Categories
Izdvojeno Vesti

Sedam samuraja Malog Marula ili u krizi junaci nastaju, a kalkulanti nestaju

Prošlogodišnji tekst o selekciji 14. Malog Marulića naslovio sam sa Zanimljiv eksperiment koji će, nadam se, ostati usamljen, izrazivši pritom želju da Covid situacija, život pod maskama i kazališni rad na škrge već ove godine budu stvar prošlosti. Kao što znate, prevario sam se. Dapače, danas mogu tek još jače i glasnije prizvati normalizaciju stanja, budući da pandemija ostavlja sve dublje tragove u produkciji predstava za djecu u Hrvatskoj.

Izvanredno stanje u društvu, kazalištu i posebice kazalištu za djecu i mlade traje već (pre)dugo i sve brže stiže na naplatu. Iako bismo isprva pomislili da se produkcija smanjuje, riječ je o kvantitativnom rastu (barem u pogledu prijava na festival), no padu kvalitete predstava. Ove je godine stiglo više prijava nego prošle, čak 24 njih, i to kazališta i družina iz Hrvatske, ali i iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Makedonije (makedonska predstava, nažalost, zbog Covida nije na vrijeme izvedena pa je ostala tek na papiru). No ocjenjujući kvalitetu pristiglih predstava, uočava se pad u odnosu na prošlogodišnje i rascijepljenost na manji broj hrabrih i odvažnih predstava i većinu sastavljenu od predstava koje izvedbeno, sadržajno i vremenski ne komuniciraju s današnjom djecom.

Ovakva situacija ukazuje na nekoliko stvari. S jedne strane potvrđuje žilavosti kazališta za djecu koje ne podiže bijelu zastavicu pred polupraznim gledalištima, već manjak izvedbi i publike nadomješta većim brojem produkcija (ili prijava na festivale). S druge, u pogledu krize ono korača dvama putovima – prvim bez fige u džepu i drugim „kalkulativnim putom“ na kojemu krizna situacija opravdava slabašnu sezonu i štednju na svakom koraku. U neku ruku razumijem kazališta koja su odlučila stisnuti džepove, posebice u prilikama u kojima se u kazalištima za djecu i mlade važe svaka kuna i rola toaletnog papira, no beskrajno cijenim kazališta i posebice nezavisne družine koje su umjesto džepova stisnule zube i malobrojnoj publici ponudile vrlo dobre i odlične predstave. Ne smijemo zaboraviti niti hrabrost i upornost malih gledatelja i njihovih roditelja koji su strpljivo čekali tjedne i mjesece da pogledaju željenu predstavu, ne odustajući od kazališta.

Kad ih već toliko hvalim, red je da predstavim sedam samuraja ovogodišnje selekcije koji hrabro krče putove u bolju, normalniju i kvalitetniju budućnost kazališta za djecu i mlade.

Poseban je teret i ove godine bio na nezavisnim kazalištima, pa ću njima zaokružiti ovo kratko predstavljanje selektiranih predstava za 15. Mali Marulić (klik na vodič kroz festival). Naj(od)važniji iskorak napravila je Mala scena u predstavi Aut nastaloj na tekst Paška Vukasovića i Ivane Vuković u Vukasovićevoj režiji. Riječ je o promišljenoj i hrabroj, dirljivoj i duhovitoj scenskoj destigmatizaciji autizma kroz životnu i fiktivnu priču Mateja, mladića s poremećajem iz spektra autizma koji se pojavljuje u ulozi junaka, ali i glumca u predstavi. Dubok prodor u emociju, štoviše samo srce junačko, napravilo je Gradsko kazalište lutaka Rijeka u predstavi Srce veće od mene samog u kojoj medo traži prijatelje koje bi udomio u vlastitom srcu. Autorica i redateljica Tamara Kučinović ogolila je scenu, prepustivši glumcima da je oblikuju tijelima i pokretima, a malim gledateljima da je izmaštaju u svojim glavicama. Prihvaćanje prijatelja jedna je od tema predstave Mala Frida u kojoj glumci Žar ptice, vođeni tandemom Jelena Kovačić – Anica Tomić, oblikuju duhovitu, toplu i vizualno vrlo privlačnu scensku priču o mlađahnim danima Fride Kahlo te o različitosti i njenom prihvaćanju. Siniša Novković ključnom je problemu u predstavi Slonić Dištonić Gradskog kazališta lutaka Split – junaku kojemu usred raspjevane kraljevine baš nikako ne ide pjevanje jer mu je netko pr… u uho – pristupio na prepoznatljivo svoj način – vrlo dopadljivom, veselom, dinamičnom i raspjevanom, a ponekad i rasfalšanom, lutkarskom predstavom.

