstavi
: Oh La La predstava je koja nam omogućava da steknemo dojam „što je na umu” maloj i ono malo starijoj djeci. U svojoj suštini polazi od ideje koja je istovremeno vrlo jednostavna i vrlo složena: sva djeca na svijetu su ista. Unatoč razlikama i kulturama, običajima i jezicima, svima im je zajedničko jedno što ih spaja: igra. Bernard Friot i Hervé Tullet, obojica vrlo poznati umjetnici, zastupaju ideju da je igra ključna za razvoj djece, u čemu je mašta presudan element. A kazalište lutaka savršeno je mjesto za igru! Tulletov koncept Ideal Expo poslužio je kao polazna točka za inscenaciju Friotovih stihova spjevanih baš za ovu predstavu. Oh la la!
Trajanje: 30 minuta
Dob: 3+
Jezik: hrvatski

17:00 sati, AUK, svečana dvorana
Okrugli stol: Gradsko kazalište lutaka Rijeka i suvremeno lutkarstvo
Dio projekta Kreativne Europe „EU Contemporary Puppetry Critical Platform“

18:00 sati, AUK prostorija broj 1
AUK: Razbijeno djetinjstvo
Završni ispit iz lutkarstva treće godine preddiplomskog studija Glume i lutkarstva
Mentorice: izv. prof. ArtD. Maja Lučić, doc. art. Tamara Kučinović
Igraju: Lorenco Tolić, Vanja Čiča, Marijin Kuzmičić i Andrija Krištof
Glazba: Vanja Čiča, Lorenco Tolić, Đorđe Balašević – Samo da rata ne bude
O predstavi
: Priča o ratu i strahotama koje sa sobom nosi rađena je prema motivima knjige I mi smo sudionici rata, zbirke dječjih sastavaka, priča, pisama i želja nastalih za vrijeme rata u Slavonskom Brodu. U središtu priče su Karlo i Marija, brat i sestra, koji se nakon više od dvadeset godina, vraćaju u podrum obiteljske kuće gdje su proveli najteže dane ratnog razaranja njihova rodnog grada. U podrumu prepunom uspomena, zajedno se prisjećaju kako ružnih, tako i lijepih trenutaka koji su obilježili njihove mlade živote.
Trajanje: 65 minuta
Dob: 12+
Jezik: hrvatski

19:30 sati, AUK, prostorija 13
GKL Rijeka: OH LA LA

GKL Rijeka, "Oh la la", foto: GKL Rijeka
GKL Rijeka, “Oh la la”, foto: GKL Rijeka

Ponedjeljak, 21. ožujka – Svjetski dan lutkarstva

10-13 sati i 15-17 sati – AUK
Radionice

13:30 sati, AUK, prostorija 1
AUK: Selo Ritma i Igra bogova

Selo Ritma
Kolektivna etida 1. godine preddiplomskog studija Glume i Lutkarstva, dijelovi tijela i predmeti
Mentorice: izv. prof. ArtD. Maja Lučić, Tena Milić-Ljubić, ass., Toni Leaković, demonstrator
Igraju: Iva Radić, Ivana Sinovčić, Rafael Anočić, Stjepan Bešlić, Asja Vidović, Lora Kovač, Ana Ilakovac, Matej Žerjav, Filip Tomičić, Tea Mandarić, Ivan Dragičević
O predstavi: Kada kralj umire Selo Ritma izgubi vlastiti ritam. Kako izgleda njihova svakodnevica i kako se nose sa gubitkom kralja?
Trajanje: 20 minuta
Dob: 9-99
Jezik: hrvatski

Igra bogova
Mentorice: izv. prof. ArtD. Maja Lučić, Tena Milić-Ljubić, ass., Toni Leaković, demonstrator
Igraju: Asja Vidović, Rafael Anočić, Stjepan Bešlić, Ivana Sinovčić
Glazba: Bonobo second sun
O predstavi: Stvaranje svijeta kroz oblikovanje aluminijske folije u igri i zabavi.
Trajanje: 20 minuta
Dob: 6+
Jezik: hrvatski

