U srijedu, 23. lipnja u sklopu međunarodnog Schäxpir festivala održat će se premijera dječje predstave Noću, dok će već 26. lipnja pozornica jednog od najvećih europskih kazališta za mladu publiku u bečkom Museum Quartieru ugostiti plesnu predstavu popraćenu live glazbenom izvedbom Lover`s Disco(urse).
Predstava Noću nastala je u koprodukciji VRUM-a, bečkog Schäxpir festivala i hrvatskog Kliker Festivala, a temelji se na motivima istoimene knjige Wolfa Erlbrucha. Autori nas vode na putovanje u noć, doba dana koje je sve samo ne jednolično i pospano, te otkrivaju što se to točno događa kada svi navodno spavaju. Predstava Noću obećava magično i uzbudljivo iskustvo za sve posjetitelje te slavi otpornost ljudskog duha u najmračnijim vremenima.
Uz premijeru, publici su na raspolaganju i dodatni termini 24. i 25. lipnja, dok će se hrvatska premijera održati u listopadu ove godine, u sklopu 6. Kliker festivala.
VRUM, “Lover`s Disco(urse)”, foto: Alek Kawka
Tri dana kasnije, 26. lipnja, održat će se premijera ljubavno plesne predstave Lover`s Disco(urse), nastale u koprodukciji kazališta Dschungel Wien i Kliker festivala, a sam projekt hrvatskoj je publici prezentiran u sklopu prošlogodišnjeg Klikera u Varaždinu.
VRUM, kao međunarodni kolektiv umjetnika, ovog puta okuplja međugeneracijski queer umjetnički tim sastavljen od sedam plesnih umjetnika (različitih backgrounda) i glazbenika od 16 do 60 godina, iz Austrije, Mađarske, Italije, Izraela i Tajvana. Riječ je o sedam ljubavnih aktivista koji kreću u potragu za „pravom ljubavi“ i istražuju svakodnevne, ali i emocionalno ekstremne situacije. Koliko daleko idem zbog ljubavi i usuđujem li se zbog nje riskirati sve?
Nakon premijere, slijede izvedbe 27. i 28. lipnja 2021., a zatim predstava seli u berlinsko kazalište za mlade Theater Strahl.
Umjetnička organizacija VRUM iza sebe ima više od 20 odrađenih međunarodnih koprodukcija autorskih predstava, uključujući i prijašnje suradnje s Dschungel Wien kazalištem za mlade, etabliranim kreativnim i umjetničkim centrom razmjene u kojem svoje mjesto uvijek pronađu najrazličitiji oblici izvedbe. Jedan od glavnih zajedničkih interesa je intelektualna emancipacija publike, posebno mladih, bez obzira na njihovo podrijetlo, spol i socijalnu pozadinu. Fokus je na osnaživanju mladih u pronalasku svog mjesta na ovom svijetu.
Premijere predstava, kao i sve ostale izvedbe, će se održati u skladu s preporukama epidemiologa, a sve s ciljem osiguravanja maksimalne sigurnosti svih izvođača, sudionika i posjetitelja.
Projekt Priče s malog odmora u čijem je fokusu promocija i afirmacija srpskog dramskog stvaralaštva za decu i mlade predstavit će se kroz prezentaciju, razgovor i scenska čitanja odlomaka iz dramskih komada autora Irine Subakov, Milice Nedeljković, Staše Petrović, Pavla Lazarevića, Mine Ćirić i Kristine Bojanić.
Javno čitanje drama je režirala Sonja Petrović, a odlomke će čitati Stefan Beronja, Miloš Lučić, Danilo Milovanović, Aleksa Ilić, Rastko Mićić, Bojana Milanović, Sonja Isailović, Kristina Savkov i Darija Vučko. Ulaz je slobodan.
Priče s malog odmora predstavlja seriju zbirki kratkih dramskih tekstova za decu. Ovi mali komadi nisu samo namenjeni deci, već su i nastali kroz saradnju sa decom i zajednički rad mladih dramskih pisaca, učenika osnovnih škola i Udruženja ASSITEJ Srbija. Projekat je inspirisan deficitom savremene dramske literature, pogodne za rad sa dečijim i omladisnkim dramskim sekcijama. Istovremeno, nastao je kao podsticaj mladim dramskim autorima da pišu za najmlađu i mladu publiku.
Dramaturzi i studenti dramaturgije, prolazili su radionice vezane za tematski okvir svake zbirke komada, i radionice dramske pedagogije, a zatim odlazili u škole, da sami osmisle i izvedu svoje radionice sa školskom decom. Inspirisani ovim susretima, radili su na svojim komadima, uz konsultacije sa dramaturzima i stručnim saradnicima okupljenim oko Udruženja ASSITEJ Srbija.
U okviru projekta Priče s malog odmora, do sada je objavljena jedna zbirka, a dve su u pripremi. Prva je posvećena svakodnevnim temama iz školskog života. Druga zbirka, zbirka je svetosavskih priča, odnosno kratkih komada koji na svež i inovativan način obrađuju najčešću temu svih školskih dramskih sekcija u Srbiji – temu života i prosvetiteljskog rada Svetog Save. Treće izdanje pod nazivom „Deda Mraz nije otet“ ima za cilj da promeni klišeiziranu dramaturgiju novogodišnjih predstava. Sve tri zbirke su, odnosno biće, objavljene u izdanju Kreativnog centra.
ASSITEJ Srbija, udruženje za razvoj pozorišta za decu i mlade je nevladina organizacija koja deluje u oblasti profesionalne pozorišne umetnosti za decu i mlade u Srbiji. Organizacija promoviše pozorišnu umetnost za mladu publiku na najvišem umetničkom nivou, podstiče i prati njen razvoj, afirmiše pozorišno stvaralaštvo i stvaraoce na domaćoj i internacionalnoj sceni sa ciljem da svojim ukupnim delovanjem utiče na promenu stava prema pozorišnom stvaralaštvu za mladu publiku. ASSITEJ Srbija okuplja profesionalna pozorišta za decu i mlade, institucije, festivale, grupe i pojedince koji profesionalno deluju u ovoj oblasti u Srbiji i broji preko 50 članova. Organizacija je aktivna u internacionalnoj zajednici kao član međunarodne ASSITEJ International mreže koja ima 85 nacionalnih centra u svetu i sa kojima ASSITEJ Srbija učestvuje u zajedničkim projektima. Organizacija sarađuje i sa drugim srodnim i paralelnim organizacijama i mrežama kao što su UNIMA, ITI, IDEA, Epicentar i drugim koje rade u oblasti pozorišta, drame i obrazovanja pod okriljem UNICEF, UNESCO, EU itd.
