Tag: Renata Carola Gatica

Vrijeme je čudna (i nezaobilazna) zvjerka. Pričaju da zaboravom liječi sve rane, čuvajući sjećanja na sretne dane. I dok se o tomu tek šapuće, sasvim je sigurno da nas vrijeme sve pretvara u vino. Neki se s godinama ukisele, drugi pretoče u vrhunsku kapljicu, a oni treći ostanu tek lagani gemišt. No vrijeme ne djeluje tek na ljude. Ono šamara il’ miluje sve oko nas, od kućnog ljubimca i obližnjeg stabla do… predstave. Neke me, tako, na prvi pogled zavedu, da bi me već na drugo gledanje ostavile pomalo hladnim i uspavanim. Druge me drže u ljubavi i na treće gledanje, treće ne uspiju zavesti ni na četvrto, a četvrte me, pak, na prvi pogled pomalo zaslijepe vlastitim slabostima, da bi se u sljedećem susretu dogodio veliki obrat koji raste i nakon petog gledanja. Ovaj će tekst biti o onoj prilično rijetkoj, četvrtoj skupini predstava. Razlog tomu je predstava Flekavac Gradskog kazališta lutaka Rijeka o kojoj sam dosta oštro sudio (sa samim sobom) nakon prvog gledanja u rujnu na zagrebačkom PIF-u, da bi veliki obrat stigao osam mjeseci i više desetaka izvedbi kasnije, na ovogodišnjem SLUK-u.

Flekavac je tipični opušteni i raspušteni tinejdžer koji smisao svog postojanja pronalazi u druženju, igri i zabušavanju, dok ambicije pretače u sanjarenje uz svog intimusa, avanturista i jahača na oblacima Letećeg Milivoja. Mogli bismo reći da je Fleki jedan vrlo zadovoljan mladac. I ostao bi takav da mami, odnosno Mamolini, u jednom trenutku ne dozlogrde sinovljeva neurednost, raspuštenost i neposlušnost pa odluči spakirati kofer i otići. No nije Fleki jedini napušteni tinejdžer u susjedstvu. Njegovu (ne pretjerano) tihu patnju Zihericu Štrebericu napušta otac jer u svom ziheraškom i štreberskom svijetu nema vremena za njega, a od braće blizanaca Malog Da i Malog Ne roditelji odlaze jer se stalno svađaju. Prvotna sloboda, ispunjena brdašcima pizze, druženjem s Milivojem i izostancima iz škole, ubrzo postaje uteg, nakon čega slijedi veliki obrat s kulminacijom u zajedničkom pospremanju Flekijeve sobe.

Na prvo gledanje štošta mi je škripalo, posebice u ušima. Veći broj dijaloga djelovao je neživo, neuvjerljivo i pomalo nategnuto, što se pretočilo na predstavu u cjelini. Nedostajalo mi je i scenskog vica koji krasi sve predstave Renate Carole Gatice te mi je predstava, općenito, djelovala kao korak unatrag u odnosu na prethodni susret Gatice i Riječana, Avanture maloga Juju, kao i na novije riječke predstave poput Krpimiraca ili Zamrznutih pjesama. Samim time obilje nagrada koje je Flekavac putem skupljao pratio sam s laganom skepsom. I dok sam si ja brundao u bradu, Flekavac je nizao izvedbe te se putem, vođen odličnom glumačkom igrom, stisnuo, posložio i dinamizirao. Posljedica je tog živahnog procesa činjenica da mi je na SLUK-ovoj izvedbi tekst Nine Mitrović djelovao znatno bolje, duhovitije, opuštenije, življe i stvarnije, a songovi Ivane Đule i Luke Vrbanića u potpunosti su me zaveli. Odlično su punktirali radnju, tjerajući podjednako male i velike gledatelje na drmusanje u izuzetno zgodnom hip-hop ritmu te njihanje u emocijom nabijenoj Mama, vrati se, noseći predstavu i dubinski se upisujući u memoriju za kasnije.

