Pantomimska predstava ,,Sirenina duša” (Pantomimski teatar MI MInor, Sankt Peterburg/Rusija) rađena je na osnovu bajke Hansa Kristijana Andersena i, za razliku od mnogo poznatijeg Diznijevog filma, zadržava surovi tragični kraj (r. Jekaterina Varlakova). Na planu sadržaja to jest poruke ovakva odluka je vrlo pohvalna, zato što, nasuprot izmenjenom sižeu koji je Dizni procenio pogodnim deci, originalna bajka zapravo uči devojčice da mogu stradati ukoliko se radi ljubavi odreknu sopstvenog glasa.
Foto: Jovana Semiz
Začuđujuća je, zato, odluka da se u formi pantomime, koja ne trpi govor, obrađuje tema čiji je centralni obrt gubitak glasa. Glumci povremeno i koriste govor na izmišljenom jeziku, a takođe postoje glasovni snimci koji nam daju dodatne informacije o onome što gledamo poput nekakvog radio-priloga o rusalkama tj. sirenama ili ključnih rečenica za zaplet (Sirena: „Sve bih na svetu dala za jedan dan ljudskog života“) ili glas veštice koja nam, umesto pantomimom, govorom daje poslednji uslov Sireni: „Probij prinčevo srce ovim nožem ili ćeš umreti.“ Nije sasvim jasno zašto su se autori odlučili da dopuste ovu nedoslednost, kad su nam u toku sat i petnaest minuta trajanja predstave prikazali veliku veštinu vladanja telom i pokretom, neverovatno maštovita rešenja, prelepe jednostave prikaze apstraktnih ideja (poput plesa duša) pa i duhovite i brze gegove.
Foto: Jovana Semiz
Posebno se izdvajaju scene u kojoj Sirena tj. Jekaterina Varlakova sama odigra spasavanje Princa iz bure uz pomoć – prinčeve jakne, scena pripremanja magičnog napitka u veštičinoj pećini i scena Prinčevog traženja Sirene u morskoj peni.
Foto: Jovana Semiz
Osim naizgled neizmenjene i prilično dosledno ispraćene bajke, gledamo i maleni prolog (stilski različit od ostatka) u kom nam glumci pantomimski prikazuju da će odigrati bajku na osnovu knjige Mala sirena te dele uloge. Izuzetnu posvećenost i veštinu u vladanju pantomimom poseduje Antonina Popova te nakon predstave ostaje žal što podela uloga (u predstavi i stvarna) nije ovoj sjajnoj glumici pružila više prostora. Njena androginost u ulozi mornara kao i preciznost u svakoj radnji zaslužuju svaku pohvalu.
Foto: Jovana Semiz
,,Sirenina duša” poseduje problem ritma pa i pomenute nedoslednosti u pozorišnom jeziku, ali je i pored toga vrlo koherentna i vešta, a određene scene se uzdižu do vrhunske umetnosti.
Laboratorija iz naslova mogla bi nas pogrešno navesti da pomislimo na nešto prazno i sterilno, a ova predstava upravo pretenduje da bude topla i nežna, dok se koristi mnoštvom maštovitih postupaka, te obiljem antikvarnih predmeta koji mahom nisu u upotrebi (kasetofon, slajd projektor…) izaziva nostalgiju kod starijih gledalaca, a interesovanje kod mlađih.
Glumac i animator Mario Jakšić, u predstavi – Boba, otvara pred nama Laboratoriju života, umanjenu repliku stana u kojoj živi lutka – mali Boba (režija Morana Dolenc – intervju sa Moranom Dolenc možete pročitati na ovom linku, LOFT Zagreb/Hrvatska). U prvom postupku ponavljanja (Boba se budi pa se budi i lutakBoba) jasna nam je veza ovog para, a ubrzo shvatamo i razliku među njima – lutak-Boba ume da govori dok se Boba koristi svojim izmišljenim jezikom.
Foto: Jovana Semiz
Nažalost, glumac nije uspeo zaista da stvori uverljiv jezik kojim bi izazvao utisak da govori ili makar da to što izgovara za njega samog ima neko značenje, već nam samo nepovezanim zvucima potcrtava kako inteligibilni govor nije njegova veština. To se dodatno komplikuje zato što govor kojim se koristi nije ni blokada jezika usled traume, kako na kraju saznajemo da bi trebalo da bude. Ovo je samo jedan od mnoštva primera koji ostavljaju utisak nedovršenosti ove predstave. Nedovršenost odiše i iz sasvim sitnih postupaka, na primer činjenice da glumac ne vlada u potpunosti svojim igraćim prostorom. To je velika šteta budući da se ogroman potencijal ove priče već vidi i oseti.
Foto: Jovana Semiz
A šta je priča Laboratorije? Greška koja nas sprečava da sa pažnjom kakvu imamo u poslednjim minutima predstave pratimo celu izvedbu upravo je u tome što priča počne i traje poslednjih sedam minuta ove četrdesetominutne predstave. Tu shvatamo („Što se točno dogodilo tog dana?“) da gledamo muku čoveka da se izbori sa sećanjem o zemljotresu u kom mu je stradala porodica nakon čega je on prestao da govori. Do tog trenutka videli smo buđenje i tok dana lutke i čoveka Bobe, prikazivanje Bobinog detinjstva u prostoru Laboratorije, pozorište senki, teatar objekata, naturalistički postupak pečenja tosta na sceni, po malo od svega, od svega po malo… Ipak, veoma je zanimljivo metonimijsko značenje koje imaju predmeti koji predstavljaju Bobinu mamu, dedu i tetu, a iako razuzdana ova zbrka jezika ima zajednički kvalitet nostalgije u čemu je sasvim dosledna od početka do kraja.
Foto: Jovana Semiz
Na kraju ostaje utisak da smo ostali na pragu prelepog šarenog sveta, koji smo ugledali kroz ključaonicu, umesto da nam autori širom otvore vrata.
Stanica servis za savremeni ples donela je FEP-u jedinu zaista interaktivnu predstavu. Ovaj plesni performans/umetnička instalacija (autorski tim: Jovana Rakić – intervju sa Jovanom Rakić možete pročitati na ovom linku, Marko Milić, Milica Pisić, Milena Todorović) odigrava se u dva prostora uz podlogu dron muzike (Bojan Palikuća) kao i nasnimljeni glas naratorke (Nađa Petrović) – devojčice koji nas vodi kroz svoju introspekciju. Prvi prostor služi da senzibiliše publiku za ono što će proživeti i to čini kroz niz zadataka u porukici na papiru: „Ćao, ja sam tvoj tajni zadatak koji će ti pomoći da dođeš ispod polovine kapi“. Prigušeno svetlo i meditativna muzika dopuštaju publici da se opusti i bez zazora ustane sa svojih stolica te da prati uputstva poput „Pimpuj zamišljenu loptu 23 puta“ ili „Sedi i pogledaj gore“, a podni reflektori usled kretanja publike u prostoru stvaraju lepu igru senki.
Foto: Jovana Semiz
Nežno pripremljena, publika (8+) premešta se u drugi prostor, zidova obloženih papirnim oblacima-oblicima u ulozi membrane koja nas zadržava u okviru „unutrašnjeg sveta“ naratorke, prostoru tišine i unutrašnjeg glasa, mašte i plesa (dizajn scene: Željka Jakovljević). Devojčica nam govori o svojoj želji da bude pilotkinja, svojim strahovima i nedaćama u školi, o tome kako zamišlja da žaba diše, o tome kada se oseća kao riba i vodi nas kroz svet prirode, od mikro (mitohondrije) do makro skale, a taj biocentrični pristup tekstu radi više za ekološku svest kod publike od nekih drugih deklarativno-ekoloških predstava. Ples u predstavi ilustruje naraciju na veoma maštovit način, a izvođačice u svakom trenutku imaju budan odnos prema publici.
