drama za djecu - Od Malih Nogu

Teodora Kipa je diplomirana dramaturginja, scenaristica, pjesnikinja i prozna autorica te popularizatorica koreodrame i performansa u Crnoj Gori. Osnivačica je Koreodramskog studija ŽIŽA, autorica scenarija za kratkometražni igrani film „Naročita svojstva“, dugometražni igrani film „Varvara Zemljar“ i sitkom „Kod Slave Onogove“ te objavljenih dramskih komada „Zlatokosa“, „1938“, „Krug“, „Legenda o Vilhemu Rajhu“ i „IzloŽENE“. Objavila je zbirku poezije „Od glagola biti“ te nagrađene prozne tekstove „Napisaću kad majka umre“ i „Rebeka, kći Božja“. Od koreodrama ističu se „Noć multimedijalne biti“, „Snagom gladi“, performansima „Kolektivna dijagnoza“, „Zdrava/Gotova“, „Gentlemen, Please, Fill Out The Forms“ i drugi.

Draga Teodoro, prije svega, čestitam ti na ulasku tvog teksta „Shvati me vremenom“ u finale našeg velikog natječaja. Tekst se sastoji od tri zaokružene epizode kojima je zajednički vršnjački bulling. Možeš li nam u nekoliko rečenica napisati o čemu je točnije riječ?

Hvala! Radujem se što je tekst „Shvati me vremenom“ prepoznat kao kvalitetan i važan. U pitanju je mozaična struktura, kako ste već rekli – tri epizode koje su tematski usredsređene na vršnjačko nasilje među osnovcima. Kako sam osjetljiva na nepravdu kojoj svakodnevno svjedočim, pogotovo onu koja ostavlja enormne posljedice, a kod djece su te posledice najopasnije, odlučila sam da pokušam da doprinesem osvješćivanju ovog problema. Majka mi je učiteljica i imala sam direktni kontakt sa učionicom i aktuelnim problemima koji se dešavaju u našim školama. Istraživačkim radom, saosjećanjem i strpljenjem kreirala sam, uz pomoć majkinog iskustva, komad „Shvati me vremenom“ koji je namijenjen djeci, ali i odraslima.

O kojim je oblicima problema i bullinga riječ i zašto baš oni? Gdje vidiš najveću opasnost za naše školarce?

U pitanju su zlostavljanje posredstvom internet socijalnih mreža, ucjena, prisila, manipulacija, kao i mnogi drugi oblici nasilja koji proizilaze ili su dio istih. Najčešći uzrok ovih nemilih događaja je zanemarenost djece od strane roditelja i odsustvo povjerenja djece prema roditeljima. Vjerujem da je razlog odsustvo vremena i umor očeva i majki, zbog previše obaveza koje 21. vijek nameće. Međutim, ako nema otvorenosti, iskrenosti i istinskog razumijevanja u ovom primarnom i najosnovnijem odnosu roditelj-dijete, podložnost „greški“ je mnogo veća, u nekom smislu – doslijedna, očekivana.

Prodor u virtualni bulling mi je posebno zanimljiv jer dio opasnosti leži u činjenici da majke i očevi tinejdžera ne shvaćaju u potpunosti potencijalnu okrutnost tog svijeta. Kako ti gledaš na taj aspekt, gdje vidiš ključnu opasnost, a gdje rješenje za nju?

Jaz među generacijama je posebni problem. Ovaj disbalans zadesio nas je naglo pojavom interneta, a internet je donio i mogućnost virtuelnog bullinga. Zbog svega ovoga postoje roditelji kojima je virtuelni svijet stran i tuđ. Jednostavno nisu rođeni u istim okolnostima i logično je da nisu suočeni sa opasnostima koje, na žalost, mogu upropastiti njihovu djecu. Nadam se i očekujem da će u budućnosti ovaj jaz biti sve manji jer ćemo mi koji smo rođeni poslednjih decenija biti upućeni u isti kada naša djeca budu odrastala.

Postoje periodi u društvu koji su posljedica nekih većih sila i zakona i ako smo rođeni u nekom periodu koji je težak i gorak… Uvijek treba posmatrati sebe, raditi na sebi, pomagati sebi. Posmatrati druge, raditi na drugima, pomagati drugima. Razumjeti bez obzira na… i djelati kada znamo da je potrebno, bez obzira na…

Teodora Kipa, foto: Sara Kočović

U treću priču uvodiš laku drogu, no problem ne okrećeš oko nje, već oko novca. Je li droga među današnjim tinejdžerima svakodnevica ili?

