Categories
Kritika Vesti

Scenski treptaj

“U početku bijaše Riječ”, stoji u Svetom pismu, a ovdje na početku… Vjedro. Scena je ogoljena od svega i na sredini stoji samo pijesak koji nesmetano protječe, ne mareći ni za koga. Lagano osvjetljen, meni osobno predstavlja vrijeme. Vrijeme koje nema dimenzija koje mu mi prisvajamo, poput prošlosti, sadašnjosti, budućnosti, konstanta koja se pretapa uključena u sve životne procese na zemlji. Glumci Miha Arh, Barbara Kanc, Gašper Malnar i Filip Šebšajevič šetaju pored pijeska, nesvjesni njegove prisutnosti. Idu u grupama ili se razdvajaju. Na trenutke su složni pa se jedan odvoji kao revolucionar i onda idu unazad i unaprijed, ovisi s koje strane pijeska gledamo, dajući kretnjama razna značenja.

Nakon prvih ljudi vjedro se krene gibati i započne stvaranje. A gdje su ljudi? Izvođači nestaju u tamu jer se sada sprema nešto jako dojmljivo. Ocrtava se iz tame veličanstveni, daleki i nepregledni svemir. Galaksije, zvijezde, patuljasti planeti i zvijezda koja je vodila mudrace i sve ono što smo zamišljali kad smo bili mali astronauti, kad smo maštali o nečemu neuhvatljivom, nekoj zvijezdi nadohvat ruke, zvijezdi kojoj bismo se pružali, začarani onim što je iznad nas. Ono veće od nas, čemu odajemo poštovanje. Tama. Svjetlo.

Vješti animatori sada zvijezde pretvaraju u prve organizme na planeti. Svi smo mi satkani od  zvjezdane prašine, a taj je prijelaz inteligentno napravljen od strane autora redatelja predstave Mihe Goloba (intervju s redateljem pročitajte ovdje). Dolazimo do ledenog doba, spušta se sumrak na civilizaciju upisanu u pijesak i nemilosrdne pijavice gaze pred sobom sve organizme, stvarajući od njih fosile. Zanimljiv je zapravo način na koji se dobije ta slika. Izvođači šetaju po sceni držeći u rukama kutije iz kojih ispada pijesak. Krećući se s njima preko scene, vođen vještom kamerom, gledatelj zaboravi da su oni aktivni stvaratelji svega.

Nakon što su se smirile nevere na kontinentu, a vjedro je stalo sa svojim olujnim kruženjem, vraćaju se ljudi. Igrajući se vjedrom, dobacuju ga i izbjegavaju, na trenutke se ponašajući prema njemu poput djece, a pokatkad poput odraslih. Iz tih nam je kretnji Golob pokušao približiti odnos ljudi sa sobom i drugima. Dolazimo do prvih kula u pijesku, odnosno prvih velikih civilizacija u kojima sloga stvara prekrasne mozaike u pijesku. Animatori dodavanjem i oduzimanjem pijeska nadilaze sam medij te imam osjećaj da putujem kroz vrijeme, gledajući kako pored mene rastu prve veće zajednice. Krug je u sredini i kotač na kojem će se ljudi odvesti, spreman je za polazak, a vjedro se polako njiše i crta. Kako se lagano ljulja poput djeteta u koljevci, tako se pred nama rađaju prve slike velikih naroda. Uspavljujući nas,  vjedro nas vodi do drevne Kine i njihovog dualizma, zatim ide do Afrike i Davidove zvijezde, Babilona, završavajući s prekasnim podnim mozaikom u nekoj rimskoj vili na obroncima Vječnog grada.

