Tag: SLUK

Veliki vodič kroz 29. SLUK

Post author By Igor-Tretinjak
Post date May 29, 2023

29. SLUK, plakat, foto: Promo

Srijeda, 31. svibnja 2023.

11:00, Dječje kazalište Branka Mihaljevića
Hrvatsko kazalište Pečuh, Mađarska, NEOBIČAN PRIJATELJ
Tekst i režija: Maja Lučić
Scenografija i oblikovanje lutaka: Alena Pavlović
Oblikovanje rasvjete: Attila Specht
Igraju: Matea Bublić, Selena Andrić, Toni Leaković, Andrija Krištof i Nikola Radoš
O predstavi: Ovo je priča o jednom dječaku. O jednom sasvim običnom dječaku. Usamljenom dječaku. Neshvaćenom dječaku. I o njegovom novom, neobičnom prijatelju. O njihovom prijateljstvu. Iznenadnom. Nenadanom. Neočekivanom. I o tome kako nam se stvari u životu događaju baš onda kada se trebaju dogoditi. Kao i prijateljstva. Ona obična pa tako i ona neobična. I o tome da su čuda moguća. Da čarolija postoji. Često upravo ovdje, nama pod nosom. Ako si ju, naravno, dopustimo vidjeti. Ovo je priča o jednom prijateljstvu.
Popratni program
5+

Kulturni centar Osijek
16:00, Mala scena, Zagreb, VELIKA TVORNICA RIJEČI – Fileasova priča
Tekst Agnes de Lestrade, Bruno Margetić
Dramatizacija: Bruno Margetić
Režija: Morana Dolenc
Scenografija: Morana i Drago Dolenc
Kostimografija: Dubravka Skvrce
Oblikovanje lutaka: Morana Dolenc
Oblikovanje rasvjete: Domagoj Klasić i Marinko Radočaj
Glazba: Borna Erceg
Sve izvedbe na klaviru prati Ana Dadić
Igraju (Fileasova priča) Nikola Radoš i Josipa Bilić / Buga Marija Šimić; (Silvina priča) Katarina Arbanas i Matic Zakonjšek; (Oskarova priča) Nikola Radoš i Buga Marija Šimić / Josipa Bilić
O predstavi: Dječak Fileas živi u zemlji u kojoj se riječi kupuju. Ponekad se love mrežicama za leptire, bacaju se po smetlištu pa tamo ponekad možeš naići i na neku lijepu, odbačenu riječ. Fileas je zaljubljen u Silvu i htio bi joj iskazati svoju ljubav, no za takve posebne, velike i lijepe riječi, on nema novaca. Takve riječi mogu koristiti samo bogati, a oni se pak njima razbacuju. Ostali svoje osjećaje pokazuju pogledom, djelima, smiješkom. Ili nekim običnim riječima, ali jako posebno i pažljivo izgovorenima. Hoće li Silva prepoznati njegovu namjeru ili će odabrati dječaka koji za sve velike riječi ima novaca? Ovo je kratka radnja slikovnice ‘Velika tvornica riječi’ na temelju koje nastaje predstava kazališta Mala scena! Naša predstava spaja glazbenu, lutkarsku i dramsku umjetnost te je zapravo trilogija. Ista priča može se pogledati iz perspektive Fileasa, Oskara ili Silve te na taj način vidjeti kako svaka priča ima više strana i kako je važno u svakoj situaciji uzeti u obzir i onu drugu osobu i njihovu priču! Na festivalu može sudjelovati jedna predstava ili se može odigrati integralna izvedba trilogije.
U konkurenciji
4+

17:00, Mala scena, VELIKA TVORNICA RIJEČI – Oskarova priča
Popratni program
4+

18:00 Mala scena, VELIKA TVORNICA RIJEČI – Silvina priča
Popratni program
4+

19:00, Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku – predvorje
Izložba odsjeka za Kreativne tehnologije Akademije za umjetnost i kulturu

Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku
19:30, SVEČANO OTVORENJE 29. SLUK-a
20:00, Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, TRI MEDVJEDA I GITARA
Tekst i dramatizacija: Ludwig Bauer
Režija: Morana Dolenc
Scenografija, kostimi i oblikovanje lutaka: Ria Trdin
Glazba: Vlatko Panić
Oblikovanje rasvjete: Igor Elek
Igraju: Đorđe Dukić, Tena Milić Ljubić, Areta Ćurković i Gordan Marijanović
O predstavi: Tri brata medvjeda Bukalo, Mrgud i Bero i njihov otac medvjed Bruno skladno i veselo žive u Bukovoj šumi. Dolazi dan kada zaigrani medvjedi moraju preuzeti dio odgovornosti i postati odrasli, odgovorni medvjedi. Srećom svaki od njih je dobar u nečemu i sjajno se nadopunjavaju! Bukalo je ribolovac, Mrgud je sakupljač meda, a Bero je umjetnik. Najvažniji je zadatak svakog medvjeda pošteno se udebljati prije zime i zimskog sna. Jer zimi se samo spava, govorio im je Bruno pripremajući ih za taj dan. Tu nije bilo problema dok god je bilo meda i ribe… ali kada hrane nestane, kako se udebljati od umjetnosti? I koji je onda najvažniji zadatak svakog medvjeda umjetnika ako se ne tiče hrane? Kako je Bero nahranio medvjede i zašto je umjetnost važna možete saznati duboko u Bukovoj šumi u jednom medvjeđem brlogu, u kojem miriši na ljubav i međusobno poštivanje, samo ga prvo morate nanjušiti!
U konkurenciji
5+

Četvrtak, 1. lipnja 2023.

10:00, Dječje kazalište Branka Mihaljevića
Kazalište lutaka Mostar, OBLAKOVIĆ MALI
Tekst i režija Maja Lučić
Scenografija, kostimi i oblikovanje lutaka: Mario Tomašević
Glazba: Petar Eldan
Oblikovanje rasvjete: Arian Knezović
Igraju: Jadranka Popović Miljko, Marta Haubrich, Dino Gluhović, Ana Ljubić, Ivan Nevjestić i Tibor Oreč
O predstavi: „Ja sam Mali. Ali sam i mali. Stalno mi se u glavi pojavljuje pitanje jesam li premali? Može li se za nešto biti premali? Tko je taj koji mi smije reći da sam za nešto premali? Ako ja, mali Mali, vjerujem da sam za nešto premali hoću li to uopće uspjeti? Vjerujem li u tog malog sebe? Vjeruju li i drugi u tog malog mene? Mene malog Malog? Može li se vjerovati u nekoga i kad je taj netko mali? Mogu li ja vjerovati u sebe iako sam mali? Naravno da da!“
Popratni program
3+

