Categories
Intervjui

„Maštom protiv besmisla“

Ana Ivanović rođena je 1985. godine u Beogradu, gdje je završila dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti. Pisanjem za djecu počinje se baviti prije desetak godina kada je počela pisati priče za djecu za emisiju „Dobro jutro, deco“ koje se emitiraju na Radio Beogradu 1. Dobila je prvu nagradu za najbolju priču na natječaju emisije „Dobro jutro, deco“ (2014), autorica je pobjedničke radio drame Dan kada je nestala čarapa na natječaju Radio Beograda za najbolji dramski tekst za djecu (2021) te je objavila knjigu za djecu Kada se svet zaplete (2015).

Draga Ano, prije no što se bacimo na posao, čestitam vam na pobjedi u žestokoj konkurenciji od 70 tekstova iz cijele regije. Kakva su bila vaša očekivanja kad ste slali tekst, vaši dojmovi kad smo vam javili da ste pobijedili, a kakvi su sad, u očekivanju da vaše riječi ožive na sceni?

Pre svega, želim da vam se zahvalim na čestitkama. Ono što je najvažnije, na početku, u sredini i na kraju, citiraću Reja Bredberija, „radi ono što voliš i voli ono što radiš“. Posle dosta razgovora sa sobom – to za mene jedino ima smisla. Nagrada me je veoma obradovala. A iza priče o uspehu je priča o neuspehu. Za mene je smisao uživanje u procesu što podrazumeva i sve pokušaje i brljotine, a nekada se dese i uspesi. Što se tiče mojih očekivanja, to su sad samo leptirići u stomaku. Dramski tekst nije završen dok se ne doživi u pozorištu.

Prije no što se gledatelji bace na skoro gledanje, a čitatelji na čitanje drame Mesto gde odlaze izgubljene stvari, recite nam ponešto o njoj.

Drama je to o jednom posebnom dečaku, koji je običan kao i svako drugo dete koje je posebno. Dušan se nalazi na prekretnici detinjstva i svega onoga nepoznatog, a samim tim i strašnog, što sledi. U danu kada je ostao bez prvog mlečnog zuba, to nije sve što je izgubio. Počeo je da gubi – loptu, jaknu, pernicu, svoje igračke, a zapravo svoju maštu i sebe. „Mesto“ koje se pominje u naslovu je metafora detinjstva koje je naglo prekinuto, zagubljeno, dakle nasilno – od strane važnih odraslih, sistema, društva.

Što se više potiskuje ili negira pravo na igru i detinjstvo, sve je jača Dušanova snaga – kosmonautkinja, moreplovac, avantura, svemir, ranac koji leti i kliker koji pravi kolut unapred – sve je to ispričano na četrdesetak strana, a dešava se u jednom danu kao eksplozija tog čudesnog potencijala i kreativnosti koja ne sme da se izgubi.

Ana Ivanović, foto: Dragan Todorović
Ana Ivanović, foto: Dragan Todorović

Velik je broj tekstova pristiglih na natječaj bio upućen tinejdžerima kao osobama u rascjepu između mladosti i „zrelosti“. Vaš se tekst obraća mlađim gledateljima, no, kao što ste rekli, ponovo u rascjepu, ovaj put u trenutku odvajanja od djetinjstva i njegovih nerazdvojnih pratilja – igračaka. Zašto ste se usmjerili baš tom razdoblju i toj životnoj fazi?

Najstrašnije što može da se desi nije da dete prospe supu, polomi prozor, ne opere ruke, da zaturi loptu, pernicu ili da zaboravi duks u parku… Najstrašnije što može da se desi je da izgubi maštu – da dete prestane da izmišlja i da se igra. U tom životnom razdoblju između detinjstva i adolescencije vidim veliki dramski potencijal, arhetipski put u nepoznato. Mislim da baš u tom trenutku nastaje sve ono što vodi do toga da dete postane odrasla osoba koja ne samo da mrzi ponedeljak, nego svaki dan u nedelji, a najviše slobodno vreme.

Dušanove brige i probleme možemo okupiti pod jednim pojmom – gubitak. Gubitak spoznaje kako se i zašto igrati i maštati, koji kao posljedicu ima gubitak dojučerašnjih partnera u avanturama – igračaka. Koliko je taj gubitak velik i strašan problem za junaka?

Dušanove igračke nisu sa polica prodavnice igračaka u koju danas može da se ušeta, pomalo su i retro – kliker, lopta, kartonska kutija od televizora koja postaje sve što dečak zamisli… Dete nije pasivno dok se igra sa njima, da bi se osmislila igra potrebna je akcija od strane deteta, da uključi maštu, kreativnost, spontanost koje su urođene deci. Da bi prešao u sledeću fazu odrastanja neophodno je da izgubi da bi što više dobio. Mašta i igra su svojevrsni mehanizam odbrane od detinjstva, od svih psiholoških procesa i izazova sa kojima se dete suočava. Mašta je odbrana od besmisla. Ako bi ostao bez nje, to bi bila nepremostiva prepreka. O tome su pisali mnogi, a među njima meni značajni – Bruno Betelhajm, Džejms Hilman, Rej Bredberi, Džozef Kembel…

Zanimljivo je da junak u drami ne drži sve konce u svojim rukama, već neke od odlučujućih poteza vuku igračke (ovako uvijeno pišem da ne spoilam rasplet). Koliko su same igračke važne u životu djeteta?

