Categories
Kritika

Savršen recept za privlačenje mladih publika u kazalište

Godinama se u kazališnim krugovima raspravlja o tome kako pridobiti mladu publiku u kazalište, zašto ne vole gledati predstave te na koji način se to može promijeniti. Odgovore na ta pitanja vrlo jednostavno može dati predstava Kralj Edip koja je nastala u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke i riječkog Gradskog kazališta lutaka. Na prvi pogled čini se da ona može samo prisiliti mlade u kazalište – riječ je o grčkom klasiku, pritom osmišljenom u mediju lutkarstva za koji vlada predrasuda da je samo za djecu. No, već u prvim minutama ove izuzetno duhovite, pametno osmišljene i glumačko-animatorski izvrsne predstave njihove ograde nestaju, a pozornost im je sve do kraja usmjerena na ono što gledaju. U to sam se uvjerila razgovarajući s desetak mladih osoba koje sam intervjuirala nakon jedne od redovnih izvedbi. Neki od njih već su je jednom ili dva puta pogledali, oni koji su bili prvi put priznali su mi da su došli sa skepsom i zadrškom, ali nakon predstave promijenili su mišljenje te će, uvjeravali su me, doći ponovno i pozvati prijatelje. Usmenom se predajom među tinejdžerima širi dobar glas o Kralju Edipu. Zabavan im je, zanimljiv, sjajno odigran.

Redatelj i autor adaptacije Luciano Delprato poznat nam je kao autor suvremene Antigone, drame  #radninaslovantigona, koju je napisao zajedno s Jazminom Seqeurom. Renata Carola Gatica tu je predstavu prije pet godina režirala u Zagrebačkom kazalištu mladih i s njome je također pridobila mladu publiku. U funkciji ravnateljice Drame riječkog HNK nastavlja taj niz, upoznata je s adaptacijom Kralja Edipa jer to nije njegov novi tekst, te ponovno poziva Luciana Delprata na suradnju, ovaj put autorsku i redateljsku. On se, zajedno s dramaturginjom Natašom Antulov, kao i u Antigoni, drži grčkog izvornika, slijedi ga u redoslijedu prizora, upisuje mnoge Sofoklove riječi i rečenice, no postavlja problem u suvremeni kontekst. Protagonisti ne govore uzvišenim stihom, već prostačkim jezikom, časte se psovkama i uvredama, a njihova se tragičnost odavno izgubila jer, kako bi objasnio Northrop Frye, mi živimo u vremenu gdje je junak slabiji od nas, za razliku od visokomimetskog modusa u kojem nalazimo tragične junake klasične tragedije. Smrt tragedije odavno je ustanovljena (George Steiner), a suvremena lica nisu rastrgana moralnim dilemama jer ni ne znaju što je moral – vođeni su sebičnošću, egoizmom, niskim strastima. Svako od njih groteskna je karikatura, što se u predstavi ističe glasom, ponašanjem i izgledom – drvene stolne lutke imaju tanke daščice koje im naznačuju ruke i  noge, a na glavi su im preuveličani pojedini detalji, poput velikih klempavih ušiju, izbuljenih očiju, istaknutih obraza ili brade pa im košulje s kravatama, u koje su odjeveni Edip i Kreont, smiješno stoje. Tako su napravljene i štapne lutke. Suvremeni političari, komentira se ovom predstavom, više nalikuju klaunima nego ozbiljnim ljudima, a cijela zavrzlama oko Lajeva ubojstva i otkrivanja Edipova podrijetla, nalik je tragikomičnim televizijskim sapunicama. Kriza u Tebi, uvjeren je Edip, rezultat je dugogodišnjeg duga i gubitka tržišta, on je ekonomist koji sve gleda kroz novac i poslovanje, oportuni političar koji brine za vlastitu korist.

HNK Ivana pl. Zajca i GKL Rijeka, "Kralj Edip", foto: HNK Ivana pl. Zajca
HNK Ivana pl. Zajca i GKL Rijeka, “Kralj Edip”, foto: HNK Ivana pl. Zajca