11:30, Akademija za umjetnost i kulturu
GKL Rijeka, OH LA LA
Tekst: Bernard Friot i Hervé Tullet
Režija i dramaturgija: Mateja Bizjak Petit
Prijevod: Maša Jazbec, Ksenija Mravlja i Mateja Bizjak Petit
Asistent redateljice i dramaturginje: Anže Virant
Likovno oblikovanje: Hervé Tullet
Scenografija i autorica lutaka: Véronique Canevet
Skadatelj: Damien Félix
Scenski pokret: Barbara Kanjc
Oblikovanje rasvjete: Mateja Bizjak Petit i Sanjin Seršić
Igra: Petra Šarac
O predstavi: Koncept Hervé Tulleta „Ideal Expo” poslužio je kao polazna točka za inscenaciju stihova Bernarda Friota koje je on spjevao baš za predstavu Oh la la! Snaga Tulletovog koncepta neleži samo u estetici već i u samom kreativnom procesu: pruža obilje raznolikih prijedloga za igru i stvaranje. Bernard Friot u ovom pjesničkom monologu, kojeg je nesumnjivo napisao dječačić koji još uvijek živi u njemu, uvlači i nas u stvarnost našeg društva gdje materijalni uspjeh prečesto i prebrzo ima prednost nad čovječanstvom i osjetljivošću bića. U nekoliko situacija svakodnevnog života, u nekoliko „običnih” trenutaka, vodi nas do dubokog promišljanja o razmišljanju djeteta, a posebno o određenim ljudskim odnosima unutar obitelji i šire.
Popratni program
3+

13:00, HNK u Osijeku
KD Pinklec, DRVLJACI
Tekst: Vanja Jovanović i Patrik Gregurec
Dramatizacija: Patrik Gregurec
Režija: Vanja Jovanović
Scenografija, kostimi i oblikovanje lutaka: Alena Pavlović
Glazba: Šimun Matišić
Oblikovanje rasvjete: Vanja Jovanović
O predstavi: Djetetu je najprije potrebna briga i njega. Zatim se javlja potreba za pričom. Potreba za pričom ostaje do kraja čovjekova života. Putem pričanja priča se razumijemo, učimo, spoznajemo sreću i podnosimo nesreću. Priče nam omogućuju da izađemo iz svojih okvira i sagledamo naš život iz drugog kuta. Jedna od tih priča je priča o Drvljacima, malim bićima koja žive na, naravno – drvetu, odnosno stablu. Priču o Drvljacima sigurno još niste čuli, a prvi je put sluša i jedan Sin jednog Oca. Taj Sin i taj Otac nalaze se u jednom kazalištu, točnije u skladištu za kostime, još točnije – u bunkeru. Otac, u maniri najslavnije pripovjedačice Šeherezade, pripovijeda Sinu priču o Drvljacima ne bi li mu smetnuo s uma nadolazeću životnu opasnost. Hoće li Otac, kao i Šeherezada, uspjeti u svojoj namjeri da spasi Sina pričom? Hoće li Otac Sinu uspjeti smetnuti s uma nezamislivo stanje, ratno stanje u kojem se nalaze? Hoće li čak i u takvom okruženju uspjeti objasniti važnost pacifizma u suprotnosti s nasiljem? I, je li pacifizam uvijek pravi izbor?
U konkurenciji
12+

16:00, Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku
Dom kulture Kristalna kocka vedrine – GK Sisak, DOKTOR SVELJEČIĆ
Tekst: Petra Cicvarić
Dramatizacija i režija: Peđa Gvozdić
Scenografija i oblikovanje lutaka: Ivana Živković i Sheron Pimpi – Steiner
Kostimografija: Danijela Gotal Grgurač
Glazba: Saša Tadić
Oblikovanje rasvjete: Aleksandar Franjić
Igraju Dunja Fajdić, Katarina Šestić i Lino Brozić
O predstavi: Dr. Svelječić topla je, duhovita i poučna priča o doktoru koji ima lijek za sve. Svakoga dana u njegovu ordinaciju dolaze baloni sa željama i molbama razne djece koja imaju određeni problem. U slučaju da se bojite paukova tu je dr. Svelječić, u slučaju da ste sramežljivi tu je dr. Svelječić, ako još piškite u krevet i to će naš doktor izliječiti svojim čarobnim napitkom. U spravljanju napitaka pomažu mu njegovi pomoćnici Vedra, Mrgud, Mudri i Straško koji se brinu da napitak ima sve sastojke i da dođu u prave ruke. No jednoga dana pojavi se djevojčica Mia koja želi postati zločesta kako bi se svidjela svojem društvu. Naš doktor našao se pred najtežim zadatkom u njegovoj dugogodišnjoj karijeri jer za loše stvari on ne spravlja napitke, ali također ne zna kako riješiti neobičan problem.
U konkurenciji
6+

19:00, HNK u Osijeku
HNK Varaždin, KROKODIL MARKO
Tekst: Ivana Guljašević i Vesna Kosec Torjanac
Dramaturgija: Vesna Kosec Torjanac
Režija: Dubravko Toranac
Scenografija, kostimografija i oblikovanje lutaka i video projekcije: Ivan Duić
Glazba: Vid Novak Kralj
Oblikovanje rasvjete: Dubravko Torjanac i Ivan Duić
Igraju: Marko Cindrić, Filip Eldan i Nikša Eldan
O predstavi: Tekst je napisan po motivima slikovnice Ivane Guljašević Kako je krokodil Marko pronašao svoj dom. Publika će, zajedno s Markom, proputovati svijet, upoznati geografske raznolikosti i njihove specifičnosti, kao i stanovnike koji tamo žive: devu, orla, kita, pingvina…, sve kako bi pronašao najljepše mjesto na svijetu koje će mu biti dom. Treba poštovati tuđe, ali voljeti svoje, slušati druge, ali uvijek imati svoje mišljenje, tražimo ljepotu drugdje, a ne vidimo je u svojoj sredini, samo su neke od poruka predstave koja na duhovit način prikazuje likove u šarolikosti njihovih karaktera uvjetovanih mjestom u kojem žive i jezikom koji govore.
U konkurenciji
3+

20:00, Državni arhiv u Osijeku
OSJEČKI SLUK-ovi
Izložba iz arhiva Dječjeg kazališta i Državnog arhiva u Osijeku

Petak, 2. lipnja 2023.