Igračke su fina pomoć za projekciju detetovih psiholoških sadržaja koje još uvek ne razume, pomažu mu da se snađe i pronađe svoje mesto u svetu koji je toliko velik da je ceo stao u njegovu sobu.

S tim retro igračkama uz koje ne može biti pasivan, Dušan predstavlja svojevrsni ideal, budući da djeca danas sve više odbacuju igračke, posebice one koje ih ne vode za ruku igre, i zamjenjuju ih tabletima, dok samu igru zamjenjuju promatranjem (druge djece koja na YouTubeu igraju kompjuterske igre, primjerice). Mogu li tablet i promatranje igre biti dostojna zamjena igračaka i same igre?

Igre uz pomoć štapa i kanapa su nezamenljive za prihološki razvoj dece pre svega zato što deca najbolje uče kroz igru.

Kada se radi o deci koja imaju šest godina kao Dušan, hemijske reakcije koje digitalne tehnologije stvaraju u mozgu, deca ne mogu da kontrolišu. Možda baš zbog neograničenih mogućnosti koje nam onlajn svet pruža, putokazi su nam potrebniji nego ikada. Digitalne tehnologije su deo moje drame. Možda je rešenje u tome da se u njima vidi prilika i mogućnost za kreativnost. Tu je uloga roditelja presudna, kao i u mnogo čemu drugom.

Ana Ivanović, foto: Dragan Todorović
Ana Ivanović, foto: Dragan Todorović

Što plošne virtualne svijetove na tabletu, TV ekranu i mobitelu čini tako zavodljivima malim dječjim pogledima? 

Mislim da je odgovor i na ovo pitanje hemijska formula. Da su hemijske reakcije u mozgu koje se javljaju prilikom kliktanja, a koje izazivaju lučenje endorfina, nešto što deca ne mogu da kontrolišu. Sa druge strane, u tekstu nisam odbacila tehnologiju. Dušan razgovora putem video poziva, ali tu treba pronaći pravu meru. Doduše to nije običan razgovor, on razgovara sa pingvinom u pustinji, zebrom na pešačkom prelazu i morskim ježom koji živi u šumi. Digitalni i realan svet su mesta gde deca danas podjednako odrastaju. Međutim, u svakom svetu potrebna im je podrška roditelja dok ih otkrivaju i pronalaze svoje mesto u njima. Na primer, igranje video igara sa decom treba videti kao priliku da se roditelji povežu sa decom, da budu deo njihovih interesovanja.

Kad smo kod povezivanja dvaju svjetova, kako vi u svojoj glavi vidite predstavu Mesto gde odlaze izgubljene stvari? Jeste li je, dok ste pisali, imali izvedbeni aspekt u primisli?

Polazna tačka za incenaciju bi po meni bio sam mehanizam dečije igre. Deca od nekoliko predmeta stvore svet, što može da bude i ključ za scensko rešenje stilski različitih delova u tekstu (oživljeni predmeti, eventualno lutkarsko pozorište, video pozivi, dečija soba u svetu bez mašte i u svetu ponovo osvojene mašte). Baš kao što i deci nisu potrebne tone igračaka – od običnog kanapa, blata, lopte nastaju igre koje traju satima. Tako i od jedne obične kutije nastaje jedrenjak ili svemirska letilica, koji putuju preko sedam mora i sedam gora ili do ivice svemira i nazad. Tropi detinjstva otelotvoreni u zvezdicama nalepnicama, od jednog običnog parčeta plastike na zidu dečije sobe stvaraju čitav svemir mogućnosti. Radujem se i nestrpljivo iščekujem da doživim kako su rediteljka Renata Carola Gatica i ekipa predstave zamislili da ožive Dušanov svet.

Meni se, kao čitatelju, kritičaru i teoretičaru (nimalo praktičaru), čini da tekst pruža beskrajnu mogućnost scenske igre i mašte u oživljavanju tog papirnatog svijeta. Je li to samo teorijsko mudrovanje ili? 

Rekla bih da to ponajviše zavisi od mašte i kreativnosti autorskog tima predstave, ali i publike da nadogradi sve prazne kutije od televizora i od njih stvori svoj svet.

Mašta je direktni partner igre, ali i još jedna pojava koja, ne samo u djece, već i mladih ljudi, rapidno nestaje. Kako zadržati maštu nakon što odbacimo od sebe i igračke i djetinjstvo?  

Put saznanja glavnog lika u mojoj drami je da nikada ne treba da prestane da izmišlja, da je to veština neophodna za život. Više nego ikada važna je u borbi protiv besmisla koje je svuda oko nas naročito kada se odraste. U svakoj životnoj fazi, suština je u tome da ostanemo autentični, da budemo u kontaktu sa onim što osećamo. Svuda oko nas vrebaju opasnosti da odstupimo sa tog puta i da izgubimo nešto bez čega ne možemo dalje.

Jedan od prostora mašte je, jasno, kazalište za djecu i mlade. Pruža li kazalište u Srbiji dovoljno mašte djeci?

U bilo kojoj formi stvaranja za decu, u knjigama, filmu ili pozorištu, kada se izbegne zamka da se deca tretiraju snishodljivo postoji prilika da se rasplamsa mašta. Takođe, kada se izbegne moralizatorski odnos prema publici, kada se napravi skok ka istraživanju, avanturi, to je njihov jezik, deca na to reaguju.

