Andrea Špindel - Od Malih Nogu

Napomena: kritika je nastala u sklopu projekta “Ekskurzija” te je izvorno objavljena na stranicama Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa

Hrvatsko lutkarstvo posljednjih je nekoliko godina u popriličnoj krizi, što je potvrdio i vrlo tanak prošlogodišnji Susret lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske SLUK. U gradskim se kazalištima osjeća umor i zasićenje, negdje i pucanje po šavovima, dok nezavisni, u pokušaju preživljavanja, nemaju ni vremena ni mogućnosti baviti se umjetnošću i istraživanjem. Takvo turobno okruženje očajnički je čekalo veliku predstavu da pokrene krv u žilama domaćeg lutkarstva. I konačno ju je dobilo – Gradsko kazalište lutaka Rijeka početkom veljače premijerno je izvelo predstavu Bomboniera variete!. Nekoliko su je godina odgađali, pripremali i smišljali sa slovenskim lutkarskim genijalcem Matijom Solceom i njegovim jednako genijalnim likovnim suradnikom Tomašom Žižkom, i na kraju sav taj trud ipak nije bio uzalud. Štoviše, iznjedrili su pravi lutkarski hit.

Lutkar, redatelj i glazbenik Matija Solce posljednjih desetak i više godina odlično kotira u europskom lutkarstvu te juri iz projekta u projekt, iz režije u režiju, organizaciju festivala ili glazbenu turneju, a takav gust i kaotičan raspored ponekad se preslika i u predstave koje radi. Ispunjene beskrajno kreativnim, zabavnim, dovitljivim i mudrim lutkarskim rješenjima, one pokatkad pucaju i razlijevaju se pod teretom vlastita gomilanja. U Bomboniera varieteu!, inače prvoj Solceovoj režiji u Hrvatskoj, to je spriječeno na zanimljiv, u neku ruku i paradoksalan način – jasnom, čistom i predvidljivom strukturom. Predstava je oblikovana kao klasičan varijete s pet jednako strukturiranih epizoda povezanih nenametljivom provodnom niti. Sam broj epizoda odgovara broju glumaca te gledatelj u svakom trenutku zna koliko još izvedbenih koraka do kraja. U klasičnim predstavama ta predvidljivost najveći je neprijatelj budnosti i pažnje jer opetovanost strukture počesto budi monotoniju i uspavljuje pozornost gledatelja. No kad se takva čvrsta struktura susrela s eksplozijom kreativnosti, scenskih i izvedbenih iznenađenja, nepredvidivosti i zabave, funkcionirala je poput dobrodošlog vodiča kroz izvedbenu džunglu. Štoviše, odbrojavanje do konačne pete priče, a s njom i kraja predstave, pratila je intimna strepnja da će nečemu iznimnom uskoro doći kraj.

Posveta Rijeci

A što se događa u toj kreativnoj lutkarsko-glumačko-glazbenoj bombi, pardon bombonijeri? U samoj ideji predstave stoji diskretan i nenametljiv hommage Rijeci i njenoj skrivenoj povijesti oblikovan s pomoću intimnih priča glumaca i koautora izvedbene građe Petre Šarac, Andreje Špindel, Tilena Kožamelja, Damira Orlića i Davida Petrovića. Svaki glumac svoju epizodu oblikuje iz vlastita sjećanja na djetinjstvo. Šarac se dotiče rata u rodnom Osijeku, Špindel svojeg prvog bicikl-aviona Boeinga 737, Kožamelj voljenog raspjevanog hrčka u rodnoj Ljubljani, Orlić figurica i igre kauboja i Indijanaca u selu kod bake, a Petrović neuspjele nogometne karijere koja se pretočila u kratku i slatku komentatorsku. Sve te priče, duboko intimne, i osim Petrovićeve, nimalo povezane s Rijekom, u prvoj se fazi grade s pomoću grafoskopa na stropnom kazalištu sjena, da bi se potom pretočile u igru na sceni i na kraju bile povezane sa skrivenim tajnama grada koji je oduvijek punim plućima živio vlastitu multinacionalnost i multikulturalnost. Tako, među ostalim, doznajemo da je upravo u Rijeci bilo jedno od prvih groblja za kućne ljubimce u Europi. Izvedba o kojoj pišemo zbila se 22. ožujka 2024. u sklopu 14. Lutkokaza u Kazalištu Virovitica te je bila prvo gostovanje predstave izvan matičnog kazališta i Rijeke. Iako je postojala doza strepnje da gostujuće publike neće imati naglašen emocionalan odnos prema hommageu Rijeci, pokazalo se da lokalizacija nije bila uteg predstavi. Štoviše, dio o samim tajnama grada djelovao je možda i pretjerano diskretno i pomalo usputno.