10:00, Dječje kazalište Branka Mihaljevića
GKL Split, KAKO SU LJILJO I KOSJENKA POBIJEDILI ZLU NESLOGU
Tekst: Ivana Vuković prema motivima pripovjetke „Regoč“ Ivane Brlić Mažuranić
Prilagodba teksta i režija: Branimir Rakić
Scenografija, kostimografija i oblikovanje lutaka: Danira Matošić
Glazba: Matija Antolić
Oblikovanje rasvjete: Lucijan Roki
Igraju: Sanja Vidan, Stipe Gugić, Ivan Medić, Alin Antunović, Milena Blažanović, Milana Buzolić, Justina Vojaković Fingler
O predstavi: Dječak Ljiljo, vila Kosjenka i div Regoč glavni su protagonisti ove priče u kojoj je razornoj sili nesloge i razjedinjenosti suprotstavljena graditeljska snaga zajedništva i pravog prijateljstva kojoj ne smetaju postavljene granice, različitosti, nečija veličina a ni drugačiji način razmišljanja. Iako dramatizacija “Regoča” Ivane Brlić Mažuranić nije imala namjeru osuvremeniti i aktualizirati tekst više od onoga što ga već čini svevremenskim, odluka da protagonisti više nisu fantastična bića došla je organski. U vremenima hiperprodukcije superheroja, inflacije bajkovitog sadržaja i svemoćnog individualizma, činilo se važnim iskoristiti potencijal dječaka Lilje da postane punokrvni protagonist koji će inzistirati na pravdi, a da Kosjenkine vilinske čarolije preselimo u sferu realne čarolije koju osjetimo svaki put kad nastupi ljudska sloga.
U konkurenciji
5+

12:00, Kulturni centar Osijek
KD „Ivana Brlić Mažuranić“, Slavonski Brod, TUNJA
Tekst prema pjesmi „Kako živi Antuntun“ Grigora Viteza
Dramatizacija: Matej Safundžić i Andrija Krištof
Režija: Matej Safundžić
Scenografija, kostimografija i lutke: Sara Baričević
Oblikovanje rasvjete: Ivan Barišić
Igra: Andrija Krištof
O predstavi: Dječak Tunja, pomalo neobičan, živi sa svojim još neobičnijim prijateljima. Kako provode dane? Kakve veze prasac ima s kukurikanjem? Kako popraviti razbijeno jaje? Kako biti prijatelj sa Suncem? I kako steći nove prijatelje? Zašto je dobro biti malo drugačiji od drugih? Sve to, a i ponešto još, ispričat će nam i pokazati nasmijani protagonist ove predstave jednostavnog naziva Tunja. Tunja nam pokazuje na koje načine je beskonačna dječja mašta. Predstava se dramaturški oslanja na poznatu Vitezovu pjesmu, ali će se koristiti i druge kreativne ideje i maštarije. Riječ je o didaktičnoj predstavi koja kroz igru uči djecu o kazališnoj umjetnosti.
U konkurenciji
3+

17h, HNK u Osijeku
ZKL, POSTOLAR I VRAG
Tekst: August Šenoa
Dramatizacija: Petra Mrduljaš
Režija: Zoran Mužić
Scenografija i oblikovanje lutaka: Gordana Krebelj
Glazba: Mate Matišić
Oblikovanje rasvjete: Vilim Sever
Igraju: Anđelko Petric, Borna Galinović, Ivan Bošnjak, Daniela Čolić Prižmić, Matilda Sorić, pripovjedač Mladen Čutura
O predstavi: Anegdota o nasamarenome vragu česta je među narodnim predajama, a veliki hrvatski književnik 19. stoljeća, August Šenoa pretvorio ju je u povjesticu u stihu o Postolaru koji od svojega mukotrpnoga rada jednostavno ne može prehraniti djecu, sve dok mu jednoga dana ne prekipi pa poželi pomoć makar i od samoga vraga. Ako pošten, stari postolar ne može preživjeti čak ni ako šije cijele noći, a ruke su mu „ižuljene od zle muke“, kakva je to strašna nepravda i nema li se čovjek pravo pobuniti protiv tako uređena svijeta?
U konkurenciji
4+

18:30, Dječje kazalište Branka Mihaljevića
SUVREMENO LUTKARSTSVO I KRITIKA – predstavljanje knjige
Glavni urednik: Igor Tretinjak
Sudjeluju: Anđela Vidović i Igor Tretinjak
O knjizi: Suvremeno lutkarstvo već desetljećima kontinuirano ruši vlastite granice, šireći se i bogateći. Na tom putu aktivni gledatelji i kritičari predstavljaju nužne sugovornike i završne suautore izvedbenog čina – oko ovih nekoliko karakteristika oblikovana je knjiga Suvremeno lutkarstvo i kritika. U prvom dijelu knjige autori tom izrazu u Hrvatskoj, Sloveniji, Škotskoj i Litvi pristupaju teorijski i povijesno, da bi se u drugom dijelu okrenuli kritici i kritičaru. Kako ne bi ostala tek na teorijskim idejama, knjigu zaokružuju primjeri kritika nastalih na radionicama u sklopu projekta Kreativne Europe ‘Kritička platforma suvremenog lutkarstva EU’. Rezultat projekta je i ova knjiga koja predstavlja mogući temelj za daljnje dijaloge i preplitanja suvremenog lutkarskog izraza i teorije, odnosno kritike.

Subota, 3. lipnja 2023.

10:00 i 12:00, Dječje kazalište Branka Mihaljevića
GKL Rijeka, MRLJEK I PRLJEK
Tekst: Jelena Pervan
Dramatizacija i režija: David Petrović
Scenografija, kostimografija i oblikovanje lutaka (prema ilustracijama Jelene Brezovec): Luči Vidanović
Glazba: Krešimir Kunda
Oblikovanje rasvjete: Sanjin Seršić
Igraju: Alex Đaković, Karin Fröhlich, Andrea Špindel, Petra Šarac i Damir Orlić
O predstavi: Serijal Mrljek i Prljek Jelene Pervan i Jelene Brezovec, sastoji se od tri slikovnice koje su ujedno poučne priče za djecu o higijeni. Glavne uloge u njima imaju Mrljek i Prljek, dvije zloćkaste bakterije koje obožavaju sve što je „mrljavo, prljavo, bljakasto, fujkasto, sluzavo i smrdljivo“. Uz to ova dva šašavca su i trapavi, zbunjeni, nestašni i nespretni, rade ono što ih veseli, ali uvijek pretjeruju i sami sebi zakuhaju neku kašu, pa tako brzo i lako osvajaju naše simpatije jer na kraju nisu nikakvi „bauci“ kojih se djeca trebaju bojati. Kao što će na kraju priče djeca naučiti da bauk nije niti oprati kosu, zube ili ruke. A to će sve saznati prateći lude avanture kroz koje su prolazili Mrljek i Prljek, dok su obitavali na neopranim kosama, pokvarenim zubićima i prljavim ručicama.
U konkurenciji
3+

