Draga gospođo Vidan, u najavi sam namjerno rekao „upoznajući“ jer, iako ih viđamo na sceni, lutkari su vrlo rijetko u medijima, stručnim ili nestručnim. Vi osobno osvojili ste sve što se može osvojiti, od gledatelja do nagrada, a na internetu nisam pronašao niti jedan intervju s vama, što je doista tužno, barem iz kuta nas ljubitelja lutkarstva. Zato krenimo od početka… je li lutkarstvo bilo vaš izbor ili splet slučajeva?
Moram priznati da moje bavljenje lutkarstvom nije bio izbor nego slučajnost. Kao mlada djevojka imala sam priliku gledati Marinkove pupumanije tadašnjeg Kazališta lutaka Pionir, sadašnjeg Gradskog kazališta lutaka Split, i bila sam oduševljena. Dugo nisam razmišljala o lutkama dok nisu objavili natječaj i ja sam se, naravno, javila. To mi je bila jedna od boljih odluka u životu. Smatram da nisam radila posao nego se dobro zabavljala. Jednom mi je prijateljica rekla, koja je tada radila jednu mračnu dramu, “Blago ti se. Tebi je uvijek veselo i tvoje predstave sretno završe”. Istina je. Blago mi se.
Tko vas je dočekao u Pioniru?
Kad sam došla u kazalište, a to je bilo 1983 god., bilo je poprilično starijih kolega. Najviše sam naučila od Ivice Tolića, Dragice Saratlije, Mirka Čovića, Davora Vesanovića, Dunje Adam i Zoje Mihelac. Mnogi od njih su nažalost umrli, ali ih se uvijek rado sjetim. Jako puno sam od njih svih naučila pa i to koliko je lijepo raditi lutkarstvo. Bili su zaljubljenici u lutke i majstori zanata.
Kako je bilo raditi s Ivicom Tolićem, jednom od najvažnijih osoba splitskog i hrvatskog lutkarstva?
Ivica Tolić je bio perfekcionist. Šta je dotaknuo, oživilo je i nije pristajao na jednostavna rješenja. Nemali broj noći je proveo u radu da bi predstava mogla izaći i uvijek kad bi došli ujutro, svi bi uzdahnuli vidjevši scenu.
Na vašim počecima nije bilo formalnih mjesta za učenje o lutkarstvu. Što je u vašem slučaju odigralo ulogu „školovanja“? Rad na predstavama ili?
Istina, tada nije bilo akademije za lutkarstvo u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Ja sam prije lutaka bila u Glumačkom studiju Marina Carića pri splitskom HNK i tamo dvije godine radila s glumcima i režiserima. Kad sam došla u lutke, učila sam od starijih. Za početak smo mi mladi dobivali jednostavne lutke kao što su ptičice dok ne bi dokazali da smo zaslužili veliku ulogu i svi smo se još više trudili. Moje školovanje bio je rad na predstavama pomno gledanje što stariji glumci rade.
U svom radnom i umjetničkom vijeku prošli ste kroz brojne faze u splitskom kazalištu. Kad ste se osjećali najugodnije?
Pa najugodnije mi je bilo u mojim tridesetim godinama kad sam bila u naponu snage a opet s nekim znanjem. Još uvijek smo imali dosta lutkarskih predstava u kojima se najviše nalazim.
S kojim redateljima vam je bilo najizazovnije i(li) najljepše raditi?
Radila sam s bezbroj redatelja i svaki je imao svoje kvalitete i mane. Trajalo bi previše da svih nabrajam ali spomenuti ću samo prof. Juvančića koji nas je nedavno napustio. Impresioniralo me kako je taj čovjek u kratko vrijeme naučio puno o lutki i koliku je želju za učenjem imao i u poznim godinama.
Splitsko kazalište je najdulje u svom repertoaru zadržalo kraljicu lutaka, danas tako rijetku gošću lutkarskih scena – marionetu. Kako je bilo družiti se s njom?
Tako je. Splitsko kazalište je najduže zadržalo marionetu, no, nažalost nisam radila s marionetom na duge konce, ali jesam s kratkim koncima. Kažu da je marioneta kraljica i da može neke pokrete koje druge lutke ne mogu. Tajna je u dodavanju konaca na neka mjesta koja glumac želi istaknuti. Kod nje mi ne nedostaje bol u leđima. Naime prije su glumci lutkari imali beneficirani radni staž zbog uvjeta.