Za mene je posebno značajno Malo pozorište Duško Radović, posebno period dok je Anja Suša bila upravnica – tada je osnovana scena za mladu publiku, predstave za bebe su postale deo repetoara…. Izdvojila bih predstavu Okamenjeni princ koja sa minimalnim sredstvima, tek nekoliko štipaljki i predmeta uspeva da postigne da sve pršti od emocija.

Sa današnjeg repertoara volim predstave Per Gint, Kad je bio mrak (Malo pozorište Duško Radović), Pitam se, pitam koliko sam bitan (pozorište Boško Buha). Sviđa mi se svet koji stvara scenografkinja Mina Miladinović, volim svet Ton Telehena, toplinu, humor i apsurd u njegovim knjigama i u predstavi Svako može da padne (osim čaplje). Pored pozorišta, izdvojila bih i dramski program za decu Radio Beograda, radio drame i emisiju „Dobro jutro, deco“ koju je osmislio Duško Radović, a svakog radnog dana se emituje oko sedam sati ujutru i tu mogu da se čuju i zamisle svakakva čuda i čudesa. Kada zafali pozorište, a desi se, mašta može da se neguje na drugim mesitma. Čitajući naglas Alisine igre rečima, tao Vinija Pua, sve mitove sveta ili jedan jedini mit u Heroju sa hiljadu lica Džozefa Kembela, avanture stripa bez reči Maleni Čupavko, knjigu za decu Eva i Roksi, slikovnicu Bubamara u nevolji o izmišljanju avanture iz dosade… Da me pitate za nedelju dana, verovatno bih nabrojala deset drugih primera.

Ana Ivanović, foto: Dragan Todorović
Ana Ivanović, foto: Dragan Todorović

Hvala na ovom divnom malom vodiču kroz maštu za djecu u Srbiji i šire. Posebice na spominjanju (nažalost) rubnog diva – radiodramskog programa. Kojim jezikom govori kazalište za djecu i mlade u Srbiji? Je li to jezik suvremene djece? Kim Komljanec, autorica jednog teksta finalista, kaže da u Sloveniji nedostaje suvremenih dramskih tekstova koji govore o djeci sad i ovdje. Kakvo je stanje kod vas?

Ne uvek, ali desi mi se da prilikom posete pozorištima za decu u Beogradu, iako je puna sala, predstava ne uspeva da rezonira sa decom. Ako se i čuje neka reakcija, to je nivo predstave namenjene odrasloj publici. Razloga za to je više, a možda je i jednostavno samo u pitanju nedostatak hrabrosti da se uživa u procesu.

Imate li recept za oblikovati idealno kazalište za djecu i mlade u Srbiji i regiji? Kako biste vi oblikovali suvremeno kazalište za djecu i mlade u svom rodnom gradu? Na što biste stavili naglasak na repertoarnom, a na što na izvedbenom planu? 

Pozorište koje bih ja oblikovala bi pre svega bilo za publiku svih uzrasta, od najranijeg do adolescentskog doba.

To bi bilo pozorište koje ne ide utabanim stazama, koje skreće sa puta i tu pronalazi nova mesta.

To bi bilo pozorište koje čini nemoguće mogućim.

Koje budi i prihvata sve emocije: tugu, radost, strah, sreću i tome uči svoju publiku.

Pozorište gde je radost u procesu, a ne u rezultatu.

Pozorište koje je participativno, deca bi bila deo procesa nastanka predstave.

To bi bilo mesto gde se postavljaju pitanja – gde ptice drže noge kad lete, da li juče može da postoji, zašto je nebo gore a more dole, da li jež može da se najježi…

Mesto slobode, spontanosti, mesto gde smo ohrabreni da pravimo greške.

Mesto koje prepoznaje kreativnu snagu različitosti.

I mesto za sve izgubljene stvari – da ih ponovo pronađemo.

Sad još samo da ga realiziramo i svijet će biti barem malo bolje mjesto. Prije toga, a za kraj razgovora, možete li izdvojiti dio teksta kao svojevrsni teaser za nadolazeću predstavu u Žar ptici i sam tekst koji će uskoro biti objavljen?

ZVEZDA

Dušan svaki dan sluša razne rečenice. Kratke, dugačke. Neke su blage kao sladoled od vanile. Neke su oštre kao makaze koje seku živu ogradu. Neke uđu na jedno uvo, a na drugo izađu. Neke se urežu za ceo život. I među svim tim rečenicama ponavlja se jedna koja ostaje urezana kao izrezbareno ime šestarom na školskoj klupi…

DUŠANOVA MAMA

Prestani da izmišljaš!

DUŠANOV TATA

Prestani da izmišljaš!

ZVEZDA

Ako neke stvari ponovite dovoljno puta možda se i dese.