11:30, HNK u Osijeku
KL Zadar, ZLATNO SRCE NIKOLINO
Tekst: Zlatko Krilić
Dramatizacija i režija: Rene Medvešek
Scenografija: Rene Medvešek i Robert Košta
Kostimografija i oblikovanje lutaka: Milena i Rene Medvešek
Glazba: Matija Antolić
Oblikovanje rasvjete: Frane Papić
Igraju: Irena Bausović Tomljanović, Dominik Karakašić, Gabrijela Meštrović Maštruko, Josip Mihatov, Tamara Šoletić i Dragan Veselić
O predstavi: Malo znamo o svetome Nikoli. Kroz stoljeća nakon njegove smrti nastajale su i razvijale se legende kojima su ljudi pokušavali opisati njegov život i djela koja su ga obilježila. U ovoj inačici tih legendi na jednom od dalmatinskih otoka Nikola pokušava spasiti otočju djecu i otkupiti ih od gusara dajući u zamjenu za njih sve blago i relikvije iz mjesne crkve. Međutim, kada se pokaže da to nije dovoljno, da pohlepom osakaćeni um zlikovaca u svojoj slijepoj bjesomučnoj potrazi za zlatom od njega traži da im preda i svoje „zlatno srce“, o kojemu su čuli da se govori kao o najvrjednijoj stvari koju se na otoku može naći.
U konkurenciji
5+

16:00, Dječje kazalište Branka Mihaljevića
AUK, ASDFDFGGGGG
Tekst, koncept i režija: Ivana Vukićević
Scenografija, oblikovanje lutaka i rasvjete: Ivana Vukićević
Mentori: Tamara Kučinović, Ivan Štrok, Alena Pavlović
Igraju: Grgur Grgić, Davor Tarbuk, Lorenco Tolić, Dominik Karaula
O predstavi: Predstava je nastala kao ispitna produkcija 2. godine MA studenata glume, lutkarske animacije i lutkarske režije. Na (tragi)komičan način propitkuje čovjekovu poziciju (ne)moći da stvori nešto te izrazi svoju kreativnost. Naš glavni i jedini junak, Zvone, u svoja četiri zida svim silama pokušava pronaći inspiraciju za pisanje u svemu što ga okružuje. Koliko daleko Zvone odlazi u svojoj grčevitoj potrebi da se inspirira i stvori malo umjetničko djelo, te uspije li uopće u svom naumu, možete vidjeti u ovoj 40 minuta dugoj lutkarskoj predstavi.
Popratni program
14+

18:00, Dječje kazalište Branka Mihaljevića
Dječje kazalište Branka Mihaljevića, DJEDOVA PRIČA
Tekst i režija: Maja Lučić
Scenografija i kostimografija: Alena Pavlović
Glazba: Petar Eldan
Oblikovanje rasvjete: Igor Elek
Tekstovi pjesmica posuđeni iz knjige Preko crvenog ni za živu glavu Ivice Lučića – Jutromlata
Igra: Ivica Lučić
O predstavi iz Djedovih usta: Ovo je priča o Kikiju. Mom Kikiju. Mom malom prijatelju Kikiju. Mom unuku Kikiju. O našim druženjima i pričama. O našim zajedničkim avanturama. O tome kako sam ga učio da nikada ne smije odrasti. I, kako to obično biva, ovo je priča o tome kako je ipak na kraju moj Kiki mene naučio da ostanem dijete upravo onda kada sam jako poželio odrasti. A ovo je priča o neodrastanju. O našem zajedničkom neodrasta–nju. Jer biti odrastao sigurno nije najvažnija stvar na svijetu. I, iako to nikako nisam htio, ovo je usput i priča o jednom prijateljstvu. Tako neobičnom, a zapravo vrlo običnom. O imaginarnom prijateljstvu koje i nije bilo imaginarno. Koje je postalo vrlo stvarno. I koje je odvelo mog Kikija daleko. Dalje nego što sam to ikada mogao zamisliti. Dalje i od mjeseca na koji smo putovali. Ali opet ne tako daleko. Jer Kikija i mene nemoguće je odvojiti. Drže nas zajedno naše zajedničke igre i naše zajedničke priče. I naša želja za neodrastanjem. Jer biti odrastao sigurno nije najvažnija stvar na svijetu.
Popratni program
7+

20,00 Dječje kazalište Branka Mihaljevića
DODJELA NAGRADA I SVEČANO ZATVARANJE 29. SLUK-a

Tags 29. SLUK, lutkarsko kazalište, lutkarstvo, Osijek, SLUK, Susret lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske

Kritika

Uzlet na krilima odličnog ansambla

Post author By Igor-Tretinjak
Post date June 1, 2021

GKL Rijeka, "Flekavac", foto: Promo

Vrijeme je čudna (i nezaobilazna) zvjerka. Pričaju da zaboravom liječi sve rane, čuvajući sjećanja na sretne dane. I dok se o tomu tek šapuće, sasvim je sigurno da nas vrijeme sve pretvara u vino. Neki se s godinama ukisele, drugi pretoče u vrhunsku kapljicu, a oni treći ostanu tek lagani gemišt. No vrijeme ne djeluje tek na ljude. Ono šamara il’ miluje sve oko nas, od kućnog ljubimca i obližnjeg stabla do… predstave. Neke me, tako, na prvi pogled zavedu, da bi me već na drugo gledanje ostavile pomalo hladnim i uspavanim. Druge me drže u ljubavi i na treće gledanje, treće ne uspiju zavesti ni na četvrto, a četvrte me, pak, na prvi pogled pomalo zaslijepe vlastitim slabostima, da bi se u sljedećem susretu dogodio veliki obrat koji raste i nakon petog gledanja. Ovaj će tekst biti o onoj prilično rijetkoj, četvrtoj skupini predstava. Razlog tomu je predstava Flekavac Gradskog kazališta lutaka Rijeka o kojoj sam dosta oštro sudio (sa samim sobom) nakon prvog gledanja u rujnu na zagrebačkom PIF-u, da bi veliki obrat stigao osam mjeseci i više desetaka izvedbi kasnije, na ovogodišnjem SLUK-u.

Flekavac je tipični opušteni i raspušteni tinejdžer koji smisao svog postojanja pronalazi u druženju, igri i zabušavanju, dok ambicije pretače u sanjarenje uz svog intimusa, avanturista i jahača na oblacima Letećeg Milivoja. Mogli bismo reći da je Fleki jedan vrlo zadovoljan mladac. I ostao bi takav da mami, odnosno Mamolini, u jednom trenutku ne dozlogrde sinovljeva neurednost, raspuštenost i neposlušnost pa odluči spakirati kofer i otići. No nije Fleki jedini napušteni tinejdžer u susjedstvu. Njegovu (ne pretjerano) tihu patnju Zihericu Štrebericu napušta otac jer u svom ziheraškom i štreberskom svijetu nema vremena za njega, a od braće blizanaca Malog Da i Malog Ne roditelji odlaze jer se stalno svađaju. Prvotna sloboda, ispunjena brdašcima pizze, druženjem s Milivojem i izostancima iz škole, ubrzo postaje uteg, nakon čega slijedi veliki obrat s kulminacijom u zajedničkom pospremanju Flekijeve sobe.