Foto: Jovana Semiz
Kada je beba oduševljeno ispuzala ka njima, plesačica se zaigrala s njom. Svaki zadatak koji publika dobije zadržava dovoljnu širinu da publika može da ga odbije ili izvede nešto sasvim drugo i to je u redu. Nalazimo se u sigurnom prostoru. Unutrašnjem prostoru. Tu sve može da se desi. Kada devojčica u mislima naiđe na zidblokadu, odluči da na njega ređa kap po kap sve dok se zid ne istopi. Publika je takođe pozvana da nalepi papiriće kapi na papirni zid, a zatim da slika kapi po zidu. Deca imaju slobodu da naslikaju i nešto drugo. Nalazimo se u sigurnom prostoru. Publika dobija lampice te ima slobodu da osvetli onaj deo prostora ili plesa koji je zanima. Dozvoljeno joj je da usmeri pogled ili zatvori oči.
Tekst koji se tek delom tiče vršnjačkog nasilja u školi, ali se suštinski bavi pitanjem ranjivosti i odbrambenih mehanizama (od kojih je najlepši mašta) ispraćen je zatim vrlo upečatljivom plesnom scenom u kojoj se sa izvođačice kida papir-zaštitna membrana. Papir-unutrašnji svet, u finalu predstave menja značenje u papir-spoljašnji svet kada deca dobijaju boje i maketu brdovitog predela od belog papira te zadatak da ga oboje.
Foto: Jovana Semiz
Na taj način Tu sam ispod polovine kapi podvlači jedinstvenost mašte i njenu snagu da se prelije i poveže sa svime na svetu. Ali, mnogo važnije, ova predstava pruža deci priliku da osveste svoja tela, da oslušnu svoje misli i da priđu umetnosti. Nema radikalnije borbe za dečiju ljubav prema umetnosti.
Gozd raja, odnosno Luda šuma, reditelja i kompozitora Petera Kusa (intervju sa Peterom možete pročitati na ovom linku) očaravajuće je pozorišno iskustvo koje se služi umetničkim sredstvima umesto didaktičkim kako bi prirodu približilo deci, a decu prirodi. Luda šuma (Kuskus institut, Ljubljana/Slovenija) sačinjena je od postojećih i izmišljenih muzičkih instrumenata.
Foto: Jovana Semiz
Sve, od pahulje, zečijih ušiju i zvezda do Mede i Zeke čije je prijateljstvo u narativnom fokusu ove predstave, sve baš sve ima svoj zvuk i učestvuje u čarobnoj muzici šume. Četvoro umetnika svira i animira lutke-instrumente na toliko veštom nivou da publika (dečija i odrasla) može osetiti onu retku razoružanost koju imamo kad smo u prisustvu dara.
Foto: Jovana Semiz
Jedino što kvari utisak o predstavi jeste njena dramaturgija. Potpuno ushićujuće oživljavanje šumskih stanovnika i smene godišnjih doba kroz zvuk kao da i ne traži tekst koji bi ga učinio prijemčivijim. Za mene, bar, tekst je učinio potpuno suprotno, jer se u nekoliko navrata otvara priča – Meda i Zeka idu da love jesen kako nikad ne bi došla zima, Zeka i Meda su zaljubljeni u isti cvet, Meda se razboleo pa ga Zeka čuva… Međutim, ove klice priča se ne razviju i sa uvođenjem svake nove, izneveravajući tako očekivanja o razvoju prethodne priče, publika može izgubiti interesovanje da prati narativni tok predstave. Srećom, on i nije činilac pozorišne magije ove predstave.
Foto: Jovana Semiz
Muzička i likovna lepota, kao i neverovatna maštovitost u konstrukciji instrumenata i dočaravanju prirode (na primer tri glumca animiraju slona od drvenog duvačkog instrumenta – surle i dva okrugla udaračka) i više su nego dovoljni da oduzmu dah i obuzmu duh.
Zašto nas škola ne uči da maštamo? Zamislite: „Imam predčas iz Maštanja pa idem na Osećanja i Umetnički rad pre velikog odmora, a onda imam test iz Kritičkog mišljenja.“ Koliko bi umetnica/ka, koliko naučnica/ka, koliko empatičnijih, nežnijih ljudi takva škola stvorila…
Foto: Jovana Semiz
Upravo takvom času prisustvujemo na Lagarijama. Lagarije, kako im ime implicira možda i nisu čas već predstava. Ili jesu? Šta je istina, a šta stvarnost? „Da li je ovo predstava?“, upita izvođač sebe i publiku. Ukoliko je verovati Piteru Bruku (ipak je uz Kotorski festival koproducent ove predstave i studio Prazan prostor, molim lepo) teatar čini prostor kroz koji se neko kreće dok ga neko treći posmatra. Te činioce imamo. Mirko Radonjić naš je harizmatični „predavač“ (i reditelj predstave – intervju sa Mirkom možete pročitati na ovom linku), a Marija Backović je naratorka divno sugestivnog glasa, koja uz pomoć mikrofona zajedno sa pijanistkinjom (i kompozitorkom) Ninom Perović stvara zvučnu sliku ove predstave.
Foto: Jovana Semiz
Nalazimo se u skoro pa praznom prostoru, a publika je tako postavljena oko scene u obliku piste da posmatra ne samo predstavu već i drugu publiku, što veoma doprinosti interaktivnosti sa decom koju Lagarije pretpostavljaju. Taj problem – da li je ovo predstava ili čas, samo naizgled deluje kao terminološki, jer nas on zapravo uvodi u osnovno pitanje ove predstave, ono o suštini umetnosti. Dok smo naslovom prevareni da mislimo da ćemo prisustvovati nekakvom predavanju o, dakako uticajnom, crtanom filmu Zagrebačke škole, autori Lagarija se zapravo koriste idejom filma Surogat, kao da nam film pokazuju iznutra, te pozorišnim jezikom afirmišu stvaralačku moć mašte. A način na koji to rade je fascinantan – zabavan, pametan i primeren uzrastu kom je namenjen (8+).
Foto: Jovana Semiz
Da li ste nekada pokušali da objasnite Platonovu filozofiju đaku drugog razreda osnovne škole? Ne? Lagarije uspevaju, upravo pokazujući nam da je ideja predmeta, ono što je u našoj mašti, stvarnije od stvarnog predmeta ili slike istog. Ceci n’est pas une pipe (Ovo nije lula, a bogami nije ni đačka klupa). Mašta, to osnovno oruđe našeg preživljavanja u tesnoj je sprezi sa osećanjima (osnovnim oruđem našeg uništenja, cinik bi rekao, ali ne i ja), te Lagarije insistiraju na ideji da bavljenje umetnošću osim što podrazumeva razuzdanu maštu, mora da počiva i na svesti da „tvoj svet nije samo tvoj“.
Foto: Jovana Semiz
Humanost, želja za iskrenom komunikacijom sa drugima i deljenjem svog sveta nisu samo poruka već i princip kojim je predstava Lagarije – čas o surogatu rađena. Možemo samo da se nadamo da će ova predstava biti uzor i drugim pozorištima za decu i mlade u regionu.
Lutkovno gledališče Ljubljana, "Pješčanik", foto: Jaka Varmuž
“U početku bijaše Riječ”, stoji u Svetom pismu, a ovdje na početku… Vjedro. Scena je ogoljena od svega i na sredini stoji samo pijesak koji nesmetano protječe, ne mareći ni za koga. Lagano osvjetljen, meni osobno predstavlja vrijeme. Vrijeme koje nema dimenzija koje mu mi prisvajamo, poput prošlosti, sadašnjosti, budućnosti, konstanta koja se pretapa uključena u sve životne procese na zemlji. Glumci Miha Arh, Barbara Kanc, Gašper Malnar i Filip Šebšajevič šetaju pored pijeska, nesvjesni njegove prisutnosti. Idu u grupama ili se razdvajaju. Na trenutke su složni pa se jedan odvoji kao revolucionar i onda idu unazad i unaprijed, ovisi s koje strane pijeska gledamo, dajući kretnjama razna značenja.