Ključni su dijelovi svake epizode trenuci kad se priča osamostaljuje i prelazi s plošnog stropa na scenu. Svaka od scena demonstrirala je kreativnost i bogatstvo imaginacije Matije Solcea i Tomaša Žižke, dramaturške suradnice Magdalene Lupi Alvir te glumaca koji su sudjelovali u svim aspektima nastanka predstave. U kaubojcu su tako spajali i razdvajali neživo i živo, odnosno teatar sjena i dijelove Orlićeva tijela, svjesno nepreciznim pokretom šaljivo propitujući cjelovitost lika na sceni. Slično se odigravalo u nogometnoj minijaturi, gdje su likovi oblikovani spojem glava glumaca Kožamelja i Špindel (neodoljivih u pretjeranoj mimici) i cijevi za klime u funkciji rastezljivih udova, te su postali superkiborzi koji u stapanju živog i neživog oblikuju beskrajno duhovite karikature.

Izvedbene nečistoće i raskrinavanje iluzija

U biciklističko-avionskoj sceni neživo je u potpunosti istisnulo živo, naizgled oživjevši bez ljudskog animatora. U toj se sceni, ujedno, Špindel vratila u djetinjstvo autora ovih redaka, u kojemu je jedna od glavnih fora bila stvarati “filmiće” brzim pomicanjem sličica. Na sceni je ta dječja igra, ponovo zahvaljujući izvedbenoj “nečistoći”, postala ne samo vrlo zabavna minijatura već i proces razotkrivanja, odnosno raskrinkavanja lutkarske iluzije. I epizoda s hrčkom uskočila je u povijesne vode, kako i priliči jednom hommageu. Ovog puta autorski tim odmaknuo se od privatnih sjećanja prema prošlosti jednog od omiljenih lutkarskih žanrova – naslovnog varijetea, vrativši na scenu točke u kojima su se gledatelji divili lutkama životinja i ljudi koje rade nevjerojatne stvari. Tako Kožameljev hrčak pjeva talijansku kanconu i poigrava se vrtnjom na malom hrčkovrtuljku. I opet, izvođači nisu išli za što vjernijim kopiranjem stvarnosti, nego su s odmakom u karikaturu stvarali duhovit dijalog s njom.

Za kraj smo ostavili ratnu epizodu koja je mogla odvesti predstavu u neke tamnije vode, no to se nije dogodilo. Naime, rat se na sceni odvio između Bajadera savršeno čvrstih i pravilnih rubova, i neodoljivo zaobljenih i pijanih Griotta. Vrhunac te ratne drame bio je ujedno i najslađi – gutanje strašno(g) slatkog neprijatelja. I ovdje je dakle prisutan odmak od stvarnosti, no ne tek u animaciji materijala, već i u njegovu odabiru i pristupu, što je omogućilo bijeg od bilo kakve ozbiljnosti i turobnosti, sjete i nostalgije u neukrotivo duhovite vode.

