Categories
Intervjui

SANJA VIDAN: „Lutka je moj produžetak“

Draga gospođo Vidan, u najavi sam namjerno rekao „upoznajući“ jer, iako ih viđamo na sceni, lutkari su vrlo rijetko u medijima, stručnim ili nestručnim. Vi osobno osvojili ste sve što se može osvojiti, od gledatelja do nagrada, a na internetu nisam pronašao niti jedan intervju s vama, što je doista tužno, barem iz kuta nas ljubitelja lutkarstva. Zato krenimo od početka… je li lutkarstvo bilo vaš izbor ili splet slučajeva?  

Moram priznati da moje bavljenje lutkarstvom nije bio izbor nego slučajnost. Kao mlada djevojka imala sam priliku gledati Marinkove pupumanije tadašnjeg Kazališta lutaka Pionir, sadašnjeg Gradskog kazališta lutaka Split, i bila sam oduševljena. Dugo nisam razmišljala o lutkama dok nisu objavili natječaj i ja sam se, naravno, javila. To mi je bila jedna od boljih  odluka u životu. Smatram da nisam radila posao nego se dobro zabavljala. Jednom mi je prijateljica rekla, koja je tada radila jednu mračnu dramu, “Blago ti se. Tebi je uvijek veselo i tvoje predstave sretno završe”. Istina je. Blago mi se.

Tko vas je dočekao u Pioniru?

Kad sam došla u kazalište, a to je bilo 1983 god., bilo je poprilično starijih kolega. Najviše sam naučila od Ivice Tolića, Dragice Saratlije, Mirka Čovića, Davora Vesanovića, Dunje Adam i Zoje Mihelac. Mnogi od njih su nažalost umrli, ali ih se uvijek rado sjetim. Jako puno sam od njih svih naučila pa i to koliko je lijepo raditi lutkarstvo. Bili su zaljubljenici u lutke i majstori zanata.

Kako je bilo raditi s Ivicom Tolićem, jednom od najvažnijih osoba splitskog i hrvatskog lutkarstva?

Ivica Tolić je bio perfekcionist. Šta je dotaknuo, oživilo je i nije pristajao na jednostavna rješenja. Nemali broj noći je proveo u radu da bi predstava mogla izaći i uvijek kad bi došli ujutro, svi bi uzdahnuli vidjevši scenu.

Na vašim počecima nije bilo formalnih mjesta za učenje o lutkarstvu. Što je u vašem slučaju odigralo ulogu „školovanja“? Rad na predstavama ili?

Istina, tada nije bilo akademije za lutkarstvo u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Ja sam prije lutaka bila u Glumačkom studiju Marina Carića pri splitskom HNK i tamo dvije godine radila s glumcima i režiserima. Kad sam došla u lutke, učila sam od starijih. Za početak smo mi mladi dobivali jednostavne lutke kao što su ptičice dok ne bi dokazali da smo zaslužili veliku ulogu i svi smo se još više trudili. Moje školovanje bio je rad na predstavama pomno gledanje što stariji glumci rade.

U svom radnom i umjetničkom vijeku prošli ste kroz brojne faze u splitskom kazalištu. Kad ste se osjećali najugodnije?

Pa najugodnije mi je bilo u mojim tridesetim godinama kad sam bila u naponu snage a opet s nekim znanjem. Još uvijek smo imali dosta lutkarskih predstava u kojima se najviše nalazim.

Sanja Vidan, foto: Privatni album
Sanja Vidan, foto: Privatni album

S kojim redateljima vam je bilo najizazovnije i(li) najljepše raditi?

Radila sam s bezbroj redatelja i svaki je imao svoje kvalitete i mane. Trajalo bi previše da svih nabrajam ali spomenuti ću samo prof. Juvančića koji nas je nedavno napustio. Impresioniralo me kako je taj čovjek u kratko vrijeme naučio puno o lutki i koliku je želju za učenjem imao i u poznim godinama.

