Category: Kritika

Napomena: kritika je izvorno objavljena 16. listopada 2017. na slovenskom portalu sigledal.org

Lutkarska kazališta iz Slovenije, posebice Lutkovno gledališče Ljubljana i Lutkovno gledališče Maribor, već su neko vrijeme zagrebačkim i hrvatskim gledateljima jedan od važnih prozora u suvremeno lutkarstvo. Zbog toga i u pravilu visoke kvalitete njihove su predstave na našem najvećem lutkarskom festivalu, Međunarodnom festivalu kazališta lutaka – PIF, pod posebnom lupom znalaca i sladokusaca. Ovogodišnji, jubilarni 50. PIF (kritiku pročitajte ovdje) ugostio je dvije slovenske predstave, „Negdje drugdje“, Lutkovnog gledališča Ljubljana i „San o zvijezdi“, Lutkovnog gledališča Maribor, a prije no što se usmjerimo na Ljubljančane, mala digresija – u žarištu obiju predstava je tema koju hrvatska lutkarska i dječja kazališta zaobilaze u popriličnom luku – smrt. Dok se naše predstave još uvijek, čast iznimkama, bave univerzalnim dječjim temama provučenim kroz uvijek iste bajke, slovenske kolege vrlo promišljeno suočavaju malene gledatelje s nečim što je svuda oko njih i čemu djeca u svojim nježnim godinama pristupaju daleko manje tragično, no što mi mislimo. Dokaz su tomu i dvije spomenute predstave. Tek se diskretno nadamo da smrt neće postati hit-tema (gledajući po posljednjim gostovanjima u Hrvatsku i na PIF, o smrti je progovorila i „Patka, Smrt i tulipan“, što već čini finu grupu predstava) jer time će, kako to već ide s hitovima, nestati promišljenosti. No pustimo trendove na miru i usmjerimo se Ljubljančanima.

Za razliku od „Račke“ i „Sna o zvijezdi“ (o kojoj će više riječi biti u sljedećoj kritici), predstava „Negdje drugdje“ nije predstava o smrti, već je smrt zastrašujuća i nezaobilazna posljedica njene teme. Autori Zala Dobovšek, Nina Šorak, Tin Grabnar, ujedno redatelj i Asja Kahrimanović Babnik, izvorna izvođačica, priču su oblikovali oko još jedne mračne točke – rata. I dok je smrt neminovna i ne možemo joj pobjeći, rat je naša vlastita izmišljotina u kojoj se veliki svađaju zbog svojih (malih) razloga i ciljeva, dok mali pate i pogibaju, bez ikakva razloga. U centru priče je djevojčica koja sjedi za klupom neke nepoznate škole, grada, države i pripovijeda vlastitu priču o ugodi djetinjstva i prijateljstvu sa psom koje naprasno prekida rat. Rat nejasan i nerazumljiv, mračan i moćan, rat u kojemu malena junakinja ključnu bitku vodi oko vlastitog parka kao zadnjeg kutka djetinjstva.

Gradeći priču, djevojčica stol pretvara u školsku ploču, odnosno u prostor djetinjstva i rata. Ta ploča nije tek statična ploha što priziva kredu, već magičan prostor u kojemu djevojčini crteži ožive, postajući prostor njene nutrine, njena nekadašnjeg života. Ključan je izvedbeni trenutak predstave onaj u kojemu nacrtani psić, zahvaljujući odličnoj stop animaciji Matije Medveda i Lee Vučko i animaciji Kolje Sakside, oživi. U tom trenutku sve postaje moguće, pa i to da bezbrižno djetinjstvo kao životno pravo svakog djeteta naprosto nestane.

Prenijevši vizualni sloj predstave na oživjelu interaktivnu ploču, redatelj Tin Grabnar stvorio je efekt iznenađenja te vrlo zahvalan prostor za praćenje priče. Ploča je ujedno omogućila vrlo zgodne intermedijalne igre i pretapanja poput komunikacije stvarne glumice i njenog nacrtanog psa, preplitanja animiranog vojnog odijela i stvarne glave… čime su ta dvodimenzionalna događanja snažno zasjekla stvarnost, umiješavši se u nju, u isto vrijeme povukavši (nekadašnju) stvarnost u sebe. Na taj način poništile su se ograde između teatra i teatra u teatru, a priča, odnosno rat, postala je scenska stvarnost, preskakanjem slojeva fikcije opasno se približivši stvarnoj stvarnosti. Koliko su priča i predstava prodrle do gledatelja pokazala je najdojmljivija scena predstave – akcija oslobađanja parka, u kojoj je nakon par granata psić ostao ležati. Bez verbalnog komentara pripovjedačice, tek uz suze koje su iz spužve potekle po ploči. Osim što je u njoj odlično iskorišten izvedbeni medij, scena je na silno dojmljiv način ukazala na promišljen odnos autora predstave prema gledateljima – ključni i najdramatičniji trenuci, poetikom omotani, nude se djeci bez dociranja, ukazivanja i dodatnih pojašnjavanja.

Izvođačica Ajda Toman bila je vrlo sugestivna cijelim tijekom predstave, sigurno i fino vodeći priču, dječjom mekoćom i nevinošću pokreta i pripovijedanja uvjerljivo oblikujući dubinski tužnu djevojčicu kojoj je vanjski svijet presjekao djetinjstvo, ali je nije slomio, već ojačao. Djevojčicu koja, rezimirajući svoju mračnu životnu epizodu, okreće novi list prema novim sretnim epizodama. Dodatno ju je fizički umanjila jako zgodno riješena uvećana scena koju potpisuju Sandra Birjukov, Marjetka Valjavec, Iztok Bobič, Zoran Srdič, Polona Černe, Uroš Mehle, Matija Medved i Boštjan Čadež. Sara Smrajc Žnidaršič kostimom se uspješno prilagodila temi, a gotovo opipljivu atmosferu rata i sjete glazbom je oblikovao Mitja Vrhovnik Smrekar.

Iako je prva izvedba predstave na PIF-u imala ponešto tehničkih problema poput mjestimičnog nepoklapanja krede i animacije, to nije nimalo umanjilo odličan dojam. Predstava nas je oduševila na svim razinama – od odabira mračne, no djeci i odraslima vrlo važne teme preko mudrog pristupa toj temi do izuzetno dojmljivog i kreativnog izvedbenog izraza. Izraza koji potvrđuje da se lutkarstvo i animacija ne smiju ukopati u tradicionalnim tehnikama, već se moraju prepustiti (i) novim tehnologijama koje im u spoju s kreativnošću nude beskrajne mogućnosti širenja i razvijanja. A lutkarstvo i kazalište to jesu i(li) trebaju biti – prostori beskrajne kreativne i izvedbene slobode.

Napomena: kritika je izvorno objavljena 26. listopada 2017. na slovenskom portalu sigledal.org pod naslovom „Konec, ki ruši celoto“

Silvan Omerzu stari je znanac Međunarodnog festivala kazališta lutaka – PIF. Svojom vizualnom posebnošću, usporenom radnjom što stvara finu nelagodu te potisnutom energijom i pomakom u grotesku gradi prepoznatljive svjetove koji su dobar dio publike, među kojima i nas, čvrsto vezali uz sebe. Svako novo gostovanje dočekivali smo s velikim apetitom, a tako je bilo i s posljednjim, „Snom o zvijezdi“, s kojim je Lutkovno gledališče Maribor gostovalo na 50. PIF-u, održanom u Zagrebu od 16. do 22. rujna 2017.

Predstava je inspirirana istoimenom pričom Charlesa Dickensa koju je Omerzu, autor dramatizacije, režije i likovnog sloja, uz pomoć dramaturginje Katarine Klančnik Kocutar maksimalno ogolio od konteksta, oblikujući je kao put u tri (smrtna) koraka – sestrice, majke i konačno samog junaka. Između tih smrti ne događa se gotovo ništa, nema zapleta niti gradacije, tek protoka vremena, čime su smrti izgubile ulogu kulminacije te postale sama događanja, odnosno u neku ruku same sebi svrhom.