Sam koncept i režija Renate Carole Gatice držali su vodu već na prvo gledanje, iako me pomalo zasmetala pretjerano čista i jasna podjela. Naime, scena je odvojena na dva dijela, odnosno dva svijeta – zumirani interijer naslovnog junaka u kojemu su vladali glumci i pozadinski eksterijer s njihovim umjetnim parnjacima. Površno gledan, taj odnos velikih i malih djelovao je pomalo plošno, no drugi pogled usložio je susret, u likovima i među likovima. Naime, ta dva svijeta nisu tek dvije različite perspektive, nego progovaraju višestruko – uz razliku u veličini likova ovisno o mjestu gledanja, lutke i glumci predstavljaju dvojinu u svakom od likova, što je odlično podcrtano u posljednjem songu gdje se susreću (n)i mali (n)i veliki. Lutke su u toj dvojini maleni i zaigrani sanjari u junacima, poput njihovog simbola Letećeg Milivoja, a glumci ona djeca koja žure odrasti i koja su sama sebi dovoljna. Stvarnost je, kao i uvijek, i jedno i drugo, i lutka i glumac, i mali i veliki. No drugo gledanje ukazalo je i na brojne duhovite minijature i sitnice koje su predstavu dodatno bogatile zaigranošću kao jednim od najvažnijih elemenata u lutkarskom kazalištu za djecu.

U toj zaigranosti ključnu ulogu odigrali su odlični glumci i animatori, funkcionirajući poput savršeno usklađenog stroja kojemu sklad ne reže zabavna krila. Motor predstave bio je David Petrović koji je naslovnog Flekija vrlo dopadljivo oživio na sadržajnom, karakternom i izvedbenom planu, oblikujući ga punokrvnim tinejdžerom, duhovitim, zabavnim i beskrajno lijenim. Odlično je animirao stolnu lutku Flekija, pretočivši u nju pokrete i mote njenog ljudskog parnjaka, što je posebno duhovito funkcioniralo u izuzetno simpatičnom plesnom koraku. Također, odlično je poentirao na sitnicama poput ubacivanja SLUK-a u grafit te skrivanja urezane Ziherice u prozor. Zihericu Štrebericu točno je, rekli bismo štreberski, oblikovala Petra Šarac, fino u njoj suočivši želju za znanjem i skrivenu, no prisutnu potrebu za druženjem, dok su Damir Orlić i Alex Đaković bili izuzetno duhoviti Mali Da i Mali Ne, bogateći igru u drugom planu odličnim plesnim „sitnim vezom“, bacanjem na leđa i duhovitim kontriranjem. Zlatko Vicić bio je odmjereno i vrlo simpatično vjetropirast Leteći Milivoj, a Andrea Špindel majčinski toplo zabrinuta Mamolina.

Cijeli je izvođački tim bio odličan u grupnoj animaciji, nečemu što su doveli do savršenstva u Zamrznutim pjesmama, a što ih pozicionira na sam vrh glumačko-lutkarskih ansambala u Hrvatskoj u posljednje vrijeme. I dok je (tek) tu, grupnu dimenziju igre prepoznao stručni žiri SLUK-a u sastavu Ria Trdin, Dražen Ferenčina i Miroslav Čabraja, izostale su brojne nagrade koje predstava po sudu autora teksta zaslužuje. Između ostalih, svakako nagrada za stolne lutke koje je Alena Pavlović oblikovala vrlo vjerno njihovim ljudskim parnjacima, odlično ih, zajedno s Luči Vidanović, tehnološki oblikujući, što je bilo posebice uočljivo u lakom i elegantnom hodu. Pavlović, koja je dobila „utješnu nagradu“ za kostime lutaka, potpisuje i scenografiju koju je oblikovala od pokretnih paravana čije pokrete je Damian Cortes Alberti jako zgodno koreografirao. Još bolji posao Cortes Alberti je napravio s pokretima glumaca, a posebice lutaka koje su se kretale zabavno, duhovito i ritmički vrlo precizno. Sanjin Seršić oblikovao je korektno, točno, a na mjestima vrlo zgodno svjetlo, bez nepotrebnih viškova.

Zaključno, odličnom izvedbom na SLUK-u Flekavac je opravdao sve svoje dosadašnje nagrade, u isto vrijeme nezasluženo ne osvojivši ključne nagrade na ponajvažnijem hrvatskom lutkarskom festivalu.