Da. U pitanju je poslednji dio koji sam nazvala „Zagrli me“. Ono što me nagnalo da ga napišem je odsustvo roditelja kada je u pitanju odrastanje jednog introvernog dječaka. Odsustvo roditelja koji imaju jake ambicije, važan posao, karijeru i položaj. Pokušaj da kupe njegovu ljubav novcem.

Mi znamo da podcjenjujemo djecu. Oni možda ne umiju da verbalizuju i objasne određena stanja u kojima se nalaze, ali itekako osjećaju kada nešto nije uravnoteženo. Naš junak je jako inteligentan. Ipak, ta inteligencija nije dovoljna kada treba da se popuni praznina. Osoba koja odrasta bez pažnje najbliskijih sklonija je emotivnoj manipulaciji i čeka je puno izazovnih borbi u životu.

Laka droga je bila sporedna odluka, premda doslijedna mogućnost u kontekstu o kojem sam pisala. Među tinejdžerima droga jeste svakodnevica, ali među osnovcima nije toliko zastupljena. Baš zbog toga sam istakla u prvoj didaskaliji ovog čina da su u pitanju polumaturanti koji imaju četrnaest godina.

Jako mi je zanimljivo da si u toj priči žrtvu pronašla u dječaku s novcima, posebice jer je uobičajeno razmišljanje da siromašnija djeca bivaju žrtve ismijavanja, budući da ne mogu pratiti trendove beskrajno skupih i nepotrebnih odjevnih čuda. Koliko se u Crnoj Gori osjeća jaz između bogate i siromašne djece i koliko je to velik problem u pokušaju normalnog odrastanja?

Intuitivno sam pristupila ovoj priči koja me se zaista tiče i to rješenje da žrtva bude dječak iz bogate familije bilo je podsvjesno. Kada promislim o vašem pitanju, razumijem da je pubertet i baš ovaj period završetka osnovne škole, period u kojem se javlja taj jaz bogatstvo/siromaštvo. Izgleda da sam išla iz kontre. Družina iz priče kojoj nedostaje novac koristi inteligenciju kako bi manipulisala mlađim školarcima koji posjeduju novac. Na ovaj način u priči se ističe razlika „mi“ i „oni“. No, situacija nije tako crno-bijela, što uvidimo čim upoznamo karakter žrtve koju su ovog puta odabrali.

Sa druge strane, kada smo djeca i tek na početku školovanja, na neki način smo čistiji i vjerujem da nemamo svijest o materijalnim okolnostima. To je problem koji u tom slučaju više ranjava roditelje… Čini se da je njihova rana bolna i teška.

Da ti je netko uz ulazak u finale ponudio mogućnost da sama režiraš predstavu, kako bi je oblikovala? Kako u tvojoj glavi izgleda tekst na sceni?

Ovo je tekst koji želim da bude što realističnije prikazan. Možda bi čak i Brehtovska poetika pitanja i odgovora bila prijemčiva i pogodna.

Odmaknemo li se malo od samog teksta, koji je po tebi sadržajni, a koji izvedbeni ključ za privlačenje i zadržavanje tinejdžera u kazalištu?

Sadržajni ključ je aktuelna ili tema predstavljena kao aktuelna na neočekivani, a tinejdžerima blizak način. Izvedbeno bi ponovo bilo nešto neočekivano, pronicljivo… da mogu lako da se identifikuju. Osim u slučaju da sve vrijeme idemo na nešto čudesno i eksperimentalno, kada ćemo uticati primarno na čula, a tek onda na intelekt. Sve u svemu, tinejdžere ne treba podcjenjivati. Iako vole, kao što sam i ja voljela, da se prave važni i distancirani, u suštini razumiju…

Teodora Kipa, foto: Luka Gobović

Koja kazališna publika te najviše zanima i zašto?

Pretežno se bavim avangardnim pozorištem kroz koreodramu. Ovaj tekst nastao je namjenski, sa ciljem da pokušam da pomognem kada su neki ozbiljni problemi, o kojima se nedovoljno govori, riječ. Publiku ne umijem da odaberem umom. Krećem u kreativno ispoljavanje srcem, a publici prepuštam da osjeti. Mišljenja sam da publika ne postoji sama po sebi, već da se stvara procesom umjetnikovog stvaralaštva u vremenu.