Upravni odbor Međunarodnog centra književnosti za decu ZMAJEVE DEČJE IGRE jednoglasno je odabrao ovogodišnje laureate:
Nagrada Zmajevih dečjih igara za STVARALAČKI DOPRINOS SAVREMENOM IZRAZU U KNJIŽEVNOSTI ZA DECU u 2021. godini dodeljuje se književnici i novinarki Vesni Ćorović Butrić.
Nagrada Zmajevih dečjih igara za IZUZETAN DOPRINOS POPULARISANJU KNJIŽEVNOSTI ZA DECU u 2021 godini dodeljuje se književniku i prevodiocu Rastislavu Durmanu.
ZMAJEV PESNIČKI ŠTAP i čast da otvori 64. Junske programe Zmajevih dečjih igara 2021. godine, pripada književniku i dramaturgu Uglješi Šajtincu.
Uručenje priznanja planirano je za 22. jun ove godine.
Djeca u svom kazalištu vole igru i akciju, pjesmu i ples, a roditelji, pak, jasnu poruku o kojoj će u danima nakon predstave moći raspravljati s malenim gledateljima. Ako iz tog kuta bacimo pogled na novi mjuzikl Žar ptice o štetnosti nezdravog života, Mama, ja sam pozelenio!, dobili smo punokrvni kazališni hit za djecu, što potvrđuju i reakcije mlađahne publike na prvoj reprizi. No budući da se ovakvim površnim uvidima više bave marketinški stručnjaci, nego kritičari, vrijeme je da uronimo u pjesmu, razložimo je na dijelove i procijenimo drži li vodu ili tone u njoj poput kamenčića.
Mama, ja sam pozelenio! autori nazivaju šarenim mjuziklom za djecu koji se bavi vrlo važnom i aktualnom temom. Riječ je o dječjoj tromosti i debljini kao rezultatu nedovoljnog kretanja, pretjeranog druženja s kompjuterskim igrama i neobuzdanog uživanja u nezdravoj hrani. O temi, jasno, treba pričati na svim razinama – od obitelji i škole do kazališta, samo je pitanje na koji način. Dok su u prošlogodišnjoj predstavi Ako kažeš, gotov si! drugoj važnoj dječjoj temi – vršnjačkom nasilju – žarpticaši pristupili žestokim scenskim istraživanjem bullinga, debljini i nekretanju odlučili su, logično, pristupiti predstavom ispunjenom pjesmom, plesom i intenzivnim igračkim ritmom. Samim time, početni izbor bio je vrlo dobar, no na njega se naredalo nekoliko slabih karika koje su dobrim dijelom uzdrmale odličnu početnu poziciju.
Prva je slaba karika neuvjerljiv libreto Igora Weidlicha u kojemu se jednostavna i čista priča o tromom dječaku, koji zbog ljubavi pokušava promijeniti životne navike, gradi oko neuvjerljivih i forsiranih motiva. To rezultira brojnim slabostima i neuvjerljivostima, između ostalih, izostankom emocionalne veze s akterima. Tako mladi tinejdžeri ne bivaju oduševljeni i zaluđeni curama, novim mobitelom ili kompjuterskom igrom, već novootvorenom pekarnicom koja ih dovodi do čiste ekstaze, majka naslovnog junaka krajnje je pretjerano zaštitnički raspoložena, njegova fizička slabost jednako je neuvjerljiva, a obrat forsiran i zbrzan. Sve je to na sceni oblikovano, sasvim suprotno podnaslovnom šarenilu, u crno-bijeloj krajnosti.
“Mama, ja sam pozelenio”, foto: Mare Milin
Jasno je da u fokusu mjuzikla za djecu ne treba biti slojevitost priče, odnosa ili karaktera, već čistoća i jasnoća koje otvaraju prostor pjesmi i scenskoj igri, no ovdje je jasnoća svedena na dva krajnja pola koji su se svojom neuvjerljivošću nametnuli ostatku predstave – likovi su ostali plošni, odnosi među njima crno-bijeli, a u razvoju radnje logiku je zamijenila nemotivirana opreka. Sve te elemente nisu uspjeli prikriti i nadjačati vrlo zgodni songovi koje potpisuje Bojan Jambrošić, a koji su fino uranjali u dječje uši, zavodeći ih ritmom i promjenama.
Redateljica Marijana Matoković predstavu je izgradila od niza epizoda razdvojenih kratkim crnim prelazima. Same epizode oblikovane su od songova produženih i(li) razlomljenih u zaokružene cjeline koje su se naslanjale jedna na drugu sadržajno, no ne i ritmički. Naime, izostalo je ritmičke izmjene i dijaloga između epizoda koje su uglavnom nanizane u visokom, na mjestima furioznom ritmu, u kojemu je i u pravilu odbojni crni prijelaz djelovao kao dobrodošao predah. Ta furioznost s jedne strane djeci nije dala vremena za predah, no s druge se s vremenom pretočila u monotoniju te nije dopustila naglašeniji prodor emocije u predstavu.
Bojan Jambrošić ne potpisuje samo autorstvo songova, već i tumači glavnog junaka Bojana, što predstavlja još jednu slabu kariku ove predstave. Naime, u društvu odličnih glumaca Dunje Fajdić, Petra Atanasoskog, Vesne Ravenšćak Lozić i Bogdana Ilića, Jambrošić se glumački izgubio te je neuvjerljivost, slabost i nesigurnost zamijenio površnom prenaglašenošću. Iako je pjevačke dionice očekivano odradio vrlo dobro, u nekim se songovima, poput hip-hoperskog, osjetila njegova izvedbena nelagoda, odnosno nedovoljna opuštenost i prepuštenost igri. Rezultat svega toga bio je, ponovo, izostanak emocionalne povezanosti gledatelja s glavnim junakom, s njegovim fizičkim i ljubavnim problemima i konačnim uspjehom.