Na prvi pogled predstava se dobro uklopila u Omerzuov kazališni svijet. Sadržajna ogoljelost fino se preplela i omotala s maksimalnom vizualnom očišćenošću svedenom na elegantne i vrlo privlačne drvene stolne lutke glatkih linija te pokoji rekvizit. Prvi problem predstave leži u činjenici da se početne ogoljene pozicije nisu razvijale niti gradirale, već tapkale na mjestu, očišćene od sadržajnog konteksta i mesa koje bi im dalo krila. To tapkanje pretočilo se i na scensku igru svedenu na statičan dijalog. I dok tu scensku pasivnost odrasli gledatelj može protumačiti kao isticanje stanja ispred djelovanja, svođenje života na tek predvorje smrti, predaju igri, odnosno sudbini… gledatelji kojima je predstava namijenjena, djeca od 6 godina naviše, u predstavi ipak neće tražiti koncept, već igru ili priču, za što će u dobroj mjeri ostati zakinuti.

Dodatni, ključan problem predstave, sam je kraj koji je djelovao poput šake u oko cjelini. Za razliku od prve dvije smrti koje su, u skladu s tihim, mirnim i statičnim (scenskim) životima, tek došle i prošle, junakova smrt oblikovana je poput (pretjerano) grandioznog finala – naslovna zvijezda u obliku zlatnog kaveza spustila se po junaka i odnijela ga u nebo, praćena prenapadnom glazbom Matije Krečiča. Možda bi to odudaranje od ostatka predstave funkcioniralo da je radnja rasla kroz gradaciju tuge, ritma ili nečeg trećeg ili da je smrt stigla kao spasenje i sjedinjenje, no život junaka protekao je u savršeno mirnom (i ugodno tugaljivom) iščekivanju vlastitoga kraja koji nije mogao biti nikakav drukčiji od istog takvog – mirnog.

Kad već spominjemo miran život i nemiran kraj, nameće se paralela s „Mirnim podstanarom“ iz istoimene pjesme Arsena Dedića u kojoj je naslovno „mirno i samo, neprimjetno biće“, završilo „sjajno, sjajno, sjajno, sjajno!“ („U postelji svojoj, u toploj rijeci krvi“). Za razliku od pjesme koju je Dedić u svim aspektima oblikovao oko i zbog obrata, gradeći je kroz sadržajni, stilski i zvučni sukob, u Snu o zvijezdi obrat je djelovao poput viška ili greške, sasvim nepotrebno usmjerivši reflektor na život koji je došao i prošao u sjeni.

Barbara Jamšek, Metka Jurc i Elena Volpi sugestivno su i sa sviješću o ciljanoj publici ispričale priču, dok su vizualno, u crnim, Dickensonovim vremenom urešenim haljinama (kostimografkinja Mojca Bernjak), djelovale pomalo nezgrapno. Posebice u neskladu s obasjanom (Enver Ibrahimagić) i vizualno čistom scenom.

Zaključno, predstava „San o zvijezdi“ scenska je pripovijetka o smrti(ma) koju odlikuju omerzuovska prepoznatljiva atmosfera i vizualna privlačnost, ali i promašen kraj koji poput kič-buntovnika bez razloga dobrim dijelom ruši ili barem dovodi u pitanje ostatak predstave.

Iako mu je već neko vrijeme publika iz naslova u drugom planu (što nije kritika, već konstatacija), Zagrebačko kazalište mladih svoj je 70. rođendan odlučilo proslaviti upravo predstavom za mlade – bezvremenom i svevremenom Carrollovom i našom junakinjom „Alisom u zemlji čudesa“. Kako i dolikuje već godinama ponajboljem kazalištu u Zagrebu i zemlji, napravilo je to (kvalitativno) velikom i moćnom predstavom koja se ciljanoj publici obraća s punim poštovanjem, nudeći joj se na više razina, samim time očekujući da joj se gledatelji u potpunosti predaju te povremeno vraćaju.

„Alisa u zemlji čudesa“ jedno je od onih književnih čudesa koja nam, ma koliko im se puta vraćali, uvijek otkriju neki novi kutak, pogled ili ideju. Samim time filmašima, kazalištarcima i ostalim umjetničkim tragalcima predstavlja neodoljiv izazov i odličnu platformu za obračun s vremenskim demonima i prostornim monstrumima koji ih okružuju. Ivor Martinić u svojoj se Alisi odlučio obračunati s univerzalnim problemom odrastanja koje nametanjem „odraslih“ konvencija, ispiranjem mozga i kuhanjem juhe od strogo kontroliranih riječi djeci na izlaznim vratima iz djetinjstva oduzima pravo ostati djeca. Alisa odbija tako odrastati te putujući i obračunavajući se s vlastitom zemljom čudesa spoznaje da je nametnuta odraslost tek jedna od mogućnosti. Druga je, i njoj i nama puno bliža, zauvijek biti djeca (da ni odrasla odraslost ne treba biti nužno siva potvrđuje gusjenica na kraju predstave koja se u svojim zrelim danima pretvara u leptira). Iako dežurno brundalo može reći da Martinić svojim pogledom na Alisu nije otkrio toplu vodu, dežurni kritik će mu odgovoriti da je i bez nje oblikovao vrlo mudar, privlačan i efektno zaokružen tekst koji ne nameće gledateljima gotova rješenja, već ih uspješno uvlači u fino oblikovana vela metafora. No sad slijedi neočekivani obrat – ma koliko bio privlačan, do kraja naše kritike tekst će se prometnuti u glavnog „negativca“.

Martinićevu Alisu na scenu su prenijele redateljica Renata Carola Gatica i Tamara Kučinović (po programskoj knjižici potpisuje lutkarsku dramaturgiju i animaciju, no njen pečat osjetno nadrasta ta dva zadatka), uz pomoć dramaturginje i pomoćnice redateljice(/a) Ivane Đule. Njihovom silno poetičnom scenskom ruhu (u kojemu jasno iščitavamo poetiku Tamare Kučinović) ispunjenom vrlo efektnim i privlačnim vizualnim rješenjima i izvedbenim iznenađenjima tekst je postao svojevrstan kamen spoticanja. Iako je riječ, kao što smo nešto ranije spomenuli, o zaista dobrom tekstu. No bez obzira na kvalitetu, dijalozi su u većini scena bili predugi te su postajali kočnica u iščekivanju novih scenskih igara. Razlog tomu je jednostavan – kazalište se najbolje osjeća u izvedbenoj punoći u kojoj paralelno progovara scenografijom, rasvjetom, bojama, pokretima, mimikom, zvukovima, animacijom predmeta, najlona, zvuka i tijela, grupe, riječju (ravnopravnom drugim elementima, a ne nadmoćnom)… Sve to dijalozi su gurali u drugi plan, siromašeći izvedbu i stvarajući svojevrsne prazne izvedbene rupe. Šteta jer trebalo je tek ponešto stisnuti i pokratiti dijaloge te ih „podčiniti“ izvedbenoj cjelini da dobijemo veliku predstavu za nešto veću djecu i sve ostale koji se tako osjećaju. No i ovako, „Alisa u zemlji čudesa“ odlična je, poetična i začudna predstava koja će ostaviti traga u svakom gledatelju. I to prvenstveno scenskim i vizualnim iznenađenjima koja potvrđuju da kazalište i danas, u vremenu tehnoloških ludila (možda danas više nego ikad), može postati mjesto čiste čarolije.