Glasom iz animiranih filmova karikaturalno se dočaravaju osobine pojedinih lica te primjerice Kreont govori falsetom, brzo i djetinjasto, kako bi se dočarao politički neambiciozan državni uhljeb koji bi, kako kaže, “bio budala kad bih morao raditi, kad mogu živjeti u luksuzu na račun drugih.” Tiresijev je glas starački, kao i kretnje, a predstavlja vjerskog i nacionalnog vođu koji je u konfliktu s Edipom. Edipov se glas mijenja s obzirom na situaciju, a njime je dočarana i dramatika zbivanja – u početku govori brzo i odrješito poput političara, u nastojanju da sazna svoje podrijetlo postaje bijesan i agresivan, bešćutan, nemilosrdan i okrutan tiranin, a na kraju ispušta duboki glas očajnika. Edip je daleko od uzvišenog i moralnog tragičnog junaka. On je slabić koji svoje frustracije iskazuje silom, okrutan dječarac koji doslovno voli pobjeći pod majčine skute. Jokasta je pritom za dvije glave viša od njega, usporena starica nazalna glasa  koja se prema suprugu odnosi majčinski, poput malog djeteta drži ga u naručju i tetoši ga demunitivima. Poprište zbivanja je njihova ložnica u kojoj je jedini scenografski element krevet – Edipovo sigurno utočište, ali i simbol grijeha, prokletstva i svih zala koje su zadeslile Tebu i Lajev rod, mjesto užitka i muke, rođenja i smrti.  On u svakom prizoru ili spava ili sjedi na krevetu – kad nestane kreveta sa scene, biva obezglavljen – doslovno i metaforički.

Luciano Delprato upisuje u suvremenog Edipa i metateatarske momente, duhovitim korskim opaskama razbija iluziju i vraća nas u kazališnu dvoranu – na ruševinama staroga kazališta pronađen je kao dijete, tamo je nađen i horoskop koji je, kao suvremeni prorok, predvidio slijed njegova životna puta, svjedok njegova podrijetla kazališni je domar, a na kraju dok mahnita krvave glave i mlati svoje animatore, oni mu poručuju: “Ponovno si napušten u kazališnoj dvorani…”. Na kraju svega Edip je svjestan da je njegova uloga odavno napisana, da je on protagonist i kao takav zadaća mu je “biti u agoniji”, makar se boji doći do ruba scene i strmoglaviti “u parter”. Sve maske na kraju padaju, pa tako i one kazališne, Edipu kao glumcu “naredili su izvana da glumi”, a u tome ne vidi nikakav smisao kad je ionako “kazališni program katastrofa”.

Nakon Edipove smrti, kor koji ga je obezglavio, duhovito proročki najavljuje: “Njega više nitko neće čitati.” Takvom autorskom intervencijom Delprato nudi višeslojna iščitavanja bogata značenjima, povezuje klasični literarni kanon i njegovu suvremenu percepciju, nudi šekspirijanski pogled na svijet kao pozornicu u kojoj su nam uloge zadane, ali upućuje i kritiku političkim i vjerskim vođama te masi koja slijepo vjeruje u “Boga i domovinu”, koliko god te floskule bile upitne. Kralj Edip u današnjem je kontekstu izuzetno aktualan, s obzirom na motiv kuge, odnosno pandemije koja u Sofoklovoj tragediji pokreće sva zbivanja, razotkriva iskvarene političke moćnike te opisuje masovnu histeriju.

HNK Ivana pl. Zajca, GKL Rijeka, "Kralj Edip", foto: HNK Ivana pl. Zajca
HNK Ivana pl. Zajca, GKL Rijeka, “Kralj Edip”, foto: HNK Ivana pl. Zajca

Glumci-animatori Edi Čelić, Dean Krivačić, Mario Jovev, Alex Đaković i Nikola Nedić izmjenjuju se u animaciji lutaka, dvojica animiraju jednu lutku, a u svakom prizoru jedan od njih, u izdvojenom dijelu pozornice (kao u sinkronizaciji crtića) udahnjuje glas lutkama. U animaciji lutaka veliku važnost ima animatorova šaka (jer su ruke lutke napravljene do šaka), koja je u odnosu na lutku predimenzionirana – dizanjem stisnute pesnice u zrak ili pokazivanjem kažiprsta, njome se prijeti, drže lažni politički govori, iskazuje moć. Izvrsno je izrežiran i konflikt Edipa i Tiresije, sebeljubnih predstavnika svjetske i duhovne vlasti. Tiresijina početna mirnoća pretvara se u potpuno ludilo te čini ono što samo lutka može – od srdžbe se baca i okreće po zraku.

Glumci koji animiraju, mimikom lica ujedno glume zbunjene i prestrašene građane ili Edipove podanike. Duhovitim nijemim pogledima komentiraju što čuju, dodvoravaju se, osuđuju, kritiziraju. U korskim dijelovima odlaze na šahovsku ploču gdje u sjajnoj koreografiji, ritam mašinom, a zatim i pomno osmišljenim pokretima pokazuju nastanak i razvoj masovne histerije. Njihova je skupna igra ujednačena i izrazito dinamična u svemu – podjednako u koreografiranim korskim dijelovima kao i u animaciji lutaka koje se sjajno nadopunjuju s glasom sa strane. Glumci-animatori vrlo su energični i izrazito duhoviti te svojim nastupom plijene pozornost gledatelja.