Otkvačen, a precizan stroj

Kad smo kod duhovitosti, dolazimo do ključnih aduta ove slasne scenske poslastice, do glumaca. Već sam ih spomenuo, no vratit ću im se ponovo jer to zaslužuju. Svi su glumci kao savršeno ugođen ansambl s lakoćom uskakali u razne uloge i ispunjavali različite zadatke – od pripovjednog preko animacijskog do auditivnog. I svaki su od tih slojeva do kraja razigrali, nudeći gledateljima slojevitost i punoću scenske igre. Petrović je, uz sve ostalo, bio iznimno snalažljiv i duhovit konferansje koji je dozivao publiku da zavrti kolo i odredi raspored priča, a posebno šarmantan bio je u stvaranju zvučnih efekata. Kožamelj je s lakoćom šetao od milog preko lagano koketnog to vragolastog i karikaturalnog izraza, Orlić je čvrstu osobnost i naizglednu ozbiljnost, koju pojačava snažan i moćan glas, u trenu pretvarao u beskrajno duhovitu karikaturu, Špindel je preciznost igre i animacije, skladne u neskladu, razigravala trenutačnim prijelazom u “ozbiljnu šašavost”, a Šarac scenskom energijom i igrom poput magneta plijenila pozornost gledatelja. I sve su to radili ne namećući se ansamblu, već su funkcionirali poput savršeno uštimanih dijelova nekog totalno ludog i otkvačenog i u tom ludilu savršeno preciznog stroja.

Da bi stroj bio savršeno precizan, ipak nisu dovoljni tek glumci. Svi elementi igre u predstavi su bili usklađeni, funkcionalni i jednako važni. Naracija je otvarala priču, da bi potom prepustila prostor glumi i animaciji, kojima se zatim pridružio zvuk, odnosno vanjsko ozvučenje pokreta. U tom slojevitom susretu vizualnog i zvučnog razvijao se vrlo duhovit dijalog koji se pretakao u još duhovitiji sukob ili razdvajanje. Takav izvedbeni sloj gradio je sadržaj u jasnom odmaku od stvarnosti prema karikaturi, pružajući gledateljima da od predstave uzmu ono što im najviše odgovara – humor, intimu koja se pretače u opće mjesto, animacijske ideje, efektan auditivni sloj, izvođačku suigru, duhovitost i preciznu nepreciznost ili da puste da ih punoća izraza nosi u neke neodoljive lutkarske i izvedbene svjetove.

Zaključno, hrvatsko lutkarstvo konačno je dočekalo pravi hit i izvedbenu bombu, pardon, Bombonieru variete!. Predstavu koja kreativnu punoću pretače u neopisivu lakoću igre i igranja, i u tom prostoru između nagomilanosti ideja i prozračnosti izvedbe nudi šezdesetak minuta urnebesnog bijega od stvarnosti.

Gradsko kazalište lutaka Rijeka, Bomboniera variete!, premijera 8. veljače 2024.
/ Autor, redatelj i skladatelj: Matija Solce
/ Kreator objekata i lutaka, scenograf i kostimograf: Tomaš Žižka
/ Dramaturška suradnja: Magdalena Lupi Alvir
/ Oblikovatelji svjetla: Tomaš Žižka, Sanjin Seršić
/ Glumci i koautori izvedbene građe: Petra Šarac, Andrea Špindel, Tilen Kožamelj, Damir Orlić i David Petrović

Draga Andrejo, otvorimo ovaj razgovor „lokalpatriotski“. U Osijeku si odrasla, na osječkoj akademiji završila glumu i lutkarstvo, a sad nam se nakratko vraćaš kao gošća Lutkokaza. Kako se osjećaš?

Doći u Osijek za mene je uvijek drago i emotivno iskustvo, bilo ono privatno ili profesionalno. Uz taj grad me vežu obitelj, djetinjstvo i rana mladost koju sam provela na Akademiji. Stati na pozornicu Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića je za mene kao ući u vremeplov i vratiti se jedno dvadesetak godina u prošlost. Svaki put kad uđem u tu dvoranu i osjetim njezin specifični miris (za mene svako kazalište ima svoj karakteristični miris), navru mi uspomene i bude mi nekako toplo oko srca.