 

 

Naslovna fotografija: Dragan Todorović


 

Ostale intervjue iz serijala pročitajte ovdje:

Categories
Intervjui

„Teško je odrastati u svijetu u kojemu ništa nije sveto – vjere su relativizirane, u partiju više nitko ne vjeruje“

Kim Komljanec diplomirala je slovenski i francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, nakon čega je magistrirala dramsko pisanje i dramaturgiju na Sveučilištu Exeter u Ujedinjenom Kraljevstvu. Školovanje je nastavila u Londonu, gdje se usavršavala u pisanju libreta za mjuzikle. Do zaposlenja u Ministarstvu kulture Republike Slovenije (2022.) radila je kao dramaturginja, scenaristica, kazališna redateljica, pedagoginja i lektorica. Brojni dramski tekstovi izvedeni su joj u Sloveniji, Velikoj Britaniji i SAD, a neki su objavljeni i u knjigama. Njene radio drame snimane su i emitirane na Radiju Slovenije i Radiju Trst (RAI), a piše scenarije za televizijske serije (RTV Slovenija) i film. U sklopu Društva dramskih umjetnika Slovenije osnovala je 2019. godine dio za dramaturge, a osnivačica je i Instituta ZOFKA u kojem s kolegama stvara predstave za djecu i odrasle.

Draga Kim, čestitam vam na ulasku u finale našeg velikog natječaja. Na početku razgovora, možete li u par rečenica predstaviti tekst Pandorina škrinjica?

Pandorina škrinjica je tekst za tri glumca i lutku. Kroz mitološke priče prikazala sam situacije u kojima se djeca danas nalaze: još uvijek su neodoljivo znatiželjna i još uvijek ponekad čine stvari zbog kojih im je kasnije žao.

U fokusu teksta je bogovska igra bogovima i ljudima? Kome se obraćate tekstom? Kako ste došli do ideje da dječji svijet oblikujete kroz ovakav okvir?

Ideja mi je došla iz osjećaja da danas djecu odgajamo gotovo kao bogove: malo je, možda i premalo, stvari koje su im zabranjene. S druge strane, danas više ništa nije sveto: vjere su relativizirane, u partiju više nitko ne vjeruje, nema boga, nema maršala, društvo je zapravo anarhija koja glumi demokraciju. Teško je odrastati u takvom svijetu i stvoriti popis vrijednosti.

Za razliku od stvarnosti, vaš dramski svijet je izuzetno zanimljivo „hijerarhiziran“.

Igra ima tri razine: bog Zeus ili otac je odsutan, uključen je u radnju samo kroz vizualne i zvučne efekte, slično kao što je glas roditelja nekako dalek u dječjem svijetu, a ipak svemoguć, sveprisutan.

Kako zamišljate taj izuzetno zanimljivo uslojen tekst na sceni? Možete li nam ga malo približiti? Kako biste, primjerice, riješili odnose bogova i čovjeka?

Brojne su mogućnosti redateljskih interpretacija. Glavni sloj je onaj djece ili polubogova, tj. Prometeja, Epimeteja i Pandore. Njih igraju glumci i funkcioniraju kao točka identifikacije za djecu. Posebno Epimetej koji je neuk i prolazi kroz najveću spoznaju sebe i svijeta te nudi brojne mogućnosti glumačke igre. Sljedeća je razina igranja s igračkom koju predstavlja lutka čovjeka. Ta je razina bliska djeci koja i sama stvaraju svjetove i ljude svojim igračkama, povremeno ih odbacujući kao nežive predmete, a pokatkad ih pretvorivši u životne suputnike, prijatelje i vlastita ogledala.

Koliko dok pišete razmišljate o potencijalnoj izvedbi? Što je, po vama, ključno u oblikovanju teksta za djecu i mlade? Sadržaj, zaplet, poruka, izvedbeni potencijal…?

Tekstove uvijek pišem na dvije razine: prvo stvaram svijet neopterećen produkcijskim (ne)mogućnostima, da bi u isto vrijeme, kao praktična kazališna stvarateljica, tekst uvijek promišljala kao predstavu. Ali često je interpretacija u mojoj glavi potpuno drugačija od one koja se na koncu realizira, čak i ako sama režiram svoj tekst.

Kad pišem za djecu, najvažnije mi je da tekst govori ciljanoj publici, odnosno da gledatelji u njemu prepoznaju djelić svoje stvarnosti.

Vaš se tekst razlikuje od većine prijavljenih po činjenici da didaskalije, koje otvaraju prostor scenskoj igri, zauzimaju puno više mjesta od dijaloga koji tjera na scensko mirovanje. Što vi smatrate najvažnijim u pisanju tekstova usmjerenih djeci i mladima?

Mislim da ne postoji recept ili pravilo koje jamči da tekst progovori djeci. Čini mi se da je današnji dječji svijet zasićen riječima koje su najčešće besmislene, ali i slikama, beskonačnim vizualnim slikama koje nemaju nikakvu dramaturgiju. Na neki način, ovo je povoljno vrijeme za dramatičare, budući da ljudi u svojoj prirodi vole napeti luk priče.

U velikom dijelu regije autori još uvijek pišu tekstove za kazališta za djecu i mlade na način kako ih pišu za odrasle – poput klasično oblikovanih dramskih tekstova u kojima se radnja zapliće, razvija i raspliće kroz dijalog (i to obično na jako puno stranica). Što mislite, kako bi trebao izgledati tekst za suvremeno kazalište za djecu i mlade?