Na prvo gledanje štošta mi je škripalo, posebice u ušima. Veći broj dijaloga djelovao je neživo, neuvjerljivo i pomalo nategnuto, što se pretočilo na predstavu u cjelini. Nedostajalo mi je i scenskog vica koji krasi sve predstave Renate Carole Gatice te mi je predstava, općenito, djelovala kao korak unatrag u odnosu na prethodni susret Gatice i Riječana, Avanture maloga Juju, kao i na novije riječke predstave poput Krpimiraca ili Zamrznutih pjesama. Samim time obilje nagrada koje je Flekavac putem skupljao pratio sam s laganom skepsom. I dok sam si ja brundao u bradu, Flekavac je nizao izvedbe te se putem, vođen odličnom glumačkom igrom, stisnuo, posložio i dinamizirao. Posljedica je tog živahnog procesa činjenica da mi je na SLUK-ovoj izvedbi tekst Nine Mitrović djelovao znatno bolje, duhovitije, opuštenije, življe i stvarnije, a songovi Ivane Đule i Luke Vrbanića u potpunosti su me zaveli. Odlično su punktirali radnju, tjerajući podjednako male i velike gledatelje na drmusanje u izuzetno zgodnom hip-hop ritmu te njihanje u emocijom nabijenoj Mama, vrati se, noseći predstavu i dubinski se upisujući u memoriju za kasnije.

Sam koncept i režija Renate Carole Gatice držali su vodu već na prvo gledanje, iako me pomalo zasmetala pretjerano čista i jasna podjela. Naime, scena je odvojena na dva dijela, odnosno dva svijeta – zumirani interijer naslovnog junaka u kojemu su vladali glumci i pozadinski eksterijer s njihovim umjetnim parnjacima. Površno gledan, taj odnos velikih i malih djelovao je pomalo plošno, no drugi pogled usložio je susret, u likovima i među likovima. Naime, ta dva svijeta nisu tek dvije različite perspektive, nego progovaraju višestruko – uz razliku u veličini likova ovisno o mjestu gledanja, lutke i glumci predstavljaju dvojinu u svakom od likova, što je odlično podcrtano u posljednjem songu gdje se susreću (n)i mali (n)i veliki. Lutke su u toj dvojini maleni i zaigrani sanjari u junacima, poput njihovog simbola Letećeg Milivoja, a glumci ona djeca koja žure odrasti i koja su sama sebi dovoljna. Stvarnost je, kao i uvijek, i jedno i drugo, i lutka i glumac, i mali i veliki. No drugo gledanje ukazalo je i na brojne duhovite minijature i sitnice koje su predstavu dodatno bogatile zaigranošću kao jednim od najvažnijih elemenata u lutkarskom kazalištu za djecu.

GKL Rijeka, “Flekavac”, foto: Promo

U toj zaigranosti ključnu ulogu odigrali su odlični glumci i animatori, funkcionirajući poput savršeno usklađenog stroja kojemu sklad ne reže zabavna krila. Motor predstave bio je David Petrović koji je naslovnog Flekija vrlo dopadljivo oživio na sadržajnom, karakternom i izvedbenom planu, oblikujući ga punokrvnim tinejdžerom, duhovitim, zabavnim i beskrajno lijenim. Odlično je animirao stolnu lutku Flekija, pretočivši u nju pokrete i mote njenog ljudskog parnjaka, što je posebno duhovito funkcioniralo u izuzetno simpatičnom plesnom koraku. Također, odlično je poentirao na sitnicama poput ubacivanja SLUK-a u grafit te skrivanja urezane Ziherice u prozor. Zihericu Štrebericu točno je, rekli bismo štreberski, oblikovala Petra Šarac, fino u njoj suočivši želju za znanjem i skrivenu, no prisutnu potrebu za druženjem, dok su Damir Orlić i Alex Đaković bili izuzetno duhoviti Mali Da i Mali Ne, bogateći igru u drugom planu odličnim plesnim „sitnim vezom“, bacanjem na leđa i duhovitim kontriranjem. Zlatko Vicić bio je odmjereno i vrlo simpatično vjetropirast Leteći Milivoj, a Andrea Špindel majčinski toplo zabrinuta Mamolina.

Cijeli je izvođački tim bio odličan u grupnoj animaciji, nečemu što su doveli do savršenstva u Zamrznutim pjesmama, a što ih pozicionira na sam vrh glumačko-lutkarskih ansambala u Hrvatskoj u posljednje vrijeme. I dok je (tek) tu, grupnu dimenziju igre prepoznao stručni žiri SLUK-a u sastavu Ria Trdin, Dražen Ferenčina i Miroslav Čabraja, izostale su brojne nagrade koje predstava po sudu autora teksta zaslužuje. Između ostalih, svakako nagrada za stolne lutke koje je Alena Pavlović oblikovala vrlo vjerno njihovim ljudskim parnjacima, odlično ih, zajedno s Luči Vidanović, tehnološki oblikujući, što je bilo posebice uočljivo u lakom i elegantnom hodu. Pavlović, koja je dobila „utješnu nagradu“ za kostime lutaka, potpisuje i scenografiju koju je oblikovala od pokretnih paravana čije pokrete je Damian Cortes Alberti jako zgodno koreografirao. Još bolji posao Cortes Alberti je napravio s pokretima glumaca, a posebice lutaka koje su se kretale zabavno, duhovito i ritmički vrlo precizno. Sanjin Seršić oblikovao je korektno, točno, a na mjestima vrlo zgodno svjetlo, bez nepotrebnih viškova.

Zaključno, odličnom izvedbom na SLUK-u Flekavac je opravdao sve svoje dosadašnje nagrade, u isto vrijeme nezasluženo ne osvojivši ključne nagrade na ponajvažnijem hrvatskom lutkarskom festivalu.

Tags animacija, David Petrović, Flekavac, GKL Rijeka, lutkarstvo, Renata Carola Gatica, SLUK

Intervjui Vesti

MAGDALENA LUPI ALVIR: „Čarolija i začudnost prečice su lutkarstva u otvaranju važnih pitanja“

Post author By Igor-Tretinjak
Post date May 18, 2021

Magdalena Lupi Alvir i lutka iz predstave "Mala vještica" autorice Agate Freyer Majaron, foto: GKL Rijeka

Draga Magdaleno, dugi si niz godina u riječkom i hrvatskom lutkarstvu, prvo kao dramaturginja (posebice Ediju Majaronu), a posljednjih godina kao ravnateljica riječkog lutkarskog kazališta, samim time dobro si ih upoznala iz raznih kutova. Zato bih volio, umjesto toplih pozdrava, otvoriti ovaj razgovor tvojim viđenjem hrvatskog lutkarstva u odnosu na europsko. Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Hrvatsko lutkarstvo spoj je tradicionalnog i suvremenih tendencija u lutkarstvu. Rekla bih da smo neka kombinacija. Često smo u toku, no ispred možda i dalje nismo, iako je pitanje što bi točno značilo ispred. S druge strane moram ipak priznati da se sve hrabrije upuštamo u dijalog sa suvremenim lutkarstvom, odnosno u dijalog lutkarskog s različitim izvedbenim formama i suvremenim izvedbenim praksama. Iako bismo, po mom osobnom ukusu i mišljenju, trebali biti još hrabriji i više se usuditi upuštati i preuzimati rizik, više istraživati, igrati se. No, to često zbog naših produkcijskih uvjeta, prije svega financijskih, ali i zbog publike, jednostavno nije lako, a često niti moguće. Između ostalog to zahtjeva jedan dugotrajniji proces i jači sustav potpore, u svakome slučaju.