Dunja Fajdić i u ovoj je predstavi pokazala potpunu prepuštenost igri i likovima koje tumači. Kao Bojanova ljubav bila je šarmantna i jednostavna, bez nepotrebnih infantilizacija, dok je kao doktorica bila vrlo duhovito karikaturalna. Njena uživljenost u igru najbolje se pokazala u songovima u kojima se predavala pjesmama, ne bježeći niti od pokojeg pucanja glasa i promašenog tona koji su samo pojačavali šarm njene igre. Petar Atanasoski bio je uvjerljiv Bojanov prijatelj i duhovita, no ipak malo pretjerano iskarikirana mama, ali njen problem prodire u sam lik kojemu se scenska karikatura nametala kao jedino logično rješenje. Bogdan Ilić također je vrlo dobro i dopadljivo oblikovao drugog Bojanovog prijatelja, dok je s tatom, znatno diskretnijim, nježnije zakoračio u karikaturu. Jedina realistična odrasla osoba bila je profesorica koju je Vesna Ravenšćak Lozić uspješno oblikovala kao moralnu vertikalu i čvrstu točku, dok je pekaricu duhovito razigrala. Sve troje bili su pjevački uvjerljivi, energični, opušteni i prepušteni, što je dobrim dijelom nosilo predstavu.
Tihana Strmečki songove je koreografirala diskretno, uz stalni pokret, no ne i naglašeno uočljivu koreografiju. Irena Kraljić kostime je oblikovala u stilu podnaslova – šareno i mladenački, pomalo neuvjerljivo oblikujući Bojanovu debljinu, dok je scenu pročistila na osnovne i lako pokretne rekvizite. Ivan Štrok svjetlom je jasno stvarao i podcrtavao promjenu boje unutar likova, ali i njihovih tanjura. Zaključno, predstava Mama, ja sam pozelenio! potencijalni je hit gotovo furioznog igračkog ritma, no s većim brojem slabih karika koje izviru iz neuvjerljivog libreta i slabašne glavne role.
Teatar Fort Forno, Kazalište Virovitica i Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, U kažnjeničkoj koloniji
Zagrebačko kazalište mladih, Knjiga o ljetu
Više o predstavama u vodiču uoči festivala, a kritičke osvrte na njih čitajte nakon festivala. Susret profesionalnih kazališta za djecu i mlade Hrvatskog centra Assitej tradicionalno se održava u Čakovcu uz domaćine iz Kazališne družine Pinklec.
Mnogi ljudi će, kao odgovor na pitanje koja im je omiljena knjiga iz detinjstva, odgovoriti da je to HajdiJohane Špiri. I tako je već blizu 150 godina. Johana Špiri je napisala svoje najpoznatije delo 1881., za vreme francusko-pruskog rata da bi zabavila i utešila ranjenike i izbeglice u tim teškim vremenima. Čim se pojavila, priča o Hajdi je svojom svežinom i ljupkošću unela nešto novo u književnost za decu – vitalnost, životni elan, inspiraciju i osećaj slobode u kome se svako dete vrlo rado prepoznaje.
U današnjim vremenima, kada nam je naša planeta na najsuroviji način poručila da moramo da zastanemo i pogledamo se oči, kada su materijalistički pristup životu i otuđenost od prirode postali preovlađujući okvir u kome deca odrastaju, ova priča je posebno aktuelna i potrebna mladom gledaocu.
Postoji mnogo filmskih, pozorišnih, televizijskih, pa čak i operskih adaptacija ovog romana, ali nijedna u Srbiji. Zato Pozorište „Boško Buha“ želi da da svoj doprinos tom nizu, pogotovo s obzirom da je reč o velikom klasiku za decu, pa nema sumnje da ova priča pripada glavnoj repertoarskoj liniji Pozorišta, i čak je vrlo neobično da do sada nije postavljena.
Premijera za decu održat će se 19. juna u 12 časova, premijera 20. juna u 20 časova, a prva repriza 26. juna u 12 časova.Karte možete kupiti na biletarnici Pozorišta, ili online – putem sajta http://buha.rs/
U nastavku pogledajte autorsku i glumačku ekipu predstave: REDITELJ Đurđa Tešić SCENOGRAF Isidora Spasić КOSTIMOGRAF Zora Mojsilović КOMPOZITOR Vladimir Pejković SCENSКI POКRET Damjan Кecojević INSPICIJENT Slobodan Popović SUFLER Miljan Miljanović ORGANIZATOR Tanja Perović ASISTENT ORGANIZATORA Gala Dimović
Kazalište Virovitica, "Antički underground: laž, istina i mit", foto: Promo
Jedan od najvećih misterija domaćeg kazališta je kako privući u svoje zamračene redove ključnu publiku u stvaranju gledateljskog kontinuiteta – tinejdžere. Moguća rješenja koja se nabace s vremena na vrijeme kreću se od osnovnih, poput otvaranja kazališnih scena za mlade (sad se pitate o čemu uopće pričamo ako nemamo ni scene, ali, da, jedan Osijek, koji ima glumačku i lutkarsku akademiju, nema scenu za mlade!), do konkretnih poput izbora atraktivnih tema, scenskog izraza i jezične komunikacije.
Za razliku od mnogih koji nude odgovore na papiru i po kuloarima, Dora Golub bacila se na posao i u predstavi Antički underground: laž, istina i mitKazališta Virovitica ponudila svoje rješenje u spoju tinejdžerima više obavezne, nego atraktivne teme i bliskog im načina komunikacije. Nije na sceni, dakle, propitala mladenačku ljubav i mržnju, društvene medije i bulling, već antičke mitove, čime je publiku prizvala onim lakšim, lektirnim putem, no u isto vrijeme ne dozvolivši da jaz od 2500 godina funkcionira kao kazališna rampa, već je taj daleki svijet maksimalno približila ciljanim publikama. Učinila je to suvremenim tinejdžerskim rječnikom i osuvremenjenim sadržajem, odnosno povlačenjem paralele između društvenih i estetskih navika antičkih bogova s gadgetima, fejsbucima, instagramima i drugim obaveznim sastojcima života suvremenih tinejdžera. U tom spoju i osuvremenjenom čitanju Narcisova zrcalna samozaljubljenost pretočila se u selfie, po domaće sebić, objava na vazi (tek tada je antički čovjek važan, točnije vazan) našla je svog suvremenog parnjaka u Instagram postu s milijunima pratitelja, a antička glazba dobila je svoj odgovor u turbo folk i zabavnoglazbenim ritmovima koji će gotovo sigurno ciljane publike uvući i zadržati u predstavi (autori glazbe i dizajneri zvuka su Vedran Gorjup i Mario Petrinjak).
