Kralj Edip - Od Malih Nogu

Prateći promjene na lutkarskoj sceni, najvažniji je povjesničar i teoretičar europskog lutkarstva Henryk Jurkowski prije gotovo pola stoljeća zaključio da se fokus tog umjetničkog izraza pomaknuo sa same lutke na njen odnos s lutkarom. Time je i lutkinu stalnu scensku živost zamijenila napetost između živosti i neživosti. U tom trenutku lutkarstvo je odbacilo ruho tradicije pod kojim je stoljećima koračalo kroz društvene bure te je postalo suvremeni umjetnički izraz u stalnom pomicanju, a možemo reći i negiranju, granica.

Pola stoljeća nakon redefinicije Jurkowskog, lutkarstvo u Hrvatskoj još uvijek dobrim dijelom pripada sad već davno nadrasloj tradiciji te se imalo slojevitija igra lutke i njenog animatora promatra pod posebnom lupom. Ne znajući za hrvatske prilike, redatelj Luciano Delprato stigao je iz Argentine sa suvremenom režijom lutkarskog Kralja Edipa (kritiku Katarine Kolege pročitajte ovdje) u kojoj se na beskrajno mudar, pametan i duhovit način poigrao… svime. I to obrativši se onima koje je najteže dovesti u kazalište, a koji predstavljaju potencijalnu publiku sutrašnjice – tinejdžerima. Pa krenimo redom.

U predstavi koju možemo staviti uz bok najsvježijim lutkarskim izdancima ovih prostora, redatelj je, uz pomoć dramaturginje Nataše Antulov, slavnu Sofoklovu tragediju oblikovao s mišlju na antički kor, naslonivši se na višestoljetnu lutkarsku tradiciju – odvajanje glasa od pokreta. Na mjestu govornika izredali su se svi glumci, gotovo radiodramski oblikovavši verbalni sloj te ga obogativši humorom, vlastitim notama i diskretnim, no vrlo efektnim dijalogom sa scenskom igrom, odnosno s vlastitom drugom polovicom.

U toj drugoj, izvedbenoj polovici, Delprato je napravio velik zaokret iz tradicije u suvremenost, usmjerivši pažnju na slojevit odnos lutke i njenih animatora, koji je izuzetno duhovitim minijaturama nosio predstavu, demonstrirajući mladim gledateljima lutkarstvo kakvo žele gledati. Lutkarstvo u kojemu lutka u furioznom ritmu na duhovit način mijenja uloge i ontološki status – od rekvizita, preko živog lika u rukama animatora do njegovog ravnopravnog partnera i konačno vladara. Taj u hrvatskom lutkarstvu rijedak trijumf lutke nad vlastitim demijurgom odigrao se u vrhunskoj scenskoj napetici u kojoj se Edip fizički obračunava sa svima, od lutaka do animatora i njihovih međunožja, da bi na koncu savladao i scenskog oca, preuzevši stvari u svoje drvene ruke i zavladavši vlastitim demijurgom. I sve je to napravio na izuzetno duhovit način, oslobodivši lutku zadanosti i granica te ukazavši na njen neiscrpan smisao za humor.

“Kralj Edip”, foto: HNK Ivana pl. Zajca

Izvedbeno bogatstvo i slojevitost na vrlo uvjerljiv način oblikovali su glumci HNK Ivana pl. Zajca, kazališta koje je bilo dovoljno hrabro da na daske nacionalne kuće postavi lutkarsku predstavu za tinejdžere, na čemu im čestitam i nadam se da Edip neće ostati usamljen. Svoje auditivne, animacijske i glumačke vještine demonstrirali su HNK-ovci Edi Ćelić, Dean Krivačić i Mario Jovev, uz važno pojačanje riječkih GKL-ovaca Alexa Đakovića i Damira Orlića. Od početka do kraja predstave glumci su funkcionirali poput odlično naštimanog i uigranog stroja, što je izuzetno važno u (suvremenom) lutkarstvu gdje i najmanji pomak ili odmak od zadanosti ruši ritam igre i scenskog života. Unutar tog sklada svaki je glumac dodao vlastitu notu u pripovjedni dio, od naizgledne ozbiljnosti do prodora u karikaturu, kao i u animacijski sloj. Tako su Krivačić, Jovev, Đaković i Orlić izvedbeni sloj oblikovali u dijalogu, a povremeno i duhovitom sukobu s riječima, vrlo zabavno se nadigravajući s njim, dok je Ćelić čekao impuls riječi, naslanjajući scenski život lutke na auditivni u finom protoku scenske energije. Ta različitost odlično je funkcionirala te je pojačavala element koji mi se čini jednim od ključnih elemenata scenske igre za tinejdžere – stalna scenska iznenađenja.

Stolne lutke koje su izradili Stjepan Buković, Vladimir Tomić, Željko Kranjčević Winter, Rajna Gruden, Ana Blašković i Snježana Jurić bile su u skladu sa cjelinom – duhovito krute i nezgrapne, prilagođene osobinama likova i scenski žive. Rafael Rodriguez svjetlom je podcrtao dvojnost izvedbe, zasebno osvijetlivši auditivno, ali i izvedbeno vrlo zanimljive govornike, razdvojivši time dva dijela cjeline – glas od tijela, što je pridonijelo teatralizaciji ovog teatarskog bisera.