Primjećujem da je pažnja djece (a donekle i odraslih) kraća, čemu je vjerojatno puno pomogla poplava kratkih videa na webu. No istodobno vjerujem da je uvijek moguće pobuditi i zadržati pozornost mlade publike kada se na pozornici događa nešto čemu su izvođači u potpunosti prepušteni. Princip igre (ne u smislu kazališne, već dječje igre) čini mi se nezaustavljivo privlačnim. Djeca se još uvijek čude svijetu, najjednostavnijim detaljima u njemu. S kćeri se često igram traženja lica na prozorima, vratima i balkonima kuća. Kako svaka kuća ima svoju emociju, svijet kraj kojeg svakodnevno jurimo odjednom postaje pun priča i ljudi. Ili tražimo točna značenja izmišljenih riječi i tako nalazimo obrasce u jeziku koje prije nismo primijetili. Ako nam nešto nedostaje ovih dana, onda je to definitivno razigranost. Čak i djecu treba podsjetiti na igru.

 

Kao osnivačica slovenskog udruženja dramskih pisaca, dobro ste upoznati s dramama u Sloveniji. Kakvo je stanje s dramama za djecu i mlade? Što biste istaknuli kao najveću prednost, a što kao manu?

U Sloveniji ne postoji natječaj za tekst namijenjen dječjoj publici. Jedina inicijativa koju provodi Javni fond za kulturne djelatnosti prvenstveno je usmjerena na objavljivanje tekstova koje mogu izvoditi amaterske skupine, a to su u pravilu tekstovi za veći broj izvođača. Stanje dramskih tekstova za djecu u Sloveniji je alarmantno. Puno je scenskih adaptacija, nema dovoljno drama koje se bave djecom ovdje i sada. Kako djeca odrastaju, tako im je sve teže odgovoriti na pitanje „tko sam ja“. Ako junaci koje gledate u djetinjstvu ne komuniciraju na vama razumljiv i blizak način, onda vam je teže izražavati se na njemu.

Kako vi vidite suvremeno kazalište za djecu i mlade?

Kao polje beskrajnih kreativnih izazova i mogućnosti. Tko ne bi želio stvarati u njemu?

A koja vam je populacija trenutno najzanimljivija i kojoj se najradije obraćate?

Trenutno sam najviše usmjerena prema djeci koja prelaze iz razdoblja djetinjstva u razdoblje adolescencije, tamo negdje od 9 do 12 godina. Čini mi se da je to vrijeme kada je nekako najteže pronaći umjetnost koja komunicira s tobom. U jednom trenutku sve razumiješ, skoro si odrastao, imaš ciničan smisao za humor, u drugom voliš jednoroge ili mace. Jedan dan slušaš heavy metal, drugi dan Mačka Murija. Svijet oko tebe ne zna točno što bi s tobom.

Koji je vaš ključ za privući i zadržati tinejdžere u kazalištima?

Zaigranost, zaigranost, zaigranost. U Sloveniji postoji prilično raširena školska impro liga. Smatram da je kazališna improvizacija, kako ju je opisao Keith Johnstone, a kasnije razvili mnogi vrhunski improvizatori, nužna za razvoj mladih osobnosti i za njihovo zaljubljivanje u snagu kazalište.

Mislim da je bitno da mladi ljudi imaju pristup vlastitom izričaju i da prate širok spektar izvedbi u pravom omjeru. Kad si mlad, centar si vlastitog svijeta, pa ne možeš biti samo pasivni gledatelj, već ti se mora dati prilika da se izraziš riječima, glumom, glazbom, svjetlosnim efektima, kako god – kazalište zaista nudi nešto za svakoga, čak i za najveće introverte poput mene.

Možete li za kraj izdvojiti dio teksta koji vam se čini najzanimljivijim?

Oh, to je jako teško. Kad bih cijeli tekst mogla prikazati s nekoliko redaka, vjerojatno mi ostali ne bi trebali. Ipak ću probati.

(Tekst donosimo u originalu da ga ne oštetimo prijevodom)

EPIMETEJ: A nisi slišal, kako je bil Prometej kaznovan, ker ti jih je dal? A bi rad, da tudi mene oče Zevs na skalo vklene?

ČLOVEK: Neee.

EPIMETEJ: No, potem pa nehaj s tem ognjem. Zdaj sva samo še midva. In morava držat skupaj.

ČLOVEK: Za vedno?

EPIMETEJ: Ja!

ČLOVEK: A lahko zdaj grem?

EPIMETEJ: Kam?

Človek skomigne z rameni.

EPIMETEJ: Daj no, a ne razumeš? Prometej je moj brat, poznam ga že  …

ČLOVEK: Za vedno?

EPIMETEJ: Ne ne za vedno. Od vedno.

ČLOVEK: Od vedno – ne za vedno.

EPIMETEJ: Ja, za vedno. Brata imaš za vedno.

ČLOVEK: Za vedno?

EPIMETEJ: Ja. No, pa tudi nezavedno. Brata imaš od vedno za vedno. Tudi če se z bratom na smrt skregaš, si še vedno njegov brat.

ČLOVEK (prikima): Še vedno.

EPIMETEJ: Ja. A veš. Ali pa sestra. Sestre so tudi za vedno. Midva bi lahko bila brata, če hočeš?

ČLOVEK: Za vedno?

EPIMETEJ: Ja!

ČLOVEK: Na-a.