Problem s kojim se suočavaju likovi zadarske (anti)bajke Caffe Kraljevstvo autora Patrika Grgureca i Vanje Jovanovića, ujedno i redatelja, prilično je netipičan. Princeza, naime, ne sanja o bijelom princu, već o šanku, krpi i tacni, odnosno o tomu da jednog dana postane konobarica. Izvedbeni svijet prati princezine snove te je pretočen u kazalište predmeta ispunjeno čašama, flašama i potocima tekućina. Dok glumci Kazališta lutaka Zadar komuniciraju (s) predmetima, čakovečki Pinkleci progovaraju vlastitim tijelima. U uglavnom neverbalnoj predstavi Plavo sunce na žutom nebu, autorice Ivone Marciuš i redatelja Romana Bogdana, uputili su se u potragu za bojama, gradeći radnju i poetičnu atmosferu u dijalogu crteža i pokreta. Kako je i red, priču o 15. Malom Maruliću zaokružit ćemo Pričom bez veze. Ne, nije riječ o nekoj bezveznoj priči, već neodoljivoj kazališnoj čaroliji u režiji Maje Katić po slikovnici Ante Zaninovića. Predstava Teatra PocoLoco ima sve što vole mali (i veliki) kazališni sladokusci – važnu poruku jasno scenski prikazanu uz obilje zabave, scenskih iznenađenja i duhovitih minijatura, pjesme, plesa, odlične glumačke (su)igre i šarmantne komunikacije s publikama.

Na kraju još jedne „krizne selekcije“ zaključujem da kazalište za djecu i mlade može i mora preskočiti sve (bezbrojne) nepogode na trnovitom putu, a sedam spomenutih izvedbenih samuraja odličan su putokaz za to. Djeca su naša budućnost, danas ugroženija više nego ikad, i zato im je upravo sad silno potreban bijeg iz zatvorenosti, medijske buke i životne muke u svijet beskrajnih mogućnosti, svijet koji raste i razvija se uz djecu i s njima, bez kalkulacija i figa u džepovima. Na nama je da izvadimo ruke iz džepova i primimo se posla, a na vladajućima da ih gurnu u novčanike i omoguće nam to. Do tada, uživajte u sedam samuraja 15. Malog Marula!

Igor Tretinjak

Categories
Izdvojeno Vesti

Treba li kazalište za djecu i mlade ući u akademije i zašto treba?

Krajem prošle godine održana je regionalna online konferencija Uloga dramskih akademija u razvoju kazališta za djecu i mlade u organizaciji platforme Od malih nog(u). Konferencija je okupila 12 umjetnika i znanstvenika vezanih uz kazališne akademije i kazalište za djecu i mlade. U razgovoru su iznijeti različiti stavovi o (ne)potrebi otvaranja vrata akademija kazališnom izrazu za djecu i mlade koje bismo ugrubo mogli svesti na dvije osnovne struje što vjerno prikazuju stavove i razmišljanja teorije i prakse. Jedna struja o kazalištu za djecu i mlade razmišlja kao sastavnom dijelu matičnog kazališta, dok drugi smatraju da je tom izrazu svakako mjesto na akademijama u obliku ponekog kolegija (predmeta), a u perspektivi možda i studijskog programa. Osobno smatram da su ova dva pogleda tek naizgled u suprotnosti, budući da imaju istu ideju i cilj, a razlikuju se „tek“ u pogledu realizacije.

Trinaesto prase izvedbenih umjetnosti

Zajednički je cilj obaju razmišljanja ne samo dobro, već bolje i najbolje kazalište za djecu i mlade, kazalište koje će to moći postati tek kad se s njega skine pečat drugorazrednog, usputnog, malog kazališnog izraza za odraditi „čvrge“ te kad mu vladajući prestanu dobacivati financijske mrvice.

Put do tog cilja se račva. Dio struke smatra da će kazalište za djecu i mlade postati jednakovrijedan izraz tek kad se odrednica „za djecu i mlade“ stavi u zagradu, odnosno kad postane samo dobna odrednica. Drugi dio struke smatra da se do cilja može stići isključivo podcrtavanjem vlastitih posebnosti u odnosu na “matični” izraz.

Kao zagovornik drugog puta pokušat ću objasniti zašto smatram da jedino odvajanje kazališta za djecu i mlade može rezultirati usustavljivanjem i konačnim priznanjem tog izraza od struke, politike i društva.