Crna Gora nema niti jedno gradsko kazalište za djecu. Kada bi ga dobila i dala tebi u ruke, kako bi oblikovala repertoar? Kojim publikama bi se obraćala i kakvim predstavama?

To bi bio raznovrsni repertoar koji bi se bavio mitologijom, ezoterijom i čudesnim. Baštinio bi istinske vrijednosti. Bio bi maštovitog, ali i angažovanog karaktera. Upoznali bismo velike ljude poput Gurđijeva, Uspenskog, Ošoa, Artoa, Vilhema Rajha, Teslu, Petra Danova… kroz biografske komade pune ljepote i magije. Ukazivali bismo na surovost egzistencije, ali i blagodet esencije. Govorili bismo o duši i univerzumu. Bili bismo otvoreni za dječije ideje, interakciju i saradnju sa svom zainteresovanom djecom. Uvijek bismo predstavljali vjeru (u najširem i dubljem smislu) kao najviši apsolut postojanja na Zemlji. Takođe ne bismo zanemarivali patnju i bol – neodvojive smjernice ka ispravnom. Učili bismo djecu, tinejdžere i odrasle da smo jedno, uvijek i u svemu.

Jako zanimljivo. Da imam (političku) moć, dao bih ti ključeve bar nekolicine gradskih kazališta. Za kraj, možeš li izdvojiti nekoliko replika iz svog teksta koje ti se čine posebno zanimljivim, mučnim, točnim ili jednostavno ključnim?

Hvala!

…

„Prestao je debil da plaća alimentaciju, tačno se razmišljam da ga tužim.“

„Znaš, ponekad mislim da mi daju pare samo da bi se opravdali.“

„Što ti ne kupe novi (telefon), no ovo sranje koristiš?“

„Donesi mi zlato, i to je para, pizdo mala!“

„Ti bi to uradio za mene?“

Autor fotografije iz naslovnice: Milan Matović

Draga Hano, tvoj dramski tekst Bijelci ove je godine na natječaju Mali Marulić osvojio prvu nagradu za najbolji lutkarski ili dramski tekst za djecu. U tekstu je riječ o razlikama te nerazumijevanju i neprihvaćanju istih. Iako je malko suvišno pitati otkud ti inspiracija jer nas neprihvaćanje drukčijih okružuje na svim razinama, svejedno ću pitati: zašto si napisala tekst o razlikama i neprihvaćanju sada i ovdje?

To je, naravno, vječna tema. Iako mi je lijepo misliti da idemo na bolje. A tema je zapravo trenutak (točnije zbir mnogih trenutaka) u kojem postajemo svoja osoba, trenutak kad prestajemo biti dijete – a to je kad počinjemo propitivati ono što nam društvo, okruženje i vlastita obitelj nalažu kao normu. Na nama je da mijenjamo paradigmu – na svakoj mladoj osobi je zadatak da proširi horizonte i postane uključivija. I za druge, kao i za same sebe. Trebamo se kretati prema Svijetu koji nas uključuje onakve kakvi jesmo, autentične.

Koliko je važno pisati o ovakvim temama u tekstovima upućenim djeci?

Uvijek je važno govoriti o tome da stvari nisu tako jednostavne, niti crno-bijele, da zločesti dječaci najčešće imaju dobro srce, da se možemo zaljubiti u nekog tko je istog spola kao i mi, da djevojčice ponekad imaju rep…

Kako ti se, kao umjetnici koja je velikim dijelom okrenuta dječjoj publici, ali i kao majci, čine današnja djeca i mladi?

Čine mi se kompleksnima, zanimljivima, bogatim sadržajima, sposobnim da nas mnogo toga nauče. Nedavno sam saznala nešto važno o sebi, nešto što sam oduvijek htjela znati, a saznala sam to od svoje nećakinje koja ima 13 godina. Ona je vidjela nešto što ja nisam uspjela u svojih pedesetak godina. I stalno učim od svog sina. On je odličan pedagog, hvala mu što je tako nježan u odgoju.

Koliko su djeci i mladima potrebni ovakvi sadržaji? Što misliš, na koji način ti sadržaji dopiru do njih?

Najvažnije je da sadržaji za djecu budu autentični. I zabavni, bez obzira koliko je teška tema kojom se bave. I da ne dociraju, to je djeci nepodnošljivo.

