David Petrović - Od Malih Nogu

Napomena: kritika je nastala u sklopu projekta “Ekskurzija” te je izvorno objavljena na stranicama Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa

Hrvatsko lutkarstvo posljednjih je nekoliko godina u popriličnoj krizi, što je potvrdio i vrlo tanak prošlogodišnji Susret lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske SLUK. U gradskim se kazalištima osjeća umor i zasićenje, negdje i pucanje po šavovima, dok nezavisni, u pokušaju preživljavanja, nemaju ni vremena ni mogućnosti baviti se umjetnošću i istraživanjem. Takvo turobno okruženje očajnički je čekalo veliku predstavu da pokrene krv u žilama domaćeg lutkarstva. I konačno ju je dobilo – Gradsko kazalište lutaka Rijeka početkom veljače premijerno je izvelo predstavu Bomboniera variete!. Nekoliko su je godina odgađali, pripremali i smišljali sa slovenskim lutkarskim genijalcem Matijom Solceom i njegovim jednako genijalnim likovnim suradnikom Tomašom Žižkom, i na kraju sav taj trud ipak nije bio uzalud. Štoviše, iznjedrili su pravi lutkarski hit.

Lutkar, redatelj i glazbenik Matija Solce posljednjih desetak i više godina odlično kotira u europskom lutkarstvu te juri iz projekta u projekt, iz režije u režiju, organizaciju festivala ili glazbenu turneju, a takav gust i kaotičan raspored ponekad se preslika i u predstave koje radi. Ispunjene beskrajno kreativnim, zabavnim, dovitljivim i mudrim lutkarskim rješenjima, one pokatkad pucaju i razlijevaju se pod teretom vlastita gomilanja. U Bomboniera varieteu!, inače prvoj Solceovoj režiji u Hrvatskoj, to je spriječeno na zanimljiv, u neku ruku i paradoksalan način – jasnom, čistom i predvidljivom strukturom. Predstava je oblikovana kao klasičan varijete s pet jednako strukturiranih epizoda povezanih nenametljivom provodnom niti. Sam broj epizoda odgovara broju glumaca te gledatelj u svakom trenutku zna koliko još izvedbenih koraka do kraja. U klasičnim predstavama ta predvidljivost najveći je neprijatelj budnosti i pažnje jer opetovanost strukture počesto budi monotoniju i uspavljuje pozornost gledatelja. No kad se takva čvrsta struktura susrela s eksplozijom kreativnosti, scenskih i izvedbenih iznenađenja, nepredvidivosti i zabave, funkcionirala je poput dobrodošlog vodiča kroz izvedbenu džunglu. Štoviše, odbrojavanje do konačne pete priče, a s njom i kraja predstave, pratila je intimna strepnja da će nečemu iznimnom uskoro doći kraj.

Posveta Rijeci

A što se događa u toj kreativnoj lutkarsko-glumačko-glazbenoj bombi, pardon bombonijeri? U samoj ideji predstave stoji diskretan i nenametljiv hommage Rijeci i njenoj skrivenoj povijesti oblikovan s pomoću intimnih priča glumaca i koautora izvedbene građe Petre Šarac, Andreje Špindel, Tilena Kožamelja, Damira Orlića i Davida Petrovića. Svaki glumac svoju epizodu oblikuje iz vlastita sjećanja na djetinjstvo. Šarac se dotiče rata u rodnom Osijeku, Špindel svojeg prvog bicikl-aviona Boeinga 737, Kožamelj voljenog raspjevanog hrčka u rodnoj Ljubljani, Orlić figurica i igre kauboja i Indijanaca u selu kod bake, a Petrović neuspjele nogometne karijere koja se pretočila u kratku i slatku komentatorsku. Sve te priče, duboko intimne, i osim Petrovićeve, nimalo povezane s Rijekom, u prvoj se fazi grade s pomoću grafoskopa na stropnom kazalištu sjena, da bi se potom pretočile u igru na sceni i na kraju bile povezane sa skrivenim tajnama grada koji je oduvijek punim plućima živio vlastitu multinacionalnost i multikulturalnost. Tako, među ostalim, doznajemo da je upravo u Rijeci bilo jedno od prvih groblja za kućne ljubimce u Europi. Izvedba o kojoj pišemo zbila se 22. ožujka 2024. u sklopu 14. Lutkokaza u Kazalištu Virovitica te je bila prvo gostovanje predstave izvan matičnog kazališta i Rijeke. Iako je postojala doza strepnje da gostujuće publike neće imati naglašen emocionalan odnos prema hommageu Rijeci, pokazalo se da lokalizacija nije bila uteg predstavi. Štoviše, dio o samim tajnama grada djelovao je možda i pretjerano diskretno i pomalo usputno.