Iako mlađahan izraz koji broji nekih 150-ak godina (dok je na našim prostorima riječ o ???držećem 75-ogodišnjaku; upitnike ispunite sami), kazalište za djecu i mlade napravilo je u samom startu ključnu grešku – prikrpalo se matičnom kazališnom izrazu. Učinilo je to iz dobrih namjera – kako bi, vjerojatno, na što lakši i bezbolniji način postalo sastavni i jednakovrijedni dio izvedbenih umjetnosti – no do dana današnjeg nije uspjelo u potpunosti u tome. Dapače, izgurano u kut, postalo je nevoljeni mlađahni bratac ili trinaesto prase u obitelji od koje posuđuje poetiku, redatelje, autore i glumce, kostimografe, scenografe i ostale suautore izvedbenog čina. Iako se u prvim danima to vjerojatno nametnulo kao logičan izbor te je dovelo do laganog i brzog pozicioniranja kazališta za djecu i mlade, na duge pruge oduzelo mu je mogućnost sustavnog razvijanja vlastite poetike i estetike.

Konferencija “Uloga dramskih akademija u razvoju pozorišta za deu i mlade”

Nužda za samostalnošću

Kazalište za djecu i mlade, naime, nije tek „kazalište“ koje se usput obraća djeci i mladima, odnosno nije tek jedan od aspekata jedinstvenog kazališnog izraza. Ono ne zadovoljava svoju posebnost tek sadržajima koji zanimaju njegovu ciljanu publiku (kako bi to činilo, primjerice, kazalište za starije gledatelje), već se radi o prilagodbi na svim razinama – od teme i verbalnog sloja do audio-vizualnog i izvedbenog izraza.

Autori i izvođači u kazalištu za djecu i mlade moraju pronaći zajednički jezik s publikama od kojih ih dijele godine životnog iskustva. S publikama koje tek stupaju u život (djeca) ili u prve životne probleme (tinejdžeri) te kojima je kazališna predstava, kao i svakodnevni život, uvijek prodor u novo. Tim publikama cijeli je svijet doslovce pozornica koja ih oblikuje. Samim time, svaki aspekt te pozornice utjecat će na njihovo (a posredno i naše) sutra. Kazališni kutak u tom svijetu, samim time, mora biti prilagođen njihovim težnjama, željama i mogućnostima, ali i predstavljati im stalni izazov. Njegova letvica mora uvijek biti podignuta malo iznad dječjih mogućnosti. U isto vrijeme ta letvica, združena s nenametljivo upisanim zrncima znanja, trebala bi biti umotana u izvedbeno ruho koje će uhvatiti i zadržati pažnju mladih gledatelja (danas raspršeniju nego ikad) u vječnim traganjima za iznenađenjima.

Već iz ovako na brzinu nabacanih crtica jasno je da autori i izvođači u kazalištu za djecu i mlade u isto vrijeme trebaju stvarati odgovorno i zaigrano, pametno i opušteno, i sve to izrazom koji komunicira sa svijetom koji su sami davno napustili. U tom svijetu otac nije moralna vertikala, već karikatura, šaljivđija, fotelja nije tek mjesto za odmoriti umorne kosti, već prostor igre i igra sama. U njemu ne smije biti mjesta za dociranje i pametovanje, nametanje i podmetanje. Taj svijet mora biti ispunjen scenskom igrom, metaforom koja komunicira s djecom i mladima, stalnim iznenađenjima koja nisu sama sebi svrha, već jedan od nositelja pažnje. Mora zavesti svoje gledatelje pri prvom susretu. Jer ako to ne uspije prvi put, ako im pomalo dosadi drugi put, a treći ih ugnjavi, izgubio ih je nepovratno. Dolazit će ti mladi gledatelji s vrtićima i školama na predstave, no prvom će prilikom pobjeći glavom bez obzira i bez povratka. I dok će kazalište izgubiti gledatelja, dijete će izgubiti svijet u kojemu je na zavodljiv i privlačan način moglo kroz scensku iluziju učiti o stvarnosti, a kroz scensku stvarnost o životnoj apstrakciji. Izgubit će i mogućnost putovanja i preplitanja sa scenskim likovima i avanturama, ali i prvih susreta sa životom i smrću, sa svakodnevnim radostima i tegobama. I sve to začuđenih očiju, naćuljenih ušiju, otvorena srca i duše.

Dijete je, dakle, nužno kazalištu za djecu i mlade, ali i kazalište je jednako toliko nužno djeci i mladima. A svaki pojedinac zaljubljen u kazalište važna je i prevažna cigla u tom izvedbenom zidu. Danas, u vrijeme stalnih propuha, više nego ikad.

