Dragi Dominiče i Anabelo, prije nego se dotaknemo ičega, moram vam reći da mi se neopisivo sviđa ime vašeg teatra. Molim vas, objasnite čitateljima zašto Glinjol teatar.
Dominik: Glinjol teatar je nastao spontano i jednostavno na našoj prvoj godini studija, kada smo razgovarali o nekim daljnjim planovima. Uz burek i čaj, s ekipom smo došli smo do ove smicalice i spoja Gline i lutkarstva, iako se kao organizacija ne baziramo i ne ograničavamo samo na lutkarski scenski rad.
Anabela: Mislim da su bili burek i jogurt, a ne čaj, ali da, puno je tu poveznica – grad Glina, ginjol kao jedna od tehnika u lutkarstvu. No ja se volim prisjetiti i koliko se glina kao materijal može lijepo oblikovati, a nadam se da ćemo mi uspjeti Glinjol oblikovati što ljepše.
Nakon vaših objašnjenja ime mi je još draže! Sad je red da predstavite same sebe. Iako sam siguran da ćemo vas odlično upoznati u predstavama i godinama koje slijede, recite nam nešto o sebi za prvu ruku, da znamo s kim pričamo i imamo posla.
Dominik: Pričate s mladim i ambiciozno-naivnim ljudima koji još uvijek vjeruju u pravdu, pravednost i ljude. Imamo čisto srce, nešto malo novca i znanja koje smo „ukrali“ na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku…
Anabela: … i potrudit ćemo se da u kazališnom svijetu kakav je danas to što imamo ostane takvim što duže.
Imam osjećaj da vas u isto vrijeme puno bolje i nimalo bolje ne poznajem nego prije ovog pitanja. Hvala vam na tome. Nakon formalnih upoznavanja, bacamo se na posao! Dana 22. travnja, na dan Planeta Zemlje, krećete na svoje nadam se dugogodišnje putovanje s premijerom predstave za djecu Šarenolisna šuma. O čemu je riječ i zašto baš tom predstavom?
Dominik: Upravo tako, 22. travnja u 11 sati premijerno ćemo izvesti lutkarsku predstavu Šarenolisna šuma: Slučaj 044. Predstava će se premijerno prikazati u Hrvatskom domu u Glini. U predstavi koristimo upravo ručne lutke iz imena našeg teatra – ginjole. Zašto ne početi imenom organizacije, „Ginjol u Glini“.
Čime ćete zavesti djecu i ostale u njoj?
Dominik: Poletnošću kolega Grgura Grgića i Lorenca Tolića, koji je ujedno i autor teksta, uz moju malu pomoć. Apsolutno savladana animacija i razigranost jamči dobrih 37 minuta i 32 sekunde dobre zabave uz poučne elemente. Uz to, glazbenu podlogu i značajan doprinos predstavi donosi mladi producent Ivan Rack koji nas trenutno oduševljava svojom maštom i načinom glazbenog razmišljanja. U scenografskom aspektu i izradi same konstrukcije po prvi se put okušao moj prijatelj iz Gline Marko Mihaljević i zato mu neizmjerno hvala na tome. A uz to sve moram spomenuti i naše sponzore (Caffe bar Posh, Caffe bar Chivas, Gogo automobili, OPG Marko Mihaljević i Dalibor Vignjević) koji su prepoznali potrebu da Glina kao mali grad velikog srca treba kulturu i kazališnu scenu koju ovim putem pokušavamo oživjeti i zapravo pronaći se i među djecom i odraslima. Svima treba kazalište!
Nakon kutka za reklame, ponovimo, da gledatelji zapišu u kalendare.
Anabela: Tako je, 22. travnja, 11 sati, Hrvatski dom u Glini, premijera predstave Šarenolisna šuma: slučaj 044 i fantastična trojka Dominik Karaula, Lorenco Tolić i Grgur Grgić! Vidimo se!
A mi jurimo dalje. Već sljedeća premijera, koju pripremate paralelno, obraća se odraslim publikama. Imate li neku ideju kome ćete se obraćati koliko, kako i zašto, ili ćete je (ideju, ali i publiku) oblikovati usput?
