Napomena: kritika je izvorno objavljena na platformi contemppuppetry.eu
U neprevedenoj slikovnici Zašto? Nikolaja Popovskog žabu u dolini napadne miš s kišobranom. Jednostavnim, humornim, ogoljenim i metaforičkim jezikom autor i ilustrator jasno upućuje na porazne posljedice rata bez da upotrijebi strašnu riječ. Tu tešku, bolnu i osjetljivu temu tijekom godina su zamijenili smrt, poremećaji u prehrani, vršnjačko nasilje i ono u obitelji, potvrđujući davnu tezu Ivice Šimića da u kazalištu za djecu ne bi smjelo biti zabranjenih tema. Tamara Kučinović na sličnom je tragu, smatrajući da upravo djeca mogu podnijeti više nego što mislimo. Njezin autorski projekt Ne idi daleko nastao je u suradnji s Dečjim pozorištem Subotica te je gostovao koncem siječnja u osječkom Dječjem kazalištu Branko Mihaljević kako bi otvorio kod djece i odraslih stare rane, ali i načeo pitanje razornih posljedica rata po čitavu obitelj.
Sve počinje bezbrižno. Uz brojanje dana, igru, širenje obitelji. Tu je tata (Stefan Orovec i Uroš Mladenović) koji malo govori, puno radi, voli tiho. Krupnih ramena i šaka s postojanim brkom. Mama (Viktorija Palfi i Danka Balać) koja ne žvače, nego guta, peče mahnito, voli previše, osjeća strah. Tu je i sin (Marko Vujević) čiju perspektivu slušamo i od kojeg saznajemo da je obitelj potpuna tek kad dolazi mlađa sestra (Staša Blečić), koja u rutinu unosi obilje dječje igre i smijeha. Glumci rijetko govore, izražavaju se gestom i kroz pokret, dok off-om odjekuje metateatarski sloj, odnosno autorski i redateljski glas same Kučinović.
Naglašene nježnosti, čvrsto vezivno tkivo obitelji, prekida očev odlazak u rat. Nakon toga platnom u pozadini neće više dominirati sretna lica (scenograf Davor Molnar), a ni piano lounge jazzy glazbena pozadina (Petar Eldan). Otac koji se vraća nakon tri godine izbivanja posve je drukčiji. Ubija jedno po jedno vezivno tkivo, čak i ono najradosnije, mlađu sestru. Nastupa mrak. Padaju lonci, klize suze, raspad je neminovan. Duša u koju pripovjedač duboko vjeruje nestaje jer roditelji stare u sekundi, a život više nije pahuljičasto bezbrižan.
Dramaturški nekad odviše apstraktno, a nekad s viškom riječi iz kojih ne proizlazi uvijek jednako brižljivo osmišljen pokret, Kučinović kao da na trenutke gubi komunikacijske niti s ciljnom mlađom publikom, pogotovo onom koja nije zagazila u pubertet. Nedostaje mekoće, suptilnijih prijelaza, kao i duži emocionalno snažniji kraj koji bi ublažio prevladavajući teški ton, onaj koji bi uistinu ukazao na blagotvornu premisu same predstave da je duša uvijek u nama bez obzira na sve nesavršenosti, traume, mrak koji smo prošli. S druge strane, toplina koja se prenosi poljupcima na sceni, osjećaj zajedništva unutar subotičkog ansambla čini jednu od specifičnosti redateljičine poetike koja kazalište shvaća tradicionalno i moderno, osobno i univerzalno, jedino moguće u skupnom osmišljavaju.
Kučinović s Ne idi daleko nastavlja zadirati u dublje, opipljive, metafizičke teme u kazalištu za djecu, no pritom pomalo zaboravlja da s emocionalnim iskustvom valja biti oprezan, ali i da su kolektivna i privatna katarza nerijetko u raskoraku. Razumjeti dječju reakciju i potrebu za fizičkom komunikacijom, razvijati odnos temeljen na povjerenju, ključno je za razumijevanje iskustva kazališta kako će na više mjesta istaknuti izraelska teoretičarka Shifra Schonmann u Theatre as a Medium for Children and Young People. Konkretno, u nesigurnim okolnostima kad su dječji životi obilježeni usamljenošću kao posljedicom pandemije, prekidima školovanja i druženja, ali i općenito slabom poštedom na društvenim mrežama od bjegova u svijet mašte, ova nas predstava, iako pročišćujuća, drži u tami i ne pušta. Predugo nas podsjeća da smo u svijetu kojem je potreban ipak nešto jači plamen.