Pored gradova pijesak ne zaboravlja ni malena sela. Pijesak sve pamti. Prvo imamo velike livade koje postaju malene oranice zatim sve veće i veće, dok se društvo ne počne dijeliti na one što žive u gradovima i one na selu. Kako se selo sve više smanjuje, a grad osvaja zelene površine, istiskujući pritom malog čovjeka na ,rub ne možemo se oteti dojmu da je autor tu imao pouku za gledatelja. Gradovi od pijeska gutaju sve pred sobom pretvarajući se u velike nebodere koje sam čovjek zamjenjuje još većim i višim, zanemarujući prirodu. Kako to obično biva, kad čovjek pretjera, Majka priroda postavlja ravnotežu. Ovaj put to čini puštajući svoju rijeku kojom čisti grad od smeća i taloga, ruši sve nebodere pred sobom. Nastaje jaz između prirode na jednoj strani i čovjeka u gradu na drugoj. Sve završava velikim čišćenjem nakon potopa, gdje animatori vode gledatelje poput golubova koji su vodili Nou na kopno do početka. Do vjedra i pijeska. Na kraju stoji samo vjedro nad pijeskom i autor prepušta gledatelju da se zapita je li se on igra u pijesku ili se pijesak igra s njim, imajući pritom u vidu sve ono što je prošlo pred njegovim očima.

Miha Golob, koji je sve to prekrasno posložio, također je zaslužan i za prekrasno vizualno oblikovanje predstave. Dramaturgiju koja teče pred nama poput rijeke u svoje je korito usmjerila Mojca Redjko, a oblikovatelje svjetla Mašu Avsceca i Gergora Kuhara uz animatore pohvaljujem.  Za predstavu piše da je dostupna svim uzrastima, što doista jest, a jezik je neverbalni, dakle univerzalan. Poput priče. Poput pijeska koji je sveprisutan.

Categories
Izdvojeno Vesti

Vodič kroz veliko finale 11. Lutkokaza: Od ljubljanske scenske poezije preko velikog osječkog hita do hvalospjeva apsurdu

Završni dio 11. Lutkokaza možete pratiti na stranici contemppuppetry.eu. Program nudi tri predstave koje će biti dostupne sedam dana od premijernog termina te radionicu naše kazališne kritičarke Anđele Vidović.

Predstave

Ponedjeljak, 31. 5., 20h
Lutkovno gledališče Ljubljana, Pješčanik

Autor i redatelj: Miha Golob (razgovor s autorom pročitajte ovdje)
Vizualno oblikovanje: Miha Golob
Dramaturgija: Mojca Redjko
Oblikovatelji svjetla: Maša Avsec i Gregor Kuhar
Igraju: Miha Arh, Barbara Kanc k. g.

O predstavi: Četiri stranca stupe u prostor beskrajnih mogućnosti u kojemu oblikuju krhak svijet u stalnim mijenama: sipajući, skupljajući i razdvajajući zrnca pijeska stvaraju svemir, vrijeme, bića i prostore, prirodne pojave, raspoloženja i odnose, građevine i predmete. No, pješčanik nije tek prostor stvaranja, već druženja. Stvarajući u pijesku, neznanci se povezuju, a njihova „igra“ postaje metafora života i življenja.

Online premijera:  11. Lutkokaz
Uzrast: 5+
Trajanje: 50 minuta
Jezik: neverbalno
Dostupno do: 7. 6.

Utorak, 1. 6., 20h
AUK, Ako me ne bude
Ispitna predstava Maje Lučić na 2. godini diplomskog studija Lutkarske režije na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku
Po motivima istoimene priče Sergeja Grigorjeviča Kozlova
Autori teksta: Maja Lučić i ansambl
Režija i dramaturgija: Maja Lučić
Mentorstvo: doc. art. Tamara Kučinović
Vizualni identitet osmislila: Maja Lučić
Izrada scenografije: Maja Lučić s obitelji, Siniša Ardelić
Izrada lutaka: Maja Lučić, Tamara Kučinović i Toni Leaković
Izbor glazbe: Maja Lučić
Igraju: Toni Leaković i Andrija Krištof

O predstavi: Tamo negdje na kraju svijeta, a možda još i dalje, postoji jedna šuma. U toj šumi su prijatelji medo i jež svaku večer sjedili na ljuljama i promatrali nebo. Tako je bilo i te večeri. Izgledalo je da će njih dvojica opet zajedno promatrati zvijezde kako padaju i željeti želje. Ali… jež je tu večer bio nekako neobično tih. Po tome se već dalo naslutiti da će baš ova večer biti drugačija. Da će baš tu večer jež postaviti pitanje koje će im zauvijek promijeniti život…

Premijera: 11. Lutkokaz, 2021. godina
Uzrast: 12+
Trajanje: 45 minuta
Jezik: hrvatski + engleski titlovi
Dostupno do: 8. 6.