Pomake stvara genijalac, ali bez kvalitetne „srednje struje“ nema kontinuiteta i usustavljivanja

Promrmljat će sad neki da kazališna predstava, bez obzira kojoj publici se obraća, ionako vrijedi koliko vrijede njegovi autori i izvođači. Dok je kazališnih čudotvoraca, nema brige za kazalište, uzviknut će oni, poentirajući. Nema, dakle, problema za kazalište (i) za djecu i mlade dok nam na mlađahnim daskama režiraju i stvaraju veličine koje svojim predstavama stvaraju nove poetike. No što kad, primjerice, Ivica Šimić preseli u Kinu, Oliver Frljić se okrene odraslim publikama i napusti Hrvatsku, Rene Medvešek se umori, Renata Carola Gatica preuzme Hrvatsku dramu riječkog HNK-a, Mojmir Mihatov ode u penziju…? Hoćemo li zaustaviti razvoj kazališta za djecu i mlade do nekih novih veličina?

Gledano kroz povijest, istina, kazalište za djecu i mlade uglavnom je raslo na krilima kazališnih velikana (ne samo kazališta za djecu i mlade). Odličan redatelj i autorski tim napravit će uglavnom odličnu predstavu bez obzira kome se obraćaju – djeci, mladim, zrelim ili starijim gledateljima. No odličan je redatelj tek pojedinac na čijim krilima uzlijeće pokoja predstava, izraz, kazalište… on je uzlet-slučaj. Uvijek je bilo velikih umjetnika i uvijek će ih biti. No na njih se ne može i ne smije računati. Oni bi trebali biti dodatni bonus koji kad se pojavi – dobro se pojavi. No kazalište i bez jakih i istaknutih pojedinaca mora trajati, rasti i razvijati se, a to čini na krilima nešto tiše većine, onih dobrih, vrlo dobrih, kvalitetnih redatelja, glumaca, vizualnih i zvučnih oblikovatelja koji predano, bez kalkulacija i figa u džepu stvaraju predstave. I upravo zbog te „srednje struje“, zbog većine koja gradi kontinuitet, nužno je uvrstiti kazalište za djecu i mlade na kazališne akademije.

Nema kvalitetne „srednje struje“ bez otvaranja akademija kazalištima za djecu i mlade

Nužno je na razini i teorije i prakse ukazati na mogućnosti i posebnosti izraza koji komunicira s djecom i mladima, i time mu omogućiti stalne uzlete u novo, ali i standardizaciju već pokazanog i dokazanog.

Nužno je maknuti s kazališta za djecu i mlade pečat manjeg i manje vrijednog, nužno je pokazati mladim dramskim piscima na koje sve načine mogu komunicirati s djecom i mladima, ne samo na razini sadržaja, već izraza, pristupa tekstu i mladom suvremenom čitatelju / gledatelju, otvoriti oči redatelja prema brojnim aspektima i slojevima na koje mogu usmjeriti pažnju u komunikaciji s mladim gledateljima što odrastaju u virtualnom svijetu društvenih medija (a da to nije prvoloptaško spominjanje Instagrama i koječega još), ukazati glumcima kako da pristupe likovima djece i likovima s kojima se ne susreću na dramskim akademijama danas.

Nužno je stvarati kritičare koji neće u predstavama za djecu i mlade tražiti zabavu za sebe ili pisati kako su se dječica baš dobro zabavila, već koji će u kritičkom čitanju predstave spojiti ozbiljnost analize sa zaigranošću stila. Stvarati povjesničare i teoretičare koji će analizirati povijest i sadašnjost kazališta za djecu i mlade kako bi stvorili odskočnu dasku za sutrašnjice.

Ničega od nabrojanog danas, 150 godina od prvih kazališta usmjerenih djeci i 75 godina od prvih kazališta za djecu na ovim prostorima, nema. Rekli bi neki što ste čekali do sad? Složit ću se s njima i dodati da je krajnje vrijeme da se stavi točka na čekanje, da se napuste puste priče i krene na posao.

Categories
Izdvojeno Vesti

Zanimljiv eksperiment koji će, nadam se, ostati usamljen

Mali Marulić jedan je od najkvalitetnijih, najšarmantnijih i najvažnijih kazališnih festivala za djecu u Hrvatskoj koji meni, kao kazališnom kritičaru i teatrologu, predstavlja bitno mjesto u analizi našeg lutkarskog i kazališta za djecu, njegovih uzleta, mirovanja i padova. No ove je godine Mali Marulić postao još nešto – „živi“ svjedok globalnih pandemijskih neprilika zbog kojih sam svoj selektorski posao odradio u samoći doma, okružen tek laptopom i pokojim znatiželjnim plišancem.