Nakon prvih ljudi vjedro se krene gibati i započne stvaranje. A gdje su ljudi? Izvođači nestaju u tamu jer se sada sprema nešto jako dojmljivo. Ocrtava se iz tame veličanstveni, daleki i nepregledni svemir. Galaksije, zvijezde, patuljasti planeti i zvijezda koja je vodila mudrace i sve ono što smo zamišljali kad smo bili mali astronauti, kad smo maštali o nečemu neuhvatljivom, nekoj zvijezdi nadohvat ruke, zvijezdi kojoj bismo se pružali, začarani onim što je iznad nas. Ono veće od nas, čemu odajemo poštovanje. Tama. Svjetlo.
Vješti animatori sada zvijezde pretvaraju u prve organizme na planeti. Svi smo mi satkani od zvjezdane prašine, a taj je prijelaz inteligentno napravljen od strane autora redatelja predstave Mihe Goloba (intervju s redateljem pročitajte ovdje). Dolazimo do ledenog doba, spušta se sumrak na civilizaciju upisanu u pijesak i nemilosrdne pijavice gaze pred sobom sve organizme, stvarajući od njih fosile. Zanimljiv je zapravo način na koji se dobije ta slika. Izvođači šetaju po sceni držeći u rukama kutije iz kojih ispada pijesak. Krećući se s njima preko scene, vođen vještom kamerom, gledatelj zaboravi da su oni aktivni stvaratelji svega.
Nakon što su se smirile nevere na kontinentu, a vjedro je stalo sa svojim olujnim kruženjem, vraćaju se ljudi. Igrajući se vjedrom, dobacuju ga i izbjegavaju, na trenutke se ponašajući prema njemu poput djece, a pokatkad poput odraslih. Iz tih nam je kretnji Golob pokušao približiti odnos ljudi sa sobom i drugima. Dolazimo do prvih kula u pijesku, odnosno prvih velikih civilizacija u kojima sloga stvara prekrasne mozaike u pijesku. Animatori dodavanjem i oduzimanjem pijeska nadilaze sam medij te imam osjećaj da putujem kroz vrijeme, gledajući kako pored mene rastu prve veće zajednice. Krug je u sredini i kotač na kojem će se ljudi odvesti, spreman je za polazak, a vjedro se polako njiše i crta. Kako se lagano ljulja poput djeteta u koljevci, tako se pred nama rađaju prve slike velikih naroda. Uspavljujući nas, vjedro nas vodi do drevne Kine i njihovog dualizma, zatim ide do Afrike i Davidove zvijezde, Babilona, završavajući s prekasnim podnim mozaikom u nekoj rimskoj vili na obroncima Vječnog grada.
Pored gradova pijesak ne zaboravlja ni malena sela. Pijesak sve pamti. Prvo imamo velike livade koje postaju malene oranice zatim sve veće i veće, dok se društvo ne počne dijeliti na one što žive u gradovima i one na selu. Kako se selo sve više smanjuje, a grad osvaja zelene površine, istiskujući pritom malog čovjeka na ,rub ne možemo se oteti dojmu da je autor tu imao pouku za gledatelja. Gradovi od pijeska gutaju sve pred sobom pretvarajući se u velike nebodere koje sam čovjek zamjenjuje još većim i višim, zanemarujući prirodu. Kako to obično biva, kad čovjek pretjera, Majka priroda postavlja ravnotežu. Ovaj put to čini puštajući svoju rijeku kojom čisti grad od smeća i taloga, ruši sve nebodere pred sobom. Nastaje jaz između prirode na jednoj strani i čovjeka u gradu na drugoj. Sve završava velikim čišćenjem nakon potopa, gdje animatori vode gledatelje poput golubova koji su vodili Nou na kopno do početka. Do vjedra i pijeska. Na kraju stoji samo vjedro nad pijeskom i autor prepušta gledatelju da se zapita je li se on igra u pijesku ili se pijesak igra s njim, imajući pritom u vidu sve ono što je prošlo pred njegovim očima.
Miha Golob, koji je sve to prekrasno posložio, također je zaslužan i za prekrasno vizualno oblikovanje predstave. Dramaturgiju koja teče pred nama poput rijeke u svoje je korito usmjerila Mojca Redjko, a oblikovatelje svjetla Mašu Avsceca i Gergora Kuhara uz animatore pohvaljujem. Za predstavu piše da je dostupna svim uzrastima, što doista jest, a jezik je neverbalni, dakle univerzalan. Poput priče. Poput pijeska koji je sveprisutan.
HNK Ivana pl. Zajca i GKL Rijeka, "Kralj Edip", foto: HNK Ivana pl. Zajca
Godinama se u kazališnim krugovima raspravlja o tome kako pridobiti mladu publiku u kazalište, zašto ne vole gledati predstave te na koji način se to može promijeniti. Odgovore na ta pitanja vrlo jednostavno može dati predstava KraljEdip koja je nastala u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke i riječkog Gradskog kazališta lutaka. Na prvi pogled čini se da ona može samo prisiliti mlade u kazalište – riječ je o grčkom klasiku, pritom osmišljenom u mediju lutkarstva za koji vlada predrasuda da je samo za djecu. No, već u prvim minutama ove izuzetno duhovite, pametno osmišljene i glumačko-animatorski izvrsne predstave njihove ograde nestaju, a pozornost im je sve do kraja usmjerena na ono što gledaju. U to sam se uvjerila razgovarajući s desetak mladih osoba koje sam intervjuirala nakon jedne od redovnih izvedbi. Neki od njih već su je jednom ili dva puta pogledali, oni koji su bili prvi put priznali su mi da su došli sa skepsom i zadrškom, ali nakon predstave promijenili su mišljenje te će, uvjeravali su me, doći ponovno i pozvati prijatelje. Usmenom se predajom među tinejdžerima širi dobar glas o Kralju Edipu. Zabavan im je, zanimljiv, sjajno odigran.
Redatelj i autor adaptacije Luciano Delprato poznat nam je kao autor suvremene Antigone, drame #radninaslovantigona, koju je napisao zajedno s Jazminom Seqeurom. Renata Carola Gatica tu je predstavu prije pet godina režirala u Zagrebačkom kazalištu mladih i s njome je također pridobila mladu publiku. U funkciji ravnateljice Drame riječkog HNK nastavlja taj niz, upoznata je s adaptacijom Kralja Edipa jer to nije njegov novi tekst, te ponovno poziva Luciana Delprata na suradnju, ovaj put autorsku i redateljsku. On se, zajedno s dramaturginjom Natašom Antulov, kao i u Antigoni, drži grčkog izvornika, slijedi ga u redoslijedu prizora, upisuje mnoge Sofoklove riječi i rečenice, no postavlja problem u suvremeni kontekst. Protagonisti ne govore uzvišenim stihom, već prostačkim jezikom, časte se psovkama i uvredama, a njihova se tragičnost odavno izgubila jer, kako bi objasnio Northrop Frye, mi živimo u vremenu gdje je junak slabiji od nas, za razliku od visokomimetskog modusa u kojem nalazimo tragične junake klasične tragedije. Smrt tragedije odavno je ustanovljena (George Steiner), a suvremena lica nisu rastrgana moralnim dilemama jer ni ne znaju što je moral – vođeni su sebičnošću, egoizmom, niskim strastima. Svako od njih groteskna je karikatura, što se u predstavi ističe glasom, ponašanjem i izgledom – drvene stolne lutke imaju tanke daščice koje im naznačuju ruke i noge, a na glavi su im preuveličani pojedini detalji, poput velikih klempavih ušiju, izbuljenih očiju, istaknutih obraza ili brade pa im košulje s kravatama, u koje su odjeveni Edip i Kreont, smiješno stoje. Tako su napravljene i štapne lutke. Suvremeni političari, komentira se ovom predstavom, više nalikuju klaunima nego ozbiljnim ljudima, a cijela zavrzlama oko Lajeva ubojstva i otkrivanja Edipova podrijetla, nalik je tragikomičnim televizijskim sapunicama. Kriza u Tebi, uvjeren je Edip, rezultat je dugogodišnjeg duga i gubitka tržišta, on je ekonomist koji sve gleda kroz novac i poslovanje, oportuni političar koji brine za vlastitu korist.
HNK Ivana pl. Zajca i GKL Rijeka, “Kralj Edip”, foto: HNK Ivana pl. Zajca
Glasom iz animiranih filmova karikaturalno se dočaravaju osobine pojedinih lica te primjerice Kreont govori falsetom, brzo i djetinjasto, kako bi se dočarao politički neambiciozan državni uhljeb koji bi, kako kaže, “bio budala kad bih morao raditi, kad mogu živjeti u luksuzu na račun drugih.” Tiresijev je glas starački, kao i kretnje, a predstavlja vjerskog i nacionalnog vođu koji je u konfliktu s Edipom. Edipov se glas mijenja s obzirom na situaciju, a njime je dočarana i dramatika zbivanja – u početku govori brzo i odrješito poput političara, u nastojanju da sazna svoje podrijetlo postaje bijesan i agresivan, bešćutan, nemilosrdan i okrutan tiranin, a na kraju ispušta duboki glas očajnika. Edip je daleko od uzvišenog i moralnog tragičnog junaka. On je slabić koji svoje frustracije iskazuje silom, okrutan dječarac koji doslovno voli pobjeći pod majčine skute. Jokasta je pritom za dvije glave viša od njega, usporena starica nazalna glasa koja se prema suprugu odnosi majčinski, poput malog djeteta drži ga u naručju i tetoši ga demunitivima. Poprište zbivanja je njihova ložnica u kojoj je jedini scenografski element krevet – Edipovo sigurno utočište, ali i simbol grijeha, prokletstva i svih zala koje su zadeslile Tebu i Lajev rod, mjesto užitka i muke, rođenja i smrti. On u svakom prizoru ili spava ili sjedi na krevetu – kad nestane kreveta sa scene, biva obezglavljen – doslovno i metaforički.
Luciano Delprato upisuje u suvremenog Edipa i metateatarske momente, duhovitim korskim opaskama razbija iluziju i vraća nas u kazališnu dvoranu – na ruševinama staroga kazališta pronađen je kao dijete, tamo je nađen i horoskop koji je, kao suvremeni prorok, predvidio slijed njegova životna puta, svjedok njegova podrijetla kazališni je domar, a na kraju dok mahnita krvave glave i mlati svoje animatore, oni mu poručuju: “Ponovno si napušten u kazališnoj dvorani…”. Na kraju svega Edip je svjestan da je njegova uloga odavno napisana, da je on protagonist i kao takav zadaća mu je “biti u agoniji”, makar se boji doći do ruba scene i strmoglaviti “u parter”. Sve maske na kraju padaju, pa tako i one kazališne, Edipu kao glumcu “naredili su izvana da glumi”, a u tome ne vidi nikakav smisao kad je ionako “kazališni program katastrofa”.
Nakon Edipove smrti, kor koji ga je obezglavio, duhovito proročki najavljuje: “Njega više nitko neće čitati.” Takvom autorskom intervencijom Delprato nudi višeslojna iščitavanja bogata značenjima, povezuje klasični literarni kanon i njegovu suvremenu percepciju, nudi šekspirijanski pogled na svijet kao pozornicu u kojoj su nam uloge zadane, ali upućuje i kritiku političkim i vjerskim vođama te masi koja slijepo vjeruje u “Boga i domovinu”, koliko god te floskule bile upitne. Kralj Edip u današnjem je kontekstu izuzetno aktualan, s obzirom na motiv kuge, odnosno pandemije koja u Sofoklovoj tragediji pokreće sva zbivanja, razotkriva iskvarene političke moćnike te opisuje masovnu histeriju.
HNK Ivana pl. Zajca, GKL Rijeka, “Kralj Edip”, foto: HNK Ivana pl. Zajca
Glumci-animatori Edi Čelić, Dean Krivačić, Mario Jovev, Alex Đaković i Nikola Nedić izmjenjuju se u animaciji lutaka, dvojica animiraju jednu lutku, a u svakom prizoru jedan od njih, u izdvojenom dijelu pozornice (kao u sinkronizaciji crtića) udahnjuje glas lutkama. U animaciji lutaka veliku važnost ima animatorova šaka (jer su ruke lutke napravljene do šaka), koja je u odnosu na lutku predimenzionirana – dizanjem stisnute pesnice u zrak ili pokazivanjem kažiprsta, njome se prijeti, drže lažni politički govori, iskazuje moć. Izvrsno je izrežiran i konflikt Edipa i Tiresije, sebeljubnih predstavnika svjetske i duhovne vlasti. Tiresijina početna mirnoća pretvara se u potpuno ludilo te čini ono što samo lutka može – od srdžbe se baca i okreće po zraku.
Glumci koji animiraju, mimikom lica ujedno glume zbunjene i prestrašene građane ili Edipove podanike. Duhovitim nijemim pogledima komentiraju što čuju, dodvoravaju se, osuđuju, kritiziraju. U korskim dijelovima odlaze na šahovsku ploču gdje u sjajnoj koreografiji, ritam mašinom, a zatim i pomno osmišljenim pokretima pokazuju nastanak i razvoj masovne histerije. Njihova je skupna igra ujednačena i izrazito dinamična u svemu – podjednako u koreografiranim korskim dijelovima kao i u animaciji lutaka koje se sjajno nadopunjuju s glasom sa strane. Glumci-animatori vrlo su energični i izrazito duhoviti te svojim nastupom plijene pozornost gledatelja.
Maštovita i domišljata režija, duhovit i suvremen tekst te glumci koji to svojom igrom izvrsno objedinjuju i iznose, recept su dobre predstave koju (čak) i mladi vole gledati, a uvjerena sam da će bar netko iz publike, potaknut kazališnom izvedbom, posegnuti i za antičkim izvornikom. Prava je šteta da ju još uvijek nisu prepoznali selektori festivala poput Zlatnog lava u Umagu, SLUK-a u Osijeku ili Mediteranea u Zadru.
GK Trešnja, "Najljepši posao na svijetu", foto: Damil Kalogjera
Kazalište za djecu čudnovat je i po mnogočemu neodoljiv svijet u kojemu vladaju specifična pravila. Ta pravila uglavnom nisu ukalupljena, ni strogo propisana, već otvorena za pisanje i brisanje, upisivanje, dopisivanje il’ otpisivanje, uz dobro opravdanje i prepisivanje, ali poneko je ugravirano duboko u tkivo te izvedbene umjetnosti. Jedno od tih neizbrisivih kaže da predstava za djecu mora u sebi sadržavati dovoljan broj izvedbenih iznenađenja i ne smije malene gledatelje predugo ostaviti hladnima i nezainteresiranima jer će ih brzinski zamijeniti brbljavci, šetalice, brundala, zjevalići i zvjerkalice. Nakon stotina odgledanih predstava u društvu malenih gledatelja poprilično čvrsto i odlučno tvrdim da je važnije obogatiti predstavu za djecu izvedbenim iznenađenjima, promjenama i obratima, nego oblikovati dramaturški čvrstu i jasnu priču. Možda se sa mnom neće složiti drugi kritičari, niti pojedini dramaturzi i redatelji, no oni i nisu ciljana publika predstava o kojima govorim.
Nakon ovog odlučnog uvoda odmah moram napisati da se sa mnom ne slaže niti autorski tim nove predstave Kazališta Trešnja, Najljepši posao na svijetu. Naime predstava u čijem je fokusu samo kazalište pretjerano se usmjerila prema sadržajnim (ne)prilikama koje se kriju unutar kazališne zgrade, poput manjka prostora, volje i (ne)pripremljenosti autorskog tima, (ne)razumijevanja ravnatelja, hirova glumaca…, propustivši pritom ukazati na iznenađenja i čarolije koje taj složeni sustav stvara na sceni. Poveže li se ovo s mojim uvodnim razmišljanjima, stvara li se predstava o stvaranju predstave, mislim da je nužno potrebno čarolijom i bogatstvom izvedbe i izvedbenih iznenađenja predstaviti čarobnjake koji je stvaraju, a ne realističnom ih rukom pretvoriti u najobičnija brundala. Posebice ako se predstava radi za dječju publiku.
Redatelj Hrvoje Korbar za predložak predstave uzeo je slikovnicu Ivice Ivanca koju je doradila i dramatizirala Sunčica Sodar. Sama Ivančeva priča je poznata i zgodna – predstaviti i upoznati gledatelje s mašinerijom koja stvara predstavu, s njenim vidljivim pojedincima te skrivenim “pozadincima” koji se ne vide na sceni, a bez kojih same scenske igre ne bi bilo. Tako upoznajemo ravnatelja, tajnicu, gostujućeg redatelja, mladog pisca, glumce iz ansambla i gostujuće, etablirane i friške, inspicijenticu, kostimografkinju, scenografkinju… i svi su oni na svoj način pomaknuti, u nekom svom umjetničkom balonu iz kojega stvaraju kaos koji bi se trebao pretočiti u čaroliju.
Jedan od problema predstave je što same pomaknutosti nisu bile dovoljno zanimljive niti pomaknute pa iz tog kaosa, koji to nije bio, nije nastao scenski raspašoj pun obrata niti čarolija, već pretjerano korektna predstava. Korbar je, naime, odabrao realističan izraz s tek pokojim redateljskim i(li) glumačkim (is)koračićem u stilizaciju, pretvorivši navodno ludo privlačan kreativni kaos u pomalo sterilan rad u kojemu se sve slaže kao po monotonoj špagici. Nije tu bilo pretjerano razloga za smijeh, izvedbenih ili izraznih iznenađenja, scenskih viceva, duhovitih redateljskih rješenja niti vizualnih pomaka. Predstava je više djelovala poput dokumentarističkog scenskog zapisa, nego iskorak u kazališnu čaroliju koja stvara scensku čaroliju.
Meni, odraslom brundalu, sasvim je jasno da čarolija ne stvara čaroliju, da u kazalištu rade ljudi od krvi, mesa i sasvim ljudskih briga, no u isto vrijeme, da sam dijete ne bih to volio znati. Uostalom i odraslo dijete Zlatko Bourek nije za izraz ilustracija Ivančeve knjige izabrao realizam, već sebi svojstvenu pomaknutost u šarenu karikaturu i grotesku. Poput Boureka, i ja bih želio zamišljati da pomaknute i začudne kazališne svjetove stvaraju isti takvi ljudi, da se iza beskrajno raskošnih scenografija kriju isti takvi scenografi. I znam da će to biti obmana, ali djeca će imati i te kako dovoljno vremena i prilika za upoznavanje s dosadnom i sterilnom stvarnošću. Sad im je zadatak što duže ostati djeca i graditi vlastiti svijet kroz bogatstvo mašte. Nažalost, ova predstava ne djeluje kao poticaj za podgrijavanje kreativnih ideja, već kao susret s hladnom dozom stvarnosti.
GK Trešnja, “Najljepši posao na svijetu”, foto: Damil Kalogjera
U skladu s konceptom bili su i glumci koji su likove oblikovali uglavnom zgodno i korektno, no bez naglašenijeg prodora u komiku. Silvio Mumelaš sigurno je držao konce igre i priče u rukama portira Mirka kao voditelja kazališta iz sjene. I dok je on morao ostati koliko-toliko čvrst lik, drugi glumci mogli su se razigrati i na taj način obogatiti predstavu iznenađenjima barem na mikroplanu, no uglavnom to nisu učinili. Radovan Ruždjak u oblikovanju Redatelja je krenuo prema komici i karikaturi, no zastao je koračić-dva, više naglasivši kaotičnu, nego duhovitu ljutnju, Luka Bulović prepustio se smotanosti i izgubljenosti, stvorivši plošnog mladog Pisca, dok se Tvrtko Jurić kao Ravnatelj pomalo predvidljivo naslonio na šekspirovsko „mnogo vike ni za što“.
Najduhovitije se svojim likovima poigrala Dubravka Lelas, prometnuvši Inspicijenticu i Šaptačicu u vrlo dopadljive motore predstave iz drugog plana. Daria Knez Rukavina i Aleksandra Naumov bile su duhovite kao tajnice i tek dijelom razigrane kao Kostimografkinja i Scenografkinja. Naumov je scenografsko mjerenje pretvorila u plesni pokret, što je moglo biti zgodno da je otišla do kraja, no i ona je zastala na pola puta između stvarnosti i mašte. Ivana Bakarić vrlo je zgodno utjelovila glumačku divu Kseniju, Karla Brbić izvukla je ponešto, no ne i sve iz mlade glumice Klare i Balerine, dok je Kruno Bakota bio duhovito, no ne i originalno razigran mladi glumac Mladen, uz Dirigenta i Rekvizitera.
Ivan Lušičić Liik scenu je oblikovao kao paravan s vratima koji je vjerno predstavljao hodnike (pomalo ostarjelog) kazališta, no time usmjerivši igru prema horizontalnoj plošnosti, tek povremeno razigravši dubinu vrata. Barbara Bourek je zaigranim kostimima na mjestima obogaćenim metaforičnim notama (haljinica s labudom za balerinu) uspješno podcrtala karakteristike i funkcije likova. Nikolina Medak, u skladu s redateljskim izrazom, nije previše razigrala scenski pokret, dok je Stanislav Kovačić napravio vrlo zgodnu glazbu koja nije stršala iz cjeline.
Zaključno, predstava Najljepši posao na svijetu pretočila je tvornicu scenskih čarolija u prostor pomalo sterilnog i zamornog kaosa ispunjenog vikom i drekom, čiji je rezultat umjesto čuđenja zijev, stavivši time pod veliki znak pitanja naslovnu ideju.
Djeca u svom kazalištu vole igru i akciju, pjesmu i ples, a roditelji, pak, jasnu poruku o kojoj će u danima nakon predstave moći raspravljati s malenim gledateljima. Ako iz tog kuta bacimo pogled na novi mjuzikl Žar ptice o štetnosti nezdravog života, Mama, ja sam pozelenio!, dobili smo punokrvni kazališni hit za djecu, što potvrđuju i reakcije mlađahne publike na prvoj reprizi. No budući da se ovakvim površnim uvidima više bave marketinški stručnjaci, nego kritičari, vrijeme je da uronimo u pjesmu, razložimo je na dijelove i procijenimo drži li vodu ili tone u njoj poput kamenčića.
Mama, ja sam pozelenio! autori nazivaju šarenim mjuziklom za djecu koji se bavi vrlo važnom i aktualnom temom. Riječ je o dječjoj tromosti i debljini kao rezultatu nedovoljnog kretanja, pretjeranog druženja s kompjuterskim igrama i neobuzdanog uživanja u nezdravoj hrani. O temi, jasno, treba pričati na svim razinama – od obitelji i škole do kazališta, samo je pitanje na koji način. Dok su u prošlogodišnjoj predstavi Ako kažeš, gotov si! drugoj važnoj dječjoj temi – vršnjačkom nasilju – žarpticaši pristupili žestokim scenskim istraživanjem bullinga, debljini i nekretanju odlučili su, logično, pristupiti predstavom ispunjenom pjesmom, plesom i intenzivnim igračkim ritmom. Samim time, početni izbor bio je vrlo dobar, no na njega se naredalo nekoliko slabih karika koje su dobrim dijelom uzdrmale odličnu početnu poziciju.
Prva je slaba karika neuvjerljiv libreto Igora Weidlicha u kojemu se jednostavna i čista priča o tromom dječaku, koji zbog ljubavi pokušava promijeniti životne navike, gradi oko neuvjerljivih i forsiranih motiva. To rezultira brojnim slabostima i neuvjerljivostima, između ostalih, izostankom emocionalne veze s akterima. Tako mladi tinejdžeri ne bivaju oduševljeni i zaluđeni curama, novim mobitelom ili kompjuterskom igrom, već novootvorenom pekarnicom koja ih dovodi do čiste ekstaze, majka naslovnog junaka krajnje je pretjerano zaštitnički raspoložena, njegova fizička slabost jednako je neuvjerljiva, a obrat forsiran i zbrzan. Sve je to na sceni oblikovano, sasvim suprotno podnaslovnom šarenilu, u crno-bijeloj krajnosti.
“Mama, ja sam pozelenio”, foto: Mare Milin
Jasno je da u fokusu mjuzikla za djecu ne treba biti slojevitost priče, odnosa ili karaktera, već čistoća i jasnoća koje otvaraju prostor pjesmi i scenskoj igri, no ovdje je jasnoća svedena na dva krajnja pola koji su se svojom neuvjerljivošću nametnuli ostatku predstave – likovi su ostali plošni, odnosi među njima crno-bijeli, a u razvoju radnje logiku je zamijenila nemotivirana opreka. Sve te elemente nisu uspjeli prikriti i nadjačati vrlo zgodni songovi koje potpisuje Bojan Jambrošić, a koji su fino uranjali u dječje uši, zavodeći ih ritmom i promjenama.
Redateljica Marijana Matoković predstavu je izgradila od niza epizoda razdvojenih kratkim crnim prelazima. Same epizode oblikovane su od songova produženih i(li) razlomljenih u zaokružene cjeline koje su se naslanjale jedna na drugu sadržajno, no ne i ritmički. Naime, izostalo je ritmičke izmjene i dijaloga između epizoda koje su uglavnom nanizane u visokom, na mjestima furioznom ritmu, u kojemu je i u pravilu odbojni crni prijelaz djelovao kao dobrodošao predah. Ta furioznost s jedne strane djeci nije dala vremena za predah, no s druge se s vremenom pretočila u monotoniju te nije dopustila naglašeniji prodor emocije u predstavu.
Bojan Jambrošić ne potpisuje samo autorstvo songova, već i tumači glavnog junaka Bojana, što predstavlja još jednu slabu kariku ove predstave. Naime, u društvu odličnih glumaca Dunje Fajdić, Petra Atanasoskog, Vesne Ravenšćak Lozić i Bogdana Ilića, Jambrošić se glumački izgubio te je neuvjerljivost, slabost i nesigurnost zamijenio površnom prenaglašenošću. Iako je pjevačke dionice očekivano odradio vrlo dobro, u nekim se songovima, poput hip-hoperskog, osjetila njegova izvedbena nelagoda, odnosno nedovoljna opuštenost i prepuštenost igri. Rezultat svega toga bio je, ponovo, izostanak emocionalne povezanosti gledatelja s glavnim junakom, s njegovim fizičkim i ljubavnim problemima i konačnim uspjehom.
Dunja Fajdić i u ovoj je predstavi pokazala potpunu prepuštenost igri i likovima koje tumači. Kao Bojanova ljubav bila je šarmantna i jednostavna, bez nepotrebnih infantilizacija, dok je kao doktorica bila vrlo duhovito karikaturalna. Njena uživljenost u igru najbolje se pokazala u songovima u kojima se predavala pjesmama, ne bježeći niti od pokojeg pucanja glasa i promašenog tona koji su samo pojačavali šarm njene igre. Petar Atanasoski bio je uvjerljiv Bojanov prijatelj i duhovita, no ipak malo pretjerano iskarikirana mama, ali njen problem prodire u sam lik kojemu se scenska karikatura nametala kao jedino logično rješenje. Bogdan Ilić također je vrlo dobro i dopadljivo oblikovao drugog Bojanovog prijatelja, dok je s tatom, znatno diskretnijim, nježnije zakoračio u karikaturu. Jedina realistična odrasla osoba bila je profesorica koju je Vesna Ravenšćak Lozić uspješno oblikovala kao moralnu vertikalu i čvrstu točku, dok je pekaricu duhovito razigrala. Sve troje bili su pjevački uvjerljivi, energični, opušteni i prepušteni, što je dobrim dijelom nosilo predstavu.
Tihana Strmečki songove je koreografirala diskretno, uz stalni pokret, no ne i naglašeno uočljivu koreografiju. Irena Kraljić kostime je oblikovala u stilu podnaslova – šareno i mladenački, pomalo neuvjerljivo oblikujući Bojanovu debljinu, dok je scenu pročistila na osnovne i lako pokretne rekvizite. Ivan Štrok svjetlom je jasno stvarao i podcrtavao promjenu boje unutar likova, ali i njihovih tanjura. Zaključno, predstava Mama, ja sam pozelenio! potencijalni je hit gotovo furioznog igračkog ritma, no s većim brojem slabih karika koje izviru iz neuvjerljivog libreta i slabašne glavne role.
Kazalište Virovitica, "Antički underground: laž, istina i mit", foto: Promo
Jedan od najvećih misterija domaćeg kazališta je kako privući u svoje zamračene redove ključnu publiku u stvaranju gledateljskog kontinuiteta – tinejdžere. Moguća rješenja koja se nabace s vremena na vrijeme kreću se od osnovnih, poput otvaranja kazališnih scena za mlade (sad se pitate o čemu uopće pričamo ako nemamo ni scene, ali, da, jedan Osijek, koji ima glumačku i lutkarsku akademiju, nema scenu za mlade!), do konkretnih poput izbora atraktivnih tema, scenskog izraza i jezične komunikacije.
Za razliku od mnogih koji nude odgovore na papiru i po kuloarima, Dora Golub bacila se na posao i u predstavi Antički underground: laž, istina i mitKazališta Virovitica ponudila svoje rješenje u spoju tinejdžerima više obavezne, nego atraktivne teme i bliskog im načina komunikacije. Nije na sceni, dakle, propitala mladenačku ljubav i mržnju, društvene medije i bulling, već antičke mitove, čime je publiku prizvala onim lakšim, lektirnim putem, no u isto vrijeme ne dozvolivši da jaz od 2500 godina funkcionira kao kazališna rampa, već je taj daleki svijet maksimalno približila ciljanim publikama. Učinila je to suvremenim tinejdžerskim rječnikom i osuvremenjenim sadržajem, odnosno povlačenjem paralele između društvenih i estetskih navika antičkih bogova s gadgetima, fejsbucima, instagramima i drugim obaveznim sastojcima života suvremenih tinejdžera. U tom spoju i osuvremenjenom čitanju Narcisova zrcalna samozaljubljenost pretočila se u selfie, po domaće sebić, objava na vazi (tek tada je antički čovjek važan, točnije vazan) našla je svog suvremenog parnjaka u Instagram postu s milijunima pratitelja, a antička glazba dobila je svoj odgovor u turbo folk i zabavnoglazbenim ritmovima koji će gotovo sigurno ciljane publike uvući i zadržati u predstavi (autori glazbe i dizajneri zvuka su Vedran Gorjup i Mario Petrinjak).
Golub, koja potpisuje adaptaciju Schwabovog čitanja antičkih mitova i režiju predstave, ovaj antičko-tinejdžerski gemišt nije smjestila u prostor mladenačkih raspašoja, već u poprilično nepoznat im svijet sjena, što je bio vrlo smion i škakljiv potez jer je jedna od njihovih ključnih osobina plošnost koja priziva monotoniju. Na sreću, radila je s glumcima koji imaju iskustva s razigravanjem sjena još od studija na osječkoj akademiji (posljednja „tunelska“ scena iz Hada jako podsjeća na završni rad osječkih studenata prije nekoliko godina) pa su taj ponajveći izazov u predstavi vrlo uspješno riješili stalnim izmjenama izraza i pristupa. No krenimo redom…
Kazalište Virovitica, “Antički underground: laž, istina i mit”, foto: Promo
Antički underground nije neka mračna underground scena koja se gradila paralelno i alternativno s Olimpskom škvadrom, već nešto drukčiji pogled na Zeusa & co. Iako su nas škole naučile da knjigama uglavnom treba vjerovati, Golub je odlučila propitati istinitost mitova, i to iz prve ruke, dovevši na scenu stvarne mitske junake – od Hermesa, Prometeja i Pandore, Perzeja i Meduze do Perzefone i Hada. Jasno, nakon njihovih izravnih svjedočenja i sami mitovi poprimili su nešto drukčije obličje te su se pretočili u vrlo duhovit i dinamičan svijet prepun dekadencije i okrutnosti, ali i ljubavi prema sebi i drugima. Također, Golub se u tekstu sadržajnim pomacima i minijaturama višestruko obratila današnjim tinejdžerima, ujedno pomicanjem fokusa onom znanom, naglašeno muškom svijetu bogova suprotstavivši ženski pogled na mitske sapunice.
Redateljicaje predstavu oblikovala oko tri mita kroz koje nas vodi voditelj i pripovjedač MC Hermes i upravo taj strukturni sloj čini najslabiju kariku cjeline. Mitove je omotala pripovjednim okvirom, tim teatraliziranim konceptom omogućivši glumcima šetnju između iluzije i deziluzije, mita i stvarnosti, što je na mjestima funkcioniralo, no šepalo je u povremeno rastegnutim i nategnutim dijalozima okvira (vjerujem da će se s brojem izvedbi ti dijalozi opustiti, pročistiti i živnuti). Također, u tom linearnom nizanju mitova nedostajala je strukturna gradacija i naglašenija ritmička igra te je sam kraj došao neočekivano i iznebuha. No iako to iz kuta kritičara i nije najbolje rješenje, takav naprasan i prebrz kraj možda u ciljanim publikama stvori želju za brzim povratkom u kazališni mrak. To još ostaje za vidjeti kad školarci konačno dobiju dozvolu za grupne posjete kazalištima (predstava namijenjena tinejdžerima još nije igrana pred njima). Jednako tako, iako bi stroži kritički pogled zamjerio predstavi i nesklad, odnosno nabacanost (izvedbenih) ideja, smatram da bi te neočekivanosti i stalna scenska iznenađenja u kojima se tinejdžeri mogu prepoznati ili im se bar dobro nasmijati, mogli dobro funkcionirati pred ciljanom publikom. I o tom potom.
Goran Koši bio je vrlo dobar MC Hermes, fino vodeći predstavu i ostajući duhovito zatečen gubicima pripovjednih konaca, dok su Sara Lustig i Goran Vučko uglavnom vrlo efektno oživljavali mitove ispred i iza sjenovitog paravana. Poneke greške, pomake i odmake u stvaranju sjenovitih svjetova možemo im oprostiti, budući da je u igri sjena nužno potrebna praksa, odnosno veliki broj izvedbi, kojih nisu imali. Posebice ovako oblikovanih sjena u kojima su lomili, spajali i kolažirali tijela, koristili dubinu prostora i boje, razbijali plošnost i očekivanost, da bi u zadnjoj sceni poništili i platno, dimom i svjetlom oblikujući dubinski svijet sjena. Također, na više su mjesta razvili zanimljiv dijalog i duhovitu polemiku, ponekad i pravi sukob između sjena i riječi u kojemu su vizualni elementi predstave uspješno mijenjali, korigirali i dopisivali svog scenskog nositelja – tekst.
Odličan posao napravio je oblikovatelj svjetla Domagoj Garaj (zasluženo osvojena nagrada na SLUK-u), stvorivši dinamičan, obojen, trodimenzionalan i scenski živ svijet sjena, dok je scenografkinja i kostimografkinja Tončica Knez vrlo zgodno i duhovito, a u pogledu Sare Lustig mladenački zavodljivo, obukla glumce.
Zaključno, bez obzira na poneki redateljski, koncepcijski i strukturni problem, predstava Antički underground vrlo je zabavna, dinamična i duhovita igra mitovima i sjenama čijoj scenskoj zaigranosti i razigranosti tinejdžeri neće moći odoljeti. Barem ja ne bih, da sam ponešto mlađi.
Vrijeme je čudna (i nezaobilazna) zvjerka. Pričaju da zaboravom liječi sve rane, čuvajući sjećanja na sretne dane. I dok se o tomu tek šapuće, sasvim je sigurno da nas vrijeme sve pretvara u vino. Neki se s godinama ukisele, drugi pretoče u vrhunsku kapljicu, a oni treći ostanu tek lagani gemišt. No vrijeme ne djeluje tek na ljude. Ono šamara il’ miluje sve oko nas, od kućnog ljubimca i obližnjeg stabla do… predstave. Neke me, tako, na prvi pogled zavedu, da bi me već na drugo gledanje ostavile pomalo hladnim i uspavanim. Druge me drže u ljubavi i na treće gledanje, treće ne uspiju zavesti ni na četvrto, a četvrte me, pak, na prvi pogled pomalo zaslijepe vlastitim slabostima, da bi se u sljedećem susretu dogodio veliki obrat koji raste i nakon petog gledanja. Ovaj će tekst biti o onoj prilično rijetkoj, četvrtoj skupini predstava. Razlog tomu je predstava FlekavacGradskog kazališta lutaka Rijeka o kojoj sam dosta oštro sudio (sa samim sobom) nakon prvog gledanja u rujnu na zagrebačkom PIF-u, da bi veliki obrat stigao osam mjeseci i više desetaka izvedbi kasnije, na ovogodišnjem SLUK-u.
Flekavac je tipični opušteni i raspušteni tinejdžer koji smisao svog postojanja pronalazi u druženju, igri i zabušavanju, dok ambicije pretače u sanjarenje uz svog intimusa, avanturista i jahača na oblacima Letećeg Milivoja. Mogli bismo reći da je Fleki jedan vrlo zadovoljan mladac. I ostao bi takav da mami, odnosno Mamolini, u jednom trenutku ne dozlogrde sinovljeva neurednost, raspuštenost i neposlušnost pa odluči spakirati kofer i otići. No nije Fleki jedini napušteni tinejdžer u susjedstvu. Njegovu (ne pretjerano) tihu patnju Zihericu Štrebericu napušta otac jer u svom ziheraškom i štreberskom svijetu nema vremena za njega, a od braće blizanaca Malog Da i Malog Ne roditelji odlaze jer se stalno svađaju. Prvotna sloboda, ispunjena brdašcima pizze, druženjem s Milivojem i izostancima iz škole, ubrzo postaje uteg, nakon čega slijedi veliki obrat s kulminacijom u zajedničkom pospremanju Flekijeve sobe.
Na prvo gledanje štošta mi je škripalo, posebice u ušima. Veći broj dijaloga djelovao je neživo, neuvjerljivo i pomalo nategnuto, što se pretočilo na predstavu u cjelini. Nedostajalo mi je i scenskog vica koji krasi sve predstave Renate Carole Gatice te mi je predstava, općenito, djelovala kao korak unatrag u odnosu na prethodni susret Gatice i Riječana, Avanture maloga Juju, kao i na novije riječke predstave poput Krpimiraca ili Zamrznutih pjesama. Samim time obilje nagrada koje je Flekavac putem skupljao pratio sam s laganom skepsom. I dok sam si ja brundao u bradu, Flekavac je nizao izvedbe te se putem, vođen odličnom glumačkom igrom, stisnuo, posložio i dinamizirao. Posljedica je tog živahnog procesa činjenica da mi je na SLUK-ovoj izvedbi tekst Nine Mitrović djelovao znatno bolje, duhovitije, opuštenije, življe i stvarnije, a songovi Ivane Đule i Luke Vrbanića u potpunosti su me zaveli. Odlično su punktirali radnju, tjerajući podjednako male i velike gledatelje na drmusanje u izuzetno zgodnom hip-hop ritmu te njihanje u emocijom nabijenoj Mama, vrati se, noseći predstavu i dubinski se upisujući u memoriju za kasnije.
