Draga Amando, prije nekoliko si mjeseci osvojila Nagradu hrvatskog glumišta. Budući da nemam visoko mišljenje o toj nagradi, posebice u kategorijama dječjeg i lutkarskog kazališta, a imam o tebi, odlučio sam malko pričekati da se slegne prašina oko nagrade, tako da u fokusu intervjua budeš ti. No, na početku ipak moram pitati, što ti znači ova najvažnija nagrada hrvatskog glumišta?
Vidim, znaš da volim kad netko o meni ima visoko mišljenje. Hvala ti, hehehe. Šalu na stranu, prašina se slegnula, a nagrada još nije pokupljena. Što mi ona znači? Da nije bilo ovih potresa, novog normalnog i svega što ono nosi sa sobom, vjerojatno bi mi više laskala. Ovako će, kad je konačno donesem doma, umjesto na polici, biti na podu. Za svaki slučaj. Usudila bih se reći da svi zajedno, više no ikada, živimo sadašnji trenutak u kojem želimo da su naši i svi oko nas dobro. Naravno, lijepo je biti nagrađen i priznat od svoje struke. Pogotovo kada je u pitanju predstava s ovako teškom i bitnom tematikom. Ali, mogu istaknuti jedan značaj. Drago mi je da je Žar ptica po prvi puta dobila pojedinačnu nagradu jer smo do sada uvijek dobivali nagrade samo za najbolje predstave.
Nagrađena si za ulogu u predstavi Ako kažeš, gotov si!. Kao što si rekla, riječ je o teškoj i bitnoj temi, možemo dodati i sveprisutnoj, no počesto prešućivanoj. Za one koji nisu pogledali predstavu, pogledajte je što prije. Riječ je, naime, o bullyingu među tinejdžerima. Što je tebi predstavljao rad pa potom igranje u toj predstavi?
Rad na predstavi bio je intenzivan. Svi su dali svoj maksimum u procesu kako bismo što vjerodostojnije ispričali priču o bullyingu. U tome nam je neizmjerno pomogla Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba i njihov Ogranak mladih. Da nije ove cijele situacije s Covidom, predstava bi sigurno bila rasprodana za cijelu 2020. i 2021., koliko je bilo upita za nju. Nažalost, to je pokazatelj da je međuvršnjačko nasilje gorući problem s kojim se očito ne znamo nositi. Mislim da se generalno teško nosimo s adolescentima. Ne razumijemo ih. Zato mi se čini da i u kazalištu izbjegavamo raditi predstave za tu dobnu skupinu koja zahtijeva poseban senzibilitet i razumijevanje.
Kako su ti, nažalost, prečesto neshvaćeni, pa i u kazalištima ignorirani, adolescenti reagirali na ovu predstavu?
Predstava ima nevjerojatan utjecaj na ciljanu publiku. Samim time i na nas koji je igramo. Mogu reći da mi je ova predstava jedna od najbitnijih u karijeri. Ona u potpunosti djeluje na publiku. Na svakoj izvedbi se događa svojevrsna katarza. Osjećamo da djeca na neki način olakšaju svoju dušu reakcijama na predstavu. Pa čak i kada su reakcije negativnog karaktera jer je i to način na koji se poneka djeca nose sa svojim problemima. Uvjerena sam da se osjećaju bitnima i viđenima od strane odraslih osoba i to me ispunjava kao glumicu.
Ova predstava, dakle, živi za publike. Kako ti je bilo igrati je (ali i sve ostale predstave) po Covid mjerama, pred tek nekolicinom gledatelja?