Splitsko kazalište je najdulje u svom repertoaru zadržalo kraljicu lutaka, danas tako rijetku gošću lutkarskih scena – marionetu. Kako je bilo družiti se s njom?

Tako je. Splitsko kazalište je najduže zadržalo marionetu, no, nažalost nisam radila s marionetom na duge konce, ali jesam s kratkim koncima. Kažu da je marioneta kraljica i da može neke pokrete koje druge lutke ne mogu. Tajna je u dodavanju konaca na neka mjesta koja glumac želi istaknuti. Kod nje mi ne nedostaje bol u leđima. Naime prije su glumci lutkari imali beneficirani radni staž zbog uvjeta.

Kad smo kod pokreta koje drugi ne mogu, kolege o vama pričaju, kao što sam napisao u uvodu, da sve što primite u ruke oživi. Je li to neki spontan odnos koji je nastao „tek tako“ ili iza tog oživljavanja stoji veliki i kontinuirani rad?

Naravno da stoji rad, ali mislim da smo prije svega lutka i ja dobri prijatelji i volimo se.

Kako vi gledate na tu svoju prijateljicu u vašoj ruci ili na njoj? Kao sastavni dio sebe, vaš produžetak, partnericu…? 

Lutka je sigurno ja ili moj produžetak i kroz nju uvijek igram, a nikako nije rekvizit. Ona je u tom trenutku glumac.

Možete li istaknuti nekoliko predstava u kojima ste po vlastitom mišljenju dotakli osobne vrhunce? Likove s kojima ste se posebno spojili i koji su postali dio vas?

Pa, evo, spomenuti ću Pipa kojeg svi uvijek spominju. Mislim da je on na neki način ja. Infantilan, prkosan i naivan.

Pipo i Pipa, Foto: GKL Split
Pipo i Pipa, Foto: GKL Split

Da dobijete priliku za slavljeničku predstavu, tko bi bio vaš tim iz snova i što biste voljeli postaviti na scenu?

Naravno da bi to bili moje drage kolege iz splitskih lutaka – najbolji lutkari na svitu. Velika želja mi je Djevojčica sa šibicama, mada je neizrecivo tužna.

U svojoj velikoj karijeri niste bili samo glumica-animatorica, već ste povremeno i režirali, sudjelovali ste u žiriranju dramskih tekstova za djecu i mlade… koliko može pojedinac napraviti u razvoju jedne umjetnosti? Ima li ikakvu moć ili je tu stvar nekih općih smjernica protiv kojih se ne može puno?

Mislim da pojedinac ne može puno. Potrebno je puno više duša. Kad je nešto „moda“ onda je na svim poljima isto.

Vaša kći polako završava studij glume i lutkarstva u Osijeku. Što ostavlja vaša generacija toj novoj generaciji? Mislite li da će lutkarstvo ići dalje prema totalnom izrazu ili će se vratiti lutki?

Mislim da smo im do sada dosta ostavili, a njihovo je hoće li nastaviti.

Kako vam se čini stanje u splitskom i hrvatskom lutkarstvu danas?

Moram priznati da sam nezadovoljna i nesretna jer sve manje njegujemo lutkarstvo. Nemam ništa protiv glumačkih predstava, ali bi ih trebalo biti manje, odnosno onoliko koliko sad ima lutkarskih predstava. Na koncu lutkarske su predstave uglavnom igrokazi, bajke, basne. Zašto je to važno? Zato jer svi znamo da lutke ne trpe previše priče i najbolje su kad izvode radnju, a rečenice trebaju biti kratke. Dakle, suprotno od drame.

Glumačka predstava u GKL Split, foto: Promo
Glumačka predstava u GKL Split, foto: Promo

Koliko je važno vratiti lutkarstvo djeci i djecu lutkarstvu?