17:30 sati, AUK, prostorija 13
AUK: Lion King
Mentori: izv. prof. ArtD. Hrvoje Seršić, Matea Bublić, ass., doc. art. Veronika Hardy Činčurak
Igraju: Ana Lanšćak, Ana Dora Bajto, Gabriela Redžić, Mathilde Vukosavljević, Domagoj Pintarić, Dorian Vicić i Fran Hercog
Izrada lutaka i scenografije: izv. prof. ArtD. Ria Trdin, Martina Livović, umjetnička suradnica, Aleksandra Vukićević, Ana Lanšćak, Ana Dora Bajto, Gabriela Redžić, Mathilde Vukosavljević, Domagoj Pintarić, Dorian Vicić i Fran Hercog
Glazba: Ana Lanšćak, Ana Dora Bajto, Gabriela Redžić, Mathilde Vukosavljević, Domagoj Pintarić, Dorian Vicić, Fran Hercog, izv. prof. ArtD. Hrvoje Seršić i doc. art. Veronika Hardy Činčurak
O predstavi: Kralj lavova priča je o malom Simbi koji uz pomoć oca, kralja Mufase, spoznaje i nalazi svoje mjesto u velikom krugu života.
Trajanje: 55 minuta
Dob: 5+
Jezik: hrvatski

19:00 sati, Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku
GKL Rijeka: Avanture malog Juju
Redateljica: Renata Carola Gatica
Skladateljica: Ivana Đula
Kreatorica scenografije, objekata i kostima: Alena Pavlović
Suradnik za scenski pokret: Damian Cortes Alberti
Oblikovatelj svjetla: Sanjin Seršić
Igraju: Andrea Špindel, Tilen Kožamelj, Damir Orlić, David Petrović, Zlatko Vicić
O predstavi
:  Zajedno s glumcima, publika ulazi u svijet mame Kukunke i tate Tarante te maloga Juju koji je velik kao palac, poznaje sve životinje i govori njihove jezike. Mali Juju, kao i svako dijete pa i svatko od nas koji formalno nismo više djeca, gaji neke svoje strahove koji su često i nerealni. Kako se suočiti s njima i pokušati ih prevladati, pitanja su koja će ova vesela i ritmična predstava postaviti i pomoći da odgovor nađe svatko za sebe.
Trajanje: 35 minuta
Dob: 3+
Jezik: hrvatski

GKL Rijeka, "Avanture maloga Juju", foto: GKL Rijeka
GKL Rijeka, “Avanture maloga Juju”, foto: GKL Rijeka

Utorak, 22. ožujka

9-12 sati i 15-17 AUK
Radionice

12:00 sati, AUK, svečana dvorana
Katarina Šestić:
Kako biti samostalni umjetnik – predavanje

18:00 sati, AUK, prostorija 1
AUK: Špajza
Mentorice: doc. art. Tamara Kučinović, Ljudmila Fedorova, vrh. umjetnik, izv. prof. Jelena Sitar Cvetko
Igraju: Ivana Vukićević
Likovno oblikovanje: doc. art. Zdenka Lacina Pitlik
O predstavi: Svatko ima svoj način na koji sprema uspomene. Nekih se prisjećamo rado, neke ne volimo dozivati u sjećanje. Nisu sve uspomene jednako sretne, ali sve su jednako važne… Sve moje uspomene žive u teglama… U špajzi…
Trajanje: 30 minuta
Dob: 14+
Jezik: hrvatski

19:00 sati, AUK, prostorija 13
MOMENT, Maribor: Via Matti / Ulica norcev

Redatelj: Zoran Petrovič
Dramaturg: Marek Turošík
Scenografija: David Orešič
Igra: Tilen Kožamelj
O predstavi: Šećući kroz oluju sinaptičkih veza protagonista predstava se bavi našom netolerancijom. Stalno traži ono što nam ide na živce, što nije u redu s tim da se osjećamo onako kako se osjećamo. Riječ je o narodno-političkom komadu u svojoj najčišćoj biti, o hvalospjevu zdravom razumu. Predstava je kolektivno djelo grupe i dio je šireg dvogodišnjeg Unplugged projekta.
Trajanje: 45 minuta
Dob: 13+
Jezik: slovenski

Moment, "Via Matti / Ulica Norcev", foto: Andrej Firm
Moment, “Via Matti / Ulica Norcev”, foto: Andrej Firm
Categories
Kritika Vesti

Scenski treptaj

“U početku bijaše Riječ”, stoji u Svetom pismu, a ovdje na početku… Vjedro. Scena je ogoljena od svega i na sredini stoji samo pijesak koji nesmetano protječe, ne mareći ni za koga. Lagano osvjetljen, meni osobno predstavlja vrijeme. Vrijeme koje nema dimenzija koje mu mi prisvajamo, poput prošlosti, sadašnjosti, budućnosti, konstanta koja se pretapa uključena u sve životne procese na zemlji. Glumci Miha Arh, Barbara Kanc, Gašper Malnar i Filip Šebšajevič šetaju pored pijeska, nesvjesni njegove prisutnosti. Idu u grupama ili se razdvajaju. Na trenutke su složni pa se jedan odvoji kao revolucionar i onda idu unazad i unaprijed, ovisi s koje strane pijeska gledamo, dajući kretnjama razna značenja.