Golub, koja potpisuje adaptaciju Schwabovog čitanja antičkih mitova i režiju predstave, ovaj antičko-tinejdžerski gemišt nije smjestila u prostor mladenačkih raspašoja, već u poprilično nepoznat im svijet sjena, što je bio vrlo smion i škakljiv potez jer je jedna od njihovih ključnih osobina plošnost koja priziva monotoniju. Na sreću, radila je s glumcima koji imaju iskustva s razigravanjem sjena još od studija na osječkoj akademiji (posljednja „tunelska“ scena iz Hada jako podsjeća na završni rad osječkih studenata prije nekoliko godina) pa su taj ponajveći izazov u predstavi vrlo uspješno riješili stalnim izmjenama izraza i pristupa. No krenimo redom…
Kazalište Virovitica, “Antički underground: laž, istina i mit”, foto: Promo
Antički underground nije neka mračna underground scena koja se gradila paralelno i alternativno s Olimpskom škvadrom, već nešto drukčiji pogled na Zeusa & co. Iako su nas škole naučile da knjigama uglavnom treba vjerovati, Golub je odlučila propitati istinitost mitova, i to iz prve ruke, dovevši na scenu stvarne mitske junake – od Hermesa, Prometeja i Pandore, Perzeja i Meduze do Perzefone i Hada. Jasno, nakon njihovih izravnih svjedočenja i sami mitovi poprimili su nešto drukčije obličje te su se pretočili u vrlo duhovit i dinamičan svijet prepun dekadencije i okrutnosti, ali i ljubavi prema sebi i drugima. Također, Golub se u tekstu sadržajnim pomacima i minijaturama višestruko obratila današnjim tinejdžerima, ujedno pomicanjem fokusa onom znanom, naglašeno muškom svijetu bogova suprotstavivši ženski pogled na mitske sapunice.
Redateljicaje predstavu oblikovala oko tri mita kroz koje nas vodi voditelj i pripovjedač MC Hermes i upravo taj strukturni sloj čini najslabiju kariku cjeline. Mitove je omotala pripovjednim okvirom, tim teatraliziranim konceptom omogućivši glumcima šetnju između iluzije i deziluzije, mita i stvarnosti, što je na mjestima funkcioniralo, no šepalo je u povremeno rastegnutim i nategnutim dijalozima okvira (vjerujem da će se s brojem izvedbi ti dijalozi opustiti, pročistiti i živnuti). Također, u tom linearnom nizanju mitova nedostajala je strukturna gradacija i naglašenija ritmička igra te je sam kraj došao neočekivano i iznebuha. No iako to iz kuta kritičara i nije najbolje rješenje, takav naprasan i prebrz kraj možda u ciljanim publikama stvori želju za brzim povratkom u kazališni mrak. To još ostaje za vidjeti kad školarci konačno dobiju dozvolu za grupne posjete kazalištima (predstava namijenjena tinejdžerima još nije igrana pred njima). Jednako tako, iako bi stroži kritički pogled zamjerio predstavi i nesklad, odnosno nabacanost (izvedbenih) ideja, smatram da bi te neočekivanosti i stalna scenska iznenađenja u kojima se tinejdžeri mogu prepoznati ili im se bar dobro nasmijati, mogli dobro funkcionirati pred ciljanom publikom. I o tom potom.
Goran Koši bio je vrlo dobar MC Hermes, fino vodeći predstavu i ostajući duhovito zatečen gubicima pripovjednih konaca, dok su Sara Lustig i Goran Vučko uglavnom vrlo efektno oživljavali mitove ispred i iza sjenovitog paravana. Poneke greške, pomake i odmake u stvaranju sjenovitih svjetova možemo im oprostiti, budući da je u igri sjena nužno potrebna praksa, odnosno veliki broj izvedbi, kojih nisu imali. Posebice ovako oblikovanih sjena u kojima su lomili, spajali i kolažirali tijela, koristili dubinu prostora i boje, razbijali plošnost i očekivanost, da bi u zadnjoj sceni poništili i platno, dimom i svjetlom oblikujući dubinski svijet sjena. Također, na više su mjesta razvili zanimljiv dijalog i duhovitu polemiku, ponekad i pravi sukob između sjena i riječi u kojemu su vizualni elementi predstave uspješno mijenjali, korigirali i dopisivali svog scenskog nositelja – tekst.
Odličan posao napravio je oblikovatelj svjetla Domagoj Garaj (zasluženo osvojena nagrada na SLUK-u), stvorivši dinamičan, obojen, trodimenzionalan i scenski živ svijet sjena, dok je scenografkinja i kostimografkinja Tončica Knez vrlo zgodno i duhovito, a u pogledu Sare Lustig mladenački zavodljivo, obukla glumce.
Zaključno, bez obzira na poneki redateljski, koncepcijski i strukturni problem, predstava Antički underground vrlo je zabavna, dinamična i duhovita igra mitovima i sjenama čijoj scenskoj zaigranosti i razigranosti tinejdžeri neće moći odoljeti. Barem ja ne bih, da sam ponešto mlađi.
Festival će biti posvećen 40. obljetnici svog osnivača, GK Žar ptica, zbog toga želi objediniti najbolju recentnu produkciju kazališta za djecu iz cijele Hrvatske. Nažalost, zbog nemogućnosti planiranja i otežane organizacije međunarodnih gostovanja, ove godine iznimno neće imati inozemnu konkurenciju.
Glavni kriterij za izbor predstava je njihova umjetnička vrijednost. O službenom programu odlučuje selektor, kojeg imenuje direktor Naj, naj, naj festivala. Rezultati selekcije bit će objavljeni na web stranici Žar ptice najkasnije do 5. rujna 2021.
