Draga Magdaleno, dugi si niz godina u riječkom i hrvatskom lutkarstvu, prvo kao dramaturginja (posebice Ediju Majaronu), a posljednjih godina kao ravnateljica riječkog lutkarskog kazališta, samim time dobro si ih upoznala iz raznih kutova. Zato bih volio, umjesto toplih pozdrava, otvoriti ovaj razgovor tvojim viđenjem hrvatskog lutkarstva u odnosu na europsko. Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?
Hrvatsko lutkarstvo spoj je tradicionalnog i suvremenih tendencija u lutkarstvu. Rekla bih da smo neka kombinacija. Često smo u toku, no ispred možda i dalje nismo, iako je pitanje što bi točno značilo ispred. S druge strane moram ipak priznati da se sve hrabrije upuštamo u dijalog sa suvremenim lutkarstvom, odnosno u dijalog lutkarskog s različitim izvedbenim formama i suvremenim izvedbenim praksama. Iako bismo, po mom osobnom ukusu i mišljenju, trebali biti još hrabriji i više se usuditi upuštati i preuzimati rizik, više istraživati, igrati se. No, to često zbog naših produkcijskih uvjeta, prije svega financijskih, ali i zbog publike, jednostavno nije lako, a često niti moguće. Između ostalog to zahtjeva jedan dugotrajniji proces i jači sustav potpore, u svakome slučaju.
S druge strane teško je uspoređivati, usporedbe možda nisu uvijek najzahvalnije, svaka je sredina specifična za sebe, možda nije toliko bitno da se pošto-poto moramo negdje „umjestiti“ na lutkarskoj karti, već smjelije osloniti na vlastita promišljanja i osnažiti vlastiti izričaj. Po tom pitanju čini mi se da smo još uvijek u fazi tranzicije. Ali sa sve većim pomacima koji nas neminovno tjeraju naprijed, a to prije ili poslije uvijek donosi neko dobro.
Koji su, po tvom mišljenju, najsvjetliji trenuci našeg lutkarstva?
Najsvjetlijim trenucima smatram one koji u određenom vremenu prepoznaju teme na koje su sjajno lutkarski odgovorili, budući da je kazalište uvijek dijalog sa suvremenošću i trenutkom u kojemu nastaje. Štoviše, lutkarstvo često svojim čarobnim, magičnim pa i začudnim pristupom bude i „prečicom“ ka razumijevanju brojnih pitanja kojim se kazalište bavi i koja si postavljaju bilo djeca ili odrasli – lutka je uvijek snažna metafora koju svi prepoznajemo, bez obzira na godine i generacije kojima pripadamo. Lutkarstvo se, naravno, s godinama mijenja, i kad pogledam unatrag mogu reći da su me dojmili upravo oni trenuci u kojima je ono živo komuniciralo s nama, sa mnom kao gledateljem, a većina njih je zapravo u svome vremenu značila prodor u nove lutkarske estetike: od legendarnog Kositrenog vojnika Luka Paljetka, Don Quihotea Zlatka Svibena do riječkih predstava Mala krila i puno kasnije Šume Striborove Larrya Zappie, Iz Istarske Škrinjice Edija Majarona, Postolara i vraga Zorana Mužića, Medvešekovog Nadpostolara Martina i Velog Jože.
O estetskim prodorima u novo kroz riječku lutkarsku povijest iz današnje perspektive fascinantno mi je čitati (i zamišljati) kako je samo hrabro i sjajno bilo postaviti prvu predstavu crnog teatra u ovim prostorima, Slike s izložbe Berislava Brajkovića u 60-tima, pozvati na suradnju sjajne likovne i glazbene umjetnike Šošterića, Papandopula… otvarati lutkarstvo ka novim izvedbenim izričajima i polako graditi svoj izričaj. Riječko lutkarstvo je u svojoj povijesti bilo često avangardno i prvo je u Hrvatskoj, pa i na prostoru bivše države, donosilo novine na scenu. Voljela bih da nama, riječkim lutkarima, ta misao i dalje bude vodilja u radu.
Osobno su mi puno značile sve suradnje s Edijem Majaronom, možda mi je jedna od dražih suradnji Sve o Žaklinama, koju smo radili prema Ionescu, no da sad ne ističem svoje predstave, sve te suradnje s Edijem su mi bile dragocjene jer sam kroz njih imala prilike učiti o lutkarstvu kroz praksu, i to od jednog od najvećih lutkara i poznavatelja lutkarstva na ovim prostorima, umjetnika koji je uvijek nesebično dijelio svoje zaista veliko znanje s mladima.
Kako bi nakon ove izuzetno zanimljive šetnje (ne tako davnom) prošlošću definirala fazu u kojoj se nalazi hrvatsko lutkarstvo u posljednje vrijeme?
