Author: soronikola

Lutkarska predstava za mlade Debela rediteljke Emilije Mrdaković u produkciji Pozorišta
mladih, Novi Sad nastala je po istoimenom romanu spisateljice Silvije Šesto Stipaničić, a
dramatizaciju potpisuje Dimitrije Kokanov. Hrvatska spisateljica je za ovaj tinejdžerski roman
2001. godine dobila nagradu Ivan Brlić Mažuranić koja se dodeljuje za najbolji književni tekst
za decu, a danas je u Hrvatskoj Debela na listi izborne lektire za osmi razred.

Roman kao i predstava u fokus stavljaju gojaznu srednjoškolku Ladu i njen poremećaj u ishrani
koji prate kompleksi vezani za fizički izgled. Osim predstave po romanu Jasminke Petrovič 35
kalorija bez šećera u režiji Nenada Radovića, na omladinskoj sceni se domaći autori nisu bavili
poremećajima ishrane. Prema nezvanični podacima u Srbiji je 8% dece gojazno, a svako peto
dete ima višak kilograma. Takođe nezvanično, više od 10.000 devojaka u Srbiji boluje od
anoreksije. Gledajući brojke na svetskom nivou oko 10% slučajeva anoreksije ima smrtan ishod
zbog iscrpljenosti organizma ili suicida. Očigledna je ogromna potreba da se sa mladima
razgovara o poremećajima ishrane i iskrivljenoj samopercepciji. Zbog toga i nastaje predstava
Debela.

Glavna junakinja Lada, okružena mršavim članovima porodice i zgodnim drugaricama,
nezadovoljna viškom kilograma, odlučuje da smrša misleći da je to jedina prepreka na putu do
sreće. U njenoj glavi, kile su krive što nije popularna i što nema momka. Međutim, kada kile
počnu da nestaju, ona uviđa da život ipak magično ne postaje bolji i da samopouzdanje ne može
da temelji samo na broju sa vage. Do kraja predstave, nizom komičnih situacija i peripetija kao
što su upoznavanje momka preko interneta, prvi poljubac i otkrivanje da se najboljoj drugarici
sviđa njen brat, Lada postepeno shvata da je često sebična drugarica i loša sestra jer je isključivo
zagledana u sebe. Polako se menja i prihvata sebe onakvu kakva jeste.

Istina da Lada do kraja zavoli sebe i biva zadovolja u svojoj koži, međutim, samopotvrda dolazi
nakon potvrde od strane momka koji joj se sviđa i sa kojim započinje vezu. Iako je ljubavna veza
klasičan happy end koji priliči tinejdžerskim komadima, nameće se zaključak da je Ladi za
samopouzdanje bilo neophodno da momak kaže da je dovoljna i lepa, umesto da je zadovoljstvo
poteklo iz nje same. Možda bi bilo dobro nedvosmisleno jasno pokazati da je Lada pre ulaska u
vezu sigurna u sebe, a da momak dolazi nakon toga. Ovo je bitno kako poruka mladima u publici
ne bi bila da, ukoliko nisu zadovoljni sobom, nađu partnera/ku i da će tako rešiti sve svoje
komplekse. Zdravi partnerski odnosi nesumnjivo pomažu u podizanju samopouzdanja, ali je
važno ne učiti tinejdžere da je to jedini izvor samozadovoljstva ili da bez partnera ne mogu biti
srećni.

Odabir komedije kao žanra za predstavu ovakve teme veoma je dobar jer se postiže edukativna
namera predstave. Kako gledamo Ladu koja većinu vremena duhovito i namerno prenaglašeno
lamentira nad svojom sudbinom zbog viška kila, u publici se začuje smeh što posledično dovodi
mlade gledaoce da zaključe da je smešno, a u krajnjem i nepotrebno besumučno analizirati svaki
centimetar svoje kože i stalno biti nezadovoljan njime. Predstava na ispravan način stvara
atmosferu u kojoj bez osuđivanja možemo sami sebi da se smejemo što do kraja ima i
terapeutsko dejstvo.