 

 

Naslovna fotografija: David Modric


Ostale intervjue iz serijala pročitajte ovdje:

Categories
Intervjui

“Možda ne mogu rješavati društvene probleme, ali mogu povremeno nekome ponuditi ruku kad ga šutnu na pod”

Dora Golub završila je preddiplomski studij dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti i preddiplomski i diplomski studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. 2021. godine upisuje Poslijediplomski doktorski studij znanosti o književnosti, teatrologije i dramatologije, filmologije, muzikologije i studija kulture na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2014. godine do danas radi kao samostalna umjetnica – dramaturginja na nizu kazališnih projekata, a od 2022. godine djeluje kao dramaturginja unutar umjetničke organizacije Empiria teatar. Kao redateljica debitira predstavom za mlade Antički underground: Laž, istina i mit u Kazalištu Virovitica 2020. godine. Objavljivala je u Filmonautu i Književnoj smotri. Autorica je nekoliko drama.

Draga Dora, prije svega jako mi je drago da si se našla u našem elitnom društvu i čestitam ti od srca na tome.

Hvala ti, i meni je jako drago zbog toga i jedva čekam čitati tekstove ostalih autora koji su prošli u uži krug natječaja.

Uskoro, uskoro! Nakon čestitki i zahvala, bacimo se na posao. Možeš li svima koji nisu imali prilike pročitati tvoju dramu (svima osim nas nekolicine sretnika), u par rečenica predstaviti tekst Putovanje u zemlju srama?

Putovanje u zemlju srama dramski je tekst namijenjen prvenstveno mladoj publici. Smješten je u fiktivnu srednju školu, obiluje referencama na popularnu američku kulturu i njezine stereotipe, a glavna mu je tematska preokupacija, kao i u većini slučajeva kad se prihvatim pisanja teksta za mlade, bullying. Ovdje je to vršnjačko nasilje u velikoj mjeri povezano s fenomenima tzv. slut-shaminga i virgin-shaminga. Osim toga, likovi u drami nose se s problemima seksualne represije, suočavanja s vlastitim identitetom, pa i (auto)homofobijom. Ujedno, za mene je Putovanje u zemlju srama uvelike komad i o demonizaciji i projekciji – jednostavnije rečeno, zanimalo me zašto ljudi ponekad imaju potrebu demonizirati druge koji su im posebno privlačni i/li odbojni, i kakav utjecaj navedeni proces ima na psihu tih pojedinaca.

U pripremi za intervju ponovo sam pročitao  dramu i, iako sam znao što će se dogoditi, čitao sam je u silnoj napetosti, gotovo furiozno. Kako si postigla tu dinamiku, taj odličan ritam? Svjesno ili te ideja sama ponijela?

Drago mi je da to kažeš jer s jedne strane, svoje tekstove doista pišem pomalo furiozno, u vrlo specifičnom psihofizičkom stanju, a s druge, osjećaj za ritam mi je presudan element u svakoj umjetničkoj formi koje se prihvatim, tako da mi se jako sviđa kako si opisao svoj proces recepcije. Pravi odgovor na tvoje pitanje nalazi se, pak, negdje u sredini: kad počnem pisati dramski tekst, u konceptualnom smislu mi je savršeno jasno što trebam napraviti, imam razrađenu strukturu i svijest o tome kakvu dramaturšku rešetku želim posložiti. Međutim, tijekom pisanja, ako sve ide po planu i podsvijest mi se otključa – što mi je zapravo najteže i najmučnije postići – oslobodi se neki ludi kreativni flow i tada samo trebam surfati na tom valu do kraja drame. Premda je istina da sam se i sama iznenadila kad sam prvi put čula vlastite replike izgovarane u radio drami. Dotad nisam imala jasan pojam o tome koliko zaista furiozno zvuče kad ih glumci izvode i samim time slijede taj moj unutarnji ritam.

Dora Golub, foto: Filip Milković
Dora Golub, foto: Filip Milković

Jako mi se zanimljivim čini ovaj tvoj stvaralački proces! Morat ćemo napraviti jedan razgovor samo o tome. Prije toga, vratimo se malko samom tekstu. Kao što si rekla, prvenstveno se obraća tinejdžerima, a mogu ti reći da si već na papiru uspjela prodrijeti u njihove svjetove (barem mi se čini). Kako već neko vrijeme nisam tinejdžer, učim se „tinejdžerstvu“ kroz teen filmove i serije (čiji sam totalni fan). Tvoja me drama na više mjesta podsjetila na te filmove – što motivom, rješenjem, društvenim medijima kao okidačima… jesi li svjesno dijalogizirala s tim svijetom ili si i ti, možda, fan pa se svijet sam upisao u dramu?

Sam naslov drame referenca je na popularnu američku tinejdžersku seriju Euphoria, a i jedan od likova eksplicitno se poziva na njezinog tvorca, Sama Levinsona. Ja sam fan sličnih sadržaja kao i ti, pogotovo kad je Euphoria u pitanju. Tijekom ne znam kojeg po redu gledanja serije urezao mi se u glavu komentar glavnog negativca serije, Natea Jacobsa, koji svojeg školskog prijatelja poziva na „malo putovanje u zemlju srama“. To putovanje u zemlju srama konkretno se odnosi na kolektivno gledanje snimke seksa njihove školske kolegice, a onda i popratno ismijavanje i posramljivanje. Otud poveznica s mojom dramom. Ujedno, upravo je Euphoria zanimljiv kulturalni fenomen jer, prema nekim autorima, odlično izražava nostalgiju nas milenijalaca spram razdoblja tinejdžerstva, iliti pokazuje kako bi to izgledalo da se naša generacija sada, sa svojim aktualnim problemima, vrati u mitski prostor srednje škole. Nazivam ga mitskim zato što se zaista radi o interesantnom liminalnom prostoru u kojem obitavaju prepoznatljivi tipovi karaktera. To podjednako vrijedi za američku popularnu fikciju i naše osobno sjećanje, koje s protokom vremena također postaje fikcionalizirano. Pa iako je pisanje ovog teksta, baš poput Euphorije, neka vrsta otvaranja zajedničkog prostora između mojeg tinejdžerstva i onog sadašnjih generacija – koje mi, logično, neprestano izmiče jer ja ipak ne živim njihovo iskustvo sada – užasno su mi zanimljive preokupacije mladih. Pratim različite trendove u estetikama na platformama poput Pinteresta i Instagrama; način na koji tinejdžeri konstruiraju i dekonstruiraju svoje identitete na Internetu fascinantan mi je i inspirativan.