Dominik: Predstava za odrasle Tri radnika i miješalica moj je tekst koji je, zapravo, proizašao iz iskustva tijekom potresa nadograđenog vlastitom maštom. U predstavi na samom početku govorimo vrlo bitnu stvar koju ne bih htio ovdje govoriti, ali nije cilj prozivati nikoga. Ako se netko pronađe u tome svemu, meni je žao. Ili nije? Nisam si još odgovorio na to pitanje.
O ho ho! Od brzonogog ginjola do socijalno-političkih tema u jednom skoku! Zanimljivo…
Anabela: Dominik je tu mene stvarno iznenadio kad se pojavio s tekstom jer je spojio sve od humora i prave ironije do nekih vrlo teških činjenica od kojih ljudi danas, nažalost, bježe, a mi smatramo da stvari treba mijenjati, pa ih baš zato i donosimo na scenu. Meni će to biti prvi glumački projekt za Glinjol, budući da ne igram u Šarenolisnoj šumi, pa me to iz tog razloga posebno veseli.
Već kroz opis ovih prvih dviju predstava možemo iščitati popriličnu repertoarnu ambiciju. Kako izgleda vaš idealni repertoar? Koje biste autore, redatelje, izraze voljeli privući i uvući u njega? Neke o kojima ste oduvijek sanjali, a niste mogli ni zamisliti da biste radili s njima.
Dominik: Idealni repertoar već gradimo. Dobro, možda ne idealni, ali onakav repertoar koji mi želimo raditi. Bit će tu predstava za odrasle, za djecu, neverbalnih, lutkarskih. Ha, gledajte, rekao sam da smo mladi, naivni, gladni. Gurat ćemo se svugdje, nešto ćemo potrefiti, kako bi rekli u Glini.
Anabela: U ovom trenutku teško je dobiti pravu sliku onoga što zapravo želimo jer je širok spektar onoga što smo na akademiji prošli i savladali više ili manje. Meni je osobno zadovoljstvo što s Glinjolom imam priliku progovoriti o stvarima koje me se uistinu tiču i na način u kojem se najbolje osjećam. S vremenom će, nadam se, sve dobiti svoju priliku, pa tako i svi žanrovi i teme kojima se želimo baviti, ali i ljudi s kojima želimo surađivati.
Glinjol je jedina kazališna družina u Glini. Koliko će to značiti Glincima (glinskim klincima) i odraslim Glinjanima? Gdje planirate izvoditi predstave i koji ćete zemljopisni prostor pokušati pokriti?
Dominik: Ne samo jedina u Glini, nego i šire, ali da ne bi bilo da govorimo u prazno, više se volimo pokazati djelima, nego riječima. Značit će svima koji nam daju priliku. Svaku novu predstavu planiramo premijerno izvesti upravo u Glini jer je to naš matični grad u kojem radimo, a zemljopisno se ne planiramo previše širiti, na Mjesec ne idemo.
Hehehe!
Anabela: Prvo treba Glincima i svim klincima nekih manjih mjesta koji nemaju jednostavan pristup kazalištu pokazati što je to kazalište, lutkarstvo ili predstava neverbalnog teatra, a onda s iskustvom igranja za takve klince valja krenuti negdje dalje.
S diplomiranim studentima osječke akademije, otkud i vi stižete, posljednjih se godina kazališno bude gradovi u kojima je izvedbena umjetnost silno dugo spavala, poput, primjerice, Županje. Sad vi budite još jednu uspavanu kazališnu ljepoticu. Postoji li kazališna tradicija u Glini ili će budućnost vas stavljati na to (po)časno mjesto?
Dominik: Iskreno ne znam, bilo je tu nekad dosta kulture. Ne zamaram se toliko prošlošću nego bih se volio okušati u sadašnjosti, gluma je sada i ovdje! Želim da se dom kulture kad umrem zove kao i trenutni, Glinjol Teatar!
Anabela: To zvuči legendarno, ali najvažnije je da za budućnost odgojimo sadašnju najmlađu publiku koja će onda sama tražiti kazalište, a ne da ono mora tražiti nju.
Slažem se i potpisujem! A sad lagani šamar stvarnošću. Nezavisnim kazalištima u nas je beskrajno teško. Koji su vaši glavni aduti za preživljavanje? I ne budite skromni.