Ključni su dijelovi svake epizode trenuci kad se priča osamostaljuje i prelazi s plošnog stropa na scenu. Svaka od scena demonstrirala je kreativnost i bogatstvo imaginacije Matije Solcea i Tomaša Žižke, dramaturške suradnice Magdalene Lupi Alvir te glumaca koji su sudjelovali u svim aspektima nastanka predstave. U kaubojcu su tako spajali i razdvajali neživo i živo, odnosno teatar sjena i dijelove Orlićeva tijela, svjesno nepreciznim pokretom šaljivo propitujući cjelovitost lika na sceni. Slično se odigravalo u nogometnoj minijaturi, gdje su likovi oblikovani spojem glava glumaca Kožamelja i Špindel (neodoljivih u pretjeranoj mimici) i cijevi za klime u funkciji rastezljivih udova, te su postali superkiborzi koji u stapanju živog i neživog oblikuju beskrajno duhovite karikature.

Izvedbene nečistoće i raskrinavanje iluzija

U biciklističko-avionskoj sceni neživo je u potpunosti istisnulo živo, naizgled oživjevši bez ljudskog animatora. U toj se sceni, ujedno, Špindel vratila u djetinjstvo autora ovih redaka, u kojemu je jedna od glavnih fora bila stvarati “filmiće” brzim pomicanjem sličica. Na sceni je ta dječja igra, ponovo zahvaljujući izvedbenoj “nečistoći”, postala ne samo vrlo zabavna minijatura već i proces razotkrivanja, odnosno raskrinkavanja lutkarske iluzije. I epizoda s hrčkom uskočila je u povijesne vode, kako i priliči jednom hommageu. Ovog puta autorski tim odmaknuo se od privatnih sjećanja prema prošlosti jednog od omiljenih lutkarskih žanrova – naslovnog varijetea, vrativši na scenu točke u kojima su se gledatelji divili lutkama životinja i ljudi koje rade nevjerojatne stvari. Tako Kožameljev hrčak pjeva talijansku kanconu i poigrava se vrtnjom na malom hrčkovrtuljku. I opet, izvođači nisu išli za što vjernijim kopiranjem stvarnosti, nego su s odmakom u karikaturu stvarali duhovit dijalog s njom.

Za kraj smo ostavili ratnu epizodu koja je mogla odvesti predstavu u neke tamnije vode, no to se nije dogodilo. Naime, rat se na sceni odvio između Bajadera savršeno čvrstih i pravilnih rubova, i neodoljivo zaobljenih i pijanih Griotta. Vrhunac te ratne drame bio je ujedno i najslađi – gutanje strašno(g) slatkog neprijatelja. I ovdje je dakle prisutan odmak od stvarnosti, no ne tek u animaciji materijala, već i u njegovu odabiru i pristupu, što je omogućilo bijeg od bilo kakve ozbiljnosti i turobnosti, sjete i nostalgije u neukrotivo duhovite vode.