U kontekstu pozorišta u Srbiji predstava za mlade (15+) režirana upotrebom lutki, zbog retkosti
takvog stila i estitike, može se okarakterisati hrabrim izborom i konačno svežim izrazom. Lutke
imaju nekoliko funkcija (idejno rešenje lutaka i scenografije: Edna Mačković). S obzoriom da je
cela priča ispričana iz Ladine perspektive, upotreba lutki koje označavaju njene prijateljica može
se tumačiti kao protagonistkinjino viđenje drugih devojaka kao savrešenih i prelepih lutaka, dok
je ona u odnosu na njih predimenzionirana. Lutke služe da se vrlo jednostavno prikažu masovne
scene žurke, da Lada stvori otklon od sebe same kada pokušava da svoju situaciju sagleda
„objektivno“. Lutke su tu da prikažu puko, pasivno i fizičko prisustvo roditelja u njenom životu.
One su takođe korišćene da se ilustruju situaciju fizičke i emotivne bliskosti junaka koje bi
izgledale banalne ili neuverljive ukoliko bi ih glumci odigrali. Primer za takvu scenu je prvi
Ladin poljubac kada se ona oseća kao da hoda po Mesecu. Da je glumica, umesto lutke,
doslovno koračala na sceni kao da se kreće u atmosferi Meseca, emotivni naboj i oduševljenje
koje u tom trenutku Lada oseća, ne bi bili dočarani toliko sugestivno.

Na sceni je sve vreme postavljena vaga i kako koji junak zakorači na scenu, tako se na ekranu
ispiše njegova kilaža i visina. Ovo je odlično scenografsko rešenje jer verno preslikava stanje u
glavi svake osobe sa problemom u ishrani. Svakom koga vidi, prvo se premeri IBM (indeks
telesne mase) pa se tek onda pristupi razgovoru.

Glumci, Miloš Macura koji tumači mlađe muške likove, Neda Danilović, u ulozi Ladine majke
i svake njene drugarice i Slobodan Ninković kao Ladin otac i lutka momka sa interneta, veoma
su uigrani naročito uzimajući u obzir da animiraju lutke, pevaju songove (kompozitorka Irena
Popović), imaju koreografije i neprestano menjaju likove koje igraju. Posebno bih izdvojila i
pohvalila protagonistkinju Ladu koju je oživela talentovana Isidora Vlček. Od početka do kraja
izvedbe, svaku emociju, misao, repliku koju ima Ledin karakter, glumica iznosi sa tolikom
lakoćom i prirodnošću. Kada objašnjava da joj je hobi skupljanja salveta, što je teško prihvatiti
kao razonodu savremene tinejdžerke i što je propust dramatizacije jer su neke stvari ostale u
vremenu nastanka romana (početak dvehiljaditih), a radnja se dešava danas, čak i takvim
detaljima, glavna glumica ne gubi poverenje publike. U nekoliko trenutaka, starijoj publici, Lada
se učini kao drugarica iz srednje škole sa kojom smo sedeli u klupi, ali smo se kasnije iz
nepoznatih razloga rastali.

Upravo zato što su glumci sjajni, a priča važna i dobro režirana i zato što Ladu doživimo kao
našu poznanicu ili deo nas samih, mladi mogu da razumeju da opsednutost i konstanta
samoanaliza iscrpljuje, na kraju krajeva da je dosadna, i da tako pored nas prolazi mnoštvo
događaja i informacija koji su mnogo interesantniji. Pa čak i to skupljanje salveta je maštovitije
od neprestanog gledanja sebe u ogledalu. Autori ne omalovažavaju problem kroz koji prolazi
svaka osoba koja ima problem sa ishranom, ni u jednoj sceni se niko ne ruga Ladi ili ismeva
zbog problema koji ima, već predstava vrlo uspešno demistifikuju mehanizme poremećaja,
ukazuje na nelogičnosti u zaključivanju i pružaj mogući put samoprihvatanja. Sa druge strane,
predstava sagledava i širu perspektivu i pokuašava da pronađe krivca za ovaj problem u
roditeljima, društvu, društvenim mrežama…

U ime svih tinejdžerki i tinejdžera koji prvo gledaju obim nečijeg sturka i ruke pa tek onda
pogledaju u oči, koji u svako doba dana znaju nutritivnu vrednost fila iz napolitanke i podatak da
se više kalorija gubi dok se žvaće krastavac nego što se njegovim jedenjem unese, onih koji se
prejedaju i povraćaju, izgladnjuju i jedu krišom, u ime onih koji se identifikuju samo i isključivo
sa brojem na vagi i koji misle da vrede onoliko koliko im se rebara providi ispod kože – hvala
autorima i autorkama predstave Debela.

autor fotografija je Nemanja Leković 

Po nepisanom pravilu, scenska praizvedba dramskog teksta pokušava biti što vjernija originalu kako bi ga „predstavila“ kazališnoj sceni i publici. I dok pravila kuću grade, izbjegavanje i zaobilaženje istih je pokatkad ruše, no u sretnim situacijama pomiču zidove i granice, stvarajući (scensku) čaroliju. Odmah na početku recimo da se Dječje kazalište Branka Mihaljevića u praizvedbi teksta Kradljivica ključeva odlučilo držati pravila igre, zahvaljujući čemu je stvorilo mjestimice vrlo zgodnu i privlačnu predstavu, no u cjelini limitiranu vlastitim tekstom.