Srijeda, 2. 6., 20h
Gllugl / AUK, Pekel na zemli
Završni ispit na preddiplomskom studiju glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku

Tekst: Denis Peričić
Igraju: Nikša Eldan, Nino Pavleković, Filip Eldan
Mentorice: Ljudmila Fedorova i doc. art. Tamara Kučinović

O predstavi: Trojica studenata glume i lutkarstva uprizorili su ovo djelo kao lutkarsko-glumačku predstavu gdje scenografiju, kostime i rekvizitu zamjenjuje glumčev instrument – njegovo tijelo. Upravo je zato u ovoj predstavi kao lutkarska tehnika korištena animacija dijelova tijela i to u raznim pojavnostima poput crnog teatra i teatra sjena.

Premijera: AUK, 2013. godine
Uzrast: 14+
Trajanje: 35 minuta
Jezik: hrvatski
Dostupno do: 9. 6.

Gllugl, "Pekel na zemli", foto: AUK
Gllugl, “Pekel na zemli”, foto: AUK

Petak, 4. 6., 20h
AUK, Hvalospjev Apsurdu u Relaciji na Melankoličnu Sadašnjicu – dnevnik anarhističke i nihilističke akademske skupine – film
Ispitni materijal 1. i 2. godine diplomskog studija lutkarske animacije na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku
Igraju: Laura Šalov, Nina Vidan, Andrija Krištof, Nikola Radoš, Toni Leaković
Mentor izv. prof. Jelena Sitar, Gordan Marijanović ass.
Posebne zahvale: Gradu Osijeku, GPP-u, Plesnom studiu Shine, Hotelu Central, Bruni (Sandru) Očeviću, Ivanu Simonu, Juri Ruži, Filipu Severu, psu Grgi
O filmu: Inspiracijski poticaj za film izvučen je iz književnog opusa ruskog pisca Daniila Harmsa, čija je apsurdnost prepoznata u današnjici. Autori i izvođači odlučili su teatar izvesti na ulicu, dovesti ga u interakciju s ljudima te ga inkluzivno povezati s filmskim medijem. Lutkarski principi u kadriranju, odnosu s predmetima i kreiranju karaktera omogućili su im da stvore gerilsku trupu koja svojim apsurdom razotkriva neobičnost običnog.
Premijera: 11. Lutkokaz, 2021. godine
Uzrast: 12+
Trajanje: 60 minuta
Jezik: hrvatski
Dostupno do: 11. 6.

Radionica

Ponedjeljak, 31.5., 21-22h i srijeda, 2.6., 21-22h
Anđela Vidović, kazališna kritičarka i teatrologinja, Zašto pišem kad se sve oko mene mijenja?
Misao je vodilja ove multižanrovske radionice pomoću različitih književnih tehnika od Čehova do Didion dati polaznicima uvid u unutrašnji život, znanje i tradiciju koja dolazi s profesijom kazališnog kritičara. Kritičaru se ne odgovara. Sluša se vlastita savjest.
1. Zašto i kome treba pisati? – što možemo naučiti od E. Hemingwaya, J. Didion, K.Vonneguta, D. Mameta, G. Orwella, J. Salingera A. P. Čehova na početku našeg kritičarskog puta
2. Promjena klime – drama, izvedba i ja u sredini – različita poimanja kazališta u čijem fokusu nisu ni pisac, ni redatelj, već sam autor.
Napomena: radionica je samo za sudionike projekta Kreativne Europe Kritička platforma suvremenog lutkarstva EU.