Sam koncept i režija Renate Carole Gatice držali su vodu već na prvo gledanje, iako me pomalo zasmetala pretjerano čista i jasna podjela. Naime, scena je odvojena na dva dijela, odnosno dva svijeta – zumirani interijer naslovnog junaka u kojemu su vladali glumci i pozadinski eksterijer s njihovim umjetnim parnjacima. Površno gledan, taj odnos velikih i malih djelovao je pomalo plošno, no drugi pogled usložio je susret, u likovima i među likovima. Naime, ta dva svijeta nisu tek dvije različite perspektive, nego progovaraju višestruko – uz razliku u veličini likova ovisno o mjestu gledanja, lutke i glumci predstavljaju dvojinu u svakom od likova, što je odlično podcrtano u posljednjem songu gdje se susreću (n)i mali (n)i veliki. Lutke su u toj dvojini maleni i zaigrani sanjari u junacima, poput njihovog simbola Letećeg Milivoja, a glumci ona djeca koja žure odrasti i koja su sama sebi dovoljna. Stvarnost je, kao i uvijek, i jedno i drugo, i lutka i glumac, i mali i veliki. No drugo gledanje ukazalo je i na brojne duhovite minijature i sitnice koje su predstavu dodatno bogatile zaigranošću kao jednim od najvažnijih elemenata u lutkarskom kazalištu za djecu.
GKL Rijeka, “Flekavac”, foto: Promo
U toj zaigranosti ključnu ulogu odigrali su odlični glumci i animatori, funkcionirajući poput savršeno usklađenog stroja kojemu sklad ne reže zabavna krila. Motor predstave bio je David Petrović koji je naslovnog Flekija vrlo dopadljivo oživio na sadržajnom, karakternom i izvedbenom planu, oblikujući ga punokrvnim tinejdžerom, duhovitim, zabavnim i beskrajno lijenim. Odlično je animirao stolnu lutku Flekija, pretočivši u nju pokrete i mote njenog ljudskog parnjaka, što je posebno duhovito funkcioniralo u izuzetno simpatičnom plesnom koraku. Također, odlično je poentirao na sitnicama poput ubacivanja SLUK-a u grafit te skrivanja urezane Ziherice u prozor. Zihericu Štrebericu točno je, rekli bismo štreberski, oblikovala Petra Šarac, fino u njoj suočivši želju za znanjem i skrivenu, no prisutnu potrebu za druženjem, dok su Damir Orlić i Alex Đaković bili izuzetno duhoviti Mali Da i Mali Ne, bogateći igru u drugom planu odličnim plesnim „sitnim vezom“, bacanjem na leđa i duhovitim kontriranjem. Zlatko Vicić bio je odmjereno i vrlo simpatično vjetropirast Leteći Milivoj, a Andrea Špindel majčinski toplo zabrinuta Mamolina.
Cijeli je izvođački tim bio odličan u grupnoj animaciji, nečemu što su doveli do savršenstva u Zamrznutim pjesmama, a što ih pozicionira na sam vrh glumačko-lutkarskih ansambala u Hrvatskoj u posljednje vrijeme. I dok je (tek) tu, grupnu dimenziju igre prepoznao stručni žiri SLUK-a u sastavu Ria Trdin, Dražen Ferenčina i Miroslav Čabraja, izostale su brojne nagrade koje predstava po sudu autora teksta zaslužuje. Između ostalih, svakako nagrada za stolne lutke koje je Alena Pavlović oblikovala vrlo vjerno njihovim ljudskim parnjacima, odlično ih, zajedno s Luči Vidanović, tehnološki oblikujući, što je bilo posebice uočljivo u lakom i elegantnom hodu. Pavlović, koja je dobila „utješnu nagradu“ za kostime lutaka, potpisuje i scenografiju koju je oblikovala od pokretnih paravana čije pokrete je Damian Cortes Alberti jako zgodno koreografirao. Još bolji posao Cortes Alberti je napravio s pokretima glumaca, a posebice lutaka koje su se kretale zabavno, duhovito i ritmički vrlo precizno. Sanjin Seršić oblikovao je korektno, točno, a na mjestima vrlo zgodno svjetlo, bez nepotrebnih viškova.
Zaključno, odličnom izvedbom na SLUK-u Flekavac je opravdao sve svoje dosadašnje nagrade, u isto vrijeme nezasluženo ne osvojivši ključne nagrade na ponajvažnijem hrvatskom lutkarskom festivalu.
Kada vam – dok prolazite ulicom, ili sedite u kafiću – priđe dete uzrasta između pet i petnaest godina (“maloletna osoba”) sa molbom za nešto novca ili hrane, šta obično uradite: okrenete glavu na drugu stranu, date nešto sitnine uz prekornu pouku, ili možda reagujete grdnjom/psovkom? Reč je tek o inicijalnoj situaciji, takoreći “naslovnoj strani” složenog klupka pitanja prošnje/ “maloletničke delinkvencije”/trafikinga/nasilja nad decom – klupka koje čini potresnu osnovu problemske i nimalo bajkovite predstave, što su je, polazeći od kultne Andersenove priče i dokumentarnog materijala iz već poluzaboravljene studije “Pozdravi nekog” psihologa Vesne Ognjenović i Budimira Nešića (1972), upriličile dramaturškinja Mina Petrić i rediteljka Sonja Petrović (“Ko je ubio Dženis Džoplin?”).
Scenska pripovest dveju mladih autorki, inspirisana, kako same navode, pitanjem “ko su danas devojčice sa šibicama i kakvim su opasnostima izložene?”, na suptilan i istovremeno konkretan način uspeva da postigne i dramski i edukativni učinak, zahvaljujući, najpre, veštoj kombinaciji triju scenskih postupaka. Siže istoimene Andersenove bajke funkcioniše, s jedne strane, kao osnovni okvir situacije glavne junakinje, to jest faza njene tragične sudbine – siromaštvo, usamljenost, hladnoća (godišnjeg doba, ali i metaforična hladnoća sveta u koji je bačena). Istovremeno, snovi Andersenove heroine, kao i simboili kojima su označeni – osobito simbolički niz “zvezda-novogodišnja prskalica-šibice” – poprimaju najpre ironični, a potom i gotovo tragični prizvuk, sučeljeni sa drugim slojem priče: naime, nizom prizora u kojima dokumentarni iskazi iz pomenute studije postaju, (dijaloški i scenski) sastojci jedinstvene a simbolične priče o zanemarivanju dece, njihovoj eksploataciji i uvođenju u kriminal – dakle, čitavoj jednoj, još uvek prećutkivanoj, skali nasilja.
Uvodeći, kao treći sloj predstave, komentatorske pasaže – tokom kojih sami akteri, “izlazeći” privremeno iz svojih primarnih uloga, daju prividno jednostavne, a bolno opominjuće definicije pojmova kao što su strah, ljubav, ili empatija – autorke ne samo da izbegavaju zamke zapadanja u sentimentalnost ili patetiku, već, promišljenim izborom mesta ovakvih iskoraka, uspevaju da pomere gledaoca iz udobne pozicije distanciranog posmatrača – što predstavlja, u krajnjoj liniji, nepretencioznu, ali veoma ubedljivu primenu brehtovskog efekta “očuđenja”.
Svesna da ovako složena konstrukcija traži vrstu izraza koji bi u gledaocu mogao da pobudi i kritičnost i saosećanje, rediteljka Sonja Petrović je svoju mladu glumačku ekipu vodila, bez većih odstupanja, putanjom koja poseduje igrivost bez infantilnog, emocionalnost bez patetike, ali i (u komentarima) argumentaciju lišenu dociranja. U tom smislu, izbor Kristine Savkov za naslovnu ulogu je nesumnjivo pun pogodak: dozu autentične svežine i nesvakidašnje samodiscipline, koju je nedavno demonstrirala kroz sjajnu epizodu u “Smrti gospodina Goluže”, Kristina Savkov je ovde razvila u ubedljivu demonstraciju žanrovske raznovrsnosti, koja ukazuje na velik potencijal. Pored nje, zahtevima ovakvog hibridnog stila u najvećoj meri je odgovorio Ervin Haddžimurtezić, a za kompletnu atmosferu komada ima presudne zasluge i dizajn svetla Nikole Marinkova. Najzad, neophodno je napomenuti da bi – barem prema intenciji autora – integralni deo zbivanja trebalo da predstavlja i razgovor izvođača sa gledaocima, neposredno nakon predstave: sudeći prema (pozitivnoj) reakciji premijerne publike, namera je više nego opravdana.