Kakve uspomene ti navru kad se sjetiš osječke akademije? Što ti je značila dok si bila njen dio, a što sad, s odmakom od nekoliko izuzetno uspješnih profesionalnih godina?

Akademije ću se uvijek sjećati kao jednog izuzetno intenzivnog i turbulentnog razdoblja formiranja vlastite osobnosti. Ona ne samo da me obogatila i utkala mi odličnu bazu glumačkih i lutkarskih tehnika i različitih vještina, već sam na njoj iz godine u godinu odrastala i razvijala se kao mlada osoba. Imala sam sreće da su mi predavali odlični pedagozi i umjetnici za koje smatram da su me usmjerili na pravi put. Tako da, kada pogledam na moju klasu danas, mogu reći da smo fino odgojeni i da svatko od nas radi izuzetne stvari po kazalištima, te da sam sretna i ponosna kako napredujemo.

Na Lutkokaz stižeš s, po mom mišljenju, pravim malim kazališnim biserom za djecu i sve ostale – Avanturama maloga Juju. Kako je bilo raditi na predstavi s redateljicom Renatom Carolom Gaticom i riječkim kolegama?

Renatu smo znali od prije jer smo već skupa radili na pričopredstavi Mala sirena, ona je po meni jako konkretan i jasan redatelj koji točno zna što želi i lako mi je s njom raditi.

Valjalo se dobro izvještiti. Sjećam se kako se Renata na početku proba smijala i govorila: „Da vas vidim, lutkari!“, poglavito kad se probama pridružio koreograf Damian Cortes i kada je trebalo spojiti sviranje, ples i glumu. Međutim, vrlo brzo smo je iznenadili, zainatili se, zaigrali kao djeca, pohvatali konce i napravili super predstavu.

GKL Rijeka, “Avanture maloga Juju”, foto: Petar Fabijan / GKL Rijeka

Što ti je bilo posebno zanimljivo i izazovno u procesu?

Mislim da nam je svima najizazovnije bilo biti okružen tim silnim udaraljkama i suzdržavati se od lupkanja batićima i štapićima u iste dok Renata režira i nije naš red, hahaha.

Znači, nije ni Renati bilo lako. Predstava se velikim dijelom gradi oko tih lupkanja, batićima i štapićima, odnosno oko ritma. Koliko je on bio važan u njenom nastanku? Je li bio u samoj ideji ili je isplivao putem?

S glazbenicom Ivanom Đulom započeli smo s vježbanjem ritmova na različitim perkusijama. Već sam tekst bio je napisan u stihovima, autorska ekipa znala je kako bi predstava trebala izgledati, tako da sve manje više bilo idejno spremno. Budući da smo predstavu započeli raditi prije ljeta, uvježbavali smo samo ritmove i songove, a onda u jesen, kad su nam isti već dobro sjeli, radili smo na koreografiji i mizanscenu. Sve je bilo dosta dobro organizirano, a jedino što u takvoj sigurnoj atmosferi može isplivati za izvođače je opuštena igra i glumačka kreacija.

Odmaknimo se malo od Jujua. Tvoja profesionalna karijera vezana je uz naše (po)najbolje lutkarsko kazalište, GKL Rijeka. Kako si se snašla u Rijeci? Koliko ti je znanje s akademije pomoglo u prvim koracima, a na koji te način rad s odličnim riječkim ansamblom „nadogradio“?