Nakon prvih ljudi vjedro se krene gibati i započne stvaranje. A gdje su ljudi? Izvođači nestaju u tamu jer se sada sprema nešto jako dojmljivo. Ocrtava se iz tame veličanstveni, daleki i nepregledni svemir. Galaksije, zvijezde, patuljasti planeti i zvijezda koja je vodila mudrace i sve ono što smo zamišljali kad smo bili mali astronauti, kad smo maštali o nečemu neuhvatljivom, nekoj zvijezdi nadohvat ruke, zvijezdi kojoj bismo se pružali, začarani onim što je iznad nas. Ono veće od nas, čemu odajemo poštovanje. Tama. Svjetlo.

Vješti animatori sada zvijezde pretvaraju u prve organizme na planeti. Svi smo mi satkani od  zvjezdane prašine, a taj je prijelaz inteligentno napravljen od strane autora redatelja predstave Mihe Goloba (intervju s redateljem pročitajte ovdje). Dolazimo do ledenog doba, spušta se sumrak na civilizaciju upisanu u pijesak i nemilosrdne pijavice gaze pred sobom sve organizme, stvarajući od njih fosile. Zanimljiv je zapravo način na koji se dobije ta slika. Izvođači šetaju po sceni držeći u rukama kutije iz kojih ispada pijesak. Krećući se s njima preko scene, vođen vještom kamerom, gledatelj zaboravi da su oni aktivni stvaratelji svega.

Nakon što su se smirile nevere na kontinentu, a vjedro je stalo sa svojim olujnim kruženjem, vraćaju se ljudi. Igrajući se vjedrom, dobacuju ga i izbjegavaju, na trenutke se ponašajući prema njemu poput djece, a pokatkad poput odraslih. Iz tih nam je kretnji Golob pokušao približiti odnos ljudi sa sobom i drugima. Dolazimo do prvih kula u pijesku, odnosno prvih velikih civilizacija u kojima sloga stvara prekrasne mozaike u pijesku. Animatori dodavanjem i oduzimanjem pijeska nadilaze sam medij te imam osjećaj da putujem kroz vrijeme, gledajući kako pored mene rastu prve veće zajednice. Krug je u sredini i kotač na kojem će se ljudi odvesti, spreman je za polazak, a vjedro se polako njiše i crta. Kako se lagano ljulja poput djeteta u koljevci, tako se pred nama rađaju prve slike velikih naroda. Uspavljujući nas,  vjedro nas vodi do drevne Kine i njihovog dualizma, zatim ide do Afrike i Davidove zvijezde, Babilona, završavajući s prekasnim podnim mozaikom u nekoj rimskoj vili na obroncima Vječnog grada.

Pored gradova pijesak ne zaboravlja ni malena sela. Pijesak sve pamti. Prvo imamo velike livade koje postaju malene oranice zatim sve veće i veće, dok se društvo ne počne dijeliti na one što žive u gradovima i one na selu. Kako se selo sve više smanjuje, a grad osvaja zelene površine, istiskujući pritom malog čovjeka na ,rub ne možemo se oteti dojmu da je autor tu imao pouku za gledatelja. Gradovi od pijeska gutaju sve pred sobom pretvarajući se u velike nebodere koje sam čovjek zamjenjuje još većim i višim, zanemarujući prirodu. Kako to obično biva, kad čovjek pretjera, Majka priroda postavlja ravnotežu. Ovaj put to čini puštajući svoju rijeku kojom čisti grad od smeća i taloga, ruši sve nebodere pred sobom. Nastaje jaz između prirode na jednoj strani i čovjeka u gradu na drugoj. Sve završava velikim čišćenjem nakon potopa, gdje animatori vode gledatelje poput golubova koji su vodili Nou na kopno do početka. Do vjedra i pijeska. Na kraju stoji samo vjedro nad pijeskom i autor prepušta gledatelju da se zapita je li se on igra u pijesku ili se pijesak igra s njim, imajući pritom u vidu sve ono što je prošlo pred njegovim očima.

Miha Golob, koji je sve to prekrasno posložio, također je zaslužan i za prekrasno vizualno oblikovanje predstave. Dramaturgiju koja teče pred nama poput rijeke u svoje je korito usmjerila Mojca Redjko, a oblikovatelje svjetla Mašu Avsceca i Gergora Kuhara uz animatore pohvaljujem.  Za predstavu piše da je dostupna svim uzrastima, što doista jest, a jezik je neverbalni, dakle univerzalan. Poput priče. Poput pijeska koji je sveprisutan.