Zaključno, Riječani su u svom Kralju Edipu pronašli ključ osvajanja naizgled neosvojive publike – tinejdžera. Učinili su to suvremenim pristupom lutki i lutkarstvu, poigravši se na slojevit, pametan i duhovit način svim elementima ovog izvedbenog bisera.

Godinama se u kazališnim krugovima raspravlja o tome kako pridobiti mladu publiku u kazalište, zašto ne vole gledati predstave te na koji način se to može promijeniti. Odgovore na ta pitanja vrlo jednostavno može dati predstava Kralj Edip koja je nastala u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke i riječkog Gradskog kazališta lutaka. Na prvi pogled čini se da ona može samo prisiliti mlade u kazalište – riječ je o grčkom klasiku, pritom osmišljenom u mediju lutkarstva za koji vlada predrasuda da je samo za djecu. No, već u prvim minutama ove izuzetno duhovite, pametno osmišljene i glumačko-animatorski izvrsne predstave njihove ograde nestaju, a pozornost im je sve do kraja usmjerena na ono što gledaju. U to sam se uvjerila razgovarajući s desetak mladih osoba koje sam intervjuirala nakon jedne od redovnih izvedbi. Neki od njih već su je jednom ili dva puta pogledali, oni koji su bili prvi put priznali su mi da su došli sa skepsom i zadrškom, ali nakon predstave promijenili su mišljenje te će, uvjeravali su me, doći ponovno i pozvati prijatelje. Usmenom se predajom među tinejdžerima širi dobar glas o Kralju Edipu. Zabavan im je, zanimljiv, sjajno odigran.

Redatelj i autor adaptacije Luciano Delprato poznat nam je kao autor suvremene Antigone, drame #radninaslovantigona, koju je napisao zajedno s Jazminom Seqeurom. Renata Carola Gatica tu je predstavu prije pet godina režirala u Zagrebačkom kazalištu mladih i s njome je također pridobila mladu publiku. U funkciji ravnateljice Drame riječkog HNK nastavlja taj niz, upoznata je s adaptacijom Kralja Edipa jer to nije njegov novi tekst, te ponovno poziva Luciana Delprata na suradnju, ovaj put autorsku i redateljsku. On se, zajedno s dramaturginjom Natašom Antulov, kao i u Antigoni, drži grčkog izvornika, slijedi ga u redoslijedu prizora, upisuje mnoge Sofoklove riječi i rečenice, no postavlja problem u suvremeni kontekst. Protagonisti ne govore uzvišenim stihom, već prostačkim jezikom, časte se psovkama i uvredama, a njihova se tragičnost odavno izgubila jer, kako bi objasnio Northrop Frye, mi živimo u vremenu gdje je junak slabiji od nas, za razliku od visokomimetskog modusa u kojem nalazimo tragične junake klasične tragedije. Smrt tragedije odavno je ustanovljena (George Steiner), a suvremena lica nisu rastrgana moralnim dilemama jer ni ne znaju što je moral – vođeni su sebičnošću, egoizmom, niskim strastima. Svako od njih groteskna je karikatura, što se u predstavi ističe glasom, ponašanjem i izgledom – drvene stolne lutke imaju tanke daščice koje im naznačuju ruke i noge, a na glavi su im preuveličani pojedini detalji, poput velikih klempavih ušiju, izbuljenih očiju, istaknutih obraza ili brade pa im košulje s kravatama, u koje su odjeveni Edip i Kreont, smiješno stoje. Tako su napravljene i štapne lutke. Suvremeni političari, komentira se ovom predstavom, više nalikuju klaunima nego ozbiljnim ljudima, a cijela zavrzlama oko Lajeva ubojstva i otkrivanja Edipova podrijetla, nalik je tragikomičnim televizijskim sapunicama. Kriza u Tebi, uvjeren je Edip, rezultat je dugogodišnjeg duga i gubitka tržišta, on je ekonomist koji sve gleda kroz novac i poslovanje, oportuni političar koji brine za vlastitu korist.

HNK Ivana pl. Zajca i GKL Rijeka, “Kralj Edip”, foto: HNK Ivana pl. Zajca

Glasom iz animiranih filmova karikaturalno se dočaravaju osobine pojedinih lica te primjerice Kreont govori falsetom, brzo i djetinjasto, kako bi se dočarao politički neambiciozan državni uhljeb koji bi, kako kaže, “bio budala kad bih morao raditi, kad mogu živjeti u luksuzu na račun drugih.” Tiresijev je glas starački, kao i kretnje, a predstavlja vjerskog i nacionalnog vođu koji je u konfliktu s Edipom. Edipov se glas mijenja s obzirom na situaciju, a njime je dočarana i dramatika zbivanja – u početku govori brzo i odrješito poput političara, u nastojanju da sazna svoje podrijetlo postaje bijesan i agresivan, bešćutan, nemilosrdan i okrutan tiranin, a na kraju ispušta duboki glas očajnika. Edip je daleko od uzvišenog i moralnog tragičnog junaka. On je slabić koji svoje frustracije iskazuje silom, okrutan dječarac koji doslovno voli pobjeći pod majčine skute. Jokasta je pritom za dvije glave viša od njega, usporena starica nazalna glasa koja se prema suprugu odnosi majčinski, poput malog djeteta drži ga u naručju i tetoši ga demunitivima. Poprište zbivanja je njihova ložnica u kojoj je jedini scenografski element krevet – Edipovo sigurno utočište, ali i simbol grijeha, prokletstva i svih zala koje su zadeslile Tebu i Lajev rod, mjesto užitka i muke, rođenja i smrti. On u svakom prizoru ili spava ili sjedi na krevetu – kad nestane kreveta sa scene, biva obezglavljen – doslovno i metaforički.

Luciano Delprato upisuje u suvremenog Edipa i metateatarske momente, duhovitim korskim opaskama razbija iluziju i vraća nas u kazališnu dvoranu – na ruševinama staroga kazališta pronađen je kao dijete, tamo je nađen i horoskop koji je, kao suvremeni prorok, predvidio slijed njegova životna puta, svjedok njegova podrijetla kazališni je domar, a na kraju dok mahnita krvave glave i mlati svoje animatore, oni mu poručuju: “Ponovno si napušten u kazališnoj dvorani…”. Na kraju svega Edip je svjestan da je njegova uloga odavno napisana, da je on protagonist i kao takav zadaća mu je “biti u agoniji”, makar se boji doći do ruba scene i strmoglaviti “u parter”. Sve maske na kraju padaju, pa tako i one kazališne, Edipu kao glumcu “naredili su izvana da glumi”, a u tome ne vidi nikakav smisao kad je ionako “kazališni program katastrofa”.

Nakon Edipove smrti, kor koji ga je obezglavio, duhovito proročki najavljuje: “Njega više nitko neće čitati.” Takvom autorskom intervencijom Delprato nudi višeslojna iščitavanja bogata značenjima, povezuje klasični literarni kanon i njegovu suvremenu percepciju, nudi šekspirijanski pogled na svijet kao pozornicu u kojoj su nam uloge zadane, ali upućuje i kritiku političkim i vjerskim vođama te masi koja slijepo vjeruje u “Boga i domovinu”, koliko god te floskule bile upitne. Kralj Edip u današnjem je kontekstu izuzetno aktualan, s obzirom na motiv kuge, odnosno pandemije koja u Sofoklovoj tragediji pokreće sva zbivanja, razotkriva iskvarene političke moćnike te opisuje masovnu histeriju.

HNK Ivana pl. Zajca, GKL Rijeka, “Kralj Edip”, foto: HNK Ivana pl. Zajca

Glumci-animatori Edi Čelić, Dean Krivačić, Mario Jovev, Alex Đaković i Nikola Nedić izmjenjuju se u animaciji lutaka, dvojica animiraju jednu lutku, a u svakom prizoru jedan od njih, u izdvojenom dijelu pozornice (kao u sinkronizaciji crtića) udahnjuje glas lutkama. U animaciji lutaka veliku važnost ima animatorova šaka (jer su ruke lutke napravljene do šaka), koja je u odnosu na lutku predimenzionirana – dizanjem stisnute pesnice u zrak ili pokazivanjem kažiprsta, njome se prijeti, drže lažni politički govori, iskazuje moć. Izvrsno je izrežiran i konflikt Edipa i Tiresije, sebeljubnih predstavnika svjetske i duhovne vlasti. Tiresijina početna mirnoća pretvara se u potpuno ludilo te čini ono što samo lutka može – od srdžbe se baca i okreće po zraku.

Glumci koji animiraju, mimikom lica ujedno glume zbunjene i prestrašene građane ili Edipove podanike. Duhovitim nijemim pogledima komentiraju što čuju, dodvoravaju se, osuđuju, kritiziraju. U korskim dijelovima odlaze na šahovsku ploču gdje u sjajnoj koreografiji, ritam mašinom, a zatim i pomno osmišljenim pokretima pokazuju nastanak i razvoj masovne histerije. Njihova je skupna igra ujednačena i izrazito dinamična u svemu – podjednako u koreografiranim korskim dijelovima kao i u animaciji lutaka koje se sjajno nadopunjuju s glasom sa strane. Glumci-animatori vrlo su energični i izrazito duhoviti te svojim nastupom plijene pozornost gledatelja.

Maštovita i domišljata režija, duhovit i suvremen tekst te glumci koji to svojom igrom izvrsno objedinjuju i iznose, recept su dobre predstave koju (čak) i mladi vole gledati, a uvjerena sam da će bar netko iz publike, potaknut kazališnom izvedbom, posegnuti i za antičkim izvornikom. Prava je šteta da ju još uvijek nisu prepoznali selektori festivala poput Zlatnog lava u Umagu, SLUK-a u Osijeku ili Mediteranea u Zadru.