Maštovita i domišljata režija, duhovit i suvremen tekst te glumci koji to svojom  igrom izvrsno objedinjuju i iznose, recept su dobre predstave koju (čak) i mladi vole gledati, a uvjerena sam da će bar netko iz publike, potaknut kazališnom izvedbom, posegnuti i za antičkim izvornikom. Prava je šteta da ju još uvijek nisu prepoznali selektori festivala poput Zlatnog lava u Umagu, SLUK-a u Osijeku ili Mediteranea u Zadru.

Categories
Kritika

Uzlet na krilima odličnog ansambla

Vrijeme je čudna (i nezaobilazna) zvjerka. Pričaju da zaboravom liječi sve rane, čuvajući sjećanja na sretne dane. I dok se o tomu tek šapuće, sasvim je sigurno da nas vrijeme sve pretvara u vino. Neki se s godinama ukisele, drugi pretoče u vrhunsku kapljicu, a oni treći ostanu tek lagani gemišt. No vrijeme ne djeluje tek na ljude. Ono šamara il’ miluje sve oko nas, od kućnog ljubimca i obližnjeg stabla do… predstave. Neke me, tako, na prvi pogled zavedu, da bi me već na drugo gledanje ostavile pomalo hladnim i uspavanim. Druge me drže u ljubavi i na treće gledanje, treće ne uspiju zavesti ni na četvrto, a četvrte me, pak, na prvi pogled pomalo zaslijepe vlastitim slabostima, da bi se u sljedećem susretu dogodio veliki obrat koji raste i nakon petog gledanja. Ovaj će tekst biti o onoj prilično rijetkoj, četvrtoj skupini predstava. Razlog tomu je predstava Flekavac Gradskog kazališta lutaka Rijeka o kojoj sam dosta oštro sudio (sa samim sobom) nakon prvog gledanja u rujnu na zagrebačkom PIF-u, da bi veliki obrat stigao osam mjeseci i više desetaka izvedbi kasnije, na ovogodišnjem SLUK-u.

Flekavac je tipični opušteni i raspušteni tinejdžer koji smisao svog postojanja pronalazi u druženju, igri i zabušavanju, dok ambicije pretače u sanjarenje uz svog intimusa, avanturista i jahača na oblacima Letećeg Milivoja. Mogli bismo reći da je Fleki jedan vrlo zadovoljan mladac. I ostao bi takav da mami, odnosno Mamolini, u jednom trenutku ne dozlogrde sinovljeva neurednost, raspuštenost i neposlušnost pa odluči spakirati kofer i otići. No nije Fleki jedini napušteni tinejdžer u susjedstvu. Njegovu (ne pretjerano) tihu patnju Zihericu Štrebericu napušta otac jer u svom ziheraškom i štreberskom svijetu nema vremena za njega, a od braće blizanaca Malog Da i Malog Ne roditelji odlaze jer se stalno svađaju. Prvotna sloboda, ispunjena brdašcima pizze, druženjem s Milivojem i izostancima iz škole, ubrzo postaje uteg, nakon čega slijedi veliki obrat s kulminacijom u zajedničkom pospremanju Flekijeve sobe.

Na prvo gledanje štošta mi je škripalo, posebice u ušima. Veći broj dijaloga djelovao je neživo, neuvjerljivo i pomalo nategnuto, što se pretočilo na predstavu u cjelini. Nedostajalo mi je i scenskog vica koji krasi sve predstave Renate Carole Gatice te mi je predstava, općenito, djelovala kao korak unatrag u odnosu na prethodni susret Gatice i Riječana, Avanture maloga Juju, kao i na novije riječke predstave poput Krpimiraca ili Zamrznutih pjesama. Samim time obilje nagrada koje je Flekavac putem skupljao pratio sam s laganom skepsom. I dok sam si ja brundao u bradu, Flekavac je nizao izvedbe te se putem, vođen odličnom glumačkom igrom, stisnuo, posložio i dinamizirao. Posljedica je tog živahnog procesa činjenica da mi je na SLUK-ovoj izvedbi tekst Nine Mitrović djelovao znatno bolje, duhovitije, opuštenije, življe i stvarnije, a songovi Ivane Đule i Luke Vrbanića u potpunosti su me zaveli. Odlično su punktirali radnju, tjerajući podjednako male i velike gledatelje na drmusanje u izuzetno zgodnom hip-hop ritmu te njihanje u emocijom nabijenoj Mama, vrati se, noseći predstavu i dubinski se upisujući u memoriju za kasnije.