Dominik: Glavni adut je naivnost, za koju smatram da je dobra. Otkad smo počeli, dobio sam 90 posto rečenica poput: „Uh, kako ti to misliš, pa vidiš da to ne uspijeva“. Ne slušam ih, mislim da su ljudi danas dosta pasivni, inertni, a ja nisam takav. Spremni smo, školovani, mladi, ambiciozni i prilagodljivi. Predstave se ne moraju raditi za enorman iznos da bi bile dobre, treba samo malo mašte i snalažljivost. Tko nije pitao… – opet jedna domaća poslovica, ima nastavak, ali zaustavit ću se.
Anabela: Svim nezavisnim organizacijama, neću reći da je teško, nego nije lako, ali malo je danas onih kojima je lako, što god radili. Važna nam je želja i entuzijazam koji imamo i koji nas za sada vrlo dobro služi.
(Pridružujem se brundalima) Vjerojatno vam neće teći med i mlijeko, no (veliki obrat u pozitivu) čvrsto vjerujem da je nezavisna scena budućnost našeg kazališta. Posebice jer institucije u vlastitom samozadovoljstvu i komociji propuštaju promjene koje se događaju oko njih. Što po vama nezavisno kazalište ima, a institucije nemaju? Što će, primjerice, biti adut Glinjola? Osim vas, jasno.
Dominik: Pa ima, ustvari, upravo nema to, komfor. Koliko radimo, toliko ćemo imati i tu ne mislim na novac. Adut Glinjola će biti, još nije tu, ali podrška malog grada, malih ljudi, sve nečeg malog, jer puno malog je veliko, zar nije tako?
Anabela: Osim toga, tu je veća sloboda u izboru, najgore je to što se danas u kazalištima zaboravlja ono glavno pitanje – „što mi s predstavom želimo poručiti?“, dok je na nezavisnoj sceni to jedna od glavnih vodilja. Ako nešto radiš, točno znaš zašto to radiš i koji ti je cilj, a kad imaš cilj, imaš i veliku želju. Kao u sportu ili bilo čemu s čim se baviš.
Gdje u tom putu ka cilju vidite svoje partnere u pogledu koprodukcija, projekata…? Među bivšim kolegama i njihovim družinama ili?
Dominik: U svima!!! Ljudi se boje, no nema neuspjeha, sve su to samo lekcije za dalje.
Anabela: U dosadašnjem iskustvu rada u kazalištu naučila sam da baš svi ljudi sa svojim znanjima i vještima bilo čega, mogu jako lijepo doprinijeti kazalištu jer puno je u tu vještina potrebno, tako da se definitivno slažem, svi!
Razmišljate li o nekim europskim umrežavanjima? Radionicama za djecu?…
Dominik: Za sve je to potrebna dodatna edukacija na koju smo spremni. Meni tata uvijek govori: „polako, pazi da si ne natrpaš svega jer si onda nigdje!“ Treba me nekad i malo usporiti jer bi ja sve i sada!
Anabela: Slažem s tvojim tatom, ali nedavno iskustvo na jednom festivalu dječjeg kazališta u Frankfurtu bilo mi je divna prilika da se na vlastite oči i uši uvjerim da to što mi ovdje radimo stvarno nešto vrijedi i da smo spremni konkurirati izvan naših granica, tako da se nadam da će s vremenom biti i takvih ostvarenja, ali korak po korak.
Sad opako pitanje – koji je po vama ključ za privlačenje djece i posebice mladih u kazalište? Znam da nemate još iskustva puno za ovaj odgovor, ali to vam postavljam na kraju razgovora, kako bismo se opet za 10 godina okupili i usporedili odgovor na ovo pitanje sad mladih i tad već zrelih Glinjolaca.
Dominik: Mislim da je cilj raditi nešto iz srca, znanja, trenutnog iskustva i pozicije gledišta. Kada se tako bude radilo, neće ih se trebati privlačiti, sami će doći. Mi smo ti mladi, ako mi radimo nešto da bi to privuklo drugoga, mislim da tu dolazi do odbojnosti. Radimo ono što najbolje znamo i pustimo ih da sami shvate. Puno je bolje kad sam shvatiš neke stvari nego kad ti ih netko nametne.
Anabela: Mene je iskustvo igranja za djecu i mlađe uzraste naučilo da samo treba biti iskren jer su i oni uvijek brutalno iskreni i s njima uvijek znaš na čemu si. Treba ih slušati i baviti se s njihovim i našim zajedničkim pitanjima.
