Tag: GKL Rijeka

Bombastična bombonijera

Post author By Igor-Tretinjak
Post date April 23, 2024

"Bomboniera variete!", foto: GKL Rijeka

Napomena: kritika je nastala u sklopu projekta “Ekskurzija” te je izvorno objavljena na stranicama Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa

Hrvatsko lutkarstvo posljednjih je nekoliko godina u popriličnoj krizi, što je potvrdio i vrlo tanak prošlogodišnji Susret lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske SLUK. U gradskim se kazalištima osjeća umor i zasićenje, negdje i pucanje po šavovima, dok nezavisni, u pokušaju preživljavanja, nemaju ni vremena ni mogućnosti baviti se umjetnošću i istraživanjem. Takvo turobno okruženje očajnički je čekalo veliku predstavu da pokrene krv u žilama domaćeg lutkarstva. I konačno ju je dobilo – Gradsko kazalište lutaka Rijeka početkom veljače premijerno je izvelo predstavu Bomboniera variete!. Nekoliko su je godina odgađali, pripremali i smišljali sa slovenskim lutkarskim genijalcem Matijom Solceom i njegovim jednako genijalnim likovnim suradnikom Tomašom Žižkom, i na kraju sav taj trud ipak nije bio uzalud. Štoviše, iznjedrili su pravi lutkarski hit.

Lutkar, redatelj i glazbenik Matija Solce posljednjih desetak i više godina odlično kotira u europskom lutkarstvu te juri iz projekta u projekt, iz režije u režiju, organizaciju festivala ili glazbenu turneju, a takav gust i kaotičan raspored ponekad se preslika i u predstave koje radi. Ispunjene beskrajno kreativnim, zabavnim, dovitljivim i mudrim lutkarskim rješenjima, one pokatkad pucaju i razlijevaju se pod teretom vlastita gomilanja. U Bomboniera varieteu!, inače prvoj Solceovoj režiji u Hrvatskoj, to je spriječeno na zanimljiv, u neku ruku i paradoksalan način – jasnom, čistom i predvidljivom strukturom. Predstava je oblikovana kao klasičan varijete s pet jednako strukturiranih epizoda povezanih nenametljivom provodnom niti. Sam broj epizoda odgovara broju glumaca te gledatelj u svakom trenutku zna koliko još izvedbenih koraka do kraja. U klasičnim predstavama ta predvidljivost najveći je neprijatelj budnosti i pažnje jer opetovanost strukture počesto budi monotoniju i uspavljuje pozornost gledatelja. No kad se takva čvrsta struktura susrela s eksplozijom kreativnosti, scenskih i izvedbenih iznenađenja, nepredvidivosti i zabave, funkcionirala je poput dobrodošlog vodiča kroz izvedbenu džunglu. Štoviše, odbrojavanje do konačne pete priče, a s njom i kraja predstave, pratila je intimna strepnja da će nečemu iznimnom uskoro doći kraj.

Posveta Rijeci

A što se događa u toj kreativnoj lutkarsko-glumačko-glazbenoj bombi, pardon bombonijeri? U samoj ideji predstave stoji diskretan i nenametljiv hommage Rijeci i njenoj skrivenoj povijesti oblikovan s pomoću intimnih priča glumaca i koautora izvedbene građe Petre Šarac, Andreje Špindel, Tilena Kožamelja, Damira Orlića i Davida Petrovića. Svaki glumac svoju epizodu oblikuje iz vlastita sjećanja na djetinjstvo. Šarac se dotiče rata u rodnom Osijeku, Špindel svojeg prvog bicikl-aviona Boeinga 737, Kožamelj voljenog raspjevanog hrčka u rodnoj Ljubljani, Orlić figurica i igre kauboja i Indijanaca u selu kod bake, a Petrović neuspjele nogometne karijere koja se pretočila u kratku i slatku komentatorsku. Sve te priče, duboko intimne, i osim Petrovićeve, nimalo povezane s Rijekom, u prvoj se fazi grade s pomoću grafoskopa na stropnom kazalištu sjena, da bi se potom pretočile u igru na sceni i na kraju bile povezane sa skrivenim tajnama grada koji je oduvijek punim plućima živio vlastitu multinacionalnost i multikulturalnost. Tako, među ostalim, doznajemo da je upravo u Rijeci bilo jedno od prvih groblja za kućne ljubimce u Europi. Izvedba o kojoj pišemo zbila se 22. ožujka 2024. u sklopu 14. Lutkokaza u Kazalištu Virovitica te je bila prvo gostovanje predstave izvan matičnog kazališta i Rijeke. Iako je postojala doza strepnje da gostujuće publike neće imati naglašen emocionalan odnos prema hommageu Rijeci, pokazalo se da lokalizacija nije bila uteg predstavi. Štoviše, dio o samim tajnama grada djelovao je možda i pretjerano diskretno i pomalo usputno.