Categories
Izdvojeno Vesti

Vodič kroz veliko finale 11. Lutkokaza: Od ljubljanske scenske poezije preko velikog osječkog hita do hvalospjeva apsurdu

Završni dio 11. Lutkokaza možete pratiti na stranici contemppuppetry.eu. Program nudi tri predstave koje će biti dostupne sedam dana od premijernog termina te radionicu naše kazališne kritičarke Anđele Vidović.

Predstave

Ponedjeljak, 31. 5., 20h
Lutkovno gledališče Ljubljana, Pješčanik

Autor i redatelj: Miha Golob (razgovor s autorom pročitajte ovdje)
Vizualno oblikovanje: Miha Golob
Dramaturgija: Mojca Redjko
Oblikovatelji svjetla: Maša Avsec i Gregor Kuhar
Igraju: Miha Arh, Barbara Kanc k. g.

O predstavi: Četiri stranca stupe u prostor beskrajnih mogućnosti u kojemu oblikuju krhak svijet u stalnim mijenama: sipajući, skupljajući i razdvajajući zrnca pijeska stvaraju svemir, vrijeme, bića i prostore, prirodne pojave, raspoloženja i odnose, građevine i predmete. No, pješčanik nije tek prostor stvaranja, već druženja. Stvarajući u pijesku, neznanci se povezuju, a njihova „igra“ postaje metafora života i življenja.

Online premijera:  11. Lutkokaz
Uzrast: 5+
Trajanje: 50 minuta
Jezik: neverbalno
Dostupno do: 7. 6.

Utorak, 1. 6., 20h
AUK, Ako me ne bude
Ispitna predstava Maje Lučić na 2. godini diplomskog studija Lutkarske režije na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku
Po motivima istoimene priče Sergeja Grigorjeviča Kozlova
Autori teksta: Maja Lučić i ansambl
Režija i dramaturgija: Maja Lučić
Mentorstvo: doc. art. Tamara Kučinović
Vizualni identitet osmislila: Maja Lučić
Izrada scenografije: Maja Lučić s obitelji, Siniša Ardelić
Izrada lutaka: Maja Lučić, Tamara Kučinović i Toni Leaković
Izbor glazbe: Maja Lučić
Igraju: Toni Leaković i Andrija Krištof

O predstavi: Tamo negdje na kraju svijeta, a možda još i dalje, postoji jedna šuma. U toj šumi su prijatelji medo i jež svaku večer sjedili na ljuljama i promatrali nebo. Tako je bilo i te večeri. Izgledalo je da će njih dvojica opet zajedno promatrati zvijezde kako padaju i željeti želje. Ali… jež je tu večer bio nekako neobično tih. Po tome se već dalo naslutiti da će baš ova večer biti drugačija. Da će baš tu večer jež postaviti pitanje koje će im zauvijek promijeniti život…

Premijera: 11. Lutkokaz, 2021. godina
Uzrast: 12+
Trajanje: 45 minuta
Jezik: hrvatski + engleski titlovi
Dostupno do: 8. 6.

Srijeda, 2. 6., 20h
Gllugl / AUK, Pekel na zemli
Završni ispit na preddiplomskom studiju glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku

Tekst: Denis Peričić
Igraju: Nikša Eldan, Nino Pavleković, Filip Eldan
Mentorice: Ljudmila Fedorova i doc. art. Tamara Kučinović

O predstavi: Trojica studenata glume i lutkarstva uprizorili su ovo djelo kao lutkarsko-glumačku predstavu gdje scenografiju, kostime i rekvizitu zamjenjuje glumčev instrument – njegovo tijelo. Upravo je zato u ovoj predstavi kao lutkarska tehnika korištena animacija dijelova tijela i to u raznim pojavnostima poput crnog teatra i teatra sjena.

Premijera: AUK, 2013. godine
Uzrast: 14+
Trajanje: 35 minuta
Jezik: hrvatski
Dostupno do: 9. 6.