Vrijeme je čudna (i nezaobilazna) zvjerka. Pričaju da zaboravom liječi sve rane, čuvajući sjećanja na sretne dane. I dok se o tomu tek šapuće, sasvim je sigurno da nas vrijeme sve pretvara u vino. Neki se s godinama ukisele, drugi pretoče u vrhunsku kapljicu, a oni treći ostanu tek lagani gemišt. No vrijeme ne djeluje tek na ljude. Ono šamara il’ miluje sve oko nas, od kućnog ljubimca i obližnjeg stabla do… predstave. Neke me, tako, na prvi pogled zavedu, da bi me već na drugo gledanje ostavile pomalo hladnim i uspavanim. Druge me drže u ljubavi i na treće gledanje, treće ne uspiju zavesti ni na četvrto, a četvrte me, pak, na prvi pogled pomalo zaslijepe vlastitim slabostima, da bi se u sljedećem susretu dogodio veliki obrat koji raste i nakon petog gledanja. Ovaj će tekst biti o onoj prilično rijetkoj, četvrtoj skupini predstava. Razlog tomu je predstava FlekavacGradskog kazališta lutaka Rijeka o kojoj sam dosta oštro sudio (sa samim sobom) nakon prvog gledanja u rujnu na zagrebačkom PIF-u, da bi veliki obrat stigao osam mjeseci i više desetaka izvedbi kasnije, na ovogodišnjem SLUK-u.
Flekavac je tipični opušteni i raspušteni tinejdžer koji smisao svog postojanja pronalazi u druženju, igri i zabušavanju, dok ambicije pretače u sanjarenje uz svog intimusa, avanturista i jahača na oblacima Letećeg Milivoja. Mogli bismo reći da je Fleki jedan vrlo zadovoljan mladac. I ostao bi takav da mami, odnosno Mamolini, u jednom trenutku ne dozlogrde sinovljeva neurednost, raspuštenost i neposlušnost pa odluči spakirati kofer i otići. No nije Fleki jedini napušteni tinejdžer u susjedstvu. Njegovu (ne pretjerano) tihu patnju Zihericu Štrebericu napušta otac jer u svom ziheraškom i štreberskom svijetu nema vremena za njega, a od braće blizanaca Malog Da i Malog Ne roditelji odlaze jer se stalno svađaju. Prvotna sloboda, ispunjena brdašcima pizze, druženjem s Milivojem i izostancima iz škole, ubrzo postaje uteg, nakon čega slijedi veliki obrat s kulminacijom u zajedničkom pospremanju Flekijeve sobe.
Na prvo gledanje štošta mi je škripalo, posebice u ušima. Veći broj dijaloga djelovao je neživo, neuvjerljivo i pomalo nategnuto, što se pretočilo na predstavu u cjelini. Nedostajalo mi je i scenskog vica koji krasi sve predstave Renate Carole Gatice te mi je predstava, općenito, djelovala kao korak unatrag u odnosu na prethodni susret Gatice i Riječana, Avanture maloga Juju, kao i na novije riječke predstave poput Krpimiraca ili Zamrznutih pjesama. Samim time obilje nagrada koje je Flekavac putem skupljao pratio sam s laganom skepsom. I dok sam si ja brundao u bradu, Flekavac je nizao izvedbe te se putem, vođen odličnom glumačkom igrom, stisnuo, posložio i dinamizirao. Posljedica je tog živahnog procesa činjenica da mi je na SLUK-ovoj izvedbi tekst Nine Mitrović djelovao znatno bolje, duhovitije, opuštenije, življe i stvarnije, a songovi Ivane Đule i Luke Vrbanića u potpunosti su me zaveli. Odlično su punktirali radnju, tjerajući podjednako male i velike gledatelje na drmusanje u izuzetno zgodnom hip-hop ritmu te njihanje u emocijom nabijenoj Mama, vrati se, noseći predstavu i dubinski se upisujući u memoriju za kasnije.
Sam koncept i režija Renate Carole Gatice držali su vodu već na prvo gledanje, iako me pomalo zasmetala pretjerano čista i jasna podjela. Naime, scena je odvojena na dva dijela, odnosno dva svijeta – zumirani interijer naslovnog junaka u kojemu su vladali glumci i pozadinski eksterijer s njihovim umjetnim parnjacima. Površno gledan, taj odnos velikih i malih djelovao je pomalo plošno, no drugi pogled usložio je susret, u likovima i među likovima. Naime, ta dva svijeta nisu tek dvije različite perspektive, nego progovaraju višestruko – uz razliku u veličini likova ovisno o mjestu gledanja, lutke i glumci predstavljaju dvojinu u svakom od likova, što je odlično podcrtano u posljednjem songu gdje se susreću (n)i mali (n)i veliki. Lutke su u toj dvojini maleni i zaigrani sanjari u junacima, poput njihovog simbola Letećeg Milivoja, a glumci ona djeca koja žure odrasti i koja su sama sebi dovoljna. Stvarnost je, kao i uvijek, i jedno i drugo, i lutka i glumac, i mali i veliki. No drugo gledanje ukazalo je i na brojne duhovite minijature i sitnice koje su predstavu dodatno bogatile zaigranošću kao jednim od najvažnijih elemenata u lutkarskom kazalištu za djecu.
GKL Rijeka, “Flekavac”, foto: Promo
U toj zaigranosti ključnu ulogu odigrali su odlični glumci i animatori, funkcionirajući poput savršeno usklađenog stroja kojemu sklad ne reže zabavna krila. Motor predstave bio je David Petrović koji je naslovnog Flekija vrlo dopadljivo oživio na sadržajnom, karakternom i izvedbenom planu, oblikujući ga punokrvnim tinejdžerom, duhovitim, zabavnim i beskrajno lijenim. Odlično je animirao stolnu lutku Flekija, pretočivši u nju pokrete i mote njenog ljudskog parnjaka, što je posebno duhovito funkcioniralo u izuzetno simpatičnom plesnom koraku. Također, odlično je poentirao na sitnicama poput ubacivanja SLUK-a u grafit te skrivanja urezane Ziherice u prozor. Zihericu Štrebericu točno je, rekli bismo štreberski, oblikovala Petra Šarac, fino u njoj suočivši želju za znanjem i skrivenu, no prisutnu potrebu za druženjem, dok su Damir Orlić i Alex Đaković bili izuzetno duhoviti Mali Da i Mali Ne, bogateći igru u drugom planu odličnim plesnim „sitnim vezom“, bacanjem na leđa i duhovitim kontriranjem. Zlatko Vicić bio je odmjereno i vrlo simpatično vjetropirast Leteći Milivoj, a Andrea Špindel majčinski toplo zabrinuta Mamolina.