Ključni su dijelovi svake epizode trenuci kad se priča osamostaljuje i prelazi s plošnog stropa na scenu. Svaka od scena demonstrirala je kreativnost i bogatstvo imaginacije Matije Solcea i Tomaša Žižke, dramaturške suradnice Magdalene Lupi Alvir te glumaca koji su sudjelovali u svim aspektima nastanka predstave. U kaubojcu su tako spajali i razdvajali neživo i živo, odnosno teatar sjena i dijelove Orlićeva tijela, svjesno nepreciznim pokretom šaljivo propitujući cjelovitost lika na sceni. Slično se odigravalo u nogometnoj minijaturi, gdje su likovi oblikovani spojem glava glumaca Kožamelja i Špindel (neodoljivih u pretjeranoj mimici) i cijevi za klime u funkciji rastezljivih udova, te su postali superkiborzi koji u stapanju živog i neživog oblikuju beskrajno duhovite karikature.

Izvedbene nečistoće i raskrinavanje iluzija

U biciklističko-avionskoj sceni neživo je u potpunosti istisnulo živo, naizgled oživjevši bez ljudskog animatora. U toj se sceni, ujedno, Špindel vratila u djetinjstvo autora ovih redaka, u kojemu je jedna od glavnih fora bila stvarati “filmiće” brzim pomicanjem sličica. Na sceni je ta dječja igra, ponovo zahvaljujući izvedbenoj “nečistoći”, postala ne samo vrlo zabavna minijatura već i proces razotkrivanja, odnosno raskrinkavanja lutkarske iluzije. I epizoda s hrčkom uskočila je u povijesne vode, kako i priliči jednom hommageu. Ovog puta autorski tim odmaknuo se od privatnih sjećanja prema prošlosti jednog od omiljenih lutkarskih žanrova – naslovnog varijetea, vrativši na scenu točke u kojima su se gledatelji divili lutkama životinja i ljudi koje rade nevjerojatne stvari. Tako Kožameljev hrčak pjeva talijansku kanconu i poigrava se vrtnjom na malom hrčkovrtuljku. I opet, izvođači nisu išli za što vjernijim kopiranjem stvarnosti, nego su s odmakom u karikaturu stvarali duhovit dijalog s njom.

Za kraj smo ostavili ratnu epizodu koja je mogla odvesti predstavu u neke tamnije vode, no to se nije dogodilo. Naime, rat se na sceni odvio između Bajadera savršeno čvrstih i pravilnih rubova, i neodoljivo zaobljenih i pijanih Griotta. Vrhunac te ratne drame bio je ujedno i najslađi – gutanje strašno(g) slatkog neprijatelja. I ovdje je dakle prisutan odmak od stvarnosti, no ne tek u animaciji materijala, već i u njegovu odabiru i pristupu, što je omogućilo bijeg od bilo kakve ozbiljnosti i turobnosti, sjete i nostalgije u neukrotivo duhovite vode.

Otkvačen, a precizan stroj

Kad smo kod duhovitosti, dolazimo do ključnih aduta ove slasne scenske poslastice, do glumaca. Već sam ih spomenuo, no vratit ću im se ponovo jer to zaslužuju. Svi su glumci kao savršeno ugođen ansambl s lakoćom uskakali u razne uloge i ispunjavali različite zadatke – od pripovjednog preko animacijskog do auditivnog. I svaki su od tih slojeva do kraja razigrali, nudeći gledateljima slojevitost i punoću scenske igre. Petrović je, uz sve ostalo, bio iznimno snalažljiv i duhovit konferansje koji je dozivao publiku da zavrti kolo i odredi raspored priča, a posebno šarmantan bio je u stvaranju zvučnih efekata. Kožamelj je s lakoćom šetao od milog preko lagano koketnog to vragolastog i karikaturalnog izraza, Orlić je čvrstu osobnost i naizglednu ozbiljnost, koju pojačava snažan i moćan glas, u trenu pretvarao u beskrajno duhovitu karikaturu, Špindel je preciznost igre i animacije, skladne u neskladu, razigravala trenutačnim prijelazom u “ozbiljnu šašavost”, a Šarac scenskom energijom i igrom poput magneta plijenila pozornost gledatelja. I sve su to radili ne namećući se ansamblu, već su funkcionirali poput savršeno uštimanih dijelova nekog totalno ludog i otkvačenog i u tom ludilu savršeno preciznog stroja.