Važan dio čarolije predstava zahvaljuje odličnom i vrlo uigranom ansamblu (izvedba 8. prosinca 2017.) predvođenom Anđelom Ramljak koja je jako dobro i sigurno vodila igru tijekom cijele predstave, uvjerljivo oblikujući Alisin ples po rubu između djetinjstva od kojega ne želi odustati i odraslosti u koju je guraju događaji. Tek je na pokojem mjestu nepotrebno i pomalo neoprezno skliznula u laganu infantilnost. Rakan Rushaidat bio je vrlo duhovit i zaigran Bijeli Zec, pridobivši publiku već prvim pomakom šake-repića, Sreten Mokrović fenomenalan kao začudna glava Gusjenice, Edvin Liverić odmjereno karikaturalan i groteskan kao Vojvotkinja, a Petar Leventić vrlo zgodno predozirana Kraljica. Duhoviti i uvjerljivi su bili i Vedran Živolić kao Kornjučo i Kralj te Dado Ćosić kao Kuharica i luckasti Ludi Klobučar, kao i Mateo Videk i Robert Budak u svojim ulogama. Barbara Prpić, Marica Vidušić i Tina Orlandini, činile su s Ramljak uigrane slojeve i osobine Alise, odlično ječeći i pretapajući se kroz slojeve njene svijesti.

Isidora Spasić i Igor Vasiljev napravili su, zajedno sa (su)redateljicama odličnu scenografiju uglavnom od najlona koji su predstavljali Alisinu unutrašnjost, a važnu ulogu u stvaranju atmosfere i poetičnosti prostora odigralo je svjetlo Aleksandra Čavleka. Začudne kostime u skladu s vizualnošću predstave potpisuje DECKER+KUTIĆ, a pokret Staša Zurovac. Sve je zaokružila odlična glazba Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrleta koja je išla od privlačnih industrijskih ritmova što su stvarali i zgušnjavali atmosferu napetosti do vrlo pjevnih, lakopamtljivih i melodičnih songova.

Zaključno, „Alisa u zemlji čudesa“ čudesna je predstava koja zavodi gledatelja izvedbenim slojem, nudeći mu, no ne i namećući rješenja te koja ponovo potvrđuje da se kazališni čin najbolje osjeća u svom totalnom izrazu.

Napomena: kritika je izvorno objavljena 1. veljače 2018. u Vijencu, br.624

Iako je to njegova trajna tendencija, kazalište za djecu i mlade u posljednje vrijeme naglašenije pokušava osvojiti sve mlađahne dobne skupine, od pelenaša do tinejdžera. Pojačavanjem ponude pelenašima stvara odličan temelj za svoju ključnu publiku – djecu od tri do deset godina, dok predstavama u kojima se obraća tinejdžerima zadržava „najzahtjevniju publiku“, gradeći u njoj čvrste temelje za prelazak u „velika“ kazališta. I dok kazališta diljem svijeta na taj način stvaraju gledatelje cjeloživotno zaražene izvedbenim umjetnostima, u Hrvatskoj je situacija bitno drukčija.

Predstave za tinejdžere u gradskim su kazalištima stvar slučaja koji se brzo gasi, dok se toj publici češće, kvalitetnije i hrabrije obraćaju nezavisna i kazališta iz manjih gradova. Očito, promišljenije i hrabrije na građenju repertoara i publike rade kazališta koja se sama financiraju i koja dobivaju zrnca od onih koja (punokrvno) financiramo mi.

Što se tiče predstava za bebače, situacija je slična, ako ne i gora. Dugogodišnji hit europskih lutkarskih i kazališta za djecu kod nas je gotovo nevidljiv, iako ima dugu tradiciju u predstavama Ivice Šimića i Vitomire Lončar. No oni su u svojim predstavama stavili naglasak na priču, što ih je ipak usmjerilo nešto starijim bebačima, dok doživljajno kazalište za prave pelenaše naša kazališta još nisu prepoznala. Trenutno ga na formalnom životu održava tek pokoji (vrlo zanimljiv) projekt nezavisne Sanje Tropp Frühwald i njezina VRUM Performing Arts Collectiva poput „Baja Buf“ te platforma Kliker koja bi trebala, no još nije uspjela, razviti tu miniscenu.

Zbog vladajuće suše jako nas je razveselila nova premijera Gradskoga kazališta lutaka Rijeka, „Gdje su nestale čarapice?“ autorice koncepta i redateljice Mile Čuljak. Riječ je o prvoj predstavi doživljajnog kazališta za bebe u Rijeci, ali i jednoj od prvih u našim lutkarskim i kazalištima za djecu. Nakon što vam približimo predstavu, pitat ćete se zašto je trebalo toliko vremena da dođe do Čarapica te kako to da svako gradsko kazalište usmjereno djeci nema barem jednu takvu predstavu na stalnom repertoaru.

„Gdje su nestale čarapice?“ nije klasična predstava, već izvedba koja u sebi sadržava plesne i glumačke elemente, animaciju, instalaciju te interakciju. Upravo interakcija, kao nezaobilazna kopča između izvođača i pelenaša, važan je riječki korak naprijed u odnosu na njihovu prethodnu predstavu za (nešto veće) bebače, „Beba Bebač“ (kritiku pročitajte ovdje). Druga važna razlika u odnosu na Bebača i ostale naše predstave za malene napuštanje je klasične priče, koja pelenašima ne znači mnogo.

Predstava je oblikovana u nekoliko pokretnih slika i scena – od razvlačenja šarenoga šatorskog krila-tepiha preko prostora igre, buđenja čarapica i prodiranja kroz to novo scensko tlo koje postaje brdašce, do stvaranja šatora u kojemu ožive čarapice i lampice. Svaka od tih pokretnih slika zavodila je djecu mekim oblicima, bojama, pokretima i promjenama, pozivajući ih na istraživanje. Vizualni identitet predstave osmislila je Mejra Mujičić, omotavši scenu u toplu crvenu boju, oblikujući je kružnim oblicima, od bijelih kružnica na crvenim kostimima do svjetlećih kugli, kuglica i šatora. Usporedno s vizualnošću, izvedbu je gradila „pentatonska“ glazba Adama Semijalca, koja je stvarala djeci poznatu, blisku i ugodnu zvučnu okolinu, opuštajući ih i uvlačeći u atmosferu, igru i suigru, koja je i ključ izvedbe.

S jedne strane suigre našli su se izvođači i koautori predstave Alex Đaković, David Petrović i Damir Orlić (intervju s Damirom Orlićem pročitajte ovdje), suptilno, a sveprisutno igrajući se sa samima sobom, vlastitim čarapicama-crvićima te preplećući se međusobno, istodobno nenametljivo dovodeći do djece dijelove igre, od kugli do kuglica u štramplicama, rušeći time rampe i fino ih uvlačeći u sukreiranje scenske igre. Na izvedbi u subotu 20. siječnja u potpunosti su uvukli bebače koji su joj, kao prave male individue, pristupili bitno različito. Neki su odmah prodrli u prostor igre, drugi su je proučavali u čudu, treći se ohrabrili uz roditeljsko dopuštenje. Svatko uzimajući iz predstave sloj i elemente njemu zanimljive – od statične i pokretne vizualnosti preko glazbe do međusobne i komunikacije s izvođačima.

Redateljica Mila Čuljak pronašla je pravu mjeru i na mikro- i na makroplanu, oblikujući predstavu koja fino doziranim iznenađenjima i trajanjem nije dopustila djeci dosadu, štoviše, otvorila im je apetit za još igre. No jedno od ključnih pravila igre s djecom jest prekinuti kad je najbolje jer tada žele još. Nažalost, u hrvatskim kazalištima to još još ne mogu dobiti. Nadamo se da će se to brzo promijeniti te da će Čarapice biti prve u bogatu nizu predstava doživljajnog kazališta za pelenaše.

Napomena: kritika je izvorno objavljena na portalu sigledal.org

Kazalište je živ organizam koji je od samih početaka krasila brzina reakcije na društvene fenomene i krivine. Nažalost, u posljednje vrijeme, barem u Hrvatskoj, ono prečesto zaboravlja na tu svoju važnu karakteristiku i funkciju, posebice u predstavama usmjerenim djeci. U njima, čast izuzecima, uglavnom bivamo prepušteni pričama koje nemaju nikakav kontakt s problemima s kojima se danas susreću i zabavama kojima se prepuštaju djeca i mladi.