Cijeli je izvođački tim bio odličan u grupnoj animaciji, nečemu što su doveli do savršenstva u Zamrznutim pjesmama, a što ih pozicionira na sam vrh glumačko-lutkarskih ansambala u Hrvatskoj u posljednje vrijeme. I dok je (tek) tu, grupnu dimenziju igre prepoznao stručni žiri SLUK-a u sastavu Ria Trdin, Dražen Ferenčina i Miroslav Čabraja, izostale su brojne nagrade koje predstava po sudu autora teksta zaslužuje. Između ostalih, svakako nagrada za stolne lutke koje je Alena Pavlović oblikovala vrlo vjerno njihovim ljudskim parnjacima, odlično ih, zajedno s Luči Vidanović, tehnološki oblikujući, što je bilo posebice uočljivo u lakom i elegantnom hodu. Pavlović, koja je dobila „utješnu nagradu“ za kostime lutaka, potpisuje i scenografiju koju je oblikovala od pokretnih paravana čije pokrete je Damian Cortes Alberti jako zgodno koreografirao. Još bolji posao Cortes Alberti je napravio s pokretima glumaca, a posebice lutaka koje su se kretale zabavno, duhovito i ritmički vrlo precizno. Sanjin Seršić oblikovao je korektno, točno, a na mjestima vrlo zgodno svjetlo, bez nepotrebnih viškova.
Zaključno, odličnom izvedbom na SLUK-u Flekavac je opravdao sve svoje dosadašnje nagrade, u isto vrijeme nezasluženo ne osvojivši ključne nagrade na ponajvažnijem hrvatskom lutkarskom festivalu.
Lutkovno gledališče Ljubljana, "Pješčanik", foto: Jaka Varmuž
Završni dio 11. Lutkokaza možete pratiti na stranici contemppuppetry.eu. Program nudi tri predstave koje će biti dostupne sedam dana od premijernog termina te radionicu naše kazališne kritičarke Anđele Vidović.
Predstave
Ponedjeljak, 31. 5., 20h Lutkovno gledališče Ljubljana, Pješčanik Autor i redatelj: Miha Golob (razgovor s autorom pročitajte ovdje) Vizualno oblikovanje: Miha Golob Dramaturgija: Mojca Redjko Oblikovatelji svjetla: Maša Avsec i Gregor Kuhar Igraju: Miha Arh, Barbara Kanc k. g.
O predstavi: Četiri stranca stupe u prostor beskrajnih mogućnosti u kojemu oblikuju krhak svijet u stalnim mijenama: sipajući, skupljajući i razdvajajući zrnca pijeska stvaraju svemir, vrijeme, bića i prostore, prirodne pojave, raspoloženja i odnose, građevine i predmete. No, pješčanik nije tek prostor stvaranja, već druženja. Stvarajući u pijesku, neznanci se povezuju, a njihova „igra“ postaje metafora života i življenja.
Utorak, 1. 6., 20h AUK, Ako me ne bude Ispitna predstava Maje Lučić na 2. godini diplomskog studija Lutkarske režije na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku Po motivima istoimene priče Sergeja Grigorjeviča Kozlova Autori teksta: Maja Lučić i ansambl Režija i dramaturgija: Maja Lučić Mentorstvo: doc. art. Tamara Kučinović Vizualni identitet osmislila: Maja Lučić Izrada scenografije: Maja Lučić s obitelji, Siniša Ardelić Izrada lutaka: Maja Lučić, Tamara Kučinović i Toni Leaković Izbor glazbe: Maja Lučić Igraju: Toni Leaković i Andrija Krištof
O predstavi: Tamo negdje na kraju svijeta, a možda još i dalje, postoji jedna šuma. U toj šumi su prijatelji medo i jež svaku večer sjedili na ljuljama i promatrali nebo. Tako je bilo i te večeri. Izgledalo je da će njih dvojica opet zajedno promatrati zvijezde kako padaju i željeti želje. Ali… jež je tu večer bio nekako neobično tih. Po tome se već dalo naslutiti da će baš ova večer biti drugačija. Da će baš tu večer jež postaviti pitanje koje će im zauvijek promijeniti život…
Premijera: 11. Lutkokaz, 2021. godina Uzrast: 12+ Trajanje: 45 minuta Jezik: hrvatski + engleski titlovi Dostupno do: 8. 6.
Srijeda, 2. 6., 20h Gllugl / AUK, Pekel na zemli Završni ispit na preddiplomskom studiju glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku
Tekst: Denis Peričić Igraju: Nikša Eldan, Nino Pavleković, Filip Eldan Mentorice: Ljudmila Fedorova i doc. art. Tamara Kučinović
O predstavi: Trojica studenata glume i lutkarstva uprizorili su ovo djelo kao lutkarsko-glumačku predstavu gdje scenografiju, kostime i rekvizitu zamjenjuje glumčev instrument – njegovo tijelo. Upravo je zato u ovoj predstavi kao lutkarska tehnika korištena animacija dijelova tijela i to u raznim pojavnostima poput crnog teatra i teatra sjena.
Premijera: AUK, 2013. godine Uzrast: 14+ Trajanje: 35 minuta Jezik: hrvatski Dostupno do: 9. 6.