Categories
Intervjui Vesti

MIHA GOLOB: „Djeci je svijet poput lunaparka kojeg promatraju i kojim se oduševljavaju bez kalkulacija“

Dragi Miha, čast da otvori posljednji blok prvog (i nadam se posljednjeg) online Lutkokaza dobila je neverbalna predstava Pješčanik koja nas vodi u dječji pješčanik. Kako si došao do ideje da oblikuješ predstavu u pijesku i od pijeska, u igri i od igre?

Sve je počelo s mojom prvom predstavom za djecu, Mali plavi i mali žuti. U njoj sam počeo razmišljati o dječjim igralištima kao prostoru prvih dječjih otkrivanja i fascinacija, o svojevrsnim dječjim laboratorijima, mjestima na kojima djeca istražuju i spoznaju neke zakonitosti ovog svijeta, upoznajući time same sebe, vlastitu maštu, kreativnost, logiku. Zaključio sam da je i prazan list papira dječje igralište. Štoviše, oduševilo me koliko je prazan list papira zanimljiv djetetu. Ono ga silno želi ispuniti, obojati, saviti, potrgati, zgužvati… U sljedećoj predstavi za djecu, Akvariju, napravio sam korak dalje u istraživanju analognih dječjih igrališta koja danas sve više zamjenjuju digitalni svjetovi igre. Akvarij je bio u funkciji kade za kupanje koja je jedno od prvih dječjih prostora igre. Pješčanik je u ovom procesu bio logičan sljedeći korak. Riječ je o jednom od bazičnih prostora dječje igre, no u kojemu djecu se sve rjeđe možemo vidjeti. Em ih mačke koriste za prvu i drugu nuždu, em se djeca u njima zaprljaju… uz to, pješčanik u lutkarskom kazalištu nudi materijal koji je u suprotnosti sa svime što lutka u klasičnom smislu predstavlja.

Ujedno, u igru s pijeskom svaka generacija može upisati neko svoje značenje, samim time nadrasta dječju igru i pretače se u univerzalno značenje. Tako sam ja, gledajući predstavu, u pijesak upisao protok vremena koje ponekad kaotično juri, nekad se posloži i funkcionalno gradi… Kako tebi, kao njenom autoru, progovara predstava? Što si htio upisati u nju?

Igra u pješčaniku je slična igri s Lego kockama u kojoj je smisao slaganje, ako treba i cjelodnevno. Kad konačno završiš sa slaganjem i građenjem, najčešće se ne nastaviš igrati s tim predmetom. Barem je tako bilo u mojoj igri. Dakle, smisao legića nije igra s predmetima, nego stvaranje predmeta i svjetova. Zbog toga su legići generacijama i generacijama djece jedna od najpopularnijih igara. Sve igre koje sam dosad spomenuo imaju neku unutarnju logiku. Papir je zanimljiv djetetu dok na njemu ima prostora za crtanje, bojanje, gužvanje, trganje. Slično je i s pješčanikom. Mogli bismo reći da nije važan cilj, već put. Slično je i kod crtanja mandale, koje predstavlja jedan od središnjih dijelova predstave. Mandala je put od atoma do svemira, simbol promjena u životu i kad je budistički monasi nacrtaju dokraja, bez žaljenja je obrišu, podrapaju, rastave, pometu. Tu se krije i smisao svih ovih bazičnih dječjih igara, od igre u pijesku ili kadi do igre s papirom i legićima, u stvaranju nečega i cijeloga svijeta iz ničega.

Uostalom, i nastanak svijeta nije ništa drugo nego jedno veliko kazalište. Tu mislim prije svega na kazališnu iluziju. Predstava uvijek nastaje ni iz čega, svaki put iznova mora stvoriti svoj svijet u koji „ulijeću“ gledatelji. Svaki put iznova moramo izgraditi odnose, sukobe, logiku, napetost… tako čitana, predstava Pješčanik govori o svijetu – o metamorfozi svemira od velikog praska do suvremenog čovjeka – razvijajući se spiralno, uz stalno stvaranje i rušenje, jer samo tako možemo ići naprijed i razvijati se. A djeca to dobro znaju. Zato se i igraju na taj način, iskušavajući mogućnosti i granice materijala, fizike, kemije.