Kad smo kod pokreta koje drugi ne mogu, kolege o vama pričaju, kao što sam napisao u uvodu, da sve što primite u ruke oživi. Je li to neki spontan odnos koji je nastao „tek tako“ ili iza tog oživljavanja stoji veliki i kontinuirani rad?
Naravno da stoji rad, ali mislim da smo prije svega lutka i ja dobri prijatelji i volimo se.
Kako vi gledate na tu svoju prijateljicu u vašoj ruci ili na njoj? Kao sastavni dio sebe, vaš produžetak, partnericu…?
Lutka je sigurno ja ili moj produžetak i kroz nju uvijek igram, a nikako nije rekvizit. Ona je u tom trenutku glumac.
Možete li istaknuti nekoliko predstava u kojima ste po vlastitom mišljenju dotakli osobne vrhunce? Likove s kojima ste se posebno spojili i koji su postali dio vas?
Pa, evo, spomenuti ću Pipa kojeg svi uvijek spominju. Mislim da je on na neki način ja. Infantilan, prkosan i naivan.
Da dobijete priliku za slavljeničku predstavu, tko bi bio vaš tim iz snova i što biste voljeli postaviti na scenu?
Naravno da bi to bili moje drage kolege iz splitskih lutaka – najbolji lutkari na svitu. Velika želja mi je Djevojčica sa šibicama, mada je neizrecivo tužna.
U svojoj velikoj karijeri niste bili samo glumica-animatorica, već ste povremeno i režirali, sudjelovali ste u žiriranju dramskih tekstova za djecu i mlade… koliko može pojedinac napraviti u razvoju jedne umjetnosti? Ima li ikakvu moć ili je tu stvar nekih općih smjernica protiv kojih se ne može puno?
Mislim da pojedinac ne može puno. Potrebno je puno više duša. Kad je nešto „moda“ onda je na svim poljima isto.
Vaša kći polako završava studij glume i lutkarstva u Osijeku. Što ostavlja vaša generacija toj novoj generaciji? Mislite li da će lutkarstvo ići dalje prema totalnom izrazu ili će se vratiti lutki?
Mislim da smo im do sada dosta ostavili, a njihovo je hoće li nastaviti.
Kako vam se čini stanje u splitskom i hrvatskom lutkarstvu danas?
Moram priznati da sam nezadovoljna i nesretna jer sve manje njegujemo lutkarstvo. Nemam ništa protiv glumačkih predstava, ali bi ih trebalo biti manje, odnosno onoliko koliko sad ima lutkarskih predstava. Na koncu lutkarske su predstave uglavnom igrokazi, bajke, basne. Zašto je to važno? Zato jer svi znamo da lutke ne trpe previše priče i najbolje su kad izvode radnju, a rečenice trebaju biti kratke. Dakle, suprotno od drame.
Koliko je važno vratiti lutkarstvo djeci i djecu lutkarstvu?
Mislim da lutkarstvo moramo nastaviti njegovati jer je važno za razvoj djece, jer djeca puno bolje reagiraju na lutke nego na žive glumce, što je pokazala psihologija. Nemam ništa protiv lutkarskih predstava za odrasle i mlade, voljela bih da ih ima i više, ali te predstave treba izvoditi odraslima i mladima. Često se takve predstave izvode za djecu manjeg uzrasta jer ih treba prodati.
Možete li povući paralelu između hrvatskog i inozemnog lutkarstva danas?
U ovom trenutku mislim da je bolje stanje s lutkarstvom u inozemstvu, mada po mom skromnom sudu mislim da lutkarstvo nije više na razini. Kad spominjemo svijet, uočljiv je trud za izmišljanjem nečeg novog (u smislu lutaka, tehnologije). Kod nas toga ima premalo ili nikako. Često se žalimo kako nema dovoljno lutkarskih redatelja. Nikada ih nije bilo. Uvijek je bilo redatelja koji su htjeli naučiti nešto više i uhvatiti se ukoštac s lutkama jer im je to bio izazov. Na koncu dovodili smo redatelje iz susjednih zemalja i bili puno češće na lutkarskim festivalima, te na njima sklapali nova poznanstva i poslove. I kad sad razmišljam o pitanju koje je bilo najplodnije vrijeme za lutkarstvo moram reći – ono prije 35 godina. Možda je bilo zastarjelo, ali ga je bilo u ogromnim količinama.