Gllugl, “Pekel na zemli”, foto: AUK
Petak, 4. 6., 20h AUK, Hvalospjev Apsurdu u Relaciji na Melankoličnu Sadašnjicu – dnevnik anarhističke i nihilističke akademske skupine – film Ispitni materijal 1. i 2. godine diplomskog studija lutkarske animacije na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku Igraju: Laura Šalov, Nina Vidan, Andrija Krištof, Nikola Radoš, Toni Leaković Mentor izv. prof. Jelena Sitar, Gordan Marijanović ass. Posebne zahvale: Gradu Osijeku, GPP-u, Plesnom studiu Shine, Hotelu Central, Bruni (Sandru) Očeviću, Ivanu Simonu, Juri Ruži, Filipu Severu, psu Grgi O filmu: Inspiracijski poticaj za film izvučen je iz književnog opusa ruskog pisca Daniila Harmsa, čija je apsurdnost prepoznata u današnjici. Autori i izvođači odlučili su teatar izvesti na ulicu, dovesti ga u interakciju s ljudima te ga inkluzivno povezati s filmskim medijem. Lutkarski principi u kadriranju, odnosu s predmetima i kreiranju karaktera omogućili su im da stvore gerilsku trupu koja svojim apsurdom razotkriva neobičnost običnog. Premijera: 11. Lutkokaz, 2021. godine Uzrast: 12+ Trajanje: 60 minuta Jezik: hrvatski Dostupno do: 11. 6.
Radionica
Ponedjeljak, 31.5., 21-22h i srijeda, 2.6., 21-22h Anđela Vidović, kazališna kritičarka i teatrologinja, Zašto pišem kad se sve oko mene mijenja? Misao je vodilja ove multižanrovske radionice pomoću različitih književnih tehnika od Čehova do Didion dati polaznicima uvid u unutrašnji život, znanje i tradiciju koja dolazi s profesijom kazališnog kritičara. Kritičaru se ne odgovara. Sluša se vlastita savjest. 1. Zašto i kome treba pisati? – što možemo naučiti od E. Hemingwaya, J. Didion, K.Vonneguta, D. Mameta, G. Orwella, J. Salingera A. P. Čehova na početku našeg kritičarskog puta 2. Promjena klime – drama, izvedba i ja u sredini – različita poimanja kazališta u čijem fokusu nisu ni pisac, ni redatelj, već sam autor. Napomena: radionica je samo za sudionike projekta Kreativne Europe Kritička platforma suvremenog lutkarstva EU.
Dragi Miha, čast da otvori posljednji blok prvog (i nadam se posljednjeg) online Lutkokaza dobila je neverbalna predstava Pješčanik koja nas vodi u dječji pješčanik. Kako si došao do ideje da oblikuješ predstavu u pijesku i od pijeska, u igri i od igre?
Sve je počelo s mojom prvom predstavom za djecu, Mali plavi i mali žuti. U njoj sam počeo razmišljati o dječjim igralištima kao prostoru prvih dječjih otkrivanja i fascinacija, o svojevrsnim dječjim laboratorijima, mjestima na kojima djeca istražuju i spoznaju neke zakonitosti ovog svijeta, upoznajući time same sebe, vlastitu maštu, kreativnost, logiku. Zaključio sam da je i prazan list papira dječje igralište. Štoviše, oduševilo me koliko je prazan list papira zanimljiv djetetu. Ono ga silno želi ispuniti, obojati, saviti, potrgati, zgužvati… U sljedećoj predstavi za djecu, Akvariju, napravio sam korak dalje u istraživanju analognih dječjih igrališta koja danas sve više zamjenjuju digitalni svjetovi igre. Akvarij je bio u funkciji kade za kupanje koja je jedno od prvih dječjih prostora igre. Pješčanik je u ovom procesu bio logičan sljedeći korak. Riječ je o jednom od bazičnih prostora dječje igre, no u kojemu djecu se sve rjeđe možemo vidjeti. Em ih mačke koriste za prvu i drugu nuždu, em se djeca u njima zaprljaju… uz to, pješčanik u lutkarskom kazalištu nudi materijal koji je u suprotnosti sa svime što lutka u klasičnom smislu predstavlja.
Ujedno, u igru s pijeskom svaka generacija može upisati neko svoje značenje, samim time nadrasta dječju igru i pretače se u univerzalno značenje. Tako sam ja, gledajući predstavu, u pijesak upisao protok vremena koje ponekad kaotično juri, nekad se posloži i funkcionalno gradi… Kako tebi, kao njenom autoru, progovara predstava? Što si htio upisati u nju?
Igra u pješčaniku je slična igri s Lego kockama u kojoj je smisao slaganje, ako treba i cjelodnevno. Kad konačno završiš sa slaganjem i građenjem, najčešće se ne nastaviš igrati s tim predmetom. Barem je tako bilo u mojoj igri. Dakle, smisao legića nije igra s predmetima, nego stvaranje predmeta i svjetova. Zbog toga su legići generacijama i generacijama djece jedna od najpopularnijih igara. Sve igre koje sam dosad spomenuo imaju neku unutarnju logiku. Papir je zanimljiv djetetu dok na njemu ima prostora za crtanje, bojanje, gužvanje, trganje. Slično je i s pješčanikom. Mogli bismo reći da nije važan cilj, već put. Slično je i kod crtanja mandale, koje predstavlja jedan od središnjih dijelova predstave. Mandala je put od atoma do svemira, simbol promjena u životu i kad je budistički monasi nacrtaju dokraja, bez žaljenja je obrišu, podrapaju, rastave, pometu. Tu se krije i smisao svih ovih bazičnih dječjih igara, od igre u pijesku ili kadi do igre s papirom i legićima, u stvaranju nečega i cijeloga svijeta iz ničega.
Uostalom, i nastanak svijeta nije ništa drugo nego jedno veliko kazalište. Tu mislim prije svega na kazališnu iluziju. Predstava uvijek nastaje ni iz čega, svaki put iznova mora stvoriti svoj svijet u koji „ulijeću“ gledatelji. Svaki put iznova moramo izgraditi odnose, sukobe, logiku, napetost… tako čitana, predstava Pješčanik govori o svijetu – o metamorfozi svemira od velikog praska do suvremenog čovjeka – razvijajući se spiralno, uz stalno stvaranje i rušenje, jer samo tako možemo ići naprijed i razvijati se. A djeca to dobro znaju. Zato se i igraju na taj način, iskušavajući mogućnosti i granice materijala, fizike, kemije.
Budući da je jedna od okosnica predstave promjena, je li ti se dogodilo da se u jednom trenutku osamostalila i odletjela u vlastita značenja ili smatraš da si je uspio zadržati u prostoru početne ideje?