Budući da je jedna od okosnica predstave promjena, je li ti se dogodilo da se u jednom trenutku osamostalila i odletjela u vlastita značenja ili smatraš da si je uspio zadržati u prostoru početne ideje?

S prethodno opisanom idejom dramaturginja Mojca Redjko i ja smo došli na prvu probu s glumcima, igrajući se unutar nje. Kroz proces su nastajale razne slike koje smo puštali da rastu i razvijaju se, osluškujući njihova značenja, no na kraju je predstava ispala vrlo slično skicama i video zapisima koje sam crtao i snimao prije prve probe. Samim time, mislim da ne mogu reći da je predstava našla vlastiti put, iako smo je u nekim fazama stvaranja puštali da skreće sa zadanog puta, što je nužno kad radiš s materijalom neuhvatljivim poput pijeska.

Predstava se gradi spiralno, u stalnom stvaranju i poništavanju. Postoji li još koja nit vodilja koja je utjecala na cjelinu?

Možda nije vidljiva u predstavi, no prisutna je u ideji i u radu. Riječ je o pješčanom satu i njegovom naizgled dosadnom, bezveznom i monotonom curenju zrnaca, koje ipak oduševljava djecu, ali i mene. Pješčani sat, baš poput mandale, meni osobno predstavlja život, prolaznost. Kroz tu prizmu Pješčanik je priča o bezbrižnim praznicima, ljetu koje stiže svake godine u slično vrijeme i osvoji nas svojim dogodovštinama da bi se krajem kolovoza bespovratno završilo. Sljedeće će godine opet stići, ali neko novo ljeto, s drugim događajima, ljubavima, prijateljstvima i avanturama. Mojca me upoznala sa slikovnicom u čijem je fokusu djevojčica koja na pješčanoj plaži izgradi kulu od pijeska, da bi je potom netko zabunom srušio. Nakon toga, djevojčica se uputi u potragu za prostorom u kojemu se to neće dogoditi njenoj sljedećoj kuli, dakle pokušava popraviti situaciju. Na taj je način nastajao i ovaj naš svijet – od jedne do druge katastrofe koje su utjecale na čovječanstvo, tjerajući ga na prilagodbu i traženje drugih rješenja. Uostalom, i danas je slično. Problemi, nesreće, katastrofe, smrti, poplave i potresi, čak i ratovi, svi su oni dio života. Ponekad te situacije uspijemo izbjeći, ponekad ne uspijemo. Pješčanik govori i o toj tamnoj strani, o oholosti i pretjeravanju koji za posljedicu imaju ratove ili prirodne katastrofe.

Kao što si spomenuo, prije no što si smjestio glumce u pijesak, u projektima za djecu bavio si se bojama na platnu i vodom. Što ti prvo dođe u oblikovanju predstave – materijal u kojemu ćeš oblikovati predstavu ili ideja?

Nema pravila. U Akvariju i Pješčaniku sam krenuo iz materijala, ali i prostora i scenografije te sam potom uz pomoć dramaturginje Mojce Redjko počeo graditi priču oko toga. U prvoj predstavi s platnom i bojama bilo je drukčije. Mojca, tada ravnateljica Lutkovnog gledališča Maribor, predložila mi je slikovnicu Lea Leonija Mali plavi, mali žuti. Specifičnost je te slikovnice da je sadržajno nastala iz slika, odnosno kolaža. Istražujući autora, saznao sam da je ideju za slikovnicu dobio putujući s unucima u vlaku. Kako su bili nemirni, morao ih je nekako zabaviti pa je iz časopisa, koji je tada uređivao, istrgnuo žuti i plavi komadić papira te im je s tim komadićima počeo pričati priču o malom plavom i malom žutom. Taj me podatak pomalo razočarao jer sam zaključio da je najbolju moguću predstavu na tu temu sam Leoni već obavio u vlaku pred svojim unucima. Razmišljajući dalje o toj priči u kojoj se najbolji prijatelji zagrle i postanu zeleni sjetio sam se svoje dječačke fascinacije svijetom boja. Uostalom, zar nije to miješanje plave i žute boje jedna od čarolija koje upoznaš kao dijete? Nakon toga nije bilo teško doći do ideje o listu papira kao prostoru predstave. U trenutku kad je stiglo pitanje može li se predstava odviti na papiru, znao sam da ću pokušati napraviti upravo to – predstavu s bojama na listu papira. A kad se forma i sadržaj predstave već u ideji tako dobro spoje, znaš da si na dobrom putu. Mislim da se to dvoje super poklopilo i u Pješčaniku, dok mi se dugo činilo da bi se zbog tog spoja predstava Akvarij trebala zvati drukčije, no danas sam zadovoljan i ovim naslovom.