Naslovna junakinja, djevojčica Agata, „proslavi se“ kradući ključeve po čudesnom Clustrumu u potrazi za vlastitom bravom i vratima, odnosno domom. Među tisuću vrata, Agata se posebice namjeri na ona neosvojiva koja već nebrojeno godina pažljivo čuva Mama Mirakul, uhvaćene provalnike kažnjavajući izbacivanjem iz Clustruma u (ne)postojeći vanjski svijet…

Autorica Marta Mekovec de Carvalho dramu Kradljivica ključeva, za koju je 2016. osvojila drugu nagradu na natječaju Mali Marulić (cjeloviti tekst pročitajte ovdje), izvorno je napisala za radio, uronivši je u svijet fantasyja i apstrakcije stvoren u ranijim romanima. Po uzoru na vlastiti okvir, drama je dobrim dijelom zadržala sadržajnu apstrakciju i nedefiniranost koja odgovara auditivnosti i radiofoniji kao „prostoru“ čiste apstrakcije. Nažalost, tekst se znatno lošije snašao u konkretnom prostoru scene koji zahtjeva (makar djelomičnu) konkretizaciju apstrakcije. I tu se dogodila po nama ključna greška predstave – kada su uvidjeli da je teško pripitomiti, odnosno u konkretizirati apstrakciju priče i Clustruma, redatelj Hrvoje Seršić i dramaturg Nenad Pavlović mogli  su se naglašenije prepustiti njihovoj apstrakciji i stvoriti lirsku predstavu u koju bi izlili fantastičan svijet neopterećen klasičnim zapletom i građenjem priče. Posebice jer sam zaplet u drami i nije ključan. Ključna je atmosfera nedefiniranog Clustruma i njegovih likova koja je u potpunoj opreci maglovitom i mračnom, nama ipak poznatijem vanjskom svijetu. Već taj odnos dvaju svjetova nudi se kao zanimljiva vizualna napetost i sukob. Dodamo li mu dualnost likova koju s jedne strane čine likovi iz Clustruma – Mama Mirakul, Lampi i Vrhovnik, a s druge likovi koji su se dokopali vanjskog svijeta – Agata, Jozef i Rina, dobili smo već dvije izvedbeno potentne opreke.

Seršić i Pavlović odlučili su ispričati originalnu priču, što je, za razliku od naših papirnatih mudrovanja, zdravorazumsko rješenje. No dogodio se zanimljiv paradoks – pročistivši i oslobodivši tekst od (pre)velike količine riječi, rečenica i dijaloga, Pavlović je samu priču, koja se niti unutar cjelovitog teksta ne otvara na prvo čitanje, dodatno udaljio od jasnoće, čime ju je pomalo približio našoj „lirskoj“ ideji. Tek uz ključnu razliku – predstava je ostala uglavnom naslonjena na tekst, ne prepustivši se scenskoj igri.

U pokušaju da gledateljima što više približi radnju, Seršić je predstavu oblikovao klasičnom linearnom strukturom, naglašenije se usmjerivši na mikroplan, odnosno ono u čemu je najbolji – građenje likova i animacijsku igru. Na taj je način s jedne strane iznevjerio apstraktnost teksta koji priziva i vremensko i prostorno igranje sadržajem, no to „prizemljivanje“, s druge strane, pomoglo je predstavi u komunikaciji s gledateljima (koji, bez obzira na naša brundanja i pametovanja, odlično reagiraju na predstavu).

Uz pomoć Rije Trdin, koja potpisuje likovno oblikovanje predstave, Seršić je likove pretočio u stolne lutke, dok je Mamu Mirakul oblikovao kao manekena, rijetko viđen tip lutke u našem profesionalnom lutkarstvu. Trdin je Clustrum i njegove likove zgodno omotala grotesknim ruhom, no nije uspjela napraviti dovoljnu distinkciju između donjeg i gornjeg svijeta te njihovih junaka. Također Agati bi više odgovaralo nježnije i mekše lice koje bi se bolje uskladilo s karakterom lika. Nesklad između izgleda i karaktera dodatno je podcrtala Kristina Fančović koja je Agatu obogatila dječjom zaigranošću i toplinom, vrlo zgodno je animacijski razigravši. Uvjerljivom i fino naglašenom animacijom Inga Šarić je Mamu Mirakul, uz skladnu asistenciju Srđana Kovačevića na tijelu i Ivane Vukićević na nogama, pretočila u umornu, no i dalje autoritativnu čuvaricu najvažnijih vrata. Vukićević se najviše i najefektnije poigrala svojim likom, malenim Lampijem, stvorivši nekoliko izuzetno duhovitih minijatura te lakoćom usmjeravajući pažnju gledatelja na njega. Đorđe Dukić bio je prepoznatljivo svoj kao Jozef, dok su Kovačević kao glas Tristana i pokreti šutljive Rine te Lidija Helajz kao troglavi Vrhovnik bili korektni.