Otkvačen, a precizan stroj

Kad smo kod duhovitosti, dolazimo do ključnih aduta ove slasne scenske poslastice, do glumaca. Već sam ih spomenuo, no vratit ću im se ponovo jer to zaslužuju. Svi su glumci kao savršeno ugođen ansambl s lakoćom uskakali u razne uloge i ispunjavali različite zadatke – od pripovjednog preko animacijskog do auditivnog. I svaki su od tih slojeva do kraja razigrali, nudeći gledateljima slojevitost i punoću scenske igre. Petrović je, uz sve ostalo, bio iznimno snalažljiv i duhovit konferansje koji je dozivao publiku da zavrti kolo i odredi raspored priča, a posebno šarmantan bio je u stvaranju zvučnih efekata. Kožamelj je s lakoćom šetao od milog preko lagano koketnog to vragolastog i karikaturalnog izraza, Orlić je čvrstu osobnost i naizglednu ozbiljnost, koju pojačava snažan i moćan glas, u trenu pretvarao u beskrajno duhovitu karikaturu, Špindel je preciznost igre i animacije, skladne u neskladu, razigravala trenutačnim prijelazom u “ozbiljnu šašavost”, a Šarac scenskom energijom i igrom poput magneta plijenila pozornost gledatelja. I sve su to radili ne namećući se ansamblu, već su funkcionirali poput savršeno uštimanih dijelova nekog totalno ludog i otkvačenog i u tom ludilu savršeno preciznog stroja.

Da bi stroj bio savršeno precizan, ipak nisu dovoljni tek glumci. Svi elementi igre u predstavi su bili usklađeni, funkcionalni i jednako važni. Naracija je otvarala priču, da bi potom prepustila prostor glumi i animaciji, kojima se zatim pridružio zvuk, odnosno vanjsko ozvučenje pokreta. U tom slojevitom susretu vizualnog i zvučnog razvijao se vrlo duhovit dijalog koji se pretakao u još duhovitiji sukob ili razdvajanje. Takav izvedbeni sloj gradio je sadržaj u jasnom odmaku od stvarnosti prema karikaturi, pružajući gledateljima da od predstave uzmu ono što im najviše odgovara – humor, intimu koja se pretače u opće mjesto, animacijske ideje, efektan auditivni sloj, izvođačku suigru, duhovitost i preciznu nepreciznost ili da puste da ih punoća izraza nosi u neke neodoljive lutkarske i izvedbene svjetove.

Zaključno, hrvatsko lutkarstvo konačno je dočekalo pravi hit i izvedbenu bombu, pardon, Bombonieru variete!. Predstavu koja kreativnu punoću pretače u neopisivu lakoću igre i igranja, i u tom prostoru između nagomilanosti ideja i prozračnosti izvedbe nudi šezdesetak minuta urnebesnog bijega od stvarnosti.

Gradsko kazalište lutaka Rijeka, Bomboniera variete!, premijera 8. veljače 2024.
/ Autor, redatelj i skladatelj: Matija Solce
/ Kreator objekata i lutaka, scenograf i kostimograf: Tomaš Žižka
/ Dramaturška suradnja: Magdalena Lupi Alvir
/ Oblikovatelji svjetla: Tomaš Žižka, Sanjin Seršić
/ Glumci i koautori izvedbene građe: Petra Šarac, Andrea Špindel, Tilen Kožamelj, Damir Orlić i David Petrović