Gllugl, "Pekel na zemli", foto: AUK
Gllugl, “Pekel na zemli”, foto: AUK

Petak, 4. 6., 20h
AUK, Hvalospjev Apsurdu u Relaciji na Melankoličnu Sadašnjicu – dnevnik anarhističke i nihilističke akademske skupine – film
Ispitni materijal 1. i 2. godine diplomskog studija lutkarske animacije na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku
Igraju: Laura Šalov, Nina Vidan, Andrija Krištof, Nikola Radoš, Toni Leaković
Mentor izv. prof. Jelena Sitar, Gordan Marijanović ass.
Posebne zahvale: Gradu Osijeku, GPP-u, Plesnom studiu Shine, Hotelu Central, Bruni (Sandru) Očeviću, Ivanu Simonu, Juri Ruži, Filipu Severu, psu Grgi
O filmu: Inspiracijski poticaj za film izvučen je iz književnog opusa ruskog pisca Daniila Harmsa, čija je apsurdnost prepoznata u današnjici. Autori i izvođači odlučili su teatar izvesti na ulicu, dovesti ga u interakciju s ljudima te ga inkluzivno povezati s filmskim medijem. Lutkarski principi u kadriranju, odnosu s predmetima i kreiranju karaktera omogućili su im da stvore gerilsku trupu koja svojim apsurdom razotkriva neobičnost običnog.
Premijera: 11. Lutkokaz, 2021. godine
Uzrast: 12+
Trajanje: 60 minuta
Jezik: hrvatski
Dostupno do: 11. 6.

Radionica

Ponedjeljak, 31.5., 21-22h i srijeda, 2.6., 21-22h
Anđela Vidović, kazališna kritičarka i teatrologinja, Zašto pišem kad se sve oko mene mijenja?
Misao je vodilja ove multižanrovske radionice pomoću različitih književnih tehnika od Čehova do Didion dati polaznicima uvid u unutrašnji život, znanje i tradiciju koja dolazi s profesijom kazališnog kritičara. Kritičaru se ne odgovara. Sluša se vlastita savjest.
1. Zašto i kome treba pisati? – što možemo naučiti od E. Hemingwaya, J. Didion, K.Vonneguta, D. Mameta, G. Orwella, J. Salingera A. P. Čehova na početku našeg kritičarskog puta
2. Promjena klime – drama, izvedba i ja u sredini – različita poimanja kazališta u čijem fokusu nisu ni pisac, ni redatelj, već sam autor.
Napomena: radionica je samo za sudionike projekta Kreativne Europe Kritička platforma suvremenog lutkarstva EU.

Categories
Intervjui Vesti

MIHA GOLOB: „Djeci je svijet poput lunaparka kojeg promatraju i kojim se oduševljavaju bez kalkulacija“

Dragi Miha, čast da otvori posljednji blok prvog (i nadam se posljednjeg) online Lutkokaza dobila je neverbalna predstava Pješčanik koja nas vodi u dječji pješčanik. Kako si došao do ideje da oblikuješ predstavu u pijesku i od pijeska, u igri i od igre?

Sve je počelo s mojom prvom predstavom za djecu, Mali plavi i mali žuti. U njoj sam počeo razmišljati o dječjim igralištima kao prostoru prvih dječjih otkrivanja i fascinacija, o svojevrsnim dječjim laboratorijima, mjestima na kojima djeca istražuju i spoznaju neke zakonitosti ovog svijeta, upoznajući time same sebe, vlastitu maštu, kreativnost, logiku. Zaključio sam da je i prazan list papira dječje igralište. Štoviše, oduševilo me koliko je prazan list papira zanimljiv djetetu. Ono ga silno želi ispuniti, obojati, saviti, potrgati, zgužvati… U sljedećoj predstavi za djecu, Akvariju, napravio sam korak dalje u istraživanju analognih dječjih igrališta koja danas sve više zamjenjuju digitalni svjetovi igre. Akvarij je bio u funkciji kade za kupanje koja je jedno od prvih dječjih prostora igre. Pješčanik je u ovom procesu bio logičan sljedeći korak. Riječ je o jednom od bazičnih prostora dječje igre, no u kojemu djecu se sve rjeđe možemo vidjeti. Em ih mačke koriste za prvu i drugu nuždu, em se djeca u njima zaprljaju… uz to, pješčanik u lutkarskom kazalištu nudi materijal koji je u suprotnosti sa svime što lutka u klasičnom smislu predstavlja.

Ujedno, u igru s pijeskom svaka generacija može upisati neko svoje značenje, samim time nadrasta dječju igru i pretače se u univerzalno značenje. Tako sam ja, gledajući predstavu, u pijesak upisao protok vremena koje ponekad kaotično juri, nekad se posloži i funkcionalno gradi… Kako tebi, kao njenom autoru, progovara predstava? Što si htio upisati u nju?