Nakon ovog turobnog uvoda, odmah recimo da predstava o kojoj pišemo nema nikakve poveznice s hrvatskim žmirenjem na stvarnost, štoviše. „Vsi tukaj, svi skupaj“, ljubljanskog Mini teatra spada u predstave koje ne samo da osjećaju stvarnost, već izviru iz nje, odnosno nastaju kao direktna reakcija na nju. Tu stvarnost, odnosno jedan od njenih aktualnih i živih fenomena, predstava ni ne pokušava sakriti, već joj se u potpunosti potčinjuje.

U žarištu teksta Mirne Rustemović, nastalog po motivima slikovnica „Vsi tukaj, vsi skupaj“, Anje Tuckerman i Tine Shulz te „Kako se je pogumni očka nehal bajti tujcev“ Rafika Schamija i Olea Konneckea nalaze se razni oblici suvremenih migranata, od turista i putnika kroz život do egzistencijalnih i ratnih izbjeglica i azilanata. I dok se ovi prvi fino uklapaju u ideju svijeta kao globalnog sela, potonji su, političkim i drugim prljavim igrama pretočeni u gole brojke, ekonomsku računicu, dežurne krivce, idealnu temu za preusmjeravanje pažnje javnosti… da skratimo, u neprijatelja broj jedan. Na taj način, izgubivši prvo vlastiti dom, jezik i dostojanstvo, ostaju i bez nade.

Kada i kako se boriti protiv tog zastrašujućeg i nehumanog pretvaranja očajnika u okrutnike? Od prvih koraka, na sve moguće načine, pa tako i kazalištem. Postavivši si jasan cilj – objasniti malenim gledateljima da su ljudi koji govore (i) drugim jezikom te izgledaju nešto drukčije njihovi, istina daleki, ali rođaci – Rustemović je oblikovala tekst koji kroz niz epizoda naslonjenih na bogatstvo razlika u govoru i boji kože, briše stvarne i važne razlike. Svi mi želimo biti sretni, voljeti i družiti se s prijateljima, sličnim i različitim. Ograde pred nas stavljaju nedohvatljivi veliki čiji se predstavnik u predstavi, junakinjin otac, boji stranaca. I dok Rustemović u tekstu problem velikih (u pomalo zbrzanom kraju) rješava tatinom pobjedom nad strahom, realnost nam govori da istinske promjene mogu doći upravo poučavanjem malenih. Oni veliki teško se mijenjaju.

No odmaknimo se od teme i usmjerimo na strukturu. Poput zbrzanog kraja, i ostale su epizode tek skice koje ne teže suptilnosti, već su usmjerene tek jednoj funkciji – potvrdi ideje predstave. Žrtvom takvog koncepta pokazao se umjetnički sloj predstave koji je, nauštrb pedagoškog sloja, potisnut u drugi plan. I redatelj Robert Waltl „potčinio“ se pedagoškom sloju, ne usmjerivši se prema izvedbenoj suptilizaciji teksta, već ga pretočivši u čistu i jasnu, zgodnu i dinamičnu igru izvođača i lutaka (autori simpatičnih dječjih lutaka-igračaka i funkcionalnog prostora oblikovanog kubusima su Milica Grbić Komazec i Nikola Komazec) u kojoj su izvođači ujedno pripovjedači, odnosno predavači (igra slojevima teatra tek je na pokojem mjestu naznačena).

Nažalost, u izvedbi 22. decembra 2017. Vesna Vončina, Tadej Pišek i Andrei Lenart te posebice Maruša Majer nisu u potpunosti uspjeli prenijeti publici punoću igre, energije i dinamike. Vrlo zgodne i lakopamtljive songove (glazbu potpisuje Zvezdana Novakovič, a songove Olja Savičević Ivančević) pjevali su mlako te se na početku predstave i u nekim dijelovima osjećala lagana nelagoda, odnosno nedovoljna prisutnost u igri. No čim bi joj se prepustili, posebice Vončina i Pišek, scenska energija bi se dizala i uvlačila publiku u priču. Moramo pohvaliti i zgodnu povremenu grupnu animaciju lutaka (asistent za animaciju lutki Brane Vižintin).

Bez obzira na te izvedbene slabosti, predstava “Vsi tukaj, svi skupaj” progovorila je o vrlo važnoj i aktualnoj temi, obrativši se djeci kao budućim graditeljima društva na direktan način, bez suptilnosti i okolišanja. Uostalom, neke stvari se i treba jasno i glasno izreći. Između ostalih i činjenicu da smo svi, bez obzira na boju kože i jezik kojim govorimo, ljudi i da svi imamo pravo na barem osnove egzistencije, između ostaloga na ljubav, prijateljstvo, dostojanstvo i nadu.

Prije premijere predstave „Vladimir i Matilda, čarobnjaci sa Zrinjevca“, a u sklopu proslave 70 godina od osnivanja Zemaljskoga kazališta lutaka (današnjega Zagrebačkog kazališta lutaka) ravnateljica Ljiljana Štokalo istaknula je, između ostaloga, kako je riječ o kazalištu koje se posljednjih godina pomladilo i koje želi gledati unaprijed. Iako su njihove želje vrlo pohvalne, predstave ZKL-a potvrđuju da nije dovoljno tek željeti, već treba i raditi u tom smjeru. Unaprijed se ne gleda primanjem mladih lutkara na stručno usavršavanje, već suvremenim i promišljenim repertoarom te dovođenjem redatelja koji žele i znaju razmišljati lutkarski i prema naprijed. I za početak odbacivanjem prepoznatljive zekaelovske poetike koja je zastala u nekim davnim godinama i koja taj „lutkarski HNK“, kako si vole tepati, drži na kvalitativnom dnu hrvatskoga lutkarstva.

Nakon mračnog uvoda okrenimo se predstavi kojom je ZKL odlučio proslaviti svoj 70. rođendan. Riječ je o praizvedbi slikovnice Milane Vuković Runjić „Vladimir i Matilda“, sasvim nepotrebno toliko isticanoj jer bi svako od građana financirano kazalište moralo tražiti i praizvoditi nove tekstove, no ZKL to (jedini) ne čini, već se uglavnom vrti oko uvijek istih bajki i lektirnih naslova. Ni sama slikovnica nije najsretniji rođendanski izbor kazališta koje želi gledati unaprijed, jer je riječ o „suvremenoj“ bajci tanušne priče i zbrzana kraja, formalno smještenoj u Zagreb i gotovo nimalo u današnje vrijeme. Ipak, Petra Mrduljaš ju je dobro dramatizirala, stvorivši jasan zaplet, dodatno ga razigravši prepoznatljivim humornim minijaturama. Možda se malo previše naslonila na dramskost, umjesto na lirskost koju nudi slikovnica, a koja odlično odgovara apstraktnom svijetu lutaka i animacije, no oblikovala je dobar tekstualni temelj. Na njemu je redatelj Dražen Ferenčina stvorio čvrst okvir predstave koji, istina, ne donosi ništa novo u ZKL-ovu poetiku, ali je i ne vuče prema dolje.

Najbolji dio predstave bila je scena koju je Dinka Jeričević, uz pomoć oblikovateljice svjetla Vesne Kolarec, oblikovala kao nekoliko razdvojenih prostora igre, otvorivši lutkarima mogućnost igre i odmaka od tradicionalne ZKL-ove statičnosti. Nažalost, oni to uglavnom nisu iskoristili, pokazavši da se mnogo bolje osjećaju u mirovanju. Lutka može ono što ne može glumac i na sceni je opravdana tek kad koristi svoj potencijal. No većina (stolnih) lutaka u predstavi nije koristila prazan prostor za let, vrtnju, igru, već su neprirodno prenošene s jednog mjesta na drugo, uglavnom ne koristeći ni noge, već se neprirodno i drveno „krećući“ po prostorima igre.