Vratimo se malko Bijelcima. Priču si odvela u svijet paunova. Zašto baš paunova? Kad sam prvi put čitao dramu, taj izbor me prilično iznenadio jer, moram priznati, do ove drame nisam imao neke intenzivnije osjećaje i stavove prema tim kočopernim ljepoticama.

Paunovi! Ne znam točan razlog. Čitala sam Knjigu o prahu Philipa Pullmana. U jednoj su se sceni na tren pojavili paunovi i ja sam se toliko razveselila ideji da ih vidim na sceni, da zamislim trenutak u kojem rašire taj predivni rep… i tako je počelo. Obično počne od neke ideje ili neke slike. Ili neke glumice ili glumca za koje želim nešto napisati.

Prije pet godina osvojila si prvu nagradu s dramom Magnus, meni najboljom među svim nagrađenim dramama dosadašnjih natječaja Mali Marulić. U njoj si progovorila o još jednoj važnoj, ali i mučnoj temi koja se u kazalištima za djecu zaobilazi u širokim lukovima – smrti jednog od roditelja. Koji je tvoj motiv prodora u teme koje se etiketiraju tabuima, poput smrti?

Magnus… Stalno mislim o smrti, sprijateljujem se s njom. I uvijek je to pitanje – da sada umrem, kako mogu pomoći svom sinu da se s tim lakše nosi? Kako pripremiti djecu da prežive, snažni i svoji, naše smrti? Kako uopće, za sve nas, učiniti smrt dijelom života? Kako maknuti taj tabu i tu sivu formalnost s nje? Kako tom sivilu dodati topline? Time ću se, vjerujem, baviti dok živim, a možda i nakon toga.

Tko je spremniji na smrt u predstavama za djecu – domaća kazališta ili djeca? Ivica Šimić jednom je prilikom napisao da će hrvatsko kazalište za djecu biti otvoreno tek kad će predstave o smrti prestati biti tabu.

Naravno da su djeca spremna na razgovor o toj temi. Djeca vole iskrene razgovore o tabu temama.

Vratimo se mi tebi. Iako smo dosad govorili o tvojim dramskim tekstovima, prije svega si redateljica. Kako pišeš tekstove? Imaš li u glavi redateljska rješenja koja te nose kroz tekst ili odvajaš ta dva procesa? Nosiš li u sebi sliku predstava Magnus i Bijelci? Da dobiješ nedefinirani budžet za ta dva teksta, u kojem bi ih mediju postavila – kazalištu, filmu ili na radiju?

Kad pišem za kazalište uvijek vidim sve, redateljska rješenja, scenografiju, kostime, zvukove… Kad pišem za radio uvijek u glavi prvo napravim podjelu i pišem tako da čujem glasove glumaca. Slično je i kad pišem za film, također napravim podjelu unaprijed… i pišem zato što bih htjela raditi s određenim glumcima, jer ih želim vidjeti u određenim situacijama. (Evo, upravo ovih mjeseci vrtim po glavi nešto što bih htjela raditi u kazalištu s Filipom Detelićem, Sretenom Mokrovićem i Alexom). Što se tiče kazališta, svakako bih voljela režirati Magnusa – u ZKM-u. Možda će uskoro biti baš dobar trenutak za to. Magnus je i pisan prema Rakanu, a tema smrti je postala sveprisutna… Bijelce bih voljela režirati ili u splitskom ili u zadarskom kazalištu lutaka.

Uz režiranje u kazalištu i na filmu, tvoja je najveća umjetnička ljubav radio, u kojemu i najviše radiš, obraćajući se odraslima i djeci. Što ima radio kao medij, a kazalište (ili film) nema? Što te posebice privlači njemu?

Radio! Odmah se ozarim! Najsretnije trenutke doživim u tonskom studiju. I za vrijeme snimanja s glumcima i kasnije, u montaži. Možda najviše kad dođemo do muzike… još uvijek ne mogu vjerovati da to smijem, da to mogu – reći kako bi muzika trebala zvučati, igrati se time. To mi je kao neko zabranjeno voće… uh… divno. I sve to – snimanje zvukova! (Evo i sad dok pišem ovo cičim od sreće kad se sjetim snimanja zvukova). Za Kraljicu Sol sam danima tražila koje će perle stvarno zvučati kao biseri kad ih u studiju pustim niz stepenice, jedini put kad sam uživala u velikom spremanju je kad sam snimala sebe kako čistim policu u hodniku za jednu malu formu Andree Zlatar o velikom spremanju… Donijela sam svoje stare klizaljke i hodala u njima po studiju za Trostruki aksl, toliko toga i sve kao čudo. I možda najveće – napisala sam tekst za song koji je Maro Market uglazbio, a Ugo Korani otpjevao, za Sinove, kćeri Ivane Bodrožić. Na radiju lako i brzo propitujem vlastite želje, naklonosti i pomičem ono što doživljavam kao vlastite granice.