Mislim da lutkarstvo moramo nastaviti njegovati jer je važno za razvoj djece, jer djeca puno bolje reagiraju na lutke nego na žive glumce, što je pokazala psihologija. Nemam ništa protiv lutkarskih predstava za odrasle i mlade, voljela bih da ih ima i više, ali te predstave treba izvoditi odraslima i mladima. Često se takve predstave izvode za djecu manjeg uzrasta jer ih treba prodati.

Možete li povući paralelu između hrvatskog i inozemnog lutkarstva danas?

U ovom trenutku mislim da je bolje stanje s lutkarstvom u inozemstvu, mada po mom skromnom sudu mislim da lutkarstvo nije više na razini. Kad spominjemo svijet, uočljiv je trud za izmišljanjem nečeg novog (u smislu lutaka, tehnologije). Kod nas toga ima premalo ili nikako. Često se žalimo kako nema dovoljno lutkarskih redatelja. Nikada ih nije bilo. Uvijek je bilo redatelja koji su htjeli naučiti nešto više i uhvatiti se ukoštac s lutkama jer im je to bio izazov. Na koncu dovodili smo redatelje iz susjednih zemalja i bili puno češće na lutkarskim festivalima, te na njima sklapali nova poznanstva i poslove. I kad sad razmišljam o pitanju koje je bilo najplodnije vrijeme za lutkarstvo moram reći – ono prije 35 godina. Možda je bilo zastarjelo, ali ga je bilo u  ogromnim količinama.

Categories
Intervjui Vesti

MORANA DOLENC: „Ako zapadnemo u ravnodušje i prestanemo se boriti za svoju umjetnost, gotovi smo“

Draga Morano, u lutkarstvu si od malih nogu i upoznala si ga kroz različite aspekte, ali i u različitim lutkarskim sredinama (hrvatskoj i francuskoj). Kako gledaš na dosadašnje hrvatsko lutkarstvo u odnosu na francusko i europsko? Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Svi koji me poznaju, znaju koliko zazirem od etiketa, ladica i uspoređivanja, jer evo još od malih nogu nisam bila taj sportski, natjecateljski tip i draže mi je bilo otkrivati što i kako drugi rade, nego se natjecati s njima. S godinama sam postala borbeni tip, ali iz nekih drugih razloga, koji je osjetljiv na jednu stvar, a to je nepravda. Zahvaljujući toj odbojnoj gospođi razvila sam ekstremnu tehniku borbe „glavom kroz zid“. Tko preživi, pričat će! Borbu na stranu, francusko i europsko lutkarstvo je šaroliko baš kao i hrvatsko. Možemo reći da su  Francuzi šarolikiji od nas, ali većim djelom je to zbog njihove brojnosti i opcija koje se nude lutkarima, ali i jedne opće mobilnosti stanovnika, koja potiče i podržava česte promjene radnih mjesta, odlaske na seminare, radionice, brojne festivale i lutkarske susrete. Ako uporno i ustrajno razvijamo neku ideju do koje nam je stalo, neki predmet koji istražujemo te pritom imamo vlastiti cilj, mislim da smo onda uvijek u toku i da možemo kaskati samo za vlastitim očekivanjima, a ako mene pitate ta su i najbitnija. Uz zdravu dozu samokritičnosti, strast i pozitivan stav sve vizije su ostvarive. Tako nastojimo raditi u LOFT-u.

Idemo se onda, bez imalo natjecateljskog duha, kvalitativno osvrnuti na našu prošlost. Koji su po tvom mišljenju najsvjetliji trenuci hrvatskog lutkarskog kazališta?

Kroz povijest ih doista imam puno, ali ja bih se koncentrirala na one trenutke koji su mene prosvijetlili. Oduvijek vidim lutkarstvo kao sinesteziju raznih umjetnosti, pa odmah zaključujem da je dvoje umjetnika jako obilježilo moje djetinjstvo. To su Kruna Tarle i Rene Medvešek.