Igra u pješčaniku je slična igri s Lego kockama u kojoj je smisao slaganje, ako treba i cjelodnevno. Kad konačno završiš sa slaganjem i građenjem, najčešće se ne nastaviš igrati s tim predmetom. Barem je tako bilo u mojoj igri. Dakle, smisao legića nije igra s predmetima, nego stvaranje predmeta i svjetova. Zbog toga su legići generacijama i generacijama djece jedna od najpopularnijih igara. Sve igre koje sam dosad spomenuo imaju neku unutarnju logiku. Papir je zanimljiv djetetu dok na njemu ima prostora za crtanje, bojanje, gužvanje, trganje. Slično je i s pješčanikom. Mogli bismo reći da nije važan cilj, već put. Slično je i kod crtanja mandale, koje predstavlja jedan od središnjih dijelova predstave. Mandala je put od atoma do svemira, simbol promjena u životu i kad je budistički monasi nacrtaju dokraja, bez žaljenja je obrišu, podrapaju, rastave, pometu. Tu se krije i smisao svih ovih bazičnih dječjih igara, od igre u pijesku ili kadi do igre s papirom i legićima, u stvaranju nečega i cijeloga svijeta iz ničega.

Uostalom, i nastanak svijeta nije ništa drugo nego jedno veliko kazalište. Tu mislim prije svega na kazališnu iluziju. Predstava uvijek nastaje ni iz čega, svaki put iznova mora stvoriti svoj svijet u koji „ulijeću“ gledatelji. Svaki put iznova moramo izgraditi odnose, sukobe, logiku, napetost… tako čitana, predstava Pješčanik govori o svijetu – o metamorfozi svemira od velikog praska do suvremenog čovjeka – razvijajući se spiralno, uz stalno stvaranje i rušenje, jer samo tako možemo ići naprijed i razvijati se. A djeca to dobro znaju. Zato se i igraju na taj način, iskušavajući mogućnosti i granice materijala, fizike, kemije.

Budući da je jedna od okosnica predstave promjena, je li ti se dogodilo da se u jednom trenutku osamostalila i odletjela u vlastita značenja ili smatraš da si je uspio zadržati u prostoru početne ideje?

S prethodno opisanom idejom dramaturginja Mojca Redjko i ja smo došli na prvu probu s glumcima, igrajući se unutar nje. Kroz proces su nastajale razne slike koje smo puštali da rastu i razvijaju se, osluškujući njihova značenja, no na kraju je predstava ispala vrlo slično skicama i video zapisima koje sam crtao i snimao prije prve probe. Samim time, mislim da ne mogu reći da je predstava našla vlastiti put, iako smo je u nekim fazama stvaranja puštali da skreće sa zadanog puta, što je nužno kad radiš s materijalom neuhvatljivim poput pijeska.

Predstava se gradi spiralno, u stalnom stvaranju i poništavanju. Postoji li još koja nit vodilja koja je utjecala na cjelinu?

Možda nije vidljiva u predstavi, no prisutna je u ideji i u radu. Riječ je o pješčanom satu i njegovom naizgled dosadnom, bezveznom i monotonom curenju zrnaca, koje ipak oduševljava djecu, ali i mene. Pješčani sat, baš poput mandale, meni osobno predstavlja život, prolaznost. Kroz tu prizmu Pješčanik je priča o bezbrižnim praznicima, ljetu koje stiže svake godine u slično vrijeme i osvoji nas svojim dogodovštinama da bi se krajem kolovoza bespovratno završilo. Sljedeće će godine opet stići, ali neko novo ljeto, s drugim događajima, ljubavima, prijateljstvima i avanturama. Mojca me upoznala sa slikovnicom u čijem je fokusu djevojčica koja na pješčanoj plaži izgradi kulu od pijeska, da bi je potom netko zabunom srušio. Nakon toga, djevojčica se uputi u potragu za prostorom u kojemu se to neće dogoditi njenoj sljedećoj kuli, dakle pokušava popraviti situaciju. Na taj je način nastajao i ovaj naš svijet – od jedne do druge katastrofe koje su utjecale na čovječanstvo, tjerajući ga na prilagodbu i traženje drugih rješenja. Uostalom, i danas je slično. Problemi, nesreće, katastrofe, smrti, poplave i potresi, čak i ratovi, svi su oni dio života. Ponekad te situacije uspijemo izbjeći, ponekad ne uspijemo. Pješčanik govori i o toj tamnoj strani, o oholosti i pretjeravanju koji za posljedicu imaju ratove ili prirodne katastrofe.

Kao što si spomenuo, prije no što si smjestio glumce u pijesak, u projektima za djecu bavio si se bojama na platnu i vodom. Što ti prvo dođe u oblikovanju predstave – materijal u kojemu ćeš oblikovati predstavu ili ideja?