S druge strane teško je uspoređivati, usporedbe možda nisu uvijek najzahvalnije, svaka je sredina specifična za sebe, možda nije toliko bitno da se pošto-poto moramo negdje „umjestiti“ na lutkarskoj karti, već smjelije osloniti na vlastita promišljanja i osnažiti vlastiti izričaj. Po tom pitanju čini mi se da smo još uvijek u fazi tranzicije. Ali sa sve većim pomacima koji nas neminovno tjeraju naprijed, a to prije ili poslije uvijek donosi neko dobro.

Koji su, po tvom mišljenju, najsvjetliji trenuci našeg lutkarstva?

Najsvjetlijim trenucima smatram one koji u određenom vremenu prepoznaju teme na koje su sjajno lutkarski odgovorili, budući da je kazalište uvijek dijalog sa suvremenošću i trenutkom u kojemu nastaje. Štoviše, lutkarstvo često svojim čarobnim, magičnim pa i začudnim pristupom bude i „prečicom“ ka razumijevanju brojnih pitanja kojim se kazalište bavi i koja si postavljaju bilo djeca ili odrasli – lutka je uvijek snažna metafora koju svi prepoznajemo, bez obzira na godine i generacije kojima pripadamo. Lutkarstvo se, naravno, s godinama mijenja, i kad pogledam unatrag mogu reći da su me dojmili upravo oni trenuci u kojima je ono živo komuniciralo s nama, sa mnom kao gledateljem, a većina njih je zapravo u svome vremenu značila prodor u nove lutkarske estetike: od legendarnog Kositrenog vojnika Luka Paljetka, Don Quihotea Zlatka Svibena do riječkih predstava Mala krila i puno kasnije Šume Striborove Larrya Zappie, Iz Istarske Škrinjice Edija Majarona, Postolara i vraga Zorana Mužića, Medvešekovog Nadpostolara Martina i Velog Jože.

O estetskim prodorima u novo kroz riječku lutkarsku povijest iz današnje perspektive fascinantno mi je čitati (i zamišljati) kako je samo hrabro i sjajno bilo postaviti prvu predstavu crnog teatra u ovim prostorima, Slike s izložbe Berislava Brajkovića u 60-tima, pozvati na suradnju sjajne likovne i glazbene umjetnike Šošterića, Papandopula… otvarati lutkarstvo ka novim izvedbenim izričajima i polako graditi svoj izričaj. Riječko lutkarstvo je u svojoj povijesti bilo često avangardno i prvo je u Hrvatskoj, pa i na prostoru bivše države, donosilo novine na scenu. Voljela bih da nama, riječkim lutkarima, ta misao i dalje bude vodilja u radu.

Osobno su mi puno značile sve suradnje s Edijem Majaronom, možda mi je jedna od dražih suradnji Sve o Žaklinama, koju smo radili prema Ionescu, no da sad ne ističem svoje predstave, sve te suradnje s Edijem su mi bile dragocjene jer sam kroz njih imala prilike učiti o lutkarstvu kroz praksu, i to od jednog od najvećih lutkara i poznavatelja lutkarstva na ovim prostorima, umjetnika koji je uvijek nesebično dijelio svoje zaista veliko znanje s mladima.

Kako bi nakon ove izuzetno zanimljive šetnje (ne tako davnom) prošlošću definirala fazu u kojoj se nalazi hrvatsko lutkarstvo u posljednje vrijeme?

Dolazak novih generacija, razmišljanja, nekih novih poetika na scenu osnažuje lutkarsku scenu i daje novi vjetar u leđa. No, bez obzira što već neko vrijeme imamo nekoliko zaista sjajnih redatelja i lutkarskih osobnosti, i dalje nam nedostaje kvalitetnog lutkarskog kadra, od redatelja, dramaturga, pisaca, likovnjaka. Studij na osječkoj akademiji dao je, srećom, već nekoliko generacija dobrih glumaca-lutkara, sada se nadam da će i novopokrenuti studij režije dati rezultata. Ovo je neko vrijeme tranzicije ka sve raznolikijem lutkarstvu za kojega svi skupa stalno moramo isticati i raditi na tome da pokažemo koliko je ono specifično, zahtjevno, vrijedno i više nego jednakovrijedno u položaju spram ostalih kazališnih grana. A iz prakse znamo da, nažalost nije uvijek dovoljno valorizirano. I svi trebamo ustrajati na tome da se takva slika mijenja.

Magdalena Lupi Alvir s replikom lutke iz predstave „Botafogo“ (1968.) autora Berislava Brajkovića, foto: GKL Rijeka

Možeš li, uz već navedene, istaknuti neke recentne umjetnike koji su radili u GKL-u Rijeka i(li) koji su te se posebno dojmili?

U novije vrijeme razbarušenost i zaigranost te lakoća u pristupu i spoju lutkarstva i glazbe Matije Solcea, promišljenost i drugačijost, sklonost istraživanju Tina Grabnara, nenametljivost, senzibilnost i silna igrivost i otvorenost Mateje Bizjak Petit, ljubav i posvećenost lutki u radu Morane Dolenc, želja za što boljim upoznavanjem lutkarstva kroz spoj dramskog i lutkarskog u dinamičnom pristupu Renate Carole Gatice, lutkarstvo i dramski princip u suodnosu karaktera, likovnosti, emocije i snažnih atmosfera Tamare Kučinović.

Samozatajnost i maštovitost likovnjaka poput Aljone Pavlović, ritmičnost u riječi i raznovrsnost u glazbenom ritmu dramaturginje i skladateljice Ivane Đule…

Tu je i uvijek silna kreativnost ljudi s kojima radim i surađujem u okviru GKL-a, od naše radione, glumačkog ansambla, autora… pravi kreativni pogon. Otišla sam predaleko. Puno je suradnika, puno ljudi koji su sjajni, inspirativni i s kojima je užitak raditi. A sigurno ću nekoga nehotično izostaviti…

… zato se okrenimo tamnoj strani. Spomenula si već da nam još uvijek nedostaje kvalitetnog lutkarskog kadra. Što bi još istaknula kao manjak u hrvatskom lutkarstvu i lutkarstvu u Rijeci?

