Gušen ljetnom sparinom, Kotor se prži i cvrči na 35 vrućih stupnjeva, no nije to ništa prema starom kotorskom zatvoru u kojemu kipi, buči, bukti, trese, lupa, udara! Ćelije podrhtavaju, a nemir, debeo i gust, reže se škarama za živicu. Trenutni upravitelj zatvora Petar Pejaković kreće u ophodnju, praćen tajanstvenom gošćom i nimalo tajanstvenim čuvarom zatvora Pavlom Prelevićem. Nezadovoljstvo, koje je dosad tinjalo, lagano se rasplamsava. Iz ćelija proviruju ručice i šačice, praćene glasićima, pardon, glaščinama zatvorenika…
„Moj prijatelj Shakespeare“, „Nakon smrti sve ću ostaviti njemu!“, „Ja sam samo htio konja!“ i slični uzvici očajnika stapaju se i bujaju. Upravitelj Pejaković šeta od ćelije do ćelije, proviruje i propituje, upija nezadovoljstvo zatvorenika i paradokse u kojima žive („Koliko dugo si ovdje?“ / „Dvadeset godina!“ / „A koliko imaš godina?“ / „Četrnaest!“). Napušta teške slučajeve i odlazi do lakših prestupnika koji pod vedrim nebom čiste balkon, no ovdje, usprkos balkonskoj slobodu, još više kipi. Na dolazak čudnovate povorke zatvorenici počinju urlati neke čudne krilatice poput „Mali su veliki, veliki su mali!“, što god im to značilo.
U jednom trenutku, kao po dogovoru, svi zatvorenici izlete iz svojih ćelija i u sumanutom jurišu krenu na drugi kat! Što će drugo upraviteljsko-čuvarsko-tajnovita povorka, nego krenuti za njima. Par stepenica kasnije uranjaju u grotlo buke, vike, rock’n’rolla – u sobicu ispunjenu mlađahnim zatvorenicima koji lupaju po bubnjevima, stolcima, stolovima, nogama, rukama, zidovima, glavama… ok dobili ste sliku… i nekontrolirano urlaju, sve dok se u jednom trenutku, na krilima čuvarova uzvika, kaos ne pretvori u gotovo opipljivu energiju, a buka u tek jednu riječ, jedan uzvik, jedan usklik, jedan svijet – „Pozorište!“
Eto, tako se bori za pozorište!
30. Kotorski festival pozorišta za djecu slavi svoju zaokruženu brojku pa su se organizatori potrudili da ga pretoče u punokrvni kazališni praznik za djecu, mlade, nešto starije, još starije i vječno mlade. No organizatori ne gledaju samo unatrag, slaveći i otpuhujući svjećice prošlosti, već su njihovi pogledi usmjereni prema bliskoj budućnosti kad bi se u Kotoru trebalo osnovati kazalište za djecu, prvo takvo u Crnoj Gori. Politika je obećala, a nadamo se da će se držati obećanja i da 31. festival neće otvarati s Pinokijevim nosom. Tijekom cijelog festivala organizatori rade diskretnu i nenametljivu, no sveprisutnu kampanju za skoro kazalište, od okruglog stola preko crtica u najavama predstava do zatvorskog performansa kao kulminacije.
Stari kotorski zatvor više nije zatvor, već prostor koji u sebi skriva silan umjetnički potencijal. Dio tog potencijala demonstrirali su mlađahni polaznici glumačke radionice Kotorskog festivala i Dramskog studija Prazan prostor, ujedno i festivalski volonteri koji su s Pejakovićem i Prelevićem oblikovali ovaj nabrijan i žestok, duhovit, hrabar, sočan i silno moćan performans za tajanstvenu gošću – ministricu kulture i medija. Performans čija je svaka pora urlala da ova djeca zaslužuju kazalište za sebe. Zaslužuju da ih se pusti iz ćelija u kojima je Shakespeare krivično djelo, a pozorište za djecu stran ili slabo znan pojam, u slobodu osvjetljenu scenskim reflektorima i omotanu škripom i mirisom pozorišnih dasaka.
Ovaj nepretenciozan, a beskrajno šarmantan, duhovit, neopterećen, iskren i žestok performans samo je kap koja ispunja čašu žudnje te djece za svojim kazalištem. Djece koja iz generacije u generaciju stvaraju i žive (za) ovaj odličan festival i koja zaslužuju da se on pretoči u cjelogodišnji festival koji se zove pozorište. No ova djeca pokazala su i svakodnevno pokazuju ne samo koliko je kotorskoj djeci važno pozorište, već koliko je ono važno svoj djeci – pozorište kao mjesto druženja i okupljanja, bijega od sve sivlje i surovije stvarnosti u onu scensku koja ne poznaje granice, pozorište kao mjesto kreativnosti i stvaralaštva, tih proplamsaja svjetla unutar tame tunela. Dajmo djeci pozorište, pokažimo im da, ako žele, ipak mogu promijeniti svijet, prvo onaj pozorišni, a nakon njega…