Ako usporedimo platno, vodu i pijesak, koji te materijal najugodnije iznenadio mogućnostima, odnosno koji te odveo najdalje u istraživanjima?

Voda u Akvariju djeluje posredno. Nije tako dominantan materijal kao pijesak. U Akvariju imamo čak i nekakve lutke. Jaje, naprimjer, ili »ježića« nastalog od magnetića i komadića metala i drugih. Svi su oni unutar vode, no ponašaju se poput lutaka. U Pješčaniku lutke nema. Pijesak je sam lutka, odnosno lutke. Istina, koristimo metle, kantu i kocke, ali svi su ti predmeti u potpunosti depersonalizirani i nisu nimalo scenski oživljeni. Od početka do kraja predstave ostaju predmeti i rekviziti. Možda čak i voda, koja se pojavljuje i u toj predstavi, ima više osobina lutke od tih predmeta. Klasičnim lutkama sam se možda najviše približio u predstavi Mali plavi i mali žuti.

Sve tri predstave povezuje jedna činjenica – da sam se zaljubio u materijale s kojima sam radio i koji su bili i ishodišne točke predstave. I svaki put kad sam istraživao određenu formu, određeni materijal, bilo mi je jako važno da ga razvijam kroz cijelu predstavu, da ne ostanem na početnoj ideji, određenoj situaciji ili fascinaciji, već da tražim nove mogućnosti i čarolije koje materijali nude. Zbog toga je ostalo jako puno materijala koji nismo iskoristili u ovim predstavama, već ga čuvamo za neke nove projekte. Jako bih se rado ponovo vratio bojama, platnu, vodi, pijesku, no u isto me vrijeme privlače novi materijali, novi prostori igre. Vatra, svijetlo, mrak, vrijeme…

Prije nego se okreneš novim ili vratiš starim materijalima, možda i u Hrvatskoj, zadržimo se još malo u pijesku. Jako mi je zanimljivo bilo promatrati izvođače u sceni u kojoj su zavrtjeli loptu i čekali da pogodi dijelove kule – u njihovim pogledima vidjelo se iščekivanje, što potvrđuje činjenicu da u ovakvom kazalištu izvođač, animator i pokretač igre nije potpuni vladar tog svijeta. Tko u tvojim predstavama vodi igru? Izvođači, materijal, napetost i(li) suigra između njih?

Materijal odlučuje gotovo o svemu. Od prostora nadalje. Kod vode i pijeska od početka se zna koliku količinu možemo smjestiti na određenu scenu. U Pješčaniku koristim između 120 i 140 kilograma pijeska, a u Akvariju je bilo oko 100 litara vode. Materijal diktira i broj izvođača. Sljedeća važna stvar u predstavama za djecu je njihovo trajanje koje ne smije biti predugo, a materijal traži određeno vrijeme. Zaokruženi prizori i akcije jednostavno trebaju vrijeme da bi se mogli odviti, da bi se akvarij mogao napuniti, pijesak isipati na scenu. Ponekad mi se čini da smo poput krotitelja životinja, no za razliku od njih, mi materijal ne možemo disciplinirati udarcima bičem. Istina, možemo predvidjeti neke probleme i situacije, analizirati kritične točke, no materijal je taj koji vodi igru. Od početne ideje i prvih slika u glavi. I tek kad ih isprbaš u praksi, vidiš mogu li se izvesti i hoće li se materijal ponašati kako si planirao. Primjerice, željeli smo u jednoj sceni ostavljati tragove stopala u pijesku, no ta se ideja pokazala nemogućom za realizirati jer se pokazalo da pijesak za to mora biti vlažan.