Teatrološki posao često je vezan uz arhivske snimke predstava i više nam je vrijedan, no što nam je mrzak. Ipak, za razliku od tog samotnog prikupljanja informacija, selektorski posao trebao bi biti stvar živog osluškivanja izvođača i gledatelja, prostora i vremena, no pandemija ga je pretvorila u tek plošno informiranje. I zbog toga bih o svakoj odgledanoj predstavi mogao napisati poduži esej, ali tek o pokojoj bih mogao iznijeti svoj emocionalni doživljaj ili prenijeti ushit koji se osjeća u gledalištu nakon završnog pljeska. To prepuštam vama u susretu s onim što kazalište jest i mora biti – živa izvedba.

No nije pandemija samo umrtvila živost izvedbe. Ona je napravila još nešto, ovaj put pozitivno i vrlo važno – potvrdila je trajnu snagu kazališta. S jedne strane njegove vječne žilavosti i živosti (i kad ga umrtvljuju) stoji mogućnost prilagodbe svim neprilikama. Usprkos strogim pandemijskim pravilima koja su se posebno teško prevalila na kazališta za djecu, na festival se prijavilo čak 20 predstava. S druge strane, po meni još važnije, kazališna umjetnost ne samo da se prilagodila pandemiji, već je pandemiju prilagodila sebi, upila je u sebe, u svoju igru, strukturu, koncept, bunt. I upravo predstave koje su svoje izvedbeno ruho istkale s pandemijom i oko nje ostat će najvjerniji svjedoci nemilog vremena.

U prvom planu tu je predstava Sunce djever i Neva Nevičica Male scene koja je u potpunosti pandemijsko dijete. Izrasla je iz programa „Mala scena online“ u kojemu je glumica Buga Šimić svako jutro uživo čitala priče. Redatelj Ivica Šimić taj je pripovjedni sloj obogatio odličnom glazbom i efektnim kazališnim i redateljskim rješenjima, no u osnovi ga je zadržao u onomu što je – pričanje priče. Pričanje, odnosno predavanje, u fokusu je i predstave Hrvatske vile i vještice Kazališta Prijatelj, a obje su predstave, poput velike većine selektiranih, komornog karaktera, dakle, lakopokretljive i prilagodljive svim uvjetima i prilikama, baš kao da govore: ako već gledatelji ne smiju doći nama, krenut ćemo mi u potragu za njima. Kad smo kod potraga, LOFT-ovi Lovci na snove na zanimljiv su način bijeg od pandemijskih stvarnosti potražili u snovima, istražujući pritom rječitost tijela, pokreta, animacije i fizičkog teatra.

Glumačka igra, kao ono što djeci u ovim trenucima silno nedostaje, u fokusu je zabavne predstave-igre Hoću-neću Žar ptice, dok Adriatico Talijanske drame riječkog HNK progovara o važnoj ekološkoj temi na vrlo duhovit i efektan način. Bitna pitanja na pametan i scenski vrlo izazovan način otvara i „punokrvna“ festivalska predstava Pazi što govoriš Kazališta lutaka Zadar. S druge strane, predstava Miš u toću kazališta domaćina festivala protiv epidemije bori se njenim oružjem – riječ je o tek na papiru komornoj predstavi sa samo tri glumca i lakopokretljivom scenografijom, no koja se na krilima odlične glumačke suigre pretvara u pravi mali scenski spektakl. Kad smo kod spektakla, tek jednu predstavu možemo nazvati ansambl predstavom. Riječ je o Flekavcu Gradskog kazališta lutaka Rijeka, nagrađivanoj lutkarskoj predstavi koja osvaja preciznošću animacije, efektnošću i duhovitošću redateljskih i glumačkih rješenja, glazbom koja lakoćom ulazi u uši i zgodno oblikovanom porukom (više o festivalu i predstavama potražite na službenim stranicama).

Na kraju, iako se selekcija za ovogodišnji Mali Marulić pokazala kao zanimljiv eksperiment zahvalan za teatrološke analize, nadam se da će ostati usamljen i da će se predstave vratiti onima kojima su najpotrebnije – gledalištima punim dječje vike, graje, smijeha i suza i tek pokoje stršeće i pomalo brundave glave kritikusa, u društvu plišanca. Jer i njima je dosta predstava na ekranima.

Igor Tretinjak