Dinko Seršić oblikovao je zgodnu i dobro pogođenu glazbu i songove kojih je, po našem mišljenju, moglo biti i više. Oblikovatelj svjetla Igor Elek pulsirajućim je svjetlom zgodno (iako ne uvijek usklađeno sa zvukom) oblikovao Tristana koji se skriva iza vrata, dok se na drugim mjestima malo previše poigrao bojama. Zaključno, predstava Kradljivica ključeva pokazala se žrtvom vlastita teksta koji je obujmom, složenošću i apstraktnošću dobrim dijelom ugušio cjelinu.

Napomena: osvrt je izvorno objavljen 8. lipnja 2017. u Vijencu, br. 607

Ovogodišnji Susret lutkara i lutkarskih kazališta (SLUK) koji se od 1. do 4. lipnja održao u Zadru, ukazao je na nekoliko slabih te nešto više dobrih i pozitivnih trendova u hrvatskom lutkarstvu. I dok se loši aspekti mogu poništiti organizacijskim potezima i snažnim buđenjem uspavanih ljepotica, pozitivni bude nadu u svjetliju budućnost domaćega lutkarstva, u koju duboko vjerujemo. Prije no što uzletimo na krilima tog optimizma, okrenimo se utezima.

Za 26. SLUK prijavilo se svega trinaest predstava, što je iznimno malen broj, posebice jer je riječ o najvažnijem domaćem lutkarskom festivalu i još bijenalnoga karaktera. Zar zaista hrvatsko lutkarstvo, koje, zahvaljujući osječkom studiju glume i lutkarstva svake godine biva bogatije za nekoliko diplomiranih lutkara, nema mogućnosti za brojniju i jaču konkurenciju? Ima, no pravilo da se na SLUK mogu prijaviti samo kazališta i lutkari koji su članovi lutkarske udruge UNIMA ne dopušta svima da pokažu što znaju. Ukidanje tog pravila bilo bi pokazatelj demokratičnosti i sigurno bi podiglo konkurenciju.

Još jedno pravilo pokazalo se na ovom SLUK-u mrtvim slovom na papiru. Riječ je o tome da u konkurenciju ulaze samo predstave koje su premijeru imale do određenog datuma, konkretno 20. veljače. Više kazališta oglušilo se na pravilo koje su sama propisala, a ekstremni je primjer Zagrebačko kazalište lutaka, koje je za festival prijavilo “Snježnu kraljicu“, da bi u posljednji tren, kad je već sve bilo gotovo, a predstava na papiru i u terminu, njihov “Šegrt Hlapić” progutao “Snježnu kraljicu“, napravivši mali organizacijski kaos (predstava “S razlogom” preko noći je prebačena u za nju neprivlačniji prostor HNK-a). I uza sve to predstava ZKL-a bila je daleko najslabija karika (ona na kojoj u teoriji sve puca, ali ne i u našoj praksi) natjecateljskoga programa po izboru selektorice Ane Prolić.

Od klasike do hrabrih iskoraka

Kako smo nedavno pisali o predstavi, nećemo se ponavljati. Tek ćemo reći jedno: dok smo u kontekstu ZKL-ovih predstava u “Šegrtu Hlapiću” vidjeli neke pomake nabolje, proglasivši je ponajboljom predstavom tog kazališta posljednjih godina, u sudaru s predstavama izvan Zagreba ponovo se pokazalo koliko ZKL kaska za hrvatskim lutkarstvom. Stoga brzinski prijeđimo na sunčanu stranu ulice lutaka.

Ostalih sedam predstava u konkurenciji bile su dobre, vrlo dobre i odlične te su se kretale od odličnih primjera klasičnog lutkarstva do hrabrih koračanja novim animacijskim prostranstvima, od naslona na riječi do progovaranja izvedbom i vizualnošću. I sve to uz vrlo dobru do odličnu animaciju.