Katarina Perica Kirin bila je najuvjerljivija kao malena čarobnica Matilda, uspjevši je lutkarski razigrati uz pomoć čarobnoga štapića. Matija Prskalo djevojčicu i pripovjedačicu Antoniju animacijski nije uspjela oživiti, svu pozornost gledatelja usmjerivši prema prepoznatljivom bučnom, glumljeno-dječjem glasu zahtjevnu za slušanje, kojim je gutala scensku energiju. Siniša Miletić bio je korektan kao čarobnjak Vladimir, a Matilda Sorić odveć kruta kao dobra čarobnica Vesna, posebice u prelazu sa stola na stol, dok je nešto opuštenija bila kao začarana Vesna. Branko Smiljanić uspio je glasom dočarati strašnoga Mora, Mario Mirković bio je razigran vilinski odmetnik Bobi, dok je Željko Šestić bio nešto suzdržaniji Rudi. Adam Skendžić i Vanda Božić oživili su Kosa koliko su mogli jer lutka nije djelovala odveć animabilno.

I ostale je lutke Vesna Balabanić napravila u svom i ZKL-ovu prepoznatljivu stilu, vrativši kazalište korak unatrag nakon zgodno drukčijih lutaka Nede Ilijević u „Tko je Videku napravio košuljicu“. Mario Mirković skladao je vrlo zgodnu glazbu naslonjenu na poetiku crtića i songove na pitke stihove Petre Mrduljaš, no plejbek, još jedan zaštitni znak ZKL-a, bitno je utišao njihovu privlačnost. Zar zaista u cijelom ansamblu ZKL-a ne postoje glumci koji znaju pjevati? Znamo da postoje, pa nam je još manje shvatljiv sveprisutni plejbek.

Zaključno, koliko god ravnateljica ZKL-a prizivala poglede unaprijed, to kazalište ostaje u čvrstim rukama davno ugasle tradicije i neinventivnosti iz kojih ga ne mogu, ma koliko se trudili, istrgnuti mladi glumci-lutkari ni nove i perspektivne oblikovateljice lutaka i scene (poput Nede Ilijević i Ane Sekulić), već ravnateljska ideja i vizija, nužan repertoarni pomak te svježa redateljska imena i poetike.

Tamara Kučinović jedna je od naših najraznovrsnijih, najzaigranijih i najkvalitetnijih lutkarskih redateljica. U svojim predstavama, posebice nastalim u radu sa studentima Umjetničke akademije u Osijeku, istražuje mogućnosti animacije, negirajući granice i bogateći hrvatsko lutkarstvo izuzetno zanimljivim rješenjima i mogućnostima – od animacije zvuka („Kabanica“), predmeta i prostora do građenja predstave animacijom konaca i koncima („Pleti mi, dušo, sevdah“). Uz sve to, njena redateljska poetika možda je ipak najuže vezana uz vizualnost koja u predstavama u isto vrijeme izvire iz teme i uvire u nju, oblikuje je i nosi, razvijajući se kroz i uz nju. Ogledni primjerak tog preplitanja je nagrađivana studentska predstava „Duga“ koja je u potpunosti stopljena sa Šimunovićevim kamenom, od scene do likova i karaktera.

Vizualnost je ključ i nove Tamarine predstave, „Zamrznute pjesme“, postavljene u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka. U njoj se nije uputila u dublje animacijske eksperimente (u gradskim kazalištima to je znatno teže zbog kratkog roka i često nedovoljnog poznavanja ansambla), već je oblikovala naizgled klasičnu lutkarsku predstavu čiji šarm izvire iz topline same priče pojačane izuzetno privlačnom oživjelom scenom te fino oblikovanim i uvjerljivo animiranim likovima. Odličnu partnericu imala je u Aleni Pavlović (intervju s Alenom pročitajte ovdje) s kojom je stvorila vizualno neodoljiv svijet smrznutog grada Arhangelska. U tom ledenom gradu žive ljudi toplih srca, poput junačića Kostje čije srce gori za malenom Katjom. No Katja je nešto suzdržanija, barem na riječima.

Prostor igre Kučinović i Pavlović podijelile su na dva plana – kružni stol na koji se smjestio smrznuti grad ispunjen toplim, dragim i (pomalo nesretno) zaljubljenim likovima, te gornji plan koji predstavlja moćnu prirodu. U donjem planu, prostoru (sleđene) stvarnosti, Kučinović je veliku pažnju posvetila duhovitim lutkarskim minijaturama poput izuzetno šarmantnog klizanja i preskakivanja hupsera te stalnim promjenama oživjelog prostora igre (prepuštenog moćnoj prirodi na milost i nemilost). Tu zahtjevnu tehničku akciju koja se odigravala ispod stola glavni je junak na mjestima morao pokrivati riječima koje su se pokatkad pretvarale u viškove i kočnice radnji.

S druge je strane gornji plan trebao biti prostor igre prirodnih sila poput polarne svjetlosti, kiše, oblaka i smrznutih riječi (odličan posao napravili su oblikovatelj svjetla Deni Šesnić i Luči Vidanović koja je realizirala Alenine vrlo izazovne ideje). Iako je vizualno predivno oživljen, veće akcije nije bilo zbog tehničkih razloga, odnosno nepouzdanih cugova. Šteta, jer bi se na taj način u potpunosti dočarala ključna ideja predstave – malenost čovjeka ispod zvijezda, njegovog svijeta koji je u odnosu na veliku i moćnu, zaigranu, hirovitu i povremeno okrutnu prirodu sasvim malen i nebitan.

Iako nas u Tamarinim predstavama ponajčešće muči narativni sloj koji katkad zna prekriti i potisnuti igru i vizualnost (kao u „Bijelom jelenu“, koji vrvi vizualno vrlo privlačnim rješenjima i slikama što govore same za sebe, no narativnost ih, nažalost, gura iz prvog plana), u „Zamrznutim pjesmama“ narativan sloj nije se nametnuo vizualnosti, već je iz drugog plana svojom poetičnošću fino gradio misli i dvojbe malenog junaka Kostje. Njega je novi član ansambla Tilen Kožamelj, uz pomoć Davida Petrovića, Damira Orlića i Andreje Špindel, odlično animirao, s posebnom pažnjom na animabilnim nogama, bez obzira jesu li u klizaljkama ili čizmicama. Iako je na trenutke previše pričao, njegov mekani hrvatski jezik kroz koji je nježno probijao pokoji mekši slovenski glas ili slog, odlično se uklopio u atmosferu i emociju predstave.

Petra Šarac i Andrea Špindel vrlo su uvjerljivo i precizno oživile malenu šutljivicu Katju, dok su Damir Orlić i David Petrović oblikovali tople i drage očeve (uz pomoćnu animaciju odlično usklađenog i vrlo preciznog ansambla). Uopće, jako je teško izdvojiti pojedince u ekipi jer su svi odlično odigrali i zadatke sa stolnim lutkama na stolu, ali i one zadatke ispod i oko stola.

Glazba Ivane Đule i Luke Vrbanića fino se uklopila u cjelinu, dodatno podebljavši osjećaje topline i sjete koji su neagresivno omatali igru.

Zaključno, predstava „Zamrznute pjesme“ ne pomiče granice novim izvedbenim idejama, već znane izraze brusi do visokog sjaja, šarmirajući vizualnošću i živošću scenografije, toplinom priče te skladnim radom ansambla.

Nikad nisam navijao za naglašenu didaktičnost u predstavama za djecu i mlade, posebice kad se površno, neuvjerljivo i(li) tek reda radi omata dramskim i izvedbenim slojevima. Predstava, za djecu i mlade, zrele i stare, po meni prvenstveno treba biti umjetnički čin, a onda sve ostalo. Ne bježim pritom od zrnaca pa ni cijelih bačvi znanja na sceni, ali samo ako se ne nameću predstavi kao umjetničkoj cjelini.