Vrijeme je čudna (i nezaobilazna) zvjerka. Pričaju da zaboravom liječi sve rane, čuvajući sjećanja na sretne dane. I dok se o tomu tek šapuće, sasvim je sigurno da nas vrijeme sve pretvara u vino. Neki se s godinama ukisele, drugi pretoče u vrhunsku kapljicu, a oni treći ostanu tek lagani gemišt. No vrijeme ne djeluje tek na ljude. Ono šamara il’ miluje sve oko nas, od kućnog ljubimca i obližnjeg stabla do… predstave. Neke me, tako, na prvi pogled zavedu, da bi me već na drugo gledanje ostavile pomalo hladnim i uspavanim. Druge me drže u ljubavi i na treće gledanje, treće ne uspiju zavesti ni na četvrto, a četvrte me, pak, na prvi pogled pomalo zaslijepe vlastitim slabostima, da bi se u sljedećem susretu dogodio veliki obrat koji raste i nakon petog gledanja. Ovaj će tekst biti o onoj prilično rijetkoj, četvrtoj skupini predstava. Razlog tomu je predstava Flekavac Gradskog kazališta lutaka Rijeka o kojoj sam dosta oštro sudio (sa samim sobom) nakon prvog gledanja u rujnu na zagrebačkom PIF-u, da bi veliki obrat stigao osam mjeseci i više desetaka izvedbi kasnije, na ovogodišnjem SLUK-u.

Flekavac je tipični opušteni i raspušteni tinejdžer koji smisao svog postojanja pronalazi u druženju, igri i zabušavanju, dok ambicije pretače u sanjarenje uz svog intimusa, avanturista i jahača na oblacima Letećeg Milivoja. Mogli bismo reći da je Fleki jedan vrlo zadovoljan mladac. I ostao bi takav da mami, odnosno Mamolini, u jednom trenutku ne dozlogrde sinovljeva neurednost, raspuštenost i neposlušnost pa odluči spakirati kofer i otići. No nije Fleki jedini napušteni tinejdžer u susjedstvu. Njegovu (ne pretjerano) tihu patnju Zihericu Štrebericu napušta otac jer u svom ziheraškom i štreberskom svijetu nema vremena za njega, a od braće blizanaca Malog Da i Malog Ne roditelji odlaze jer se stalno svađaju. Prvotna sloboda, ispunjena brdašcima pizze, druženjem s Milivojem i izostancima iz škole, ubrzo postaje uteg, nakon čega slijedi veliki obrat s kulminacijom u zajedničkom pospremanju Flekijeve sobe.

Na prvo gledanje štošta mi je škripalo, posebice u ušima. Veći broj dijaloga djelovao je neživo, neuvjerljivo i pomalo nategnuto, što se pretočilo na predstavu u cjelini. Nedostajalo mi je i scenskog vica koji krasi sve predstave Renate Carole Gatice te mi je predstava, općenito, djelovala kao korak unatrag u odnosu na prethodni susret Gatice i Riječana, Avanture maloga Juju, kao i na novije riječke predstave poput Krpimiraca ili Zamrznutih pjesama. Samim time obilje nagrada koje je Flekavac putem skupljao pratio sam s laganom skepsom. I dok sam si ja brundao u bradu, Flekavac je nizao izvedbe te se putem, vođen odličnom glumačkom igrom, stisnuo, posložio i dinamizirao. Posljedica je tog živahnog procesa činjenica da mi je na SLUK-ovoj izvedbi tekst Nine Mitrović djelovao znatno bolje, duhovitije, opuštenije, življe i stvarnije, a songovi Ivane Đule i Luke Vrbanića u potpunosti su me zaveli. Odlično su punktirali radnju, tjerajući podjednako male i velike gledatelje na drmusanje u izuzetno zgodnom hip-hop ritmu te njihanje u emocijom nabijenoj Mama, vrati se, noseći predstavu i dubinski se upisujući u memoriju za kasnije.