Najbolje od tradicije mogli smo vidjeti u čak trima predstavama pod režijom Ljudmile Fedorove: “Male priče o nestašnoj Sonji“, GK Zorin dom iz Karlovca, “Nije me strah“, Dječjeg kazališta Branko Mihaljević iz Osijeka i “Karlson s krova“, KL Zadar. Odmah recimo da je žiri u sastavu Jasminka Mesarić, Olga Vujović i Robert Raponja zadarskoj predstavi, između ostalih nagrada, dodijelio i nagrade za najbolju predstavu i režiju. Sve tri predstave odlikuju tople priče o prijateljstvu s kućnim ljubimcem te imaginarnim i stvarnim prijateljima, kao i o hrabroj borbi s vlastitim strahovima. Nadalje, sve tri imaju čvrstu strukturu, lagan dramaturški (ras)pad uglavnom pri kraju i pregršt razigranih lutkarskih i redateljskih rješenja i minijatura. “Karlson” je i vrlo duhovita predstava, a njezinih prvih 20 minuta prava lutkarska poslastica.

Problem s krajem ima i predstava “Ukradeno sunce“, GKL Split, redateljice Tamare Kučinović, koja je vrlo privlačnim drvom omotanim vizualnim slojem (Alena Pavlović) stvorila opipljivo tamnu i zagasitu atmosferu, obogativši je vrlo zgodnim minijaturama poput pecanja i kupanja. Nažalost, kraj je sveden na prepričavanje, što je utišalo lutkarski šarm cjeline. Bitno drukčiji problem ima “Pipi Duga Čarapa“, GKL Rijeka, u režiji Ivane Djilas. Njezin je uteg gomila teksta koja je gušila izvedbenost predstave.

Igra umjesto riječi

Kao svojevrsna izvedbena suprotnost Riječanima i ostalim spomenutim predstavama, našle su se dvije predstave koje su se udaljile od teksta i klasične lutkarske predstave – “S razlogom” KD Pinklec i LOFT-a u režiji Morane Dolenc te “Nevidljiva” Kazališta Virovitica i KL Zadar u režiji Nikole Zavišića. Obje su predstave potisnule riječ kao glavni komunikacijski kod, u prvi plan stavivši igru, glumačku ili vizualnu. U predstavi “S razlogom” riječ je u potpunosti istisnuta, a izvođači su gradili priču pokretom i animacijom predmeta i scenografije. Ovdje je i vizualni sloj minimaliziran (bjelina scenografije dodatno je isticala izvođače na sceni) te je priča do konzumenta tekla neopterećena viškovima koji bi mogli gušiti jednostavnu i toplu poruku da je svaki život vrijedan življenja.

Za razliku od čistoće, jasnoće i vizualnog minimalizma predstave “S razlogom“, Zavišić je u predstavi “Nevidljiva” stvorio izvedbeno obilje, progovorivši bogatom, dinamičnom i silno domišljatom vizualnošću, od privlačna spoja lasera i dima do pretakanja tijela u sjene, kao i poigravanjem zvukom i glazbom. U tom izvedbenom gustišu nije se odrekao ni riječi, iskoristivši ih ponajprije u funkciji stvaranja ritma predstave i animacije te atmosfere. Takvo bogatstvo stvorilo je zgodnu opreku naslovu, pretočivši svijet junakinje i njezinih nevidljivih prijatelja u bezgranični svijet u kojemu je obilje norma. Samim time, iako neki dijelovi na prvi pogled djeluju suvišno, njihovim odstranjivanjem osiromašili bismo taj svijet kreativnosti i (izvedbenog) bogatstva.

Animacijski uzlet

I dok smo u aspektu koncepta i ideje vidjeli široku paletu od kvalitetne klasike do nekih novih i privlačnih ideja i pristupa, u pogledu glume i animacije uočili smo gotovo u svim izvedbama pokoju odličnu ulogu. Dominik Karakašić, uz Sanju Zalović kao pomoćnu animatoricu, stvorio je duhovit lik Karlsona, jedan od najbolje oblikovanih likova suvremenoga hrvatskog lutkarstva. Njihova zajednička igra, Karakašićeva glave i tijela te Sanje Zalović rukama lutke, stvorila je duhovit dijalog i ples dijelova tijela.

Odličan dijalog između lutke i glumca stvorio je Giulio Settimo u “Malim pričama o nestašnoj Sonji“, naslovnu kujicu animirajući vrlo duhovito, šarmantno i toplo, u scenama s animatorom/gazdom stvorivši živu dvosmjernu komunikaciju koja je kulminirala u emocijom nabijenom kraju. Mario Jakšić, Petar Atanasoski i Bruno Kontrec odlično su oblikovali junaka predstave “S razlogom” i njegov životni put, dočaravši nam sve faze života obogaćene pratećim emocijama i humornim situacijama (svi spomenuti zasluženo su dobili nagrade za glumačku izvedbu).