E sad ono teško pitanje – kako kazališno pristupiti tim današnjim tinejdžerima, a da ih ne potjeramo, već privučemo. Imaš li odgovor? Moj teoretski (mi teoretičari nemamo drugih) kreće se upravo u ovom tvom prostoru – dijalogu s filmskim i televizijskim svjetovima koji su, čini mi se, našli ključ komunikacije.

Da, možda nije najsretnije reći da treba govoriti jezikom određene dobne skupine, no svakako mislim da treba biti iskren i obratiti se tinejdžerskoj publici direktno. Nemoguće mi je napisati dramski tekst o tinejdžerima a da ne zamišljam da sam jedna od njih: ako su oni moja publika, njihovi interesi i problemi moraju, barem privremeno, postati moji interesi i problemi. Pritom su proizvodi popularne kulture, kao i rukavci različitih supkultura, od neizmjerne važnosti za formiranje identiteta mladih ljudi i ignorirati tako značajan utjecaj na razvoj njihovih kulturnih preferenci bilo bi mi neshvatljivo. Ponekad to ljudi odgovorni za edukaciju mladih ne žele razumjeti; ne vide u proizvodima masovne kulture koje mlađe generacije preferiraju poveznice s tzv. visokom kulturom. Ako mene pitaš, bez dvojbe, jedna od najgorih stvari koje pedagog može učiniti je ignorirati interese mladih i autoritativnim ih stavom odgurnuti od sadržaja za koje bi ih, pretpostavljeno, trebao zainteresirati. No to i nije tako iznenađujući refleks – znamo da razvijena kultura mlađih generacija, nastala kontra ili mimo institucionalnog obrazovanja, uvijek u sebi nosi potrebnu klicu pobune protiv ustajalih ili čak represivnih kulturnih obrazaca i sadržaja.

Neću otkrivati kraj pa pokušaj i ti ostati u prostoru apstrakcije, ali ipak mi odgovori – jesi li imala ideju za nekim drugim krajem ili je jednostavno ovaj drastičan i dramatičan kraj jedini mogući?  

Zapravo, završetak Putovanja u zemlju srama nastao je prije svega ostalog. Ideje za tekstove najčešće mi dolaze u slikama koje tek kasnije povezujem narativnim linijama. Sliku s kraja ove drame imala sam u glavi čim sam počela raditi na tekstu – ona je praktički vodila sve drugo. Stoga, da, taj je završetak sasvim sigurno jedini mogući, tim više što je ambivalentan, krajnje nedoslovan i za mene sažima ideju čitavog teksta. I inače su mi slike važnije od priče u kazalištu, pa ne čudi što je i Putovanje u zemlju srama nastalo na taj način.

Kad smo kod slika, tvoj tekst, što se meni čini izuzetno važnim, pruža veliku mogućnost vizualne i scenske igre. Igraš se prostorom stvarnosti i mašte, preplićeš ih, utapaš jedno u drugo. Na izvedbenom planu mi je jasno zašto si razigrala dramu na taj način, no upisuje li to poništavanje granice između stvarnosti i mašte tvoj stav o današnjoj mladosti?

Da, mene u umjetnosti apsolutno zanima tematizacija društvenih problema koji su vrlo stvarni, no forma i pristup obradi te tematike obično nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Volim ubacivati oniričke komponente u naizgled vrlo plastične i realistične situacije koje pišem, a najdraže didaskalije su mi pomalo neizvedive, odnosno prepune fizičkih radnji koje je na sceni nemoguće ili pak zabranjeno izvesti baš sasvim doslovno. Takve probleme s izvedivošću zabavnije mi je ostaviti redatelju jednom kad i ako se tekstovi postave na pozornicu. A što se tiče korelacije između današnje mladosti i tog tipa poetike, moram priznati da nisam posebno razmišljala o tome. Možda mi je zamućena doživljajna percepcija bila interesantna zbog osjećaja nostalgije. Mislim na nostalgiju koja nas puca kad se prisjećamo vlastite rane mladosti, ali i koju proživljavamo dok smo još tinejdžeri. U toj dobi neprestano iščekuješ da ti se dogodi nešto uzbudljivo, čekaš da život počne, imaš gladnu žudnju za nečim nedefiniranim. Mislim da ta tendencija nema veze s pripadnošću određenoj generaciji.