U hrvatskom lutkarstvu prevladava dosta sličnih poetika i tehnologija, a nedostaje istraživanje novih formi i materijala, kontinuitet i ustrajnost u istom. Nedostaje nam usuditi se biti raznolikiji. Istraživati više na području lutkarstva, materijala, novih tehnologija, upustiti se u suigru lutkarstva i drugih medija, veća otvorenost ka različitosti lutkarskog izraza.

U Rijeci svakako nedostaje više fizičkog prostora i kapaciteta za razvoj velikog lutkarskog potencijala kojeg imamo.

Koje su njegove jake strane?

Postojanje cijelih novih generacija lutkara i njihova sve veća prisutnost i vidljivost u kazališnom svijetu.

Pojava i kontinuitet rada nekoliko jakih lutkarskih osobnosti, pojava mladih snaga, postojanje i razvoj obrazovnog sustava za lutkarstvo.

Kontinuitet rada ustanova i njihova suradnja s novim imenima u svijetu lutkarstva, pojava vaninstitucionalnih kazališnih lutkarskih grupa, postojanje i kontinuitet lutkarskih festivala.

Gdje vidiš budućnost riječkog i hrvatskog lutkarstva?

Rekla bih u kontinuiranome radu i ulaganju u lutkarstvo, njegovom pozicioniranju kao važnoj kazališnoj djelatnosti, zajedničkim ulaganjima u znanje, struku, suradnjama sa što raznolikijim i kvalitetnijim suradnicima i poticanju mladih lutkara.

Koji su najveći problemi s kojima će se susresti?

U još uvijek nikad do kraja prevladanoj predrasudi da je lutkarstvo namijenjeno (samo) djeci.

U prebrzom ukalupljivanju u prosjek i neinventivnost, naravno tu veliku ulogu uvijek imaju financijski limiti, održivost drugačijih projekata, pitanje odgoja i rada na razvoju publike koje se ne događa preko noći itd. No sve to nam i dalje ne bi smjela biti isprika. Postoji samo veliki trud i rad za što kvalitetnije lutkarstvo.

Da završimo u afirmativnom pogledu na sutra, gdje su najveće prednosti hrvatskog lutkarstva u budućnosti?

U očuvanju lutkarske baštine odnosno nasljeđa te iznalaženju novih suvremenih lutkarskih izričaja. Na dobrim osnovama svaka je daljnja nadgradnja puno lakša.

U očuvanju jezgra lutkarstva i infrastruktura koje imamo sačuvane još od komunizma duž cijele Hrvatske i mogućnosti daljnjeg razvoja i uspostavljanju dijaloga sa živim lutkarskim trenutkom, postojanju akademija koje će odgojiti nove generacije lutkara, razvoju i stalnom napretku lutkarske scene, bila ona institucionalna ili vaninstitucionalna, podršci i suradnji na osnovu znanja, iskustva i kvalitete.

Tags animacija, dramaturginja, Gradsko kazalište lutaka Rijeka, lutkarstvo, Magdalena Lupi Alvir, SLUK, suvremeno lutkarstvo

Intervjui Vesti

MORANA DOLENC: „Ako zapadnemo u ravnodušje i prestanemo se boriti za svoju umjetnost, gotovi smo“

Post author By Igor-Tretinjak
Post date May 11, 2021

Morana Dolenc, foto: Božidar Raos

Draga Morano, u lutkarstvu si od malih nogu i upoznala si ga kroz različite aspekte, ali i u različitim lutkarskim sredinama (hrvatskoj i francuskoj). Kako gledaš na dosadašnje hrvatsko lutkarstvo u odnosu na francusko i europsko? Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Svi koji me poznaju, znaju koliko zazirem od etiketa, ladica i uspoređivanja, jer evo još od malih nogu nisam bila taj sportski, natjecateljski tip i draže mi je bilo otkrivati što i kako drugi rade, nego se natjecati s njima. S godinama sam postala borbeni tip, ali iz nekih drugih razloga, koji je osjetljiv na jednu stvar, a to je nepravda. Zahvaljujući toj odbojnoj gospođi razvila sam ekstremnu tehniku borbe „glavom kroz zid“. Tko preživi, pričat će! Borbu na stranu, francusko i europsko lutkarstvo je šaroliko baš kao i hrvatsko. Možemo reći da su Francuzi šarolikiji od nas, ali većim djelom je to zbog njihove brojnosti i opcija koje se nude lutkarima, ali i jedne opće mobilnosti stanovnika, koja potiče i podržava česte promjene radnih mjesta, odlaske na seminare, radionice, brojne festivale i lutkarske susrete. Ako uporno i ustrajno razvijamo neku ideju do koje nam je stalo, neki predmet koji istražujemo te pritom imamo vlastiti cilj, mislim da smo onda uvijek u toku i da možemo kaskati samo za vlastitim očekivanjima, a ako mene pitate ta su i najbitnija. Uz zdravu dozu samokritičnosti, strast i pozitivan stav sve vizije su ostvarive. Tako nastojimo raditi u LOFT-u.

Idemo se onda, bez imalo natjecateljskog duha, kvalitativno osvrnuti na našu prošlost. Koji su po tvom mišljenju najsvjetliji trenuci hrvatskog lutkarskog kazališta?

Kroz povijest ih doista imam puno, ali ja bih se koncentrirala na one trenutke koji su mene prosvijetlili. Oduvijek vidim lutkarstvo kao sinesteziju raznih umjetnosti, pa odmah zaključujem da je dvoje umjetnika jako obilježilo moje djetinjstvo. To su Kruna Tarle i Rene Medvešek.

Uz Krunu i njezinu viziju lutakrstva sam odrastala tako da su Pješčani sati (1998.) bili za mene otvaranje novog svijeta. Ta je predstava definitivno promijenila moj život u estetskom i lutkarskom viđenju svijeta. Rad s Krunom sve do odlaska na studij u Francusku, pa i nastavak profesionalne suradnje nakon povratka iz Francuske, za mene je jedna cjeloživotna škola koja ima beskonačan broj razreda. Kruna me upoznala s radom kazališne družine Bread & Puppet, Joana Baixasa, organizirala radionice sa Sunnyjem Sunninsky i predivnim, inspirativnim Leszekom Mądzikom.

Reneov sam rad, još kao dijete, nesvjesno upoznala kroz predstave Mrvek i crvek (1995.), Hamper (1996.) i Č.P.G.A. (1998.) i potpuno se zaljubila u njegove slike protkane divnim pričama i scenografskim elementima, kostimima i rekvizitom koji u njegovim predstavama postaju nešto više od toga. Oni vode svoj život i postaju partneri na sceni. Zatim su došli Nadpostolar Martin (1998.) GKL Rijeka, koji me, sjećam se, potpuno izuo iz cipela na PIF-u u Zagrebu i predstava ZKM-a „Brat Magarac“ (2001.). Mislim da se tada jedna stepenica u dvorani Istra izlizala od mojeg sjedenja jer nije bilo izvedbe na kojoj nisam bila.