Kazalište je susret publike i glumca, s jednim gledateljem ili s punim gledalištem. Ali mogu reći da nedostatak punog kapaciteta publike utječe na moju igru. Sve je intimnije, koncentracija je drugačija, humor je suptilniji, možda sam čak i preciznija u nekim predstavama, ali poanta je uvijek ista. Boli me cijela ova situacija, ali sretna sam da, za sada samo nedjeljom, ipak možemo malo stati na kazališne daske, impostirati glas, za koji mi se čini da je mrvu zakržljao, i veseliti se zajedno s malim brojem djece i njihovim roditeljima. No jedan dio mene svaki dan ostaje prazan pa nedostatak glume nadoknađujem glumeći mojoj Ziti i njezinim frendačicama i frendačima. 🙂
Dakle nije ti pretjerano dosadno bez svakodnevne kazališne akcije. Što ti je najteže palo u ovoj Covid situaciji? Vidiš li ikakvu zraku svjetla ili samo mrak?
Uf, možda mogu reći da je situacija pesimistično-optimistična? Što da radimo, preko noći smo se našli u ovome i moramo se sada strpjeti, čekati bolje dane. Svaki dan je neizvjestan. Citirat ću Hamleta: „Biti spreman, to je sve.” 🙂 Vidiš, svaki dan prođem zanimljiv spektar emocija i razmišljanja što će biti s našim poslovima, iako osobno imam plaću, pa kako je našim kolegama samostalcima i tako u krug. A opet tako smo maleni u odnosu na veličanstvenu i zastrašujuću prirodu. Treba vjerovati da idemo prema nečemu boljem. Vjerujem da u ovim teškim trenucima svatko za sebe spoznaje neke nove stvari o sebi, o ljudima koji dotiču naš život i o prirodi. I da ćemo na tim spoznajama bolji, mudriji, pametniji, inovativniji i kreativniji uroniti u nove umjetničke pothvate.
Nakon ovakvog divnog odgovora i ja se osjećam malko bolje. Što misliš, hoće li se kazališta nakon korone vratiti u normalu ili će doći do nekih promjena, nabolje ili nagore?
Teško mi je dati prognoznu na ovo pitanje. Osjećam se kao seizmolog koji pokušava dati zadovoljavajući i smirujući odgovor na ovo pitanje. Zasigurno će se promijeniti dinamika življenja koja će utjecati na sve pore života i na način kako će se neki poslovi odvijati.
U očekivanju boljeg sutra, vratimo se tebi. Članica si Žar ptice od 2014. u kojoj si u ovih šest, sedam godina odigrala veliki broj odličnih uloga. Kako se osjećaš u tom kazalištu? Ispunjava li sve ili barem većinu tvojih profesionalnih ambicija (osim snimanja filma i osvajanja norveškog oskara „Amanda“)?
Osjećam se fan fan fantastično! To je malo, ali divno ustrojeno kazalište. Imamo najboljeg ravnatelja ikada, sjajnu tehniku, o marketingu da ni ne govorim, naša jedina inspicijentica Milena – dobri duh kazališta, naša teta Nena koja je tata mata u svemu što dotakne u našem kazalištu, Suzi i Mirna – nove mlade snage u sektoru izrade i brige o kostimima, Anica zbog koje naše kazalište blista pa sve do ansambla bez kojeg ne bi bilo tako divnih predstava. Kazalište je moja druga obitelj i naravno da se nekada razlikujemo u idejama i vizijama kako bi netko nešto od nas napravio, ali prihvaćamo se. Jednom riječju, zahvalna sam na prilici da se u ovom kazalištu gradim kao glumica koja može i pogriješiti ako treba. Pogreška danas spada u endemsku vrstu. Ne smiješ pogriješiti. Moraš uvijek biti siguran u ono što radiš. Ali prihvaćanje pogreške u umjetničkom smislu za mene ima potpuno oslobađajući trenutak i veliki kreativni poticaj. Treba riskirati u procesu i isprobati nešto drugačije. Za to je potrebna sigurna okolina, a to je meni moja Žar ptica. Još me ponekad strah izaći iz vlastitih okvira, ali trudim se. 🙂
Ipak, žudiš li za kazališnim izletima i kakvim?