„Od atoma do stanice“, Gradskog kazališta mladih Split spada u red onih predstava koje na scenu stižu s bačvama znanja te mi je došla kao naručena za demonstraciju sile, pardon, stava o didaktičnosti u kazalištu. Trajanjem i temom predstava je prilagođena jednom školskom satu, a govori o razvoju svijeta od atoma i stanica te kemijskih elemenata i spojeva do konačnog produkta čudnovate igre prirode i znanosti – čovjeka. Budući da je riječ o scenskom popularno-znanstvenom predavanju, očekivano postoje i predavači. Oni su putnici kroz vrijeme koji su stigli iz budućnosti kako bi nam približili prošlost.

Iako kratak opis radnje odaje dojam da je predstava sve ono što ne volim u kazalištu, dobrim je dijelom vadi jedna činjenica, odnosno osoba – Siniša Novković, koji potpisuje tekst, režiju, glazbu, likovno oblikovanje i video animacije te uz Nadu Kovačević i igra u predstavi. Tekst koji se humorom maksimalno prilagođuje ciljanoj publici (11+), a ironijom lagano odmiče od nje, Novković je redateljski razigrao šetnjom kroz povijest i druženjem s ključnim znanstvenicima, humorističnim minijaturama i izletima iz radnje te simpatičnim animacijama. Na taj način nije stvorio besprijekorno popeglanu cjelinu visokog sjaja, već pomalo šlampavo i neuredno, ali živo izvedbeno tijelo koje je dobrim dijelom uspjelo zadržati pažnju mladih gledatelja na nimalo popularnoj temi – školskom gradivu.

Dobrim dijelom, no ne i u potpunosti jer predstava nije uspjela cijelim tijekom zadržati visoki ritam, a naglašeni padovi događali su se u trenucima kad je predavanje preuzimalo primat nad igrom. Ma koliko željeli vjerovati da su djeca u svojoj biti željna znanja, samo im ga treba dobro prezentirati i upakirati, ova predstava potvrđuje da su ipak željnija paketa koji darove, zabavu i igru (do)nose, a znanje se može prošvercati samo ako ga nisu svjesni – ne nametanjem, već umetanjem i omatanjem.

Trenuci „golih“ predavanja ipak su činili manji dio predstave čija glavnina se sastojala od zabavnih i na mjestima vrlo duhovitih Novkovićevih verbalnih i tjelesnih gegova, brzih i efikasnih transformacija, zgodno pretjerane mimike i gestike te silne energije kojom je uspio pridobiti vrlo zahtjevnu publiku. Iako nije uspjela pratiti Novkovićev visoki ritam, Nada Kovačević bila mu je dobra scenska partnerica i izvedbena opreka na čijim je krilima Novković još više letio.

Zaključno, predstava „Od atoma do stanice“ u potpunosti leži na leđima Siniše Novkovića koji je energijom, duhovitošću, igrom i šarmom uspio zavesti mlade gledatelje i navesti ih da se prepuste atomima, stanicama i kemijskim elementima.

Jedna od najboljih i najnagrađivanijih predstava Kazališne družine Pinklec bila je predstava Dječak Ivek i pas Cvilek koja je 2009. godine nastala u kreativnoj suradnji s našim ponajboljim kazališnim tandemom Anicom Tomić i Jelenom Kovačić, osvojivši srca gledatelja i većinu glavnih kazališnih nagrada. U toj predstavi na najbolji su se mogući način spojile ideja kazališta koje još uvijek ima snagu mijenjati svijet, kako ga vide Kovačić i Tomić te glumačka energija Pinkleca koja iskrenošću i šarmom mijenja svakoga tko joj se prepusti.

Osam godina kasnije Pinkleci su slavili velika tri desetljeća postojanja te se ponovna suradnja s Anicom i Jelenom nametnula sama od sebe. Iako sam puno očekivao od nove predstave „Preko sedam mora, preko sedam gora“ (Olginu kritiku pročitajte ovdje), na samoj premijeri, 23. ožujka 2017. ostao sam malko razočaran. Iako je na vrlo ozbiljan način pristupila aktualnoj, važnoj i bolnoj temi malenih izbjeglica (i) iz Sirije, ostavila je dojam kao da se nije u potpunosti preplela i srasla s glumcima.

Godinu dana kasnije, 11. travnja 2018., predstava je naredala finu brojku izvedbi te je na 11. Mali Marulić stigla čišća, konciznija, izbrušenija i znatno bolja. Očito je trebalo vremena da Pinkleci, koji vole work in progress, odnosno graditi vlastite likove i rasti paralelno s njima, prilagode junake ove predstave sebi i sebe njima.

Junakinja predstave, Amal, malena je Sirijka koju rat istjera iz vlastita doma te primora da zajedno s roditeljima krene u izbjeglištvo, preko naslovnih sedam mora i gora do nekog novog doma. Predstava je nastala u jeku ratnih sukoba u Siriji te rijeka izbjeglica, velikih i onih malih, koje su stigle i do naše zemlje. Iako je prošlo godinu dana i ne viđamo više izbjeglice po vijestima i društvenim mrežama, to ne znači da su malene Amal nestale. Štoviše, i dalje lutaju morima i gorama, no podalje svjetla medijskih reflektora (koji su ih potrošili i odbacili). I usput proživljavaju svoj privatni pakao.

Kako bi glavnoj junakinji „olakšale patnje“, Kovačić i Tomić predstavu su omotale trima slojevima – narativnim koji nas uvodi u priču, samom pričom u kojoj oluja odvoji Amal od roditelja te konačnim snom u kojemu se oživljavanjem crteža odigrava velika igra – potraga za izgubljenim roditeljima. Taj teatar u teatru u teatru, koji su Pinkleci u svojim predstavama doveli do samih vrhova meta-zaigranosti, omogućio je Amal da preuzme stvar u svoje ruke i baci se u akciju (djeca su nestrpljiva i ne znaju čekati, kako objašnjava malena junakinja).

Ključ cijele predstave leži u oživljavanju crteža koji su stvarnim sirijskim djevojčicama i dječacima bili jedini bijeg od stvarnosti, što saznajemo na kraju predstave. Osim što je tom zajedničkom točkom predstava dobila naglašeno emotivnu i odlično pogođenu poantu te zaokruženi smisao, oživljavanje crteža otvorilo je vrata onom drugom, beskrajno važnom elementu predstave – scenskoj igri.

U svom snovitom crtanju i oživljavanju crteža Amal je prvo susrela posljednja tri primjerka svete ptice ibis, jednog od njih nagovorivši da joj postane vodič i prijatelj. Uslijedile su brojne razigrane i duhovite avanture friških prijatelja, od uspavljivanja „mudrih“ starica preko druženja sa strašnim divom (vrlo duhovito lutkarski riješenim) i mudrim drvom do dječice koja su, nakon početnog oklijevanja, prihvatila Amal kao svoju. I iako je cijelo to vrijeme patila za roditeljima, Amal je dobila nešto gotovo jednako važno – prijatelje, uz koje nikad nisi potpuno sam.

Mala, no ključna digresija – za razliku od Amal, koja je svojim crtežima oblikovala zanimljivu galeriju likova, važnu i tužnu priču omotavši vrckavim pinklecovskim humorom, sirijska dječica su na svojim crtežima prikazanim na kraju, pokušavala oživiti, odnosno vratiti samo jedno – dom. I tu se krije ključna razlika između kazališta i stvarnosti. Kazalište je san iz kojeg se nakon buđenja vraćamo u vlastiti dom (promijenjeni ili ne), a iz stvarnosti se, ma koliko mračna bila, ne budimo.