Nema pravila. U Akvariju i Pješčaniku sam krenuo iz materijala, ali i prostora i scenografije te sam potom uz pomoć dramaturginje Mojce Redjko počeo graditi priču oko toga. U prvoj predstavi s platnom i bojama bilo je drukčije. Mojca, tada ravnateljica Lutkovnog gledališča Maribor, predložila mi je slikovnicu Lea Leonija Mali plavi, mali žuti. Specifičnost je te slikovnice da je sadržajno nastala iz slika, odnosno kolaža. Istražujući autora, saznao sam da je ideju za slikovnicu dobio putujući s unucima u vlaku. Kako su bili nemirni, morao ih je nekako zabaviti pa je iz časopisa, koji je tada uređivao, istrgnuo žuti i plavi komadić papira te im je s tim komadićima počeo pričati priču o malom plavom i malom žutom. Taj me podatak pomalo razočarao jer sam zaključio da je najbolju moguću predstavu na tu temu sam Leoni već obavio u vlaku pred svojim unucima. Razmišljajući dalje o toj priči u kojoj se najbolji prijatelji zagrle i postanu zeleni sjetio sam se svoje dječačke fascinacije svijetom boja. Uostalom, zar nije to miješanje plave i žute boje jedna od čarolija koje upoznaš kao dijete? Nakon toga nije bilo teško doći do ideje o listu papira kao prostoru predstave. U trenutku kad je stiglo pitanje može li se predstava odviti na papiru, znao sam da ću pokušati napraviti upravo to – predstavu s bojama na listu papira. A kad se forma i sadržaj predstave već u ideji tako dobro spoje, znaš da si na dobrom putu. Mislim da se to dvoje super poklopilo i u Pješčaniku, dok mi se dugo činilo da bi se zbog tog spoja predstava Akvarij trebala zvati drukčije, no danas sam zadovoljan i ovim naslovom.

Ako usporedimo platno, vodu i pijesak, koji te materijal najugodnije iznenadio mogućnostima, odnosno koji te odveo najdalje u istraživanjima?

Voda u Akvariju djeluje posredno. Nije tako dominantan materijal kao pijesak. U Akvariju imamo čak i nekakve lutke. Jaje, naprimjer, ili »ježića« nastalog od magnetića i komadića metala i drugih. Svi su oni unutar vode, no ponašaju se poput lutaka. U Pješčaniku lutke nema. Pijesak je sam lutka, odnosno lutke. Istina, koristimo metle, kantu i kocke, ali svi su ti predmeti u potpunosti depersonalizirani i nisu nimalo scenski oživljeni. Od početka do kraja predstave ostaju predmeti i rekviziti. Možda čak i voda, koja se pojavljuje i u toj predstavi, ima više osobina lutke od tih predmeta. Klasičnim lutkama sam se možda najviše približio u predstavi Mali plavi i mali žuti.

Sve tri predstave povezuje jedna činjenica – da sam se zaljubio u materijale s kojima sam radio i koji su bili i ishodišne točke predstave. I svaki put kad sam istraživao određenu formu, određeni materijal, bilo mi je jako važno da ga razvijam kroz cijelu predstavu, da ne ostanem na početnoj ideji, određenoj situaciji ili fascinaciji, već da tražim nove mogućnosti i čarolije koje materijali nude. Zbog toga je ostalo jako puno materijala koji nismo iskoristili u ovim predstavama, već ga čuvamo za neke nove projekte. Jako bih se rado ponovo vratio bojama, platnu, vodi, pijesku, no u isto me vrijeme privlače novi materijali, novi prostori igre. Vatra, svijetlo, mrak, vrijeme…

Prije nego se okreneš novim ili vratiš starim materijalima, možda i u Hrvatskoj, zadržimo se još malo u pijesku. Jako mi je zanimljivo bilo promatrati izvođače u sceni u kojoj su zavrtjeli loptu i čekali da pogodi dijelove kule – u njihovim pogledima vidjelo se iščekivanje, što potvrđuje činjenicu da u ovakvom kazalištu izvođač, animator i pokretač igre nije potpuni vladar tog svijeta. Tko u tvojim predstavama vodi igru? Izvođači, materijal, napetost i(li) suigra između njih?