Naravno da uvijek žudim za kazališnim izletima. Oni me glumački pomlađuju i ispunjavaju. Daju mi priliku da okusim i drugačije uloge, koje se razlikuju od ovih uobičajenih u mom matičnom kazalištu. Voljela bih zaigrati Čehova, jer Čehov… Ali jedan kazališni izlet mi je prošle godine pokucao na vrata. Dobila sam priliku zaigrati u Ludoj kući u Potpunim strancima čiju režiju potpisuje Rene Bitorajac. Puno sam naučila i od Renea i od kolega s kojima igram. Najviše o humoru i plasiranju fora, hehe. Mogućnost da se daš što većem rasponu gledatelja je divna stvar.
Usput, Igore, samo ti čekaj jer pisat ćemo o mom norveškom oskaru „Amanda“!
Bilježim se za ekskluzivno lajvanje iz Norveške! Već neko vrijeme Žar ptica je najbolje gradsko kazalište za djecu u Zagrebu. Kako ti gledaš na njegov repertoar, ansambl, redatelje koji gostuju, klimu…?
Hvala na komplimentu. Naše kazalište ima dobre temelje. I to je možda njegova tajna. Temelje koje je postavila naša bivša ravnateljica Maria Sekelez. A zatim je tu palicu preuzeo Drago Utješanović. On zaista pazi na svaku sitnicu, na svaki sektor. Gleda širu sliku i osluškuje potrebe svog ansambla, koje teme su bitne i prema tome oblikuje repertoar i nastoji postaviti kazališnu viziju.
Gdje, ovaj put i kao majka djevojčice, vidiš žarišne kazališne točke za djecu u Zagrebu? Osim u Žar ptici.
Teatar Poco Loco je zasigurno nova žarišna kazališna točka u našem belom gradu Zagrebu. To što cure rade je sjajno!!! Jedno vrijeme je Zita govorila da ide u Poco Loco na posao. Na što sam se prilično uvrijedila. Hehehehe.
Hehehe! Kako, kao profesionalna glumica i još profesionalnija mama, gledaš na kazalište za djecu? Koja je, po tebi, njegova glavna funkcija? Kako bi trebalo ispuniti tu funkciju?
Teško je odgovoriti na ovo pitanje, a da se ne praviš pametan, ali evo probat ću. Ljuti me kad neki redatelji olako shvaćaju dječje teme. Možemo reći da su neki odrasli zaboravili kako se gleda dječjim očima, dok neki drugi jednostavno imaju veći senzibilitet za nepodcjenjivanje dječjeg svijeta. Lakše je možda reći što nije funkcija dječjeg teatra, a to je sigurno – „ovako trebate raditi. Ovo vam je ispravno”, kao i banaliziranje dječjih problema. Mi moramo djeci ostaviti prostor za maštu i kritičko razmišljanje. Djeca će uvijek zaključiti što je ispravno. Ma nema šanse da to mogu fulati. Ali ne smijemo zaboraviti ni na činjenicu da je dječji teatar prvo mjesto njihovog susreta s kazališnom magijom i da dječji teatar ima veliku odgovornost hoće li ta djeca zavoljeti teatar za cijeli život ili će nam zamjeriti jer smo igrali s figom u džepu ili smo olako shvatili neke probleme. Oni su itekako ravnopravni nama odraslima u razumijevanju svijeta. Nadam se sam malo pametovala. 🙂
Imaš li omiljenu publiku? Bebače, djecu, tinejdžere?
Nemam omiljenu publiku. Sve ih volim.
A postoji li, barem, neki idealan projekt koji bi voljela raditi? S kim? Gdje?
Idealan projekt. Uf… idealan projekt za mene je okupljanje osoba istog senzibiliteta, koji imaju isto viđenje nekog projekta, sličan smisao za humor, bilo da se radi o predstavi ili o filmu. Svojevrsni bend koji se savršeno razumije. Trenutno bih voljela raditi samo s mlađim redateljicama i redateljima (bilo kazališnim ili filmskim). Zanima me njihov generacijski jezik i pogled na svijet. Zanima me u čemu vide problem i iz kojeg bi ga kuta promotrili.