U predstavi je sudjelovao cijeli ansambl Pinkleca – Karolina Horvat, Bruno Kontrec, Mario Jakšić, Davor Dokleja i Igor Baksa, pojačani Tenom A. Torjanac. Horvat je u Amal vrlo fino upisala dječje naivnu i toplu emociju te dječju vjeru u uspjeh, dok je Kontrec od početka do kraja bio tjelesno i auditivno duhovit i dosljedan ibis. Jakšić, Dokleja, Baksa i Torjanac bili su uvjerljivi u raznim ulogama i suigri, od zabavnih karikatura baka do roditeljske topline. Također, zajedničke scene plesa vrlo su uvjerljivo izveli, odigravši cijelu predstavu u odličnom ritmu.

Izvedbenoj privlačnosti i duhovitosti, kao i dinamici igre pridonijela je jednostavna, a vrlo efektna i funkcionalna pokretna scena (Iva-Matija Bitanga; oblikovanje rasvjete Neven Taradi) oblikovana od paravana u pokretu i stalnim mijenama. Bitanga je oblikovala i zgodno pomaknute kostime koji su pružili dašak sirijske egzotike, dok je važnu ulogu u zaokruženoj cjelini odigrala odlična glazba Nenada Kovačića i Aurwe AlYoussefa koja je zavodila sirijskim ritmovima.

Zaključno, godinu dana nakon premijere, predstava „Preko sedam mora, preko sedam gora“ nije izgubila na aktualnosti, a dobila je na kompaktnosti, izbrušenosti i igrivosti, pretočivši se u toplu i duhovitu, ozbiljnu i zaigranu priču o junacima koji ne crtaju luckaste bakice ni svete ibise, već vlastiti dom, no čiji crteži, nažalost, ne oživljavaju.

Pravi mali kameleon hrvatskog lutkarstva, Morana Dolenc, iz predstave u predstavu stvara nove i nove svjetove, bogateći domaće lutkarstvo i kazalište redateljski, dramaturški, izvedbeno i vizualno bitno različitim predstavama. Sve one, koliko na prvi pogled bile različite, dijele Moraninu toplinu i predanost animaciji kojoj kao francuski đak, ne pristupa s tehničkom i izvedbenom strogoćom te ispoliranošću, već po ključu najboljeg i najprivlačnijeg rješenja za pojedinu temu. U predstavi „S razlogom“ (Igorovu kritiku pročitajte ovdje) ključ je našla u neverbalnosti, u predstavi za malene „Iš’o Viljo u dućan“ u jednostavnoj stolnoj lutki i priči, dok je u „Wandi Lavandi“ (Olginu kritiku pročitajte ovdje), postavljenoj u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka naglasak stavila na zavodljivoj vizualnosti.

Razlog usmjeravanja pažnje na vizualno leži u samoj priči – naslovna Wanda, junakinja slikovnice Jelene Tondini, netipična je ovčica, niti crna niti bijela, već šarena. Njena vuna, naime, preuzima boju onoga što junakinja jede. I umjesto da druge ovčice tu njenu šarenost prihvate i iskoriste kao zgodnu prednost (oh, kako smo samo naivni), one je odbacuju. Odbačena i sama, no ne i potonula duha, Wanda kreće u potragu za sebi sličnima. Iako ih ne nalazi ni među kravama, kozama, mravima ni oradama, na svom putu pronaći će nešto puno važnije – prijatelje. I to taman u trenutku kad odustane od svega i pomiri se s vlastitom sudbinom.

Već po kratkom sadržaju jasno je da je u predstavi za malene riječ o klasičnoj strukturi spoznajnog puta koja autorima nudi mogućnost igranja raznim likovima i avanturama, a djeci čvrstu nit za koju se mogu uhvatiti te koja ih vodi kroz predstavu. U isto vrijeme njena predvidivost u jednom trenutku postaje zamorna (ako ne stane na vrijeme). Iako je Dolenc predstavu ispunila vrlo zgodnim, toplim i duhovitim epizodama, Wanda je bila pretjerano znatiželjna te je napravila korak previše, odnosno predstava je u zadnjoj etapi puta, u trenutku kad je zakoračila u more, lagano pala, pardon, potonula. Možda bi to potonuće bilo dobrodošao predah da je uslijedilo veliki finale, no ono je došlo i prošlo bez naglašenijeg izvedbenog iznenađenja. Da je ključna i čudnovato moćna riječ „oprosti“ stigla u nekom izazovnijem trenutku i prilici, elegantnije bi se uvukla u malene gledatelje te bi i pad bio tek odmor nakon konačnog uspona.

Osim samog kraja, predstava je pružila veliki broj odličnih rješenja kroz koja nas je vodila neodoljiva glavna junakinja, nasmiješena i radosna bez obzira na nimalo prijateljski raspoloženu okolinu. Ključ predstave, kao što smo spomenuli, leži u vizualnosti, odnosno u odličnoj sceni i lutkama Luči Vidanović (uz važnu pomoć oblikovatelja svjetla Sanjina Seršića koji je u pravim trenucima uspio podcrtati bogatstvo trenutka, scene i boja) koje su zavodile djecu bojama i oblicima, laganim i efektnim promjenama te transformacijama iz kulisa u apstraktnu kravu, oradu i morsko dno, iz gnijezda u kokoš. Ta apstraktnost predmeta, likova i životinja širom je otvorila vrata izvođačicama Petri Šarac i Andreji Špindel koje su imale slobodu upisivati u njih pokrete i karaktere kakve su htjele, mudro odabravši animacijsku igru i opuštenost, čime su predstavi dodale jednu toplu ležernost i zaigranost. Ujedno, pustivši djeci da sama u oblicima traže junake i rješenja, razvijajući time vrlo važan smisao za apstrakciju.

Iako je tek ušla u podjelu, Špindel je uspjela pohvatati sve konce te je u tandemu sa standardno uvjerljivom Šarac odlično odigrala sve promjene i udahnule dašak života u likove. Što je još važnije, odličnom suigrom omogućile su Zlatku Viciću da se neopterećeno poigra naslovnom junakinjom Wandom, oblikujući izuzetno toplo, šarmantno i duhovito šareno klupko te pokretom, dijalogom i pjesmom upisavši u nj vječiti i neizbrisivi optimizam. Sve do po nama ključnog trenutka predstave u kojemu su i Wanda i njen animator crni kos, odnosno Vicić, odlučili priznati poraz i pomiriti se s usamljenom sudbinom. Učinili su to diskretno, utoliko moćnije i dojmljivije, tek naslonivši glavu na glavu i povukavši se sa scene.

No vratimo se mi sceni. Izuzetno važnu ulogu odigrao je odličan ritam većeg dijela predstave koji je gradila odlična glazba Anite Valo i Meri Jaman, zavodeći vrlo privlačnom melodijom te noseći pokrete i igru nenaglašenim, ali elegantno prisutnim ritmom. U tom pogledu pripomogle su zgodno izvedene rime koje nisu bile uteg (što često znaju biti) već su igri diskretno davale takt, u trenucima poentiravši naglašavanjem.

Zaključno, predstava „Wanda Lavanda“ zavodi izuzetno zgodnim i odlično riješenim vizualnim slojem, vrlo uvjerljivom igrom i suigrom, glazbom i songovima, no pred kraj postaje žrtvom same sebe, odnosno vlastite strukture.

Igra je ključ djeteta i djetinjstva, samim time mora biti ključ kazališta koje se bavi djetetom. Igra kao početni impuls, dramski okvir, dio junačkog putovanja, zapleta ili raspleta te, ono ključno, same izvedbe. Ako na sceni nema igre, pažljivo osmišljene i oblikovane, autori i izvođači su negdje promašili.

Kazališna družina Pinklec sve to jako dobro zna i maksimalno se trudi ne promašiti pa se tako i kad radi vrlo ozbiljne predstave, poput „Iza sedam mora, iza sedam gora“ (Igorovu kritiku pročitajte ovdje), ne zaboravlja igrati. No najzaigranija je u predstavama koje nastaju iz igre kroz igru zbog igre. Jedna od takvih je predstava „Puž muž“ koja se otvara igri od naslovne brojalice i ne zatvara se do samoga kraja. Štoviše, jedini je smisao junaka predstave, tri duhovita žapca, igrati se. Dok ostale životinjice poput puža, vjeverice, kosa i mišića prolaze, usput se poigravši sa žapcima, ova tri junačića ne rade drugo nego smišljaju nove igre. I brojalice.