Da bi stroj bio savršeno precizan, ipak nisu dovoljni tek glumci. Svi elementi igre u predstavi su bili usklađeni, funkcionalni i jednako važni. Naracija je otvarala priču, da bi potom prepustila prostor glumi i animaciji, kojima se zatim pridružio zvuk, odnosno vanjsko ozvučenje pokreta. U tom slojevitom susretu vizualnog i zvučnog razvijao se vrlo duhovit dijalog koji se pretakao u još duhovitiji sukob ili razdvajanje. Takav izvedbeni sloj gradio je sadržaj u jasnom odmaku od stvarnosti prema karikaturi, pružajući gledateljima da od predstave uzmu ono što im najviše odgovara – humor, intimu koja se pretače u opće mjesto, animacijske ideje, efektan auditivni sloj, izvođačku suigru, duhovitost i preciznu nepreciznost ili da puste da ih punoća izraza nosi u neke neodoljive lutkarske i izvedbene svjetove.

Zaključno, hrvatsko lutkarstvo konačno je dočekalo pravi hit i izvedbenu bombu, pardon, Bombonieru variete!. Predstavu koja kreativnu punoću pretače u neopisivu lakoću igre i igranja, i u tom prostoru između nagomilanosti ideja i prozračnosti izvedbe nudi šezdesetak minuta urnebesnog bijega od stvarnosti.

Gradsko kazalište lutaka Rijeka, Bomboniera variete!, premijera 8. veljače 2024.
/ Autor, redatelj i skladatelj: Matija Solce
/ Kreator objekata i lutaka, scenograf i kostimograf: Tomaš Žižka
/ Dramaturška suradnja: Magdalena Lupi Alvir
/ Oblikovatelji svjetla: Tomaš Žižka, Sanjin Seršić
/ Glumci i koautori izvedbene građe: Petra Šarac, Andrea Špindel, Tilen Kožamelj, Damir Orlić i David Petrović

Tags Andrea Špindel, animacija, Damir Orlić, David Petrović, GKL Rijeka, Gradsko kazalište lutaka Rijeka, kazališna kritika, lutkarstvo, Lutkokaz, Matija Solce, Petra Šarac, Tilen Kožamelj

Kritika

Igraj se da te sva djeca razumiju

Post author By Igor-Tretinjak
Post date May 17, 2022
1 Comment on Igraj se da te sva djeca razumiju

"GKL Rijeka, "Oh la la", foto: GKL Rijeka

Kazalište za djecu izvedbeni je izraz koji se obraća specifičnoj publici te, ako želi komunicirati s njom, mora progovoriti njenim ili njoj bliskim jezikom. Samim time, autori se trebaju maksimalno približiti dječjim glavicama i promotriti svijet na njihov način. Vrlo brzo će uočiti da te malene spužve željne upijanja najraznovrsnijih sadržaja ne poznaju konvencije, niti im išta znače teorije drame i kazališta. Nemaju pojma niti da je netko nekada rekao kako puška koja se pojavi na sceni u prvom činu mora opaliti do kraja predstave ili da svaka priča koja se otvori mora biti zatvorena. Uostalom, djecu nije niti briga za ta nekad davno napisana i osmišljena (odrasla) pravila, ona imaju vlastite teorije, norme i postulate, a svi se svode na ključan pojam dječjeg svijeta – igru.

Igra je djeci prva jutarnja misao, ozbiljan cjelodnevni posao i životni smisao. I kao takva, i ona ima svoja pravila (igre). I sva se vrte oko uglavnom potpunog izostanka pravila. Kako kažu upute za korištenje, što ih pišu neki veliki i odrasli znalci, igra počinje, traje i završava. U stvarnosti igra najčešće tek počne. Ponekad traje, rijetko završi, a gotovo uvijek se pretoči u novu igru. Danas, u svijetu brzine i medijskih kaosa, igre djeteta traju sve kraće i kraće, poput daha, a samo vizualni, mobilni, društveni i ini mediji, brzi poput munje, uspijevaju (gotovo hipnotički) zadržati dječju pažnju. A kazalište? Kako da se kazalište postavi u tom svijetu stalno novih i novijih, brzih i bržih medijskih eksplozija? Da gura po starom i forsira djecu da prate priču ili da zauzme drugu krajnost i stane juriti kroz scensko vrijeme i prostor? Odgovor je, kao i uvijek, u sredini. Kazalište mora osjećati vrijeme, ne može žmiriti na promjene, no ne smije niti pretjerano podilaziti okolini. Treba naći zajednički jezik s današnjom djecom na obostranu korist.