Sam koncept i režija Renate Carole Gatice držali su vodu već na prvo gledanje, iako me pomalo zasmetala pretjerano čista i jasna podjela. Naime, scena je odvojena na dva dijela, odnosno dva svijeta – zumirani interijer naslovnog junaka u kojemu su vladali glumci i pozadinski eksterijer s njihovim umjetnim parnjacima. Površno gledan, taj odnos velikih i malih djelovao je pomalo plošno, no drugi pogled usložio je susret, u likovima i među likovima. Naime, ta dva svijeta nisu tek dvije različite perspektive, nego progovaraju višestruko – uz razliku u veličini likova ovisno o mjestu gledanja, lutke i glumci predstavljaju dvojinu u svakom od likova, što je odlično podcrtano u posljednjem songu gdje se susreću (n)i mali (n)i veliki. Lutke su u toj dvojini maleni i zaigrani sanjari u junacima, poput njihovog simbola Letećeg Milivoja, a glumci ona djeca koja žure odrasti i koja su sama sebi dovoljna. Stvarnost je, kao i uvijek, i jedno i drugo, i lutka i glumac, i mali i veliki. No drugo gledanje ukazalo je i na brojne duhovite minijature i sitnice koje su predstavu dodatno bogatile zaigranošću kao jednim od najvažnijih elemenata u lutkarskom kazalištu za djecu.

GKL Rijeka, “Flekavac”, foto: Promo

U toj zaigranosti ključnu ulogu odigrali su odlični glumci i animatori, funkcionirajući poput savršeno usklađenog stroja kojemu sklad ne reže zabavna krila. Motor predstave bio je David Petrović koji je naslovnog Flekija vrlo dopadljivo oživio na sadržajnom, karakternom i izvedbenom planu, oblikujući ga punokrvnim tinejdžerom, duhovitim, zabavnim i beskrajno lijenim. Odlično je animirao stolnu lutku Flekija, pretočivši u nju pokrete i mote njenog ljudskog parnjaka, što je posebno duhovito funkcioniralo u izuzetno simpatičnom plesnom koraku. Također, odlično je poentirao na sitnicama poput ubacivanja SLUK-a u grafit te skrivanja urezane Ziherice u prozor. Zihericu Štrebericu točno je, rekli bismo štreberski, oblikovala Petra Šarac, fino u njoj suočivši želju za znanjem i skrivenu, no prisutnu potrebu za druženjem, dok su Damir Orlić i Alex Đaković bili izuzetno duhoviti Mali Da i Mali Ne, bogateći igru u drugom planu odličnim plesnim „sitnim vezom“, bacanjem na leđa i duhovitim kontriranjem. Zlatko Vicić bio je odmjereno i vrlo simpatično vjetropirast Leteći Milivoj, a Andrea Špindel majčinski toplo zabrinuta Mamolina.

Cijeli je izvođački tim bio odličan u grupnoj animaciji, nečemu što su doveli do savršenstva u Zamrznutim pjesmama, a što ih pozicionira na sam vrh glumačko-lutkarskih ansambala u Hrvatskoj u posljednje vrijeme. I dok je (tek) tu, grupnu dimenziju igre prepoznao stručni žiri SLUK-a u sastavu Ria Trdin, Dražen Ferenčina i Miroslav Čabraja, izostale su brojne nagrade koje predstava po sudu autora teksta zaslužuje. Između ostalih, svakako nagrada za stolne lutke koje je Alena Pavlović oblikovala vrlo vjerno njihovim ljudskim parnjacima, odlično ih, zajedno s Luči Vidanović, tehnološki oblikujući, što je bilo posebice uočljivo u lakom i elegantnom hodu. Pavlović, koja je dobila „utješnu nagradu“ za kostime lutaka, potpisuje i scenografiju koju je oblikovala od pokretnih paravana čije pokrete je Damian Cortes Alberti jako zgodno koreografirao. Još bolji posao Cortes Alberti je napravio s pokretima glumaca, a posebice lutaka koje su se kretale zabavno, duhovito i ritmički vrlo precizno. Sanjin Seršić oblikovao je korektno, točno, a na mjestima vrlo zgodno svjetlo, bez nepotrebnih viškova.

Zaključno, odličnom izvedbom na SLUK-u Flekavac je opravdao sve svoje dosadašnje nagrade, u isto vrijeme nezasluženo ne osvojivši ključne nagrade na ponajvažnijem hrvatskom lutkarskom festivalu.