Kako bi i na svim razinama što više uronili u igru, autorica teksta Tanja Novak i redatelj Romano Bogdan predstavu su oblikovali kroz „anti-spoznajnu“ strukturu koja i na formalnom planu odbija biti kontrolirana i usmjeravana. U njoj skokoviti junaci ne putuju u potrazi za novom igrom ili vlastitim smislom, već stoje i igraju se na mjestu, dok zaposlena okolina dolazi i prolazi. Na taj su način stvorili svojevrsne antijunake klasične strukture koji naizgled ne rastu niti se razvijaju, ali koji upravo u tom svojem „zabušavanju“, odnosno smišljanju novih igara i brojalica, pronalaze vlastiti smisao i funkciju. Ujedno kroz igru poučavaju djecu i odrasle o njenoj važnosti za razvoj malenih junačića.

I sve bi to bilo puko teoretiziranje da predstava nije i na izvedbenom planu razigrana, no ne brinite. Toliko je ispunjena igrama i brojalicama, sitnim i krupnim duhovitostima, poput urnebesne sleđene žabe nadalje, da je i vlastitu ideju pošteno sakrila u samu sebe, natjeravši djecu i roditelje da malko smišljaju i razmišljaju . Ako baš žele. Ako ne žele, uvijek se mogu prepustiti neumornim žapcima, odnosno Davoru Dokleji, Mariju Jakšiću i Bruni Kontrecu te životinjicama-prolaznicama koje tumači Igor Baksa. Svi oni gledateljima pružaju onu završnu točku igre – izvođačku. Igru u kojoj gluma ne teži perfekciji već zabavi, kako na sceni, tako i oko nje. Ta gluma-igra ispunjena je sitnim pretjerivanjima i pojačanom mimikom, karikiranjima i zadirkivanjima, osobinama koje bi u nekom dugom kontekstu i priči djelovale suvišno ili neuvjerljivo, no ovdje su savršeno nosile igru, i same nošene silnom energijom izvođača.

U duhu igre, Kristina Pongrac oblikovala je golu scenu, ucrtavši u nju lokvicu i lopoče, otvorivši time prostor glumcima te prepustivši likovima i gledateljima da sami upisuju značenja u nj. Na istom tragu, Patrik Dolenc oblikovao je zaigrane kostime koji su tek pokojim elementom ili bojom skicirali i sugerirali, ne konkretizirali.

Zaključno predstava „Puž muž“ u svim se svojim slojevima igra igrom – od početnog impulsa preko priče, strukture, glume i vizualnog oblikovanja. I sve to čini na silno zaigran, šarmantan i pametan način, prepustivši junakinji mjesto koje i zaslužuje u dječjem svijetu – sam tron.

U ovaj naš mali kutak svemira, kao i njegov bitno veći ostatak, dubinski je upisana stalna mijena. Ništa ne stoji, već se kreće, raste, razvija do pucanja, pa ponovo kreće se, raste… Sa svemirom i vlastitom planetom te uz nju, a danas i preko nje, mijenjaju se i ljudi. Uglavnom rastu pa povremeno padaju, grade da bi potom rušili, no kako god, samo mijena stalna jest, da parafraziramo Preradovića. Danas u mnogim pogledima ubrzanija nego ikad. U tehnološkom smislu jurimo neopisivim brzinama u novo i neistraženo, dok se u društvenom kolebamo oko napretka i munjevitih povrataka u neka mračna doba. I sve se to lomi na mladima. Oni su pioniri tehnoloških novotarija i žrtve ljudskih piz… gluposti. Samim time, u radu na predstavama za mlade moramo biti u stalnom dodiru s njima, osjećati ih, razumjeti i mijenjati se s njima, ali im ne podilaziti.

Petra Cicvarić je u drami „Tko nema u vugla, googla“ osluhnula mladenačke promijene i njihovo nerazumijevanje nekog davnog svijeta knjiga, knjižnica i običnih mobitela. U žarištu novog svijeta, tek jedne od faza u svakodnevno sve novijim svjetovima, nalazi se pametni telefon – on je izvor informacija i druženja, vodič kroz zavođenje, šaptač na ispitu… da skratimo, jedini izvor znanja i društvenih kontakata. Početna ideja teksta je jednostavna i zgodna – suočavanje jučerašnjeg i današnjeg svijeta kroz dva potencijalna para – Filipa ovisnog o pametnom telefonu i staromodnog tate te Hane ovisne o još pametnijim i nešto starijim knjigama i moderne joj majke. Problem nastaje u tanušnom zapletu i neuvjerljivom kraju putem do kojega cjelina gubi prvotni smisao suočavanja i suprotstavljanja dvaju svjetova i svodi se na lake fore i rješenja.

Upravo potonja su postala i žarište cijele predstave koja se dobrim dijelom svela na jeftino i prvoloptaško hvatanje mladenačkih osmijeha. Iako predstava formalno ima redatelja, ključni razlog trivijalizacije i plesanja po rubu treša nedostatak je vanjskog redateljskog oka. Naime Peđa Gvozdić, koji potpisuje režiju, ujedno tumači uloge mame, tate i knjižničarke te je predstavu u neku ruku pretočio u prostor vlastitog igranja, odnosno preigravanja. Sva tri lika odveo je u karikature, ali ne u smjeru promišljene groteske, već pretjeranosti dovoljne samoj sebi. U tu praznu i grubu pretjeranost pretočio je predstavu u cjelini, ne pronašavši fine kopče niti dobra rješenja za prelaze unutar radnje. Posebno je to bilo vidljivo u potencijalno zgodnoj ključnoj sceni u knjižnici u kojoj Filip i Hana od „neprijatelja“ postaju prijatelji i nešto više. Obrat je oblikovan kroz song koji, umjesto da se pojavio kao logična posljedica gradacije, dolazi kao scenska šaka u oko. Grubo oblikovana, predstava je živjela od osmijeha do osmijeha, hvatajući mlade gledatelje jeftinim forama koje su gutale ostatke ostataka promišljenosti, a takvo što nikako ne bi smjelo biti dovoljno u kazalištu općenito, posebice u predstavama za mlade u formativnim godinama.

Iako znamo da su tinejdžeri počesto mrgudi koji se u jeku puberteta ili zavlače u vlastitu introvertiranost ili pojačavaju ekstrovertiranost do maksimuma, Filip Eldan svog je imenjaka oblikovao ipak pretjerano nervoznim, pretvorivši ga u scenski i izvedbeno neuvjerljivu masku dječaka te unoseći u predstavu nepotrebnu rastrzanost. Promašenost takve igre posebice se vidjela u usporedbi s nekoliko scena s Hanom u kojima je odglumio svog scenskog imenjaka „normalno“, bez nepotrebnih pretjerivanja. Najbolji dio predstave bila je Sara Ipša koja je Hanu oblikovala bez nepotrebnih pojačanosti i maski infantilnosti, djelujući na sceni uvjerljivo, štoviše, u nekim dijelovima izvedbeno izuzetno dopadljivo.

Kostimi i scena Danijele Gotal Grgurač naslonili su se na doslovnost, dok je glazba Damira Šimunovića na mjestima bila dobar temelj za zgodne Ipšine plesne pokrete. Zaključno, predstava „Tko nema u vugla, googla“ pokazuje koliko je važno imati vanjsko redateljsko oko koje bi uvidjelo i popeglalo dramaturške rupe te glumačke neuvjerljivosti i pretjeranosti. Posebice potonje jer riječ je o vrlo kvalitetnim mladim glumcima koji mogu i moraju puno bolje.