Moram reći da je klik između mene i riječkog ansambla na neki način bio kao ljubav na prvi pogled. Mislim da smo si zaista sjeli na prvu. I to ne samo ansambl, nego čitava ekipa iz kazališta, svi su ljudi pored kojih se jednostavno ne možete ne osjećati opušteno i kao doma. S riječkom ekipom nikad ne fali smijeha, i uvijek su tu za pomoći kad god treba, tako da sam došavši u taj teatar stvarno imala punu podršku svojih kolega. Budući da Akademija nije imala vlastitu scenu, a mi kao studenti nismo baš imali prilike iskusiti profesionalne uvjete rada, s nje sam došla kao studentica dobro potkovana tehničkim znanjem i lutkarskim vještinama. No, za biti glumac, lutkar, umjetnik i izvođač, u punom smislu riječi, ipak se treba imati i dati malo duše i „safta“, te znati to prebaciti preko rampe. To je ono što sam naučila u GKL-u. Igrati se, osjećati, biti otvoren i prisutan, i neprestano kopati po nutarnjim folderima tražeći svježinu za svaku novu ulogu koju igram. I doobro se zabaviti!

Andrea Špindel i David Petrović na probi predstave “Beba Bebač”

I jako dobro si to naučila. Iza sebe imaš veći broj vrlo zapaženih i nagrađivanih uloga, kao u predstavama Pipi Duga Čarapa, gdje si nagrađena za animaciju naslovne junakinje, ili Zamrznute pjesme s kojom si osvojila brdašce nagrada, među kojima i onu za grupnu animaciju. Ove predstave sam istaknuo jer ukazuju na s jedne strane tvoj odličan samostalan rad, s druge timski. Koliko je tebi važno jedno, a koliko drugo, posebice u lutkarstvu? U čemu se bolje osjećaš i što ti je izazovnije – samostalna vladavina i suigra (s) lutkom ili timski ples s i oko lutke?

U lutkarstvu gotovo ništa nije samostalan rad. Lutkarstvo je timski sport, i čak i kada igrate naslovnu ili glavnu ulogu, oko vas, ili pod vašim nogama, čovjek je ili dva, bez kojih vaša uloga ne postoji. A da ni ne spominjem ekipu na cugovima, rekvizitima i ostaloj dodatnoj opremi. Nema dobre uloge bez dobre suigre s partnerom na sceni, kao što nema ni protagonista bez antagonista. Malo banaliziram, naravno, jer postoje različite vrste predstava, ali dosad iz moga iskustva nisam osjetila neku veliku razliku između vođenja glave lutke, nogu i ruku, ili animacije žbuna. Nekad imaš veći zadatak, nekad manji, veću ili manju odgovornost, ali po meni to nije mjerilo vrijednosti. U svakom slučaju partneri i suigrači se moraju međusobno osjećati, povezati, razumjeti i slušati.

A koga najbolje osjećaš od redatelja? Imala si dosad prilike raditi s većim brojem zanimljivih redateljica i redatelja. Koga bi posebno istaknula?

Teško pitanje, jer ih je puno, i svatko je specifičan i kvalitetan na svoj način, pa se bojim da bih nekoga mogla nepravedno izostaviti. No oni koji su na mene ostavili svojevrstan trag su recimo Tamara Kučinović, Renata Carola Gatica, Morana Dolenc, Olja Lozica, Tin Grabnar, Rene Medvešek…

Imam osjećaj da je u hrvatskom lutkarstvu još toliko toga neiskorišteno, no ja sam samo teoretičar, a najlakše je brundati, pardon, teoretizirati u mraku gledališta. Kako ti kao osoba s osvjetljene strane rampe gledaš na domaće lutkarstvo danas? Misliš li da autori i redatelji koriste sve njegove mogućnosti ili?

Mislim da bismo trebali prvo fokus staviti na ono pozitivno i osvijestiti koliko je kvalitetnih projekata hrvatska lutkarska scena iznjedrila unazad samo dvadesetak godina, a poglavito otkad je lutkarske akademije i njezinih učenika. Ništa ne ide brzinom munje, i za svaki razvoj treba vremena, volje, ljubavi i sredstava. Ako ćemo biti realni, samo otkad je Akademije, kvaliteta i raznovrsnost lutkarstva u Hrvatskoj ubrzano su počeli rasti. A niti te Akademije ne bi bilo da prije toga nije bilo truda i zalaganja umjetnika i entuzijasta koji su stvorili plodno tlo za njezin nastanak. Uvijek ima prostora za rast i napredak, i u tome je ljepota. Da smo do sada iskoristili sve mogućnosti, što bismo radili do penzije, hehe? Mene raduje budući razvoj lutkarstva i u njemu vidim sve najpozitivnije beskrajne mogućnosti i prostor kreacije.