Jedan od ključnih okidača u drami je Facebook grupa (ili koja već; ja sam star. Meni su svi društveni mediji Facebook) koja oblikuje i razbija likove više nego što sami sebe oblikuju. Kolika je po tebi moć i opasnost društvenih medija po naše tinejdžere, one koji se tako osjećaju i one koji će to tek postati?

Bez brige, stara sam i ja. Primjerice, fenomen TikToka unatoč uživljavanju u teen kulturu još uvijek nisam uspjela shvatiti. Da, zbilja se radi o aluziji na Facebook grupu, točnije, takve posramljivačke grupe o djevojčicama nastajale su i u stvarnosti, čak su dospjele i u medije prije nekoliko godina. U vremenu u kojem sam ja odrastala, cyberbullying je bio u povojima, ali itekako mi je jasno koliko se razvio od razdoblja nultih do sadašnjeg trenutka. Vrlo konkretno, Putovanje u zemlju srama nastalo je na temelju mojeg starog tinejdžerskog straha od mogućnosti da kao djevojka budeš javno ismijavana, maltretirana ili stigmatizirana zbog nedovoljne, neprimjerene ili pretjerane seksualne aktivnosti – tko može jasno odrediti mjerila tih patrijarhalnih kriterija, gdje počinje previše, a gdje premalo, naravno, nitko ne zna, a u idealnom svijetu nikoga to ni ne bi trebalo zanimati. Međutim, opasnost od izloženosti ovom tipu bullyinga vrlo je stvarna i ne jenjava, dok društvene mreže otvaraju neslućene mogućnosti za širenje prostora potencijalnog zlostavljanja. Kakve mračne posljedice to zlostavljanje može imati po mentalno zdravlje pojedinaca, nagovještavam i u svojem tekstu.

Dora Golub, foto: Filip Milković
Dora Golub, foto: Filip Milković

Kad smo već u prostoru virtualija, nedavno je zaigrala predstava Digitalno sama u kojoj se u ulozi dramaturginje baviš samoćom u kontekstu (i) društvenih mreža. Kako je autorski tim u njoj sagledao prethodno pitanje?

Digitalno sama nastala je u produkciji Empiria teatra, prema istoimenom tekstu moje prijateljice i kolegice Dine Vukelić. Kako i sam kažeš, drama je tematski preokupirana usamljenošću modernog subjekta u kontekstu društvenih mreža i uopće fiktivnog života online, s posebnim naglaskom na izolaciju u vremenu pandemije. Konceptualno gledano, redateljica Iva Srnec Hamer i ja protagonisticu smo smjestile u prostor koji je ujedno i djevojačka soba, i kazališna kutija, i televizijski i/li kompjuterski ekran, i unutarnji svijet junakinje, te su događanja u njemu često ispresijecana njezinim intruzivnim mislima i tzv. glitchevima. Osim toga, na tragu svega o čemu razgovaramo, spomenut ću i da prve reakcije publike pokazuju kako predstava zaista zahvaća probleme širokog generacijskog raspona. Iako je protagonistica ove monodrame – u kojoj, da ne zaboravimo i taj detalj, glumica Petra Svrtan apsolutno rastura – rođena početkom devedesetih, u njoj su se prepoznali i stariji i mlađi od te generacijske odrednice.

Gdje ti, kao mlada autorica, vidiš spas za našu mladost i kazalište za mlade?

Vidim ga, između ostalog, upravo u novoosnovanoj umjetničkoj organizaciji Empiria teatar čija sam članica, a koja djeluje na nezavisnoj sceni od 2021. i tek se sprema na svoj pravi uzlet. Djelujemo na nezavisnoj sceni i primarno smo orijentirane upravo na mladu publiku, kao i tzv. društveno angažirani teatar, pa u skladu s tim i planiramo buduće projekte. Mislim da se tu ne radi samo o propitivanju što mi možemo učiniti za kazalište za mlade, nego i što ono može učiniti za nas, odnosno koliko je u umjetničkom smislu moguće istraživati nove (hibridne) forme, poetike, estetike unutar tih okvira. Upravo teatar namijenjen mladima nosi u sebi potencijal otvaranja prostora za razvoj suvremenog scenskog pisma, dakle, ne mislim pritom samo na proizvodnju dramskih tekstova, nego i istraživanje kazališnog jezika u širem smislu, poglavito od strane mladih autora.

Na kraju, možeš li izdvojiti kraći dio drame koji po tebi ima posebnu težinu ili važnost? 

„Samo se odrasli ljudi s grižnjom savjesti mogu baviti bullyingom kao problemom i praviti se da ga mogu riješiti.“ Namjerno izdvajam ovoliko ciničan citat. Mladi ljudi nisu ni nevini ni naivni; oni vrlo dobro poznaju obrasce u kojima se odražava upotreba sile većine nad manjinom, kao i inercija struktura zaduženih za obranu od maltretiranja. Tu se vraćamo na problem koji smo i ranije dotakli u intervjuu. Mislim da je s dobnim skupinama o kojima razgovaramo važno komunicirati direktno i ravnopravno, bez patronizirajućeg stava. Ili, da nabacim punkersku metaforu: možda u vlastitom umjetničkom radu ne mogu rješavati društvene probleme, ali barem mogu s vremena na vrijeme nekome ponuditi ruku da ustane kad ga šutnu na pod.

 

Autor fotografije iz naslovnice intervjua: Filip Milković

 

Ostale intervjue finalista pročitajte u nastavku: