Categories
Intervjui Vesti

HANA VEČEK: „Srećom, djeca imaju nisku toleranciju na dosadu“

Draga Hano, tvoj dramski tekst Bijelci ove je godine na natječaju Mali Marulić osvojio prvu nagradu za najbolji lutkarski ili dramski tekst za djecu. U tekstu je riječ o razlikama te nerazumijevanju i neprihvaćanju istih. Iako je malko suvišno pitati otkud ti inspiracija jer nas neprihvaćanje drukčijih okružuje na svim razinama, svejedno ću pitati: zašto si napisala tekst o razlikama i neprihvaćanju sada i ovdje?

To je, naravno, vječna tema. Iako mi je lijepo misliti da idemo na bolje. A tema je zapravo trenutak (točnije zbir mnogih trenutaka) u kojem postajemo svoja osoba, trenutak kad prestajemo biti dijete – a to je kad počinjemo propitivati ono što nam društvo, okruženje i vlastita obitelj nalažu kao normu. Na nama je da mijenjamo paradigmu – na svakoj mladoj osobi je zadatak da proširi horizonte i postane uključivija. I za druge, kao i za same sebe. Trebamo se kretati prema Svijetu koji nas uključuje onakve kakvi jesmo, autentične.

Koliko je važno pisati o ovakvim temama u tekstovima upućenim djeci?

Uvijek je važno govoriti o tome da stvari nisu tako jednostavne, niti crno-bijele, da zločesti dječaci najčešće imaju dobro srce, da se možemo zaljubiti u nekog tko je istog spola kao i mi, da djevojčice ponekad imaju rep…

Kako ti se, kao umjetnici koja je velikim dijelom okrenuta dječjoj publici, ali i kao majci, čine današnja djeca i mladi?

Čine mi se kompleksnima, zanimljivima, bogatim sadržajima, sposobnim da nas mnogo toga nauče. Nedavno sam saznala nešto važno o sebi, nešto što sam oduvijek htjela znati, a saznala sam to od svoje nećakinje koja ima 13 godina. Ona je vidjela nešto što ja nisam uspjela u svojih pedesetak godina. I stalno učim od svog sina. On je odličan pedagog, hvala mu što je tako nježan u odgoju.

Koliko su djeci i mladima potrebni ovakvi sadržaji? Što misliš, na koji način ti sadržaji dopiru do njih?

Najvažnije je da sadržaji za djecu budu autentični. I zabavni, bez obzira koliko je teška tema kojom se bave. I da ne dociraju, to je djeci nepodnošljivo.

Vratimo se malko Bijelcima. Priču si odvela u svijet paunova. Zašto baš paunova? Kad sam prvi put čitao dramu, taj izbor me prilično iznenadio jer, moram priznati, do ove drame nisam imao neke intenzivnije osjećaje i stavove prema tim kočopernim ljepoticama. 

Paunovi! Ne znam točan razlog. Čitala sam Knjigu o prahu Philipa Pullmana. U jednoj su se sceni na tren pojavili paunovi i ja sam se toliko razveselila ideji da ih vidim na sceni, da zamislim trenutak u kojem rašire taj predivni rep… i tako je počelo. Obično počne od neke ideje ili neke slike. Ili neke glumice ili glumca za koje želim nešto napisati.

Prije pet godina osvojila si prvu nagradu s dramom Magnus, meni najboljom među svim nagrađenim dramama dosadašnjih natječaja Mali Marulić. U njoj si progovorila o još jednoj važnoj, ali i mučnoj temi koja se u kazalištima za djecu zaobilazi u širokim lukovima – smrti jednog od roditelja. Koji je tvoj motiv prodora u teme koje se etiketiraju tabuima, poput smrti?

Magnus… Stalno mislim o smrti, sprijateljujem se s njom. I uvijek je to pitanje – da sada umrem, kako mogu pomoći svom sinu da se  s tim lakše nosi? Kako pripremiti djecu da prežive, snažni i svoji, naše smrti? Kako uopće, za sve nas, učiniti smrt dijelom života? Kako maknuti taj tabu i tu sivu formalnost s nje? Kako tom sivilu dodati topline? Time ću se, vjerujem, baviti dok živim, a možda i nakon toga.

Tko je spremniji na smrt u predstavama za djecu – domaća kazališta ili djeca? Ivica Šimić jednom je prilikom napisao da će hrvatsko kazalište za djecu biti otvoreno tek kad će predstave o smrti prestati biti tabu.

Naravno da su djeca spremna na razgovor o toj temi. Djeca vole iskrene razgovore o tabu temama.

Vratimo se mi tebi. Iako smo dosad govorili o tvojim dramskim tekstovima, prije svega si redateljica. Kako pišeš tekstove? Imaš li u glavi redateljska rješenja koja te nose kroz tekst ili odvajaš ta dva procesa? Nosiš li u sebi sliku predstava Magnus i Bijelci? Da dobiješ nedefinirani budžet za ta dva teksta, u kojem bi ih mediju postavila – kazalištu, filmu ili na radiju? 

Kad pišem za kazalište uvijek vidim sve, redateljska rješenja, scenografiju, kostime, zvukove… Kad pišem za radio uvijek u glavi prvo napravim podjelu i pišem tako da čujem glasove glumaca. Slično je i kad pišem za film, također napravim podjelu unaprijed… i pišem zato što bih htjela raditi s određenim glumcima, jer ih želim vidjeti u određenim situacijama. (Evo, upravo ovih mjeseci vrtim po glavi nešto što bih htjela raditi u kazalištu s Filipom Detelićem, Sretenom Mokrovićem i Alexom). Što se tiče kazališta, svakako bih voljela režirati Magnusa – u ZKM-u. Možda će uskoro biti baš dobar trenutak za to. Magnus je i pisan prema Rakanu, a tema smrti je postala sveprisutna… Bijelce bih voljela režirati ili u splitskom ili u zadarskom kazalištu lutaka.

Uz režiranje u kazalištu i na filmu, tvoja je najveća umjetnička ljubav radio, u kojemu i najviše radiš, obraćajući se odraslima i djeci. Što ima radio kao medij, a kazalište (ili film) nema? Što te posebice privlači njemu?

Radio! Odmah se ozarim! Najsretnije trenutke doživim u tonskom studiju. I za vrijeme snimanja s glumcima i kasnije, u montaži. Možda najviše kad dođemo do muzike… još uvijek ne mogu vjerovati da to smijem, da to mogu – reći kako bi muzika trebala zvučati, igrati se time. To mi je kao neko zabranjeno voće… uh… divno. I sve to – snimanje zvukova! (Evo i sad dok pišem ovo cičim od sreće kad se sjetim snimanja zvukova). Za Kraljicu Sol sam danima tražila koje će perle stvarno zvučati kao biseri kad ih u studiju pustim niz stepenice, jedini put kad sam uživala u velikom spremanju je kad sam snimala sebe kako čistim policu u hodniku za jednu malu formu Andree Zlatar o velikom spremanju… Donijela sam svoje stare klizaljke i hodala u njima po studiju za Trostruki aksl, toliko toga i sve kao čudo. I možda najveće – napisala sam tekst za song koji je Maro Market uglazbio, a Ugo Korani otpjevao, za Sinove, kćeri Ivane Bodrožić. Na radiju lako i brzo propitujem vlastite želje, naklonosti i pomičem ono što doživljavam kao vlastite granice.

Kao zaljubljenik u radio dramu, imam dojam da je taj izraz duže vrijeme bio u recepcijskoj krizi, no posljednjih se nekoliko godina u velikom stilu vraća slušateljima zahvaljujući arhivi i podcastu na stranicama Hrvatskog radija (s kojima slušatelji više nisu vezani uz termin emitiranja). Imaš li povratne informacije o recepciji među mlađim slušateljima? Kako djeca prihvaćaju radio drame te prihvaćaju li ih, uopće?

Nives Madunić Barišić, glavna urednica dramskog programa Hrvatskog radija, često radi radionice u osnovnim školama, po cijeloj Hrvatskoj. Ona i naš sjajni ton-majstor Tomislav Šamec pokažu djeci na koji se način snima radio drama, kako se stvore i dodaju zvukovi, te im puste jednu radio dramu za djecu. Bila sam par puta prisutna – slušala se radio drama Junaci Pavlove ulice koju sam režirala s dječacima iz dramske grupe s kojom sam tada radila – i zadivilo me koliko se djeca lako fokusiraju i prate nešto što im je zanimljivo. Naravno, kao i kod svega – djeca imaju nisku toleranciju na dosadu (hvala Bogu). Sad postoji podcast i arhiva i roditeljima je sve lakše djeci puštati dječje drame – prije spavanja, u dugim vožnjama, u čekaonici kod doktora…

Kako vidiš budućnost radija kao medija i radio drama kao umjetničkog izraza?

Nemam pojma. Budućnost je svaki dan. Ali kako su nam slušalice postale dio životne opreme…. optimistična sam.

Sad kad smo se dotakli različitih medija i umjetničkih izraza u kojima stvaraš, možeš li mi reći koje su po tebi glavne prednosti i mane kazališta, filma i radija u osvajanju dječjih publika? U pogledu dopiranja do dječjih publika, utjecaja na njih, mogućnosti tvoje redateljske igre…

Ovo je jedan od onih odgovora – sve ima svoje prednosti. Kad stvarno ima. Ipak, kazalište je živ čin, aktivan, dozvoljava interakciju – kazalište je, kad je dobro –Događaj. Kad je dosadno, onda je trauma. Najgore je kad si želiš na dosadnoj predstavi iščupat nogu i pojest je, kao da si zapeo u Andama. Radio drama je idealna da te umiri i fokusira – mislim da je malo po malo, pa po puno, idealna i za rad sa djecom s problemima fokusiranja i ADHD-om. Inače, djeca glumci s ADHD-om su fantastična i dok glume imaju sjajnu koncentraciju. Film – bogatstvo svega, pogotovo ako je u kinu. Dječji filmovi nam obilježe djetinjstvo – i roditeljstvo. I filmovi i genijalne sinkronizacije crtića.

Na kraju ovog našeg prvog razgovora, nakon što si drugi put zasjela na tron Malog Marulića (a prije godinu dana i na radiodramski tron s divnom radio dramom Ne zaboravi pokriti stopala), koja je tvoja sljedeća velika umjetnička želja?

Hvala ti što me to pitaš. Pitaj me i iduće godine. Pitaj me to uvijek! Imam toliko umjetničkih želja: da napišem knjigu eseja o sreći – o placu, o svojoj baki, o djeci, o moru; da završim roman – krimić koji upravo pišem za Henu, da ton-majstorica Marija Pečnik i ja smontiramo radijski dokumentarac koji smo upravo snimile u Splitu o predivnoj Nives Čičin-Šain; da Vlado Gojun i ja smontiramo longitudinalni dokumentarac koji sam osam godina snimala s jednim razredom, da konačno izađe premijera mog kratkog filma To se sam tak kaže; da Tomislav Torjanac ilustrira moju slikovnicu Dođi da te naučim igrati se sa mnom; da snimim dokumentarac o tome kako Faccini drži probe za Muku po Ivanu… I još puno toga. Sreća, čista sreća.

Categories
Izdvojeno Vesti

Veliki vodič kroz 14. Mali Marulić

U nastavku pogledajte natjecateljski program, a ovdje pročitajte riječi selektora Igora Tretinjaka.

Utorak, 28. rujna

10:00 sati, GKL Split
Hrvoje Zalar, HRVATSKE VILE I VJEŠTICE, Kazalište Prijatelj, Zagreb
Režija i dramatizacija: Hrvoje Zalar
Scenski pokret: Maja Đurinović
Igraju: Anja Đurinović Rakočević, Vini Jurčić, Hrvoje Zalar
O predstavi: Vještice i vile u većini su priča na suprotnim stranama – jedne predstavljaju dobro, a jedne zlo. No ne i u ovoj predstavi, u kojoj saznajemo ne samo kako izgledaju, nego i da i jedne i druge mogu i pomoći i naštetiti.  Hrvatske vile i vještice uprizoruju hrvatsku usmenu književnu baštinu koja pripovijeda o najpopularnijim ženskim likovima.
Ideje za dramatizaciju preuzete su iz narodnih priča koje su prikupili Jozo Vrkić, Vid Balog, Darinka Hanžek, Josip Kekez, Joža Skoka i drugi.
Trajanje: 45 min
Dob: 5+

18:00 sati, GKL Split
Autorski projekt tima za snove, LOVCI NA SNOVE, Lutkarska organizacija koju fakat trebamo – LOFT
Lovci na snove: Neven Matoša i Bruno Kontrec
Arhitektica snova: Morana Dolenc
Spiritus movens lovaca na snove: Petra Prša
Analitičarka snovidbenih procesa: Anja Pletikosa
Tvorac šumova, tonova i zvučne kulise snova i svijeta izvan njih: Luka Vrbanec
Tvorac realnih i imaginarnih osvjetljenja snova: Ivan Štrok
O predstavi: Junaci predstave rade u tvrtki specijaliziranoj za djecu spavače. Noću šeću po snovima u nastojanju da ih prikupe, obrade i pohrane, a zadatak im je i pobrinuti se da se spavanje odvija bez ometanja. Oni mirno brinu o zdravom snu male spavačice Franke sve dok jedne noći Franki u san ne uđe jedan problem. Lovci na snove rješavaju problem uz  magičnu inovativnu koreografiju pokreta, predmeta i zvuka.
Trajanje: 40 min
Dob: 7+

Srijeda, 29. rujna

12:00 sati, HNK Split
Filip Jurjević i Vinko Radovčić, PAZI ŠTO GOVORIŠ, Kazalište lutaka Zadar
Režija: Vinko Radovčić
Dramaturgija: Filip Jurjević
Glazba: Tomislav Pehar
Scenografija: Vinko Radovčić
Scenski pokret: Alen Čelić
Kostimi: Anita Goreta
Oblikovanje svjetla: Frane Papić
Oblikovanje zvuka i zvučni efekti: Mate Petričević
Igraju: Sanja Grgina, Dominik Karakašić, Gabrijel Perić, Josip Mihatov
Glasovi: Anđela Ćurković Petković, Tamara Šoletić, Vjera Vidov, Irena Bausović Tomljanović, Asija Rebac, Juraj Aras, Gabrijela Meštrović Maštruko, Luka Nešović, Matej Frakin, Tomislav Šango
Inspicijentica: Radojka Kozulić
O predstavi
: Jednog dana dvojica učenika vide svoju neobičnu Profesoricu u jednako neobičnoj situaciji i pomisle da je nešto ukrala. Puni želje za pravednošću, ali siromašni znanjem prošire glasine o njoj kao o kradljivici. Ovom jednostavnom zabunom predstava progovara o kompleksnoj i važnoj temi – snazi riječi i posljedicama koje mogu imati, o njihovoj sposobnosti da budu oruđe ili oružje, ovisno o tome kako ih upotrebljavamo.
Predstava Pazi što govoriš temeljena je na  gotovo tri stotine godina staroj priči Zli jezik židovskog učitelja Baal Šem Tova, prema kojoj  širenje glasina šteti onome koji govori, onome o kome se govori i onome koji sluša. Postavljena u suvremene okvire, temelj je za zaigranu dječju predstavu beckettovske estetike.
Trajanje: 40 min
Dob: 5+

19:00 sati, GKL Split
Ivana Vuković, MIŠ U TOĆU, Gradsko kazalište lutaka Split
Dramaturginja: Ivana Vuković
Redatelj: Ivan Plazibat
Scenski pokret: Damir Klemenić
Kostimografkinja: Ana Marin
Scenografkinja: Tina Vukasović
Skladatelji: Bojan Brajčić i Željana Cvitanović
Oblikovatelj svjetla: Lucijan Roki
Oblikovatelj tona: Franko Perić
Glazbena korepetitorica, pijanistica i inspicijentica: Željana Cvitanović
Uloge: Franjo Đaković, Ana Marija Veselčić, Milena Blažanović
O predstavi
: Megapopularan chef Mačor Čili, nakon uspješne televizijske karijere, teško nalazi restoran u kojem će nastaviti biti zvijezda. U svom lutanju susreće meganepoznatu Mišku Sol koja sa sobom vjerno nosi bakine recepte s kojima često i eksperimentira dok sanja da će jednog dana postati prava kuharica. Miška u njihovom susretu vidi priliku da uči od svog uzora, od najboljeg među najboljima, a chef Mačor nada se iskoristiti Miškine vještine kako bi povratio vlastitu slavu.
Trajanje: 45 min
Dob: 3+

Četvrtak, 30. rujna

10:00 sati, GKL Split
Ivana Brlić Mažuranić, Ivica Šimić, SUNCE DJEVER I NEVA NEVIČICA, Kazalište Mala scena, Zagreb
Režija: Ivica Šimić
Glazba: Matej Meštrović
Savjetnica za glazbu: Ana Čorić
Oblikovanje svjetla: Domagoj Klasić
Produkcija: Vitomira Lončar i Buga Marija Šimić
Igra: Buga Marija Šimić
O predstavi
: Priča o krasnoj Nevi Nevičici priča je o ljubavi, junaštvu, o pravdi, o odabiru dobra, pravih vrijednosti nad materijalnim bogatstvom i površnim zadovoljstvima. Ova je priča svima poznata, no sasvim sigurno još nikad nije ispripovijedana na ovakav način.
Naime, predstava se ne oslanja primarno na osjetilo vida, već na osjetilo sluha. Riječ i govor tako su na prvom mjestu, a uokvireni čudesnom glazbom pijanista Mateja Meštrovića aktiviraju maštu i otvaraju put u uzbudljivu, napetu avanturu u kojoj publika ima priliku sudjelovati u radnju, čak i preuzeti ulogu junaka i junakinje. Ovako istkana Neva sluša se bez daha, nasmijava i potiče, a mogla bi i promijeniti percepciju čitanja priča.
Trajanje: 40 min
Dob: 8+

18:00 sati, GKL Split
Vesna Kosec-Torjanac, Dubravko Torjanac, HOĆU – NEĆU, Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb
Režija: Dubravko Torjanac 
Scenografija: Ivan Duić
Kostimi: Žarka Krpan
Glazba: Davor Rocco
Igraju: Amanda Prenkaj, Tena – Antonija Torjanac, Berislav Tomičić, Marko Hergešić
O predstavi
: U dječjem je društvu potreban samo jedan hoću kao ulaznica u svijet igre. Neću je, nasuprot tome, privremeni izlazak iz tog svijeta, ali tek da bi se stvorio novi izazov i put u novu pustolovinu. Upravo takvo neću u svima poznatoj brojalici Pošla koka u dućan portal je između svjetova, a putovanje kroz njih ne slijedi geografsku logiku, već stazu kojom vodi igra.
Trajanje: 40 min
Dob: 3+

19:00 sati, GKM Split
Siniša Novković, ADRIATICO, Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca i Gradsko kazalište mladih Split
Režija, dramaturgija, scenografija, kostimi, glazba, animacije, oblikovanje svjetla: Siniša Novković
Inspicijent: Marin Butorac
Igraju: Serena Ferraiuolo, Giuseppe Nicodemo, Andrea Tich, Aleksandar Cvjetković (glas u off-u)
O predstavi
: Jadransko more… Njegovo nas plavetnilo i ujedinjuje i dijeli. Tri oceanografa, suočena sa smetnjama svojih instrumenata, odlučuju zaroniti u to plavetnilo i razotkriti tajnu. Na dnu mora pronalaze ogroman kovčeg i u njemu nezamislivo blago. Da bi se naši oceanografi Serena, Andrea i Giuseppe spasili, morat će izvršiti vrlo težak zadatak: ispričati priču nad pričama. Onu koja se mora ispričati pod svaku cijenu! A publika? Ona će, zajedno s Kapetanom Luigijem, Brbljavom Sredozemnom Medvjedicom, Sipicom Prdicom i mnogim drugim stanovnicima Jadranskog mora, putovati na valu mašte i uz čudesne projekcije i duhovite likove, uroniti u predstavu punu adrenalina i zabave.
Trajanje: 50 min
Dob: 5+

Petak, 1. listopada

18:00 sati, GKL Split
Nina Mitrović, Renata Carola Gatica, FLEKAVAC, Gradsko kazalište lutaka Rijeka
Režija: Renata Carola Gatica
Glazba i tekstovi songova: Ivana Đula i Luka Vrbanić
Lutke, scenografija i kostimi: Alena Pavlović
Koreografija: Damian Cortes Alberti
Oblikovanje svjetla: Sanjin Seršić
Igraju: David Petrović, Petra Šarac , Zlatko Vicić, Damir Orlić, Alex Đaković, Andrea Špindel
O predstavi
: Odrastanje je, riječima redateljice, jedna luda, duga, ponekad zabavna i ponekad jako, jako teška avantura tijekom koje se mijenjamo i mi i svijet oko nas. Staze koje u toj avanturi slijedimo ponekad su neravne, teško prohodne i lako je izgubiti se.  Hodajući njima, počinjemo se osjećati velikima, a drugi nas gledaju kao male. Ili su pred nama veliki izazovi pred kojima se osjećamo maleno. No suputnici i vodiči srećom su prijatelji, koji odrastaju zajedno s nama i koji nam pomažu preživjeti odrastanje. Flekavac je priča o jednom takvom putovanju dječaka koji je jednog dana shvatio da je odgovoran za sve što radi i govori i da ako pogriješi, nije teško reći oprosti, a to shvaćanje čini ga velikim, čak i ako je još malen.
Trajanje: 45 min
Dob: 5+

Subota, 2. listopada

11:00 sati, GKL Split
Nina Mitrović, Renata Carola Gatica, FLEKAVAC, Gradsko kazalište lutaka Rijeka
Trajanje: 45 min
Dob: 5+

Categories
Izdvojeno Vesti

Zanimljiv eksperiment koji će, nadam se, ostati usamljen

Mali Marulić jedan je od najkvalitetnijih, najšarmantnijih i najvažnijih kazališnih festivala za djecu u Hrvatskoj koji meni, kao kazališnom kritičaru i teatrologu, predstavlja bitno mjesto u analizi našeg lutkarskog i kazališta za djecu, njegovih uzleta, mirovanja i padova. No ove je godine Mali Marulić postao još nešto – „živi“ svjedok globalnih pandemijskih neprilika zbog kojih sam svoj selektorski posao odradio u samoći doma, okružen tek laptopom i pokojim znatiželjnim plišancem.

Teatrološki posao često je vezan uz arhivske snimke predstava i više nam je vrijedan, no što nam je mrzak. Ipak, za razliku od tog samotnog prikupljanja informacija, selektorski posao trebao bi biti stvar živog osluškivanja izvođača i gledatelja, prostora i vremena, no pandemija ga je pretvorila u tek plošno informiranje. I zbog toga bih o svakoj odgledanoj predstavi mogao napisati poduži esej, ali tek o pokojoj bih mogao iznijeti svoj emocionalni doživljaj ili prenijeti ushit koji se osjeća u gledalištu nakon završnog pljeska. To prepuštam vama u susretu s onim što kazalište jest i mora biti – živa izvedba.

No nije pandemija samo umrtvila živost izvedbe. Ona je napravila još nešto, ovaj put pozitivno i vrlo važno – potvrdila je trajnu snagu kazališta. S jedne strane njegove vječne žilavosti i živosti (i kad ga umrtvljuju) stoji mogućnost prilagodbe svim neprilikama. Usprkos strogim pandemijskim pravilima koja su se posebno teško prevalila na kazališta za djecu, na festival se prijavilo čak 20 predstava. S druge strane, po meni još važnije, kazališna umjetnost ne samo da se prilagodila pandemiji, već je pandemiju prilagodila sebi, upila je u sebe, u svoju igru, strukturu, koncept, bunt. I upravo predstave koje su svoje izvedbeno ruho istkale s pandemijom i oko nje ostat će najvjerniji svjedoci nemilog vremena.

U prvom planu tu je predstava Sunce djever i Neva Nevičica Male scene koja je u potpunosti pandemijsko dijete. Izrasla je iz programa „Mala scena online“ u kojemu je glumica Buga Šimić svako jutro uživo čitala priče. Redatelj Ivica Šimić taj je pripovjedni sloj obogatio odličnom glazbom i efektnim kazališnim i redateljskim rješenjima, no u osnovi ga je zadržao u onomu što je – pričanje priče. Pričanje, odnosno predavanje, u fokusu je i predstave Hrvatske vile i vještice Kazališta Prijatelj, a obje su predstave, poput velike većine selektiranih, komornog karaktera, dakle, lakopokretljive i prilagodljive svim uvjetima i prilikama, baš kao da govore: ako već gledatelji ne smiju doći nama, krenut ćemo mi u potragu za njima. Kad smo kod potraga, LOFT-ovi Lovci na snove na zanimljiv su način bijeg od pandemijskih stvarnosti potražili u snovima, istražujući pritom rječitost tijela, pokreta, animacije i fizičkog teatra.

Glumačka igra, kao ono što djeci u ovim trenucima silno nedostaje, u fokusu je zabavne predstave-igre Hoću-neću Žar ptice, dok Adriatico Talijanske drame riječkog HNK progovara o važnoj ekološkoj temi na vrlo duhovit i efektan način. Bitna pitanja na pametan i scenski vrlo izazovan način otvara i „punokrvna“ festivalska predstava Pazi što govoriš Kazališta lutaka Zadar. S druge strane, predstava Miš u toću kazališta domaćina festivala protiv epidemije bori se njenim oružjem – riječ je o tek na papiru komornoj predstavi sa samo tri glumca i lakopokretljivom scenografijom, no koja se na krilima odlične glumačke suigre pretvara u pravi mali scenski spektakl. Kad smo kod spektakla, tek jednu predstavu možemo nazvati ansambl predstavom. Riječ je o Flekavcu Gradskog kazališta lutaka Rijeka, nagrađivanoj lutkarskoj predstavi koja osvaja preciznošću animacije, efektnošću i duhovitošću redateljskih i glumačkih rješenja, glazbom koja lakoćom ulazi u uši i zgodno oblikovanom porukom (više o festivalu i predstavama potražite na službenim stranicama).

Na kraju, iako se selekcija za ovogodišnji Mali Marulić pokazala kao zanimljiv eksperiment zahvalan za teatrološke analize, nadam se da će ostati usamljen i da će se predstave vratiti onima kojima su najpotrebnije – gledalištima punim dječje vike, graje, smijeha i suza i tek pokoje stršeće i pomalo brundave glave kritikusa, u društvu plišanca. Jer i njima je dosta predstava na ekranima.

Igor Tretinjak