Za razliku od već istaknutih loših aspekata “Pipi Duge Čarape“, cijeli ansambl bio je precizan i uvjerljiv u animaciji (Andrea Špindel osvojila je nagradu za naslovnu junakinju). Osječani su ponovo bili animacijski i izvedbeno na visokoj razini (nagrada Kristini Fančović), dok su se od prošlogodišnjega PIF-a, kad smo ih prvi put gledali, izvedbeno silno podigli Splićani.

Da samo ne hvalimo, dodajmo da je bilo i slabijih rola. Vjera Vidov u “Nevidljivoj” iskliznula je iz tračnica groteske u nekontroliranu pretjeranost, Maja Lučić Vuković u “Sonji” vlastiti je lik oblikovala nepotrebno hladnim i distanciranim, dok su se zekaelovci svega mjesec dana nakon premijere “Hlapića” poprilično raspali. Ipak, u globalu, osjeća se glumački i animacijski rast koji predvode bivši osječki studenti.

Zaključno, hrvatsko lutkarstvo je, sudeći po SLUK-u, na dobru putu, no ima još dosta prostora za istraživanje i napredak. I dok najpozitivnije aspekte vidimo u odličnoj animaciji i uspješnim pokušajima da se utiša riječ, slabije strane vidimo u dramaturgiji. Voljeli bismo da se do sljedećeg okupljanja SLUK demokratizira i dogovori sam sa sobom trebaju li mu pravila ili ne, da se ZKL protrese iz korijena te da selektora dočeka mnogo više prijavljenih predstava, posebice mladih lutkara te malih i nezavisnih družina.

Napomena: kritika je izvorno objavljena 20. srpnja 2017. u Vijencu, br. 610-612

Već u sedmoj rečenici svoga prvog romana za djecu “James i divovska breskva” slavni Roald Dahl ubio je mamu i tatu naslovnoga junačića. I to na poprilično začudan i groteskan način – pretvorivši ih u slasne zalogaje nosorogu odbjeglu iz londonskoga zoološkog vrta. Oduzevši mu na samu početku mamu i tatu, Dahl je svom junaku podario nešto u prostoru romana mnogo važnije – nuždu, ali i slobodu da se realizira, da pomiče vlastite granice i, na koncu konca, proputuje svijet u divovskoj breskvi.

U predstavi “James i divovska breskva“, nastaloj u koprodukciji Osječkog ljeta kulture i Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića iz Osijeka, redatelj Dragoslav Todorović nije roditelje glumaca predao u ruke nekoj osječkoj rogatoj zvijeri, ali im je dao (glumcima, ne roditeljima) prilično veliku slobodu da se razigraju i polete u izvođačke visine. Nažalost, za razliku od Jamesa koji je priliku odlično iskoristio, na kraju nevjerojatno čudnovata i čudesno nevjerojatna putovanja, uživajući u zasluženu trijumfu, osječki glumci odradili su nešto tanji posao.

Nakon što ostane bez majke i oca, junačića odgajaju zle tete koje postaju žrtvama divovske breskve, Jamesove suputnice i prijevoznog sredstva u pustolovinama koje slijede. U tim spoznajnim putovanjima, kako to već ide, mališan upoznaje vlastite snage i čudnovate prijatelje, preskačući sve prepreke do cilja. Tako bismo u nekoliko crtica mogli ispričati glavnu ideju romana. Tu osnovnu nit beskrajno je zaigrani Dahl širio i bogatio začudnim epizodama, likovima i elementima, stvorivši razigran i pomaknut svijet romana. Njega je za scenu prilagodila Marina Bjelić Đurić, putem ga dobrim dijelom osiromašivši i pretvorivši u nekoliko zaokruženih epizoda vrlo slabašno povezanih u cjelinu. Slabost dramatizacije kulminirala je u vrlo tankom kraju, koji s nagradnim klizanjem kao tek tada uvedenom Jamesovom „ljubavi“ nije uspio emocionalno zaokružiti priču, što je bilo nužno.