Uz Krunu i njezinu viziju lutakrstva sam odrastala tako da su Pješčani sati (1998.) bili za mene otvaranje novog svijeta. Ta je predstava definitivno promijenila moj život u estetskom i lutkarskom viđenju svijeta. Rad s Krunom sve do odlaska na studij u Francusku, pa i nastavak profesionalne suradnje nakon povratka iz Francuske, za  mene je jedna cjeloživotna škola koja ima beskonačan broj razreda. Kruna me upoznala s radom kazališne družine Bread & Puppet, Joana Baixasa, organizirala radionice sa Sunnyjem Sunninsky i predivnim, inspirativnim Leszekom Mądzikom.

Reneov sam rad, još kao dijete, nesvjesno upoznala kroz predstave Mrvek i crvek (1995.), Hamper (1996.) i Č.P.G.A. (1998.) i potpuno se zaljubila u njegove slike protkane divnim pričama i scenografskim elementima, kostimima i rekvizitom koji u njegovim predstavama postaju nešto više od toga. Oni vode svoj život i postaju partneri na sceni. Zatim su došli Nadpostolar Martin (1998.) GKL Rijeka, koji me, sjećam se, potpuno izuo iz cipela na PIF-u u Zagrebu i predstava ZKM-a „Brat Magarac“ (2001.). Mislim da se tada jedna stepenica u dvorani Istra izlizala od mojeg sjedenja jer nije bilo izvedbe na kojoj nisam bila.

Nakon povratka iz Francuske radila sam u tadašnjem Međunarodnom centru za usluge u kulturi na PIF-u i imala sam prilike pogledati dosta predstava. Putovanje u Zadar na premijeru

predstave Michelangelo Buonarroti (2010.) bila je jedna velika avantura i prekrasno iznenađenje koje mi je tada potvrdilo da se sve može. Dražen Ferenčina i suradnici napravili su tada pravi spektakl, a scenografija, maske i lutke Mojmira Mihatova su likovnost predstave izdigli uz pomoć sjajnog odabira izvedbenog prostora u crkvi sv. Donata. Ta predstava je za mene bila pokazatelj kako se umjetnosti mogu spajati ako se ima viziju i kako se rađa nada za lutkarstvo za odrasle u Hrvatskoj.

Potom je 2011. došao Veli Jože GKL Rijeka. Ta je predstava u meni izazvala neku emociju koju do tada nisam poznavala i potpuno me osvojila. Nepretencioznost, jednostavnost, točnost i sjajna animacijska preciznost, zajedno sa estetskom usklađenošću i božanstvenom, nezaboravnom glazbom za mene je oživila Nazorove riječi i ja sam bila tamo s njima i veslala i veslala. I opet Rene…

A onda je na scenu došla i moja prijateljica Tamara Kučinović koja je, eto, počela pisati novu stranicu hrvatskog lutkarstva. Duga, završni rad studenata diplomskog studija glume i lutkarstva UAOS, u Tamarinoj režiji, pod mentorstvom docentice Maje Lučić, bila mi je i ostala jedna od najdražih studentskih predstava ikad. Tu su i njezine nezaobilazne Zamrznute pjesme GKL Rijeka. I još puno divnih predstava i radova sa studentima što je izuzetno važno za budućnost.

Hvala ti na ovom divnom putovanju kroz ne tako davnu nam prošlost. Kako bi definirala našu sadašnjost?

Teško je pričati o nekoj konkretnoj fazi u kojoj se nalazimo. Možemo pričati o gradskim kazalištima i nezavisnoj sceni, ako je uopće opstala nakon svega. Mislim da ćemo o fazama moći pričati s odmakom. Ali ajmo malo postaviti pitanje zašto lutkarstvo ne postoji kao zasebna grana umjetnosti, npr. u prijavama za javne potrebe u kulturu RH ili naših gradova? Zašto još uvijek nije ravnopravno dramskoj, plesnoj, glazbenoj umjetnosti? Zašto imamo Nagradu hrvatskog glumišta za lutkarsku ILI predstavu za djecu kad su to dvije potpuno različite stvari. E, to, to mene muči više nego faze iskreno. Ne zbog nagrada i zbog „kućica za ispunjavanje“, nego zbog vidljivosti.

