U neke su kazališne likove dubinski ugravirana imena glumaca koji su ih oblikovali, upisavši u njih dobar dio sebe i svojih glumačkih majstorija. Takvi likovi imaju sreću što im je omogućen upečatljiv, počesto dug i slavan scenski život, ali i nesreću da uglavnom na duži period ostaju bez novih interpretacija, pomalo u sjeni vlastitih interpreta. Jedan je od takvih likova u hrvatskom kazalištu barun Münchausen kojeg je sad već prilično davne 1998. majstorski na sceni oživio Vilim Matula. Zahvaljujući dugovječnosti i slavi predstave, domaćim kazalištima i kazališnim družinama svih ovih godina nije padalo na pamet scenski se poigrati tim slavnim lažovom, no zaobilaženju je stigao kraj. Münchausen je ponovo scenski oživio u kazalištu Žar ptica i to u hrabroj, mudroj i dojmljivoj monodrami Pustolovine baruna Münchausena. Hrabrost predstave leži u činjenici da se autorski tim odvažio scenski suočiti s „Matulinim“ Münchausenom (koliko god pokušavali promatrati ovu predstavu zasebno, u glavama većine zaljubljenika u kazalište, pa i samog izvođača, čuči slavni Matulin barun), mudrost, pak, u čvrstom odmaku od njega. Naime, autori i izvođač ni na koji način nisu stvarali veze s prethodnikom, što su potvrdili već prvom riječju izgovorenom u predstavi – zamislite. Ta jedna jedina riječ, tako bliska kazalištu, posebice kazalištu za djecu i mlade, prerezala je sve potencijalne veze s prethodnicom i zaplovila u sasvim novu i frišku avanturu. Avanturu u čijem fokusu je – mašta.
Barun Münchausen, riječima znalaca, jedan je od najslavnijih lažova svjetske književnosti. No isti taj barun, ovisno o perspektivi i ključu čitanja, jedan je i od najmaštovitijih književnih junaka. Od laži do mašte tek je koračić koji je Dunja Fajdić, koja potpisuje dramatizaciju i dramaturgiju, napravila teatraliziravši Münchausenove avanture, odnosno uronivši ih u stvarnosni okvir. U njemu izvođač Marko Hergešić stupa na scenu omotan životnom ulogom oca koji pokatkad obavlja kućanske poslove, posebice mrsko mu peglanje. Dok povlači vruću peglu preko košulja, Marko, da se ne bi pretjerano dosađivao, mašta. Taj toliko jednostavan i logičan okvir dovoljan je da sve Münchausenove laži postanu ništa drugo do li maštovite igre. Ono što bi trebalo biti glavni dječji adut u susretu sa svijetom, a na čije mjesto sve više dolaze nimalo maštoviti superjunaci servirani kroz crtiće, igračke, šampone, kalodonte i ostale doslovnosti. Samim time moralno rubni junak lakoćom se pretočio u borca za beskrajno važnu pratiteljicu dječjeg odrastanja – maštu.
Mašta ne voli doslovnosti, ona se voli upisivati u nedorečenosti i apstrakciju. Tako je i Marko, sigurno vođen zaigranom redateljskom rukom Aleksandra Švabića, kretao u Münchausenove pustolovine u društvu pegle i daske za peglanje, zavjesa i kišobrana, pustivši djeci da u predmete samostalno upisuju značenja i uloge, no ne prepustivši ih u potpunosti njihovoj vlastitoj mašti. Naime, na početku svake epizode je iznio ključ, odnosno kôd čitanja, da bi potom nenametljivo usmjeravao gledatelje kroz pitanja i pokoju sugestiju. No nije dopuštao verbalnom sloju da natkrili scensku igru koja se sastojala od fizičke igre, animacije dijelova tijela kao i animacije predmeta i materijala. To djelomično oslobađanje vizualnih aspekata od riječi predstavlja treću karakteristiku – odvažnost ove predstave. Naime, predstave za djecu u Hrvatskoj još uvijek u (pre)velikoj mjeri ovise o riječima, bez obzira nalaze li se one u prirodnom im dramskom okruženju ili pomalo stranom lutkarskom i fizičkom teatru, baš kao da autori ne vjeruju ostalim elementima scenske igre, ali ni gledateljima. Da je to nepovjerenje suvišno pokazuje Hergešićevo građenje radnje u igri s okolinom i vlastitim tijelom u kojemu konstantno tumačenje i pojašnjavanje više nego uspješno zamjenjuje diskretna sugestija.
Kako Hergešić nije lutkar, animacija dijelova tijela i predmeta nije pretjerano uvjerljiva, no to u ovoj scenskoj potrazi za maštom nije presudno. Naime, ideja od starta ide prema zamišljanju, odnosno dodatnom upisivanju značenja u scensku igru, a ne prepuštanju definiranim scenskim značenjima. U tako oblikovanoj cjelini puno je važniji glumački sloj kojim Hergešić u potpunosti vlada te tijekom cijele predstave lakoćom drži mlađahne (i one starije) gledatelje u igri, mijenjajući njen ritam, izraze, priče, kodove čitanja, u isto vrijeme ne padajući u pogledu scenske energije. Kako se epizode nižu bez jasnije dramske gradacije, ne postoji klasična kulminacija, no zato je redatelj Švabić odlično ritmički oblikovao igru, točno pogodivši trenutak u kojemu je pažnja imala potencijal pada te ga iskoristivši za zatvaranje predstave onime čime je i otvorena – pozivom na zamišljanje i maštanje. No ovaj put izvan kazališne dvorane, u stvarnosti kojoj silno nedostaje dječje (i naše) mašte.
Matija Antolić oblikovao je glazbu koja se lakoćom prepuštala scenskoj igri, dajući joj dodatna krila, dok je Đenisa Pecotić kostimima Hergešića u većem dijelu predstave zadržala u okviru, scenskoj stvarnosti, da bi na kraju, kad se mašta u potpunosti razigrala, Marko postao vizualno vrlo uvjerljiv Münchausen, pokazavši djeci da mašta doista može svašta. Zaključno, barun Münchausen u svojim se novim scenskim pustolovinama, na krilima odličnog Marka Hergešića, prometnuo u superjunaka koji umjesto štita i plašta, maske, tehnologije i umjetnih testosterona upotrebljava puno jače, no poprilično zanemareno oružje – maštu.