Kakav je odnos izvođača i materijala?

I izvođači su na neki način podređeni materijalu. U predstavi nastupaju četiri izvođača – glumac, animator, glazbenik i plesačica, jer smo se željeli materijalu približiti kroz sve te izvedbene segmente. U prizoru koji si spomenuo naša se predstava približava kraju i izvođači su duboko involvirani u nju, zato u toj sceni napetost između njih i materijala dramaturški odlično podržava samu priču. Zaista se nevjerojatna napetost stvara između te kugle i izvođača, ali i ostalih predmeta na sceni. Pravi primjer kazališta lutaka, odnosno predmeta – bez previše akcije i emocija, samo ta kugla koja kruži oko svoje osi i izvođači koji je izbjegavaju i čekaju da vide što će se dogoditi. Jako mi se sviđa način na koji ta scena funkcionira. Ustvari, predstava je dramaturški oblikovana kroz tu suigru izvođača i materijala i napetosti koje se događaju između njih i u samom materijalu. Ti osnovni principi grade dinamiku predstave, s njima stvaramo komiku, dramu, tragediju i tražimo katarzu. I kad izvođači prihvate materijal, kad ga shvate i prepuste mu se, u tom trenutku krene igra, oblikovanje, građenje napetosti…

Iako ova predstava još nije zaživjela na sceni pred dječjom publikom, ranije dvije jesu. Kakva su tvoja iskustva sa malenim gledateljima? Kako djeca komuniciraju s tvojim predstavama?

Prizori koji mi se oblikuju u glavi na neki su način, posebice na razini sadržaja, vrlo apstraktni. Fascinira me kako nastaje i raste hrpa pijeska, kako se potom pijesak sipa s vrha i oblikuje taj stožac od pijeska. Oduševljava me trenutak kad napunimo vodu do vrha čaše i još malo, kad se digne iznad ruba i potom, trenutak kasnije, procuri po rubu. Odševljava me i njihanje kante, otisak u pijesku, metenje… u tim trenucima vidim smisao života, neku logiku svijeta, neku biblijsku priču koja nam govori o osnovnim odnosima na zemlji i u svemiru, no, kao što sam rekao, sve je to dosta apstraktno. Zato na samim probama promatram govore li ti prizori samo meni ili ih prepoznaju i drugi, izvođači, scenski tehničari, oblikovatelji svjetla… posebice me zanima kako će izvođači interpretirati, a gledatelji shvatiti neke naizgled jednostavne i na prvi pogled nebitne prizore. Jasno mi je da takvo razmišljanje nije svima blisko, posebice odraslima. No djeci je svijet poput lunaparka kojeg promatraju i kojim se oduševljavaju bez zadrške. Što je ljepše od lokve po kiši u koju možeš baciti kamen ili, ako ti mama dozvoli, uskočiti u nju? Čini mi se da još uvijek bez problema dijelim s djecom taj čarobni svijet otkrivanja i spoznavanja stvari za koje su »normalne« odrasle osobe odavno izgubile interes. A djeca mi na predstavama vraćaju tu vjeru u život, u svijet, znatiželju. Žao mi je da odrasli ne idu u većem broju u kazalište i na moje predstave. Šteta je i da mi roditelji ne dopuštamo djeci da po podu razliju cijelu kantu boje ili da se igraju u kućnom akvariju. U isto vrijeme, mi to isto radimo u svojim predstavama. Upravo to. I djeca su vesela zbog tog iskustva, te spoznaje što se dogodi kad prevrnemo i razlijemo kantu boje, vode ili pijeska. Roditelji mi često u šali kažu da će mi poslati račun za čišćenje jer su se djeca doma nakon predstave htjela igrati kao što se mi igramo u predstavi. I to mi je jako drago. Na to sam jako ponosan, hehe.