Svojevrsni paradoks nepovezane cjeline leži u činjenici da je redatelj Dragoslav Todorović predstavu zamislio kao teatar u teatru s pripovjednim slojem kao zahvalnim okvirom koji otvara prostor (lutkarskoj) igri. Nažalost, redatelj je pripovjedni sloj uvukao i u samu igru, dobar dio akcije ispričavši (s posebno neuvjerljivim i scenski neprivlačnim „reporterskim javljanjima“), čime je bez čvršćega dramaturškog opravdanja poništio odnos vanjskog i unutarnjeg okvira. Rezultat toga bio je raspad početne ideje te sadržajni kaos iz kojeg su nasumce iskakale razne avanture, poput početka putovanja u kojemu se James neobjašnjivo nađe u breskvi. Šteta, jer struktura epskog teatra, ako je čvrsto i dosljedno oblikovan, pruža beskrajne mogućnosti igre koje odlično pristaju Jamesovu i Dahlovu začudnom i grotesknom svijetu.

Umjesto redateljske igre, Todorović je, kao što smo rekli, palicu igranja prepustio glumcima, koji pak nisu uspjeli izvući maksimum iz pružene prilike. Jedan je od razloga mekoća strukture koja ih je primorala da prime uzde u svoje ruke, čime su si rezali kreativna krila. A kad bi i pustili uzde, zgodno se zaigravši, umjesto da predstava poleti na krilima njihove energije, dogodio bi se izvedbeni i scenski kaos.

Edi Ćelić, kojega iz predstave u predstavu omatamo epitetima ponajboljega hrvatskog animatora i glumca za djecu, ovaj nas put nije oduševio. Štoviše, s dječakom Jamesom ušao je u maniru, dobrim dijelom ponovivši likove dječaka Ivana u “Devetoj ovčici” i malenog Tima iz “Nije me strah“. I glasom i pokretima naslonivši se na njih, propustio je stvoriti autentičan lik. No zato je bio odličan u svim drugim ulogama, od pripovjedačke, gdje je unosio ludičnost i silnu energiju, do vrlo zgodnih i duhovitih minijatura poput lika kapetana. Ovom se predstavom na scenu nakon nekoliko godina stanke (zbog ravnateljskih obveza) vratio Ivica Lučić (u alternaciji sa Srđanom Kovačevićem). Iako je unio mnogo energije u igru, posebice u pripovjedne zadatke, te je na trenutke bio vrlo duhovit, povremeno je bio neprecizan te nije uspio stvoriti kontinuitet u igri tijekom cijele predstave.

Gošća Maja Lučić Vuković (alternacija Kristina Fančović) tehnički je bila vrlo dobra, no karakterno nije uspjela oblikovati dopadljive likove prve tetke i gliste. Umjesto zaigrane groteske, što su joj nudile i lutke i karakteri, u obama je likovima naglasak stavila na pomalo distanciranu strogoću, izgovarajući tekst stisnuta grla. Za razliku od nje, Aleksandra Colnarić oblikovala je duhovite likove druge tetke i svilene bube, razigravši ih i pokretom i glasom, a posebno duhovito bilo je tepanje i gutanje slogova kod bube.

Uz glumce na sceni je bio i Ervin Lustig, koji je uživo izvodio glazbu. Za razliku od predstava studenata osječke umjetničke akademije, koje Lustig snažno podiže dinamičnim izvođenjem vlastite glazbe, ovdje je bio pomalo sputan diskretnom glazbom Vladimira Pejkovića, svedenom na promjene i pokoje ocrtavanje atmosfere. Irina Somborac stolne je lutke oblikovala u opreci realističnoga Jamesa s jedne strane i vizualno zaigranih začudnih lutaka koje ga okružuju, lutkarsku igru smjestivši na nevelik stol i ostavivši glumcima dovoljno prostora za glumačku igru. Igor Elek uglavnom je uspješno prilagodio rasvjetu vanjskom prostoru dvorišta Rektorata osječkog sveučilišta, gdje se predstava igrala.

Zaključno, predstava “James i divovska breskva” nije iskoristila potencijale romana, redateljske ideje ni glumačke izvedbe, ne ispunivši naša visoka očekivanja.

Jedan od najvećih izazova u kazališnom svijetu predstavljaju već neko vrijeme silno popularne predstave za bebe. U njihovom svijetu, carstvu malenih pelenaša, ne vladaju pravila koja vladaju u kazalištima za djecu, mlade i one ostale. Njihovo poimanje svijeta i kazališta nije sazdano od cjeline, tijeka i logične strukture, već od slika, kadrova, epizoda, boja i oblika. Njihova pažnja je kratka, strpljenje tek nešto duže, a koncept jednosmjerne komunikacije, posuđen iz klasičnih predstava, nepostojeći. Kad se sve zbroji, rad na predstavi za najmanje pun je trnja i izazova, utoliko je i zadovoljstvo dobro napravljenim poslom veće.