Gradsko kazalište lutaka Rijeka, u koprodukciji s Dječjom kućom umjetnosti, Ljubljana i Kolektivom Ma-Théâ Centra za dječju kreativnost iz francuskog Tinqueuxa, pažljivo je osluhnulo djecu i našlo odličan put do njih. Predstavu Oh la la, s kojom su gostovali na 12. Lutkokazu, pretvorilo je u igru, i to onu pravu dječju, bez uputa i smjernica. U toj igri nema početka, zapleta i kraja, samo niz malih, a velikih istraživanja i otkrića koja se naizgled bez reda i pravila prelijevaju jedno u drugo, a jedino dramaturško opravdanje za njihovo lomljenje i pretakanje je i ono ključno – bijeg od monotonije u prostor stalnih iznenađenja.

Djeca do neke pete godine života svijet oko sebe, a s njim i kazališnu predstavu, uglavnom ne prate kao cjelinu, već kao niz zgodnih minijatura, promjena i iznenađenja. Skup slika koje privlače i zadržavaju njihovu pažnju prvenstveno izvedbenim atrakcijama, više na vizualnom ili zvučnom, nego na verbalnom planu. Nije njima bitna zaokruženost, bitne su im upečatljive uzvisine i krivine. Samim time, ako predstava želi komunicirati s djecom, treba veliku pažnju usmjeriti prema mikroplanu.

Hervé Tullet u tu je svrhu, po konceptu Bernarda Friota, oblikovao zbirku lirskih minijatura koje se međusobno susreću i prepliću te poklapaju jedna drugu, stvarajući dinamičan i suptilan verbalni dijalog. U traganju za temama Tullet nije otputovao u daleke svjetove, već se zadržao u djetetovoj okolini, poigravši se njegovim prstićima, brojkama, selotejpom, papirom i lutkama, otkrivajući u poznatim stvarima i pojavama neke sasvim nove, stvarne ili malo manje stvarne (primjerice, preimenovanje brojeva uz pomoć prstiju).

Igra, u režiji i dramaturgiji Mateje Bizjak Petit nije ostala tek na verbalnoj i fizičkoj akciji, već se pretočila na zvučni i vizualni sloj. Iako se u prijevodu sasvim sigurno izgubio dio zvučnosti, riječi su predstavu, puno više nego sadržajnim, gradile zvučnim slojem – stvarajući ritam igre i dinamiku promjena nenametljivom a prisutnom rimom, ponavljanjem i auditivno upečatljivim riječima, ali i prepoznatljivim zvukovima poput rastezanja selotejpa ili trganja papira. Također, bogat auditivni život riječima su davali zgodni i zavodljivi songovi Damiena Félixa koji su lako ulazili u uši, noseći malene (i velike) gledatelje kroz scensku igru. Ovo nenametljivo zvučno bogatstvo Hervé Tullet i scenografkinja Véronique Canevet, uz vrlo važnu igru svjetla Mateje Bizjak Petit i Sanjina Seršića, smjestili su na izuzetno zanimljivu i vizualno privlačnu scenu oblikovanu od djeci najbližih oblika i tijela – kocke i kvadrata, kružnice i kruga.

Petra Šarac u predstavi “Oh la la”, foto: GKL Rijeka

Izvođačica Petra Šarac (intervju uoči Lutkokaza pročitajte ovdje) scenu je tijekom predstave mijenjala i nadograđivala, lijepeći nove paravane, radeći kružne rupe u njima, igrajući se s prostorom igre i bogateći ga jednim od rijetkih oblika koji se odmiče od ranije spomenutih, a možemo ga imenovati – okom. Oko djeteta koje gleda i vidi stalno nove stvari i pojave, upijajući ih uvijek i svugdje, čak (ili posebice) i usred igre. No niti ovdje, iako se scena sastojala od brojnih elemenata, ne možemo govoriti o obilju i to zahvaljujući (bez)bojama scenografije – bijeloj i crnoj, uz tek ponešto crvene (i još pokoje). Ta monokromnost na neki je način dodatno istaknula Šarac koja je bila apsolutna vladarica vlastite igre. Lakoćom i sigurnošću savršeno je dječje vladala prostorom i predstavom, doslovno se igrajući igara, skačući s jedne na drugu kao s cvijeta na cvijet. Opušteno je prelazila iz emocije u emociju (tek u prvoj izvedbi na mjestima pokazavši laganu nesigurnost), jednakom lakoćom oživivši lutke tate i bake (Véronique Canevet). Tom im je animacijom, odnosno manipulacijom, ujedno oduzela autoritet koji ih krasi u stvarnom svijetu i svela ih na lutke s kojima se igra i koje vodi kroz život, zavladala tim potezom vlastitim svijetom. Stvar je, dakle, konačno došla na svoje mjesto, složila bi se djeca. Samim time, pravo je vrijeme da zaključimo kritičku igru s ovom scenskom igrom.

Oh la la je predstava koju nije briga za odrasle, njihova pravila i konvencije. Ona širi svoje niti scenom, pletući i rasplećući, uplećući i zaplećući, bez ijedne brige i sa samo jednom mišlju na pameti – igrati se da te sva djeca razumiju. Oh la la!

Tags GKL Rijeka, Hiša otrok in umetnosti, kazališna kritika, Lutkokaz, Mateja Bizjak Petit, Oh la la, Petra Šarac

Kritika

Savršen recept za privlačenje mladih publika u kazalište

Post author By Igor-Tretinjak
Post date August 17, 2021

HNK Ivana pl. Zajca i GKL Rijeka, "Kralj Edip", foto: HNK Ivana pl. Zajca

Godinama se u kazališnim krugovima raspravlja o tome kako pridobiti mladu publiku u kazalište, zašto ne vole gledati predstave te na koji način se to može promijeniti. Odgovore na ta pitanja vrlo jednostavno može dati predstava Kralj Edip koja je nastala u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke i riječkog Gradskog kazališta lutaka. Na prvi pogled čini se da ona može samo prisiliti mlade u kazalište – riječ je o grčkom klasiku, pritom osmišljenom u mediju lutkarstva za koji vlada predrasuda da je samo za djecu. No, već u prvim minutama ove izuzetno duhovite, pametno osmišljene i glumačko-animatorski izvrsne predstave njihove ograde nestaju, a pozornost im je sve do kraja usmjerena na ono što gledaju. U to sam se uvjerila razgovarajući s desetak mladih osoba koje sam intervjuirala nakon jedne od redovnih izvedbi. Neki od njih već su je jednom ili dva puta pogledali, oni koji su bili prvi put priznali su mi da su došli sa skepsom i zadrškom, ali nakon predstave promijenili su mišljenje te će, uvjeravali su me, doći ponovno i pozvati prijatelje. Usmenom se predajom među tinejdžerima širi dobar glas o Kralju Edipu. Zabavan im je, zanimljiv, sjajno odigran.

Redatelj i autor adaptacije Luciano Delprato poznat nam je kao autor suvremene Antigone, drame #radninaslovantigona, koju je napisao zajedno s Jazminom Seqeurom. Renata Carola Gatica tu je predstavu prije pet godina režirala u Zagrebačkom kazalištu mladih i s njome je također pridobila mladu publiku. U funkciji ravnateljice Drame riječkog HNK nastavlja taj niz, upoznata je s adaptacijom Kralja Edipa jer to nije njegov novi tekst, te ponovno poziva Luciana Delprata na suradnju, ovaj put autorsku i redateljsku. On se, zajedno s dramaturginjom Natašom Antulov, kao i u Antigoni, drži grčkog izvornika, slijedi ga u redoslijedu prizora, upisuje mnoge Sofoklove riječi i rečenice, no postavlja problem u suvremeni kontekst. Protagonisti ne govore uzvišenim stihom, već prostačkim jezikom, časte se psovkama i uvredama, a njihova se tragičnost odavno izgubila jer, kako bi objasnio Northrop Frye, mi živimo u vremenu gdje je junak slabiji od nas, za razliku od visokomimetskog modusa u kojem nalazimo tragične junake klasične tragedije. Smrt tragedije odavno je ustanovljena (George Steiner), a suvremena lica nisu rastrgana moralnim dilemama jer ni ne znaju što je moral – vođeni su sebičnošću, egoizmom, niskim strastima. Svako od njih groteskna je karikatura, što se u predstavi ističe glasom, ponašanjem i izgledom – drvene stolne lutke imaju tanke daščice koje im naznačuju ruke i noge, a na glavi su im preuveličani pojedini detalji, poput velikih klempavih ušiju, izbuljenih očiju, istaknutih obraza ili brade pa im košulje s kravatama, u koje su odjeveni Edip i Kreont, smiješno stoje. Tako su napravljene i štapne lutke. Suvremeni političari, komentira se ovom predstavom, više nalikuju klaunima nego ozbiljnim ljudima, a cijela zavrzlama oko Lajeva ubojstva i otkrivanja Edipova podrijetla, nalik je tragikomičnim televizijskim sapunicama. Kriza u Tebi, uvjeren je Edip, rezultat je dugogodišnjeg duga i gubitka tržišta, on je ekonomist koji sve gleda kroz novac i poslovanje, oportuni političar koji brine za vlastitu korist.

HNK Ivana pl. Zajca i GKL Rijeka, “Kralj Edip”, foto: HNK Ivana pl. Zajca

Glasom iz animiranih filmova karikaturalno se dočaravaju osobine pojedinih lica te primjerice Kreont govori falsetom, brzo i djetinjasto, kako bi se dočarao politički neambiciozan državni uhljeb koji bi, kako kaže, “bio budala kad bih morao raditi, kad mogu živjeti u luksuzu na račun drugih.” Tiresijev je glas starački, kao i kretnje, a predstavlja vjerskog i nacionalnog vođu koji je u konfliktu s Edipom. Edipov se glas mijenja s obzirom na situaciju, a njime je dočarana i dramatika zbivanja – u početku govori brzo i odrješito poput političara, u nastojanju da sazna svoje podrijetlo postaje bijesan i agresivan, bešćutan, nemilosrdan i okrutan tiranin, a na kraju ispušta duboki glas očajnika. Edip je daleko od uzvišenog i moralnog tragičnog junaka. On je slabić koji svoje frustracije iskazuje silom, okrutan dječarac koji doslovno voli pobjeći pod majčine skute. Jokasta je pritom za dvije glave viša od njega, usporena starica nazalna glasa koja se prema suprugu odnosi majčinski, poput malog djeteta drži ga u naručju i tetoši ga demunitivima. Poprište zbivanja je njihova ložnica u kojoj je jedini scenografski element krevet – Edipovo sigurno utočište, ali i simbol grijeha, prokletstva i svih zala koje su zadeslile Tebu i Lajev rod, mjesto užitka i muke, rođenja i smrti. On u svakom prizoru ili spava ili sjedi na krevetu – kad nestane kreveta sa scene, biva obezglavljen – doslovno i metaforički.

Luciano Delprato upisuje u suvremenog Edipa i metateatarske momente, duhovitim korskim opaskama razbija iluziju i vraća nas u kazališnu dvoranu – na ruševinama staroga kazališta pronađen je kao dijete, tamo je nađen i horoskop koji je, kao suvremeni prorok, predvidio slijed njegova životna puta, svjedok njegova podrijetla kazališni je domar, a na kraju dok mahnita krvave glave i mlati svoje animatore, oni mu poručuju: “Ponovno si napušten u kazališnoj dvorani…”. Na kraju svega Edip je svjestan da je njegova uloga odavno napisana, da je on protagonist i kao takav zadaća mu je “biti u agoniji”, makar se boji doći do ruba scene i strmoglaviti “u parter”. Sve maske na kraju padaju, pa tako i one kazališne, Edipu kao glumcu “naredili su izvana da glumi”, a u tome ne vidi nikakav smisao kad je ionako “kazališni program katastrofa”.

Nakon Edipove smrti, kor koji ga je obezglavio, duhovito proročki najavljuje: “Njega više nitko neće čitati.” Takvom autorskom intervencijom Delprato nudi višeslojna iščitavanja bogata značenjima, povezuje klasični literarni kanon i njegovu suvremenu percepciju, nudi šekspirijanski pogled na svijet kao pozornicu u kojoj su nam uloge zadane, ali upućuje i kritiku političkim i vjerskim vođama te masi koja slijepo vjeruje u “Boga i domovinu”, koliko god te floskule bile upitne. Kralj Edip u današnjem je kontekstu izuzetno aktualan, s obzirom na motiv kuge, odnosno pandemije koja u Sofoklovoj tragediji pokreće sva zbivanja, razotkriva iskvarene političke moćnike te opisuje masovnu histeriju.

HNK Ivana pl. Zajca, GKL Rijeka, “Kralj Edip”, foto: HNK Ivana pl. Zajca

Glumci-animatori Edi Čelić, Dean Krivačić, Mario Jovev, Alex Đaković i Nikola Nedić izmjenjuju se u animaciji lutaka, dvojica animiraju jednu lutku, a u svakom prizoru jedan od njih, u izdvojenom dijelu pozornice (kao u sinkronizaciji crtića) udahnjuje glas lutkama. U animaciji lutaka veliku važnost ima animatorova šaka (jer su ruke lutke napravljene do šaka), koja je u odnosu na lutku predimenzionirana – dizanjem stisnute pesnice u zrak ili pokazivanjem kažiprsta, njome se prijeti, drže lažni politički govori, iskazuje moć. Izvrsno je izrežiran i konflikt Edipa i Tiresije, sebeljubnih predstavnika svjetske i duhovne vlasti. Tiresijina početna mirnoća pretvara se u potpuno ludilo te čini ono što samo lutka može – od srdžbe se baca i okreće po zraku.

Glumci koji animiraju, mimikom lica ujedno glume zbunjene i prestrašene građane ili Edipove podanike. Duhovitim nijemim pogledima komentiraju što čuju, dodvoravaju se, osuđuju, kritiziraju. U korskim dijelovima odlaze na šahovsku ploču gdje u sjajnoj koreografiji, ritam mašinom, a zatim i pomno osmišljenim pokretima pokazuju nastanak i razvoj masovne histerije. Njihova je skupna igra ujednačena i izrazito dinamična u svemu – podjednako u koreografiranim korskim dijelovima kao i u animaciji lutaka koje se sjajno nadopunjuju s glasom sa strane. Glumci-animatori vrlo su energični i izrazito duhoviti te svojim nastupom plijene pozornost gledatelja.

Maštovita i domišljata režija, duhovit i suvremen tekst te glumci koji to svojom igrom izvrsno objedinjuju i iznose, recept su dobre predstave koju (čak) i mladi vole gledati, a uvjerena sam da će bar netko iz publike, potaknut kazališnom izvedbom, posegnuti i za antičkim izvornikom. Prava je šteta da ju još uvijek nisu prepoznali selektori festivala poput Zlatnog lava u Umagu, SLUK-a u Osijeku ili Mediteranea u Zadru.

Tags GKL Rijeka, HNK Ivana pl. Zajca, kazalište za mlade, Kralj Edip, Luciano Delprato, Sofoklo

Kritika

Uzlet na krilima odličnog ansambla

Post author By Igor-Tretinjak
Post date June 1, 2021

GKL Rijeka, "Flekavac", foto: Promo

Vrijeme je čudna (i nezaobilazna) zvjerka. Pričaju da zaboravom liječi sve rane, čuvajući sjećanja na sretne dane. I dok se o tomu tek šapuće, sasvim je sigurno da nas vrijeme sve pretvara u vino. Neki se s godinama ukisele, drugi pretoče u vrhunsku kapljicu, a oni treći ostanu tek lagani gemišt. No vrijeme ne djeluje tek na ljude. Ono šamara il’ miluje sve oko nas, od kućnog ljubimca i obližnjeg stabla do… predstave. Neke me, tako, na prvi pogled zavedu, da bi me već na drugo gledanje ostavile pomalo hladnim i uspavanim. Druge me drže u ljubavi i na treće gledanje, treće ne uspiju zavesti ni na četvrto, a četvrte me, pak, na prvi pogled pomalo zaslijepe vlastitim slabostima, da bi se u sljedećem susretu dogodio veliki obrat koji raste i nakon petog gledanja. Ovaj će tekst biti o onoj prilično rijetkoj, četvrtoj skupini predstava. Razlog tomu je predstava Flekavac Gradskog kazališta lutaka Rijeka o kojoj sam dosta oštro sudio (sa samim sobom) nakon prvog gledanja u rujnu na zagrebačkom PIF-u, da bi veliki obrat stigao osam mjeseci i više desetaka izvedbi kasnije, na ovogodišnjem SLUK-u.

Flekavac je tipični opušteni i raspušteni tinejdžer koji smisao svog postojanja pronalazi u druženju, igri i zabušavanju, dok ambicije pretače u sanjarenje uz svog intimusa, avanturista i jahača na oblacima Letećeg Milivoja. Mogli bismo reći da je Fleki jedan vrlo zadovoljan mladac. I ostao bi takav da mami, odnosno Mamolini, u jednom trenutku ne dozlogrde sinovljeva neurednost, raspuštenost i neposlušnost pa odluči spakirati kofer i otići. No nije Fleki jedini napušteni tinejdžer u susjedstvu. Njegovu (ne pretjerano) tihu patnju Zihericu Štrebericu napušta otac jer u svom ziheraškom i štreberskom svijetu nema vremena za njega, a od braće blizanaca Malog Da i Malog Ne roditelji odlaze jer se stalno svađaju. Prvotna sloboda, ispunjena brdašcima pizze, druženjem s Milivojem i izostancima iz škole, ubrzo postaje uteg, nakon čega slijedi veliki obrat s kulminacijom u zajedničkom pospremanju Flekijeve sobe.

Na prvo gledanje štošta mi je škripalo, posebice u ušima. Veći broj dijaloga djelovao je neživo, neuvjerljivo i pomalo nategnuto, što se pretočilo na predstavu u cjelini. Nedostajalo mi je i scenskog vica koji krasi sve predstave Renate Carole Gatice te mi je predstava, općenito, djelovala kao korak unatrag u odnosu na prethodni susret Gatice i Riječana, Avanture maloga Juju, kao i na novije riječke predstave poput Krpimiraca ili Zamrznutih pjesama. Samim time obilje nagrada koje je Flekavac putem skupljao pratio sam s laganom skepsom. I dok sam si ja brundao u bradu, Flekavac je nizao izvedbe te se putem, vođen odličnom glumačkom igrom, stisnuo, posložio i dinamizirao. Posljedica je tog živahnog procesa činjenica da mi je na SLUK-ovoj izvedbi tekst Nine Mitrović djelovao znatno bolje, duhovitije, opuštenije, življe i stvarnije, a songovi Ivane Đule i Luke Vrbanića u potpunosti su me zaveli. Odlično su punktirali radnju, tjerajući podjednako male i velike gledatelje na drmusanje u izuzetno zgodnom hip-hop ritmu te njihanje u emocijom nabijenoj Mama, vrati se, noseći predstavu i dubinski se upisujući u memoriju za kasnije.