Nakon povratka iz Francuske radila sam u tadašnjem Međunarodnom centru za usluge u kulturi na PIF-u i imala sam prilike pogledati dosta predstava. Putovanje u Zadar na premijeru

predstave Michelangelo Buonarroti (2010.) bila je jedna velika avantura i prekrasno iznenađenje koje mi je tada potvrdilo da se sve može. Dražen Ferenčina i suradnici napravili su tada pravi spektakl, a scenografija, maske i lutke Mojmira Mihatova su likovnost predstave izdigli uz pomoć sjajnog odabira izvedbenog prostora u crkvi sv. Donata. Ta predstava je za mene bila pokazatelj kako se umjetnosti mogu spajati ako se ima viziju i kako se rađa nada za lutkarstvo za odrasle u Hrvatskoj.

Potom je 2011. došao Veli Jože GKL Rijeka. Ta je predstava u meni izazvala neku emociju koju do tada nisam poznavala i potpuno me osvojila. Nepretencioznost, jednostavnost, točnost i sjajna animacijska preciznost, zajedno sa estetskom usklađenošću i božanstvenom, nezaboravnom glazbom za mene je oživila Nazorove riječi i ja sam bila tamo s njima i veslala i veslala. I opet Rene…

A onda je na scenu došla i moja prijateljica Tamara Kučinović koja je, eto, počela pisati novu stranicu hrvatskog lutkarstva. Duga, završni rad studenata diplomskog studija glume i lutkarstva UAOS, u Tamarinoj režiji, pod mentorstvom docentice Maje Lučić, bila mi je i ostala jedna od najdražih studentskih predstava ikad. Tu su i njezine nezaobilazne Zamrznute pjesme GKL Rijeka. I još puno divnih predstava i radova sa studentima što je izuzetno važno za budućnost.

Hvala ti na ovom divnom putovanju kroz ne tako davnu nam prošlost. Kako bi definirala našu sadašnjost?

Teško je pričati o nekoj konkretnoj fazi u kojoj se nalazimo. Možemo pričati o gradskim kazalištima i nezavisnoj sceni, ako je uopće opstala nakon svega. Mislim da ćemo o fazama moći pričati s odmakom. Ali ajmo malo postaviti pitanje zašto lutkarstvo ne postoji kao zasebna grana umjetnosti, npr. u prijavama za javne potrebe u kulturu RH ili naših gradova? Zašto još uvijek nije ravnopravno dramskoj, plesnoj, glazbenoj umjetnosti? Zašto imamo Nagradu hrvatskog glumišta za lutkarsku ILI predstavu za djecu kad su to dvije potpuno različite stvari. E, to, to mene muči više nego faze iskreno. Ne zbog nagrada i zbog „kućica za ispunjavanje“, nego zbog vidljivosti.

Ako zapadnemo u neko ravnodušje i prestanemo se boriti za svoju umjetnost, onda smo gotovi. Nitko se neće boriti za nas. Imamo li mi s nezavisne lutkarske scene još snage za tu borbu ili čekamo da to netko preuzme od nas? Trenutno nemam odgovor na to pitanje jer mi se od multitaskinga malo zavrtjelo. Čim ispunim i predam sve one papire, izvještaje i formulare mislim da ću ipak nastaviti borbu.

Na kojem ćeš se polju najviše boriti, odnosno, što najviše nedostaje ovom našem skrivenom izvedbenom biseru?

Nedostaje mu financijske potpore, prostora za rad i izvedbe, potpore i promocije općenito kao i medijskog prostora.

Što bi istaknula jakim stranama našeg lutkarstva?

Jake strane su pojedinci, čuj mene luđaci, koji ne odustaju jer su zaljubljeni u to što rade.

Možeš li istaknuti neke luđake, pardon, umjetnike, domaće ili strane, s čijim si se radom susrela, a koji su te se posebno dojmili i koji ti se čine kao dobar putokaz u sutra?

Za vrijeme trogodišnjeg školovanja u Ecole Supérieure Nationale des Arts de la Marionnette u Charleville-Mézièresu uistinu sam imala prilike upoznati velike lutkare i umjetnike koji su mi promijenili život. Luc Amoros i njegovo aktivističko kazalište sjena koje izlazi na ulice s ogromnim instalacijama, Patrick Bonté i Nicole Mossoux predivni belgijski umjetnici koji spajaju ples i lutkarstvo, Christian Carrignon jedan od osnivača francuskog kazališta predmeta, Mimo Cuttichio veliki majstor tradicije i sicilijanki, Jean-Pierre Larroche izuzetan umjetnik koji fascinantno spaja tehnologiju, performans i likovnu umjetnost, Francois Lazaro pokretač jedne struje francuskog lutkarstva za odrasle koji surađuje sa suvremenim autorima koji pišu za lutkarsko kazalište, Alain Lecuq majstor kazališta papira, Bruno Leone majstor Pulcinelle, Michael Meschcke veliki vizionar koji me uveo u svijet marioneta, Fabrizio Montecchi kojeg svi dobro znamo po predstavama kazališta sjena itd. Susret s Rezom Gabriadzeom i Williamom Kentridgeom bili su možda kruna našeg tadašnjeg života.

Mi smo kao studenti bili uistinu privilegirani jer smo mogli upijati različite energije nesebičnih umjetnika, razgovarati s njima, razmjenjivati vizije i ideje, komentirati, učiti od njih. Imali smo vremena i povjerenja u proces koji smo prolazili jer je podrška bili ogromna.

Na krilima ovih velikih imena odnesi nas u neku svoju idealnu budućnost hrvatskog lutkarstva. Gdje ga ti vidiš?

Hm… vidim ga kako stoji s koferima punim love na pijedestalu s čašom šampanjca u ruci, onog finog dječjeg i onog finog francuskog. Zašto pitaš?

Da na trenutak zaboravimo na sadašnjost bez kofera. Trenutak je u tren je prošao. Vratimo se u stvarnost ispunjenu luđacima luđački zaljubljenim u lutku. Što misliš s kojim će se problemima susresti ta naša lutkastva umjetnost i koje će biti njene glavne prednosti?

Prednosti će sigurno biti mladi lutkari, nova energija koji će beskompromisno i bez straha isprobavati svoje ideje i igrati se. Igrati! Bar se nadam da će to tako biti… Prednost je sigurno i suradnja umjetnika raznih grana koji se zanimaju za lutkarstvo.

A problemi, hm, pa oni će uvijek biti isti ako se ne pomaknemo kao lutkari, kao ljudi, kao društvo i ako se prepustimo letargiji i fatalnoj ravnodušnosti.

Tags hrvatsko lutkarstvo, LOFT, lutkarstvo, Morana Dolenc, nezavisno kazalište, SLUK