Sam koncept i režija Renate Carole Gatice držali su vodu već na prvo gledanje, iako me pomalo zasmetala pretjerano čista i jasna podjela. Naime, scena je odvojena na dva dijela, odnosno dva svijeta – zumirani interijer naslovnog junaka u kojemu su vladali glumci i pozadinski eksterijer s njihovim umjetnim parnjacima. Površno gledan, taj odnos velikih i malih djelovao je pomalo plošno, no drugi pogled usložio je susret, u likovima i među likovima. Naime, ta dva svijeta nisu tek dvije različite perspektive, nego progovaraju višestruko – uz razliku u veličini likova ovisno o mjestu gledanja, lutke i glumci predstavljaju dvojinu u svakom od likova, što je odlično podcrtano u posljednjem songu gdje se susreću (n)i mali (n)i veliki. Lutke su u toj dvojini maleni i zaigrani sanjari u junacima, poput njihovog simbola Letećeg Milivoja, a glumci ona djeca koja žure odrasti i koja su sama sebi dovoljna. Stvarnost je, kao i uvijek, i jedno i drugo, i lutka i glumac, i mali i veliki. No drugo gledanje ukazalo je i na brojne duhovite minijature i sitnice koje su predstavu dodatno bogatile zaigranošću kao jednim od najvažnijih elemenata u lutkarskom kazalištu za djecu.

GKL Rijeka, "Flekavac", foto: Promo
GKL Rijeka, “Flekavac”, foto: Promo

U toj zaigranosti ključnu ulogu odigrali su odlični glumci i animatori, funkcionirajući poput savršeno usklađenog stroja kojemu sklad ne reže zabavna krila. Motor predstave bio je David Petrović koji je naslovnog Flekija vrlo dopadljivo oživio na sadržajnom, karakternom i izvedbenom planu, oblikujući ga punokrvnim tinejdžerom, duhovitim, zabavnim i beskrajno lijenim. Odlično je animirao stolnu lutku Flekija, pretočivši u nju pokrete i mote njenog ljudskog parnjaka, što je posebno duhovito funkcioniralo u izuzetno simpatičnom plesnom koraku. Također, odlično je poentirao na sitnicama poput ubacivanja SLUK-a u grafit te skrivanja urezane Ziherice u prozor. Zihericu Štrebericu točno je, rekli bismo štreberski, oblikovala Petra Šarac, fino u njoj suočivši želju za znanjem i skrivenu, no prisutnu potrebu za druženjem, dok su Damir Orlić i Alex Đaković bili izuzetno duhoviti Mali Da i Mali Ne, bogateći igru u drugom planu odličnim plesnim „sitnim vezom“, bacanjem na leđa i duhovitim kontriranjem. Zlatko Vicić bio je odmjereno i vrlo simpatično vjetropirast Leteći Milivoj, a Andrea Špindel majčinski toplo zabrinuta Mamolina.

Cijeli je izvođački tim bio odličan u grupnoj animaciji, nečemu što su doveli do savršenstva u Zamrznutim pjesmama, a što ih pozicionira na sam vrh glumačko-lutkarskih ansambala u Hrvatskoj u posljednje vrijeme. I dok je (tek) tu, grupnu dimenziju igre prepoznao stručni žiri SLUK-a u sastavu Ria Trdin, Dražen Ferenčina i Miroslav Čabraja, izostale su brojne nagrade koje predstava po sudu autora teksta zaslužuje. Između ostalih, svakako nagrada za stolne lutke koje je Alena Pavlović oblikovala vrlo vjerno njihovim ljudskim parnjacima, odlično ih, zajedno s Luči Vidanović, tehnološki oblikujući, što je bilo posebice uočljivo u lakom i elegantnom hodu. Pavlović, koja je dobila „utješnu nagradu“ za kostime lutaka, potpisuje i scenografiju koju je oblikovala od pokretnih paravana čije pokrete je Damian Cortes Alberti jako zgodno koreografirao. Još bolji posao Cortes Alberti je napravio s pokretima glumaca, a posebice lutaka koje su se kretale zabavno, duhovito i ritmički vrlo precizno. Sanjin Seršić oblikovao je korektno, točno, a na mjestima vrlo zgodno svjetlo, bez nepotrebnih viškova.

Zaključno, odličnom izvedbom na SLUK-u Flekavac je opravdao sve svoje dosadašnje nagrade, u isto vrijeme nezasluženo ne osvojivši ključne nagrade na ponajvažnijem hrvatskom lutkarskom festivalu.