Kao zaljubljenik u radio dramu, imam dojam da je taj izraz duže vrijeme bio u recepcijskoj krizi, no posljednjih se nekoliko godina u velikom stilu vraća slušateljima zahvaljujući arhivi i podcastu na stranicama Hrvatskog radija (s kojima slušatelji više nisu vezani uz termin emitiranja). Imaš li povratne informacije o recepciji među mlađim slušateljima? Kako djeca prihvaćaju radio drame te prihvaćaju li ih, uopće?

Nives Madunić Barišić, glavna urednica dramskog programa Hrvatskog radija, često radi radionice u osnovnim školama, po cijeloj Hrvatskoj. Ona i naš sjajni ton-majstor Tomislav Šamec pokažu djeci na koji se način snima radio drama, kako se stvore i dodaju zvukovi, te im puste jednu radio dramu za djecu. Bila sam par puta prisutna – slušala se radio drama Junaci Pavlove ulice koju sam režirala s dječacima iz dramske grupe s kojom sam tada radila – i zadivilo me koliko se djeca lako fokusiraju i prate nešto što im je zanimljivo. Naravno, kao i kod svega – djeca imaju nisku toleranciju na dosadu (hvala Bogu). Sad postoji podcast i arhiva i roditeljima je sve lakše djeci puštati dječje drame – prije spavanja, u dugim vožnjama, u čekaonici kod doktora…

Kako vidiš budućnost radija kao medija i radio drama kao umjetničkog izraza?

Nemam pojma. Budućnost je svaki dan. Ali kako su nam slušalice postale dio životne opreme…. optimistična sam.

Sad kad smo se dotakli različitih medija i umjetničkih izraza u kojima stvaraš, možeš li mi reći koje su po tebi glavne prednosti i mane kazališta, filma i radija u osvajanju dječjih publika? U pogledu dopiranja do dječjih publika, utjecaja na njih, mogućnosti tvoje redateljske igre…

Ovo je jedan od onih odgovora – sve ima svoje prednosti. Kad stvarno ima. Ipak, kazalište je živ čin, aktivan, dozvoljava interakciju – kazalište je, kad je dobro –Događaj. Kad je dosadno, onda je trauma. Najgore je kad si želiš na dosadnoj predstavi iščupat nogu i pojest je, kao da si zapeo u Andama. Radio drama je idealna da te umiri i fokusira – mislim da je malo po malo, pa po puno, idealna i za rad sa djecom s problemima fokusiranja i ADHD-om. Inače, djeca glumci s ADHD-om su fantastična i dok glume imaju sjajnu koncentraciju. Film – bogatstvo svega, pogotovo ako je u kinu. Dječji filmovi nam obilježe djetinjstvo – i roditeljstvo. I filmovi i genijalne sinkronizacije crtića.

Na kraju ovog našeg prvog razgovora, nakon što si drugi put zasjela na tron Malog Marulića (a prije godinu dana i na radiodramski tron s divnom radio dramom Ne zaboravi pokriti stopala), koja je tvoja sljedeća velika umjetnička želja?

Hvala ti što me to pitaš. Pitaj me i iduće godine. Pitaj me to uvijek! Imam toliko umjetničkih želja: da napišem knjigu eseja o sreći – o placu, o svojoj baki, o djeci, o moru; da završim roman – krimić koji upravo pišem za Henu, da ton-majstorica Marija Pečnik i ja smontiramo radijski dokumentarac koji smo upravo snimile u Splitu o predivnoj Nives Čičin-Šain; da Vlado Gojun i ja smontiramo longitudinalni dokumentarac koji sam osam godina snimala s jednim razredom, da konačno izađe premijera mog kratkog filma To se sam tak kaže; da Tomislav Torjanac ilustrira moju slikovnicu Dođi da te naučim igrati se sa mnom; da snimim dokumentarac o tome kako Faccini drži probe za Muku po Ivanu… I još puno toga. Sreća, čista sreća.