Sam koncept i režija Renate Carole Gatice držali su vodu već na prvo gledanje, iako me pomalo zasmetala pretjerano čista i jasna podjela. Naime, scena je odvojena na dva dijela, odnosno dva svijeta – zumirani interijer naslovnog junaka u kojemu su vladali glumci i pozadinski eksterijer s njihovim umjetnim parnjacima. Površno gledan, taj odnos velikih i malih djelovao je pomalo plošno, no drugi pogled usložio je susret, u likovima i među likovima. Naime, ta dva svijeta nisu tek dvije različite perspektive, nego progovaraju višestruko – uz razliku u veličini likova ovisno o mjestu gledanja, lutke i glumci predstavljaju dvojinu u svakom od likova, što je odlično podcrtano u posljednjem songu gdje se susreću (n)i mali (n)i veliki. Lutke su u toj dvojini maleni i zaigrani sanjari u junacima, poput njihovog simbola Letećeg Milivoja, a glumci ona djeca koja žure odrasti i koja su sama sebi dovoljna. Stvarnost je, kao i uvijek, i jedno i drugo, i lutka i glumac, i mali i veliki. No drugo gledanje ukazalo je i na brojne duhovite minijature i sitnice koje su predstavu dodatno bogatile zaigranošću kao jednim od najvažnijih elemenata u lutkarskom kazalištu za djecu.

GKL Rijeka, “Flekavac”, foto: Promo

U toj zaigranosti ključnu ulogu odigrali su odlični glumci i animatori, funkcionirajući poput savršeno usklađenog stroja kojemu sklad ne reže zabavna krila. Motor predstave bio je David Petrović koji je naslovnog Flekija vrlo dopadljivo oživio na sadržajnom, karakternom i izvedbenom planu, oblikujući ga punokrvnim tinejdžerom, duhovitim, zabavnim i beskrajno lijenim. Odlično je animirao stolnu lutku Flekija, pretočivši u nju pokrete i mote njenog ljudskog parnjaka, što je posebno duhovito funkcioniralo u izuzetno simpatičnom plesnom koraku. Također, odlično je poentirao na sitnicama poput ubacivanja SLUK-a u grafit te skrivanja urezane Ziherice u prozor. Zihericu Štrebericu točno je, rekli bismo štreberski, oblikovala Petra Šarac, fino u njoj suočivši želju za znanjem i skrivenu, no prisutnu potrebu za druženjem, dok su Damir Orlić i Alex Đaković bili izuzetno duhoviti Mali Da i Mali Ne, bogateći igru u drugom planu odličnim plesnim „sitnim vezom“, bacanjem na leđa i duhovitim kontriranjem. Zlatko Vicić bio je odmjereno i vrlo simpatično vjetropirast Leteći Milivoj, a Andrea Špindel majčinski toplo zabrinuta Mamolina.

Cijeli je izvođački tim bio odličan u grupnoj animaciji, nečemu što su doveli do savršenstva u Zamrznutim pjesmama, a što ih pozicionira na sam vrh glumačko-lutkarskih ansambala u Hrvatskoj u posljednje vrijeme. I dok je (tek) tu, grupnu dimenziju igre prepoznao stručni žiri SLUK-a u sastavu Ria Trdin, Dražen Ferenčina i Miroslav Čabraja, izostale su brojne nagrade koje predstava po sudu autora teksta zaslužuje. Između ostalih, svakako nagrada za stolne lutke koje je Alena Pavlović oblikovala vrlo vjerno njihovim ljudskim parnjacima, odlično ih, zajedno s Luči Vidanović, tehnološki oblikujući, što je bilo posebice uočljivo u lakom i elegantnom hodu. Pavlović, koja je dobila „utješnu nagradu“ za kostime lutaka, potpisuje i scenografiju koju je oblikovala od pokretnih paravana čije pokrete je Damian Cortes Alberti jako zgodno koreografirao. Još bolji posao Cortes Alberti je napravio s pokretima glumaca, a posebice lutaka koje su se kretale zabavno, duhovito i ritmički vrlo precizno. Sanjin Seršić oblikovao je korektno, točno, a na mjestima vrlo zgodno svjetlo, bez nepotrebnih viškova.

Zaključno, odličnom izvedbom na SLUK-u Flekavac je opravdao sve svoje dosadašnje nagrade, u isto vrijeme nezasluženo ne osvojivši ključne nagrade na ponajvažnijem hrvatskom lutkarskom festivalu.

Tags animacija, David Petrović, Flekavac, GKL Rijeka, lutkarstvo, Renata Carola Gatica, SLUK