Materijal odlučuje gotovo o svemu. Od prostora nadalje. Kod vode i pijeska od početka se zna koliku količinu možemo smjestiti na određenu scenu. U Pješčaniku koristim između 120 i 140 kilograma pijeska, a u Akvariju je bilo oko 100 litara vode. Materijal diktira i broj izvođača. Sljedeća važna stvar u predstavama za djecu je njihovo trajanje koje ne smije biti predugo, a materijal traži određeno vrijeme. Zaokruženi prizori i akcije jednostavno trebaju vrijeme da bi se mogli odviti, da bi se akvarij mogao napuniti, pijesak isipati na scenu. Ponekad mi se čini da smo poput krotitelja životinja, no za razliku od njih, mi materijal ne možemo disciplinirati udarcima bičem. Istina, možemo predvidjeti neke probleme i situacije, analizirati kritične točke, no materijal je taj koji vodi igru. Od početne ideje i prvih slika u glavi. I tek kad ih isprbaš u praksi, vidiš mogu li se izvesti i hoće li se materijal ponašati kako si planirao. Primjerice, željeli smo u jednoj sceni ostavljati tragove stopala u pijesku, no ta se ideja pokazala nemogućom za realizirati jer se pokazalo da pijesak za to mora biti vlažan.

Kakav je odnos izvođača i materijala?

I izvođači su na neki način podređeni materijalu. U predstavi nastupaju četiri izvođača – glumac, animator, glazbenik i plesačica, jer smo se željeli materijalu približiti kroz sve te izvedbene segmente. U prizoru koji si spomenuo naša se predstava približava kraju i izvođači su duboko involvirani u nju, zato u toj sceni napetost između njih i materijala dramaturški odlično podržava samu priču. Zaista se nevjerojatna napetost stvara između te kugle i izvođača, ali i ostalih predmeta na sceni. Pravi primjer kazališta lutaka, odnosno predmeta – bez previše akcije i emocija, samo ta kugla koja kruži oko svoje osi i izvođači koji je izbjegavaju i čekaju da vide što će se dogoditi. Jako mi se sviđa način na koji ta scena funkcionira. Ustvari, predstava je dramaturški oblikovana kroz tu suigru izvođača i materijala i napetosti koje se događaju između njih i u samom materijalu. Ti osnovni principi grade dinamiku predstave, s njima stvaramo komiku, dramu, tragediju i tražimo katarzu. I kad izvođači prihvate materijal, kad ga shvate i prepuste mu se, u tom trenutku krene igra, oblikovanje, građenje napetosti…

Iako ova predstava još nije zaživjela na sceni pred dječjom publikom, ranije dvije jesu. Kakva su tvoja iskustva sa malenim gledateljima? Kako djeca komuniciraju s tvojim predstavama?

Prizori koji mi se oblikuju u glavi na neki su način, posebice na razini sadržaja, vrlo apstraktni. Fascinira me kako nastaje i raste hrpa pijeska, kako se potom pijesak sipa s vrha i oblikuje taj stožac od pijeska. Oduševljava me trenutak kad napunimo vodu do vrha čaše i još malo, kad se digne iznad ruba i potom, trenutak kasnije, procuri po rubu. Odševljava me i njihanje kante, otisak u pijesku, metenje… u tim trenucima vidim smisao života, neku logiku svijeta, neku biblijsku priču koja nam govori o osnovnim odnosima na zemlji i u svemiru, no, kao što sam rekao, sve je to dosta apstraktno. Zato na samim probama promatram govore li ti prizori samo meni ili ih prepoznaju i drugi, izvođači, scenski tehničari, oblikovatelji svjetla… posebice me zanima kako će izvođači interpretirati, a gledatelji shvatiti neke naizgled jednostavne i na prvi pogled nebitne prizore. Jasno mi je da takvo razmišljanje nije svima blisko, posebice odraslima. No djeci je svijet poput lunaparka kojeg promatraju i kojim se oduševljavaju bez zadrške. Što je ljepše od lokve po kiši u koju možeš baciti kamen ili, ako ti mama dozvoli, uskočiti u nju? Čini mi se da još uvijek bez problema dijelim s djecom taj čarobni svijet otkrivanja i spoznavanja stvari za koje su »normalne« odrasle osobe odavno izgubile interes. A djeca mi na predstavama vraćaju tu vjeru u život, u svijet, znatiželju. Žao mi je da odrasli ne idu u većem broju u kazalište i na moje predstave. Šteta je i da mi roditelji ne dopuštamo djeci da po podu razliju cijelu kantu boje ili da se igraju u kućnom akvariju. U isto vrijeme, mi to isto radimo u svojim predstavama. Upravo to. I djeca su vesela zbog tog iskustva, te spoznaje što se dogodi kad prevrnemo i razlijemo kantu boje, vode ili pijeska. Roditelji mi često u šali kažu da će mi poslati račun za čišćenje jer su se djeca doma nakon predstave htjela igrati kao što se mi igramo u predstavi. I to mi je jako drago. Na to sam jako ponosan, hehe.