Dolazak novih generacija, razmišljanja, nekih novih poetika na scenu osnažuje lutkarsku scenu i daje novi vjetar u leđa. No, bez obzira što već neko vrijeme imamo nekoliko zaista sjajnih redatelja i lutkarskih osobnosti, i dalje nam nedostaje kvalitetnog lutkarskog kadra, od redatelja, dramaturga, pisaca, likovnjaka. Studij na osječkoj akademiji dao je, srećom, već nekoliko generacija dobrih glumaca-lutkara, sada se nadam da će i novopokrenuti studij režije dati rezultata. Ovo je neko vrijeme tranzicije ka sve raznolikijem lutkarstvu za kojega svi skupa stalno moramo isticati i raditi na tome da pokažemo koliko je ono specifično, zahtjevno, vrijedno i više nego jednakovrijedno u položaju spram ostalih kazališnih grana. A iz prakse znamo da, nažalost nije uvijek dovoljno valorizirano. I svi trebamo ustrajati na tome da se takva slika mijenja.
Možeš li, uz već navedene, istaknuti neke recentne umjetnike koji su radili u GKL-u Rijeka i(li) koji su te se posebno dojmili?
U novije vrijeme razbarušenost i zaigranost te lakoća u pristupu i spoju lutkarstva i glazbe Matije Solcea, promišljenost i drugačijost, sklonost istraživanju Tina Grabnara, nenametljivost, senzibilnost i silna igrivost i otvorenost Mateje Bizjak Petit, ljubav i posvećenost lutki u radu Morane Dolenc, želja za što boljim upoznavanjem lutkarstva kroz spoj dramskog i lutkarskog u dinamičnom pristupu Renate Carole Gatice, lutkarstvo i dramski princip u suodnosu karaktera, likovnosti, emocije i snažnih atmosfera Tamare Kučinović.
Samozatajnost i maštovitost likovnjaka poput Aljone Pavlović, ritmičnost u riječi i raznovrsnost u glazbenom ritmu dramaturginje i skladateljice Ivane Đule…
Tu je i uvijek silna kreativnost ljudi s kojima radim i surađujem u okviru GKL-a, od naše radione, glumačkog ansambla, autora… pravi kreativni pogon. Otišla sam predaleko. Puno je suradnika, puno ljudi koji su sjajni, inspirativni i s kojima je užitak raditi. A sigurno ću nekoga nehotično izostaviti…
… zato se okrenimo tamnoj strani. Spomenula si već da nam još uvijek nedostaje kvalitetnog lutkarskog kadra. Što bi još istaknula kao manjak u hrvatskom lutkarstvu i lutkarstvu u Rijeci?
U hrvatskom lutkarstvu prevladava dosta sličnih poetika i tehnologija, a nedostaje istraživanje novih formi i materijala, kontinuitet i ustrajnost u istom. Nedostaje nam usuditi se biti raznolikiji. Istraživati više na području lutkarstva, materijala, novih tehnologija, upustiti se u suigru lutkarstva i drugih medija, veća otvorenost ka različitosti lutkarskog izraza.
U Rijeci svakako nedostaje više fizičkog prostora i kapaciteta za razvoj velikog lutkarskog potencijala kojeg imamo.
Koje su njegove jake strane?
Postojanje cijelih novih generacija lutkara i njihova sve veća prisutnost i vidljivost u kazališnom svijetu.
Pojava i kontinuitet rada nekoliko jakih lutkarskih osobnosti, pojava mladih snaga, postojanje i razvoj obrazovnog sustava za lutkarstvo.
Kontinuitet rada ustanova i njihova suradnja s novim imenima u svijetu lutkarstva, pojava vaninstitucionalnih kazališnih lutkarskih grupa, postojanje i kontinuitet lutkarskih festivala.
Gdje vidiš budućnost riječkog i hrvatskog lutkarstva?
Rekla bih u kontinuiranome radu i ulaganju u lutkarstvo, njegovom pozicioniranju kao važnoj kazališnoj djelatnosti, zajedničkim ulaganjima u znanje, struku, suradnjama sa što raznolikijim i kvalitetnijim suradnicima i poticanju mladih lutkara.
Koji su najveći problemi s kojima će se susresti?
U još uvijek nikad do kraja prevladanoj predrasudi da je lutkarstvo namijenjeno (samo) djeci.
U prebrzom ukalupljivanju u prosjek i neinventivnost, naravno tu veliku ulogu uvijek imaju financijski limiti, održivost drugačijih projekata, pitanje odgoja i rada na razvoju publike koje se ne događa preko noći itd. No sve to nam i dalje ne bi smjela biti isprika. Postoji samo veliki trud i rad za što kvalitetnije lutkarstvo.
Da završimo u afirmativnom pogledu na sutra, gdje su najveće prednosti hrvatskog lutkarstva u budućnosti?
U očuvanju lutkarske baštine odnosno nasljeđa te iznalaženju novih suvremenih lutkarskih izričaja. Na dobrim osnovama svaka je daljnja nadgradnja puno lakša.
U očuvanju jezgra lutkarstva i infrastruktura koje imamo sačuvane još od komunizma duž cijele Hrvatske i mogućnosti daljnjeg razvoja i uspostavljanju dijaloga sa živim lutkarskim trenutkom, postojanju akademija koje će odgojiti nove generacije lutkara, razvoju i stalnom napretku lutkarske scene, bila ona institucionalna ili vaninstitucionalna, podršci i suradnji na osnovu znanja, iskustva i kvalitete.