Redateljica i glumica Svetlana Patafta sa svojim Teatrom Puna kuća već neko vrijeme radi i izvodi predstave za malene te je u novu predstavu, “Priča o VELIKOM i malom“, nastalu po tekstu Kristine Gavran, ušla dobro poznajući publiku kojoj se obraća – kikiće od 18 mjeseci naviše. Usprkos tomu, oblikovala je predstavu prilagođenu ciljanoj publici više na formalnoj nego stvarnoj razini.

Osnovna je ideja predstave stvaranje odnosa između velikog i malog. Taj odnos gradi se kroz priču o njihovim razlikama i sličnostima te prijateljstvu kao mostu koji spaja naizgled nespojivo. Veliko-mali svijet Kristina Gavran smjestila je, logično, u prostor djeci bliskih životinja, poigravajući se odnosom veličina slona i leptirića te stvorivši dijelom zaokruženu priču. Promotrimo li priču odraslim očima, zamjerili bismo pokojem prenaglom rezu, preoštrim škarama ili nemotiviranim trenucima poput potrage za svjetlom u mračnom šatoru (čiji mrak nije prikazan kao negativac, već zabavni prostor igre sjenama pa svjetlo gubi ulogu super spasitelja). No mi ljuto odbacujemo te staračke naočale, svjesni da ciljanoj publici ovi problemi neće smetati. No zato će im zasmetati način na koji im se predstava, uglavnom tek formalno, interaktivno otvara.

Djeca, kao što smo spomenuli, ne razumiju koncept klasičnog kazališta, nisu navikla sjediti i gledati u miru, već komunicirati s mamom, tatom, plišanom igračkom, autićem… kazalištem. Postaviti tisuće pitanja, zahtijevati pokoji odgovor, opipati sve oko sebe, poigrati se i aktivno sudjelovati u procesu. Znajući to, Patafta je u predstavi otvorila prostor djeci, no čvrsto ga nadgledajući i kontrolirajući stvorila je “interakciju” u kojoj djeca nisu bila puštena izraziti vlastitu kreativnost u buđenju, već su, poput Hrabalovih vlakova, strogo kontrolirano vođena. Njihovi odgovori nisu utjecali na tijek, pitanja nisu dobivala odgovore, lopte dobačene do njih stizale su s uputama za korištenje – ne igrajte se njom, čuvajte je, dodajte mi je… Čak i u situacijama u kojima su djeca mogla iznijeti svoja opažanja i znanja,  pokazati jesu li upila nešto kroz predstavu, poput slaganja slona od kutija ili lopti po veličini, bila su (pre)strogo vođena.

Na taj način Patafta je tek ispunila formu interaktivnosti, no zaobišavši njen puni smisao – učenje te buđenje i poticanje kreativnosti u djeci, otvaranje izvedbe prema njima. Istina, to joj je omogućilo da čvrsto drži predstavu u svojim rukama i ispriča cijelu priču, no bilo bi bolje da je zajedno s djecom kao sustvarateljima (jasno, diskretno vođenim) stvorila njenu light verziju. Pa makar pokoji put iskliznuli iz priče. Djeca joj ne bi zamjerila, a svi bi dobili puno više od takve scenske igre.

Light verzija dobro bi došla i zbog činjenice da je priča u cjelini ionako bila preduga, s osjetnim padom u posljednjih pet, šest minuta. Jedan od razloga padu je količina teksta koji je Patafta izgovarala. Tim “auditivnim atacima” priječila je djeci pauzu, trenutak da predahnu i razmisle, možda se čak i izgube u predstavi, vukući ih za rukav dok traje. Znamo da je bujica riječi jedan od vjernih roditeljskih saveznika, no ima rok trajanja. Kad se glavice napune, pažnja sklizne. To se, nažalost, dogodilo i djeci u prvoj repriznoj izvedbi predstave.

Tonka Maleković scenu je efektno oblikovala od kartonskih kutija čijih je šest strana otvorilo mogućnost pretakanju priče u priču, junaka u junaka, prostora u prostor, dok Lazar Novkov glazbom nije uspio zavesti djecu, umjesto dopadljive refreničnosti skliznuvši u auditivnu monotoniju.

Zaključno, “Priča o VELIKOM i malom“ nije iskoristila pun potencijal ciljane publike, strogo kontroliranom interakcijom im pruživši ruku ne da ih pozove na zajedničku kazališnu igru, nego da ih zadrži na njihovim mjestima, kao strogo kontrolirane gledatelje.