Ako zapadnemo u neko ravnodušje i prestanemo se boriti za svoju umjetnost, onda smo gotovi. Nitko se neće boriti za nas. Imamo li mi s nezavisne lutkarske scene još snage za tu borbu ili čekamo da to netko preuzme od nas? Trenutno nemam odgovor na to pitanje jer mi se od multitaskinga malo zavrtjelo. Čim ispunim i predam sve one papire, izvještaje i formulare mislim da ću ipak nastaviti borbu.

Na kojem ćeš se polju najviše boriti, odnosno, što najviše nedostaje ovom našem skrivenom izvedbenom biseru?

Nedostaje mu financijske potpore, prostora za rad i izvedbe, potpore i promocije općenito kao i medijskog prostora.

Što bi istaknula jakim stranama našeg lutkarstva?

Jake strane su pojedinci, čuj mene luđaci, koji ne odustaju jer su zaljubljeni u to što rade.

Možeš li istaknuti neke luđake, pardon, umjetnike, domaće ili strane, s čijim si se radom susrela, a koji su te se posebno dojmili i koji ti se čine kao dobar putokaz u sutra?

Za vrijeme trogodišnjeg školovanja u Ecole Supérieure Nationale des Arts de la Marionnette u   Charleville-Mézièresu uistinu sam imala prilike upoznati velike lutkare i umjetnike koji su mi promijenili život. Luc Amoros i njegovo aktivističko kazalište sjena koje izlazi na ulice s ogromnim instalacijama, Patrick Bonté i Nicole Mossoux predivni belgijski umjetnici koji spajaju ples i lutkarstvo, Christian Carrignon jedan od osnivača francuskog kazališta predmeta, Mimo Cuttichio veliki majstor tradicije i sicilijanki, Jean-Pierre Larroche izuzetan umjetnik koji fascinantno spaja tehnologiju, performans i likovnu umjetnost, Francois Lazaro pokretač jedne struje francuskog lutkarstva za odrasle koji surađuje sa suvremenim autorima koji pišu za lutkarsko kazalište, Alain Lecuq majstor kazališta papira, Bruno Leone majstor Pulcinelle, Michael Meschcke veliki vizionar koji me uveo u svijet marioneta, Fabrizio Montecchi kojeg svi dobro znamo po predstavama kazališta sjena itd. Susret s Rezom Gabriadzeom i Williamom Kentridgeom bili su možda kruna našeg tadašnjeg života.

Mi smo kao studenti bili uistinu privilegirani jer smo mogli upijati različite energije nesebičnih umjetnika, razgovarati s njima, razmjenjivati vizije i ideje, komentirati, učiti od njih. Imali smo vremena i povjerenja u proces koji smo prolazili jer je podrška bili ogromna.

Na krilima ovih velikih imena odnesi nas u neku svoju idealnu budućnost hrvatskog lutkarstva. Gdje ga ti vidiš?

Hm… vidim ga kako stoji s koferima punim love na pijedestalu s čašom šampanjca u ruci, onog finog dječjeg i onog finog francuskog. Zašto pitaš?

Da na trenutak zaboravimo na sadašnjost bez kofera. Trenutak je u tren je prošao. Vratimo se u stvarnost ispunjenu luđacima luđački zaljubljenim u lutku. Što misliš s kojim će se problemima susresti ta naša lutkastva umjetnost i koje će biti njene glavne prednosti?

Prednosti će sigurno biti mladi lutkari, nova energija koji će beskompromisno i bez straha isprobavati svoje ideje i igrati se. Igrati! Bar se nadam da će to tako biti… Prednost je sigurno i suradnja umjetnika raznih grana koji se zanimaju za lutkarstvo.

A problemi, hm, pa oni će uvijek biti isti ako se ne pomaknemo kao lutkari, kao ljudi, kao društvo i ako se prepustimo letargiji i fatalnoj ravnodušnosti.