Andrea ŠŠpindel i Petra Šarac, foto: Petar Fabijan / GKL Rijeka

Nakon svijetle strane medalje, red je na tamnu. U kojem području vidiš najslabije točke lutkarstva, a u kojem najjače?

Nekako mi se čini da je lutkarstvo još uvijek podosta marginaliziran i inferioran medij, a lutkari skromni i samozatajni radnici u lutkarskim kazalištima ZA DJECU. Oni koji rade nezavisno i samostalno, često, pak, idu koracima (razumljivo) gradskih kazališta, radeći predstave za djecu, jer je to jedan od načina egzistencije. Čini mi se da još uvijek nedostaje hrabrosti, entuzijazma, dovoljno volje i ljubavi da se maknemo s mrtve točke. S obzirom na to u kakvim vremenima živimo, ništa od toga nije čudno ili za osudu, no nužan će biti neki korak s naše strane da bismo pokrenuli promjenu. Zasad svijetlu točku vidim u Akademiji, među mladim ljudima (glumcima/animatorima, redateljima, kazališnim oblikovateljima), u njihovom neiscrpnom radu i trudu sa svojim mentorima i odličnim projektima koji se rade uz određene pomake naprijed. S druge strane, tu su svi oni ljudi po ansamblima koji beskonačno vole svoj posao i daju se bezrezervno da kvaliteta lutkarstva drži ljestvicu visoko.

Pred kraj razgovora stavljam pred tebe virtualnu staklenu kuglu. Pročitaj u njoj budućnost našeg lutkarstva, a onda, ako je potrebno, ispravi je u idealnu budućnost našeg lutkarstva.

Definitivno vidim napredak, puno mladih profesionalaca i inovativnih projekata. Osjećam usitinu da je budućnost lutkarstva svjetla, ali i to da do nekih većih pomaka neće doći preko noći. Jako bih voljela kada se lutkarstvo više ne bi smatralo isključivo medijem za djecu, već kao nešto s puno većim potencijalom i vrijednosti općenito. Taj se problem tiče kako društva u globalu, tako i u najvećoj mjeri samih lutkara, ravnatelja i osnivača/vlasnika kazališta. To je pomalo začaran krug koji je komplicirano prekinut zbog raznih faktora (mentaliteta publike, novaca, nedostatka hrabrosti…), ali ću ja uvijek (možda idealistički) sanjati da je to moguće, uz želju da se u Hrvatskoj konačno shvati da je lutkar jednako važna profesija kao i dramski glumac, da lutkarstvo može biti i za odrasle, i da se više nikada ne dogodi da me (a niti jednog mog kolegu) jedan laik pita: „A ne biste možda radili u PRAVOM kazalištu?“

I na kraju, nakon što si popravila ionako svjetlu budućnost, moje omiljeno pitanje – za nagradu jer si odradila odličan posao u prošlom pitanju Europska unija odlučila ti je dati brdašce novaca da napraviš idealan lutkarski projekt. Što radiš i s kim?

Nisam baš sigurna je li baš brdo novaca potrebno za „idealan“ projekt. Svjedočila sam predivnim predstavama od kamenja, blata, pa čak i praznine. Bitna je ideja i dobri suigrači s kojima si na istoj valnoj duljini. Ako imam vremena (a vrijeme je i novac) igrala bih se, istraživala, eksperimentirala s raznim medijima, tehnologijama i materijalima, sve ono u čemu si u instituciji ograničen. Voljela bih vidjeti što bi kreativno proizašlo iz takvog procesa punog slobode.

I ja bih volio, tako da očekujem pozivnicu! I čekat ću koliko treba. Dotad, uživaj na Lutkokazu!