Prateći promjene na lutkarskoj sceni, najvažniji je povjesničar i teoretičar europskog lutkarstva Henryk Jurkowski prije gotovo pola stoljeća zaključio da se fokus tog umjetničkog izraza pomaknuo sa same lutke na njen odnos s lutkarom. Time je i lutkinu stalnu scensku živost zamijenila napetost između živosti i neživosti. U tom trenutku lutkarstvo je odbacilo ruho tradicije pod kojim je stoljećima koračalo kroz društvene bure te je postalo suvremeni umjetnički izraz u stalnom pomicanju, a možemo reći i negiranju, granica.
Pola stoljeća nakon redefinicije Jurkowskog, lutkarstvo u Hrvatskoj još uvijek dobrim dijelom pripada sad već davno nadrasloj tradiciji te se imalo slojevitija igra lutke i njenog animatora promatra pod posebnom lupom. Ne znajući za hrvatske prilike, redatelj Luciano Delprato stigao je iz Argentine sa suvremenom režijom lutkarskog Kralja Edipa (kritiku Katarine Kolege pročitajte ovdje) u kojoj se na beskrajno mudar, pametan i duhovit način poigrao… svime. I to obrativši se onima koje je najteže dovesti u kazalište, a koji predstavljaju potencijalnu publiku sutrašnjice – tinejdžerima. Pa krenimo redom.
U predstavi koju možemo staviti uz bok najsvježijim lutkarskim izdancima ovih prostora, redatelj je, uz pomoć dramaturginje Nataše Antulov, slavnu Sofoklovu tragediju oblikovao s mišlju na antički kor, naslonivši se na višestoljetnu lutkarsku tradiciju – odvajanje glasa od pokreta. Na mjestu govornika izredali su se svi glumci, gotovo radiodramski oblikovavši verbalni sloj te ga obogativši humorom, vlastitim notama i diskretnim, no vrlo efektnim dijalogom sa scenskom igrom, odnosno s vlastitom drugom polovicom.
U toj drugoj, izvedbenoj polovici, Delprato je napravio velik zaokret iz tradicije u suvremenost, usmjerivši pažnju na slojevit odnos lutke i njenih animatora, koji je izuzetno duhovitim minijaturama nosio predstavu, demonstrirajući mladim gledateljima lutkarstvo kakvo žele gledati. Lutkarstvo u kojemu lutka u furioznom ritmu na duhovit način mijenja uloge i ontološki status – od rekvizita, preko živog lika u rukama animatora do njegovog ravnopravnog partnera i konačno vladara. Taj u hrvatskom lutkarstvu rijedak trijumf lutke nad vlastitim demijurgom odigrao se u vrhunskoj scenskoj napetici u kojoj se Edip fizički obračunava sa svima, od lutaka do animatora i njihovih međunožja, da bi na koncu savladao i scenskog oca, preuzevši stvari u svoje drvene ruke i zavladavši vlastitim demijurgom. I sve je to napravio na izuzetno duhovit način, oslobodivši lutku zadanosti i granica te ukazavši na njen neiscrpan smisao za humor.
Izvedbeno bogatstvo i slojevitost na vrlo uvjerljiv način oblikovali su glumci HNK Ivana pl. Zajca, kazališta koje je bilo dovoljno hrabro da na daske nacionalne kuće postavi lutkarsku predstavu za tinejdžere, na čemu im čestitam i nadam se da Edip neće ostati usamljen. Svoje auditivne, animacijske i glumačke vještine demonstrirali su HNK-ovci Edi Ćelić, Dean Krivačić i Mario Jovev, uz važno pojačanje riječkih GKL-ovaca Alexa Đakovića i Damira Orlića. Od početka do kraja predstave glumci su funkcionirali poput odlično naštimanog i uigranog stroja, što je izuzetno važno u (suvremenom) lutkarstvu gdje i najmanji pomak ili odmak od zadanosti ruši ritam igre i scenskog života. Unutar tog sklada svaki je glumac dodao vlastitu notu u pripovjedni dio, od naizgledne ozbiljnosti do prodora u karikaturu, kao i u animacijski sloj. Tako su Krivačić, Jovev, Đaković i Orlić izvedbeni sloj oblikovali u dijalogu, a povremeno i duhovitom sukobu s riječima, vrlo zabavno se nadigravajući s njim, dok je Ćelić čekao impuls riječi, naslanjajući scenski život lutke na auditivni u finom protoku scenske energije. Ta različitost odlično je funkcionirala te je pojačavala element koji mi se čini jednim od ključnih elemenata scenske igre za tinejdžere – stalna scenska iznenađenja.
Stolne lutke koje su izradili Stjepan Buković, Vladimir Tomić, Željko Kranjčević Winter, Rajna Gruden, Ana Blašković i Snježana Jurić bile su u skladu sa cjelinom – duhovito krute i nezgrapne, prilagođene osobinama likova i scenski žive. Rafael Rodriguez svjetlom je podcrtao dvojnost izvedbe, zasebno osvijetlivši auditivno, ali i izvedbeno vrlo zanimljive govornike, razdvojivši time dva dijela cjeline – glas od tijela, što je pridonijelo teatralizaciji ovog teatarskog bisera.
Zaključno, Riječani su u svom Kralju Edipu pronašli ključ osvajanja naizgled neosvojive publike – tinejdžera. Učinili su to suvremenim pristupom lutki i lutkarstvu, poigravši se na slojevit, pametan i duhovit način svim elementima ovog izvedbenog bisera.