S prethodno opisanom idejom dramaturginja Mojca Redjko i ja smo došli na prvu probu s glumcima, igrajući se unutar nje. Kroz proces su nastajale razne slike koje smo puštali da rastu i razvijaju se, osluškujući njihova značenja, no na kraju je predstava ispala vrlo slično skicama i video zapisima koje sam crtao i snimao prije prve probe. Samim time, mislim da ne mogu reći da je predstava našla vlastiti put, iako smo je u nekim fazama stvaranja puštali da skreće sa zadanog puta, što je nužno kad radiš s materijalom neuhvatljivim poput pijeska.
Predstava se gradi spiralno, u stalnom stvaranju i poništavanju. Postoji li još koja nit vodilja koja je utjecala na cjelinu?
Možda nije vidljiva u predstavi, no prisutna je u ideji i u radu. Riječ je o pješčanom satu i njegovom naizgled dosadnom, bezveznom i monotonom curenju zrnaca, koje ipak oduševljava djecu, ali i mene. Pješčani sat, baš poput mandale, meni osobno predstavlja život, prolaznost. Kroz tu prizmu Pješčanik je priča o bezbrižnim praznicima, ljetu koje stiže svake godine u slično vrijeme i osvoji nas svojim dogodovštinama da bi se krajem kolovoza bespovratno završilo. Sljedeće će godine opet stići, ali neko novo ljeto, s drugim događajima, ljubavima, prijateljstvima i avanturama. Mojca me upoznala sa slikovnicom u čijem je fokusu djevojčica koja na pješčanoj plaži izgradi kulu od pijeska, da bi je potom netko zabunom srušio. Nakon toga, djevojčica se uputi u potragu za prostorom u kojemu se to neće dogoditi njenoj sljedećoj kuli, dakle pokušava popraviti situaciju. Na taj je način nastajao i ovaj naš svijet – od jedne do druge katastrofe koje su utjecale na čovječanstvo, tjerajući ga na prilagodbu i traženje drugih rješenja. Uostalom, i danas je slično. Problemi, nesreće, katastrofe, smrti, poplave i potresi, čak i ratovi, svi su oni dio života. Ponekad te situacije uspijemo izbjeći, ponekad ne uspijemo. Pješčanik govori i o toj tamnoj strani, o oholosti i pretjeravanju koji za posljedicu imaju ratove ili prirodne katastrofe.
Kao što si spomenuo, prije no što si smjestio glumce u pijesak, u projektima za djecu bavio si se bojama na platnu i vodom. Što ti prvo dođe u oblikovanju predstave – materijal u kojemu ćeš oblikovati predstavu ili ideja?
Nema pravila. U Akvariju i Pješčaniku sam krenuo iz materijala, ali i prostora i scenografije te sam potom uz pomoć dramaturginje Mojce Redjko počeo graditi priču oko toga. U prvoj predstavi s platnom i bojama bilo je drukčije. Mojca, tada ravnateljica Lutkovnog gledališča Maribor, predložila mi je slikovnicu Lea Leonija Mali plavi, mali žuti. Specifičnost je te slikovnice da je sadržajno nastala iz slika, odnosno kolaža. Istražujući autora, saznao sam da je ideju za slikovnicu dobio putujući s unucima u vlaku. Kako su bili nemirni, morao ih je nekako zabaviti pa je iz časopisa, koji je tada uređivao, istrgnuo žuti i plavi komadić papira te im je s tim komadićima počeo pričati priču o malom plavom i malom žutom. Taj me podatak pomalo razočarao jer sam zaključio da je najbolju moguću predstavu na tu temu sam Leoni već obavio u vlaku pred svojim unucima. Razmišljajući dalje o toj priči u kojoj se najbolji prijatelji zagrle i postanu zeleni sjetio sam se svoje dječačke fascinacije svijetom boja. Uostalom, zar nije to miješanje plave i žute boje jedna od čarolija koje upoznaš kao dijete? Nakon toga nije bilo teško doći do ideje o listu papira kao prostoru predstave. U trenutku kad je stiglo pitanje može li se predstava odviti na papiru, znao sam da ću pokušati napraviti upravo to – predstavu s bojama na listu papira. A kad se forma i sadržaj predstave već u ideji tako dobro spoje, znaš da si na dobrom putu. Mislim da se to dvoje super poklopilo i u Pješčaniku, dok mi se dugo činilo da bi se zbog tog spoja predstava Akvarij trebala zvati drukčije, no danas sam zadovoljan i ovim naslovom.
Ako usporedimo platno, vodu i pijesak, koji te materijal najugodnije iznenadio mogućnostima, odnosno koji te odveo najdalje u istraživanjima?
Voda u Akvariju djeluje posredno. Nije tako dominantan materijal kao pijesak. U Akvariju imamo čak i nekakve lutke. Jaje, naprimjer, ili »ježića« nastalog od magnetića i komadića metala i drugih. Svi su oni unutar vode, no ponašaju se poput lutaka. U Pješčaniku lutke nema. Pijesak je sam lutka, odnosno lutke. Istina, koristimo metle, kantu i kocke, ali svi su ti predmeti u potpunosti depersonalizirani i nisu nimalo scenski oživljeni. Od početka do kraja predstave ostaju predmeti i rekviziti. Možda čak i voda, koja se pojavljuje i u toj predstavi, ima više osobina lutke od tih predmeta. Klasičnim lutkama sam se možda najviše približio u predstavi Mali plavi i mali žuti.
Sve tri predstave povezuje jedna činjenica – da sam se zaljubio u materijale s kojima sam radio i koji su bili i ishodišne točke predstave. I svaki put kad sam istraživao određenu formu, određeni materijal, bilo mi je jako važno da ga razvijam kroz cijelu predstavu, da ne ostanem na početnoj ideji, određenoj situaciji ili fascinaciji, već da tražim nove mogućnosti i čarolije koje materijali nude. Zbog toga je ostalo jako puno materijala koji nismo iskoristili u ovim predstavama, već ga čuvamo za neke nove projekte. Jako bih se rado ponovo vratio bojama, platnu, vodi, pijesku, no u isto me vrijeme privlače novi materijali, novi prostori igre. Vatra, svijetlo, mrak, vrijeme…
Prije nego se okreneš novim ili vratiš starim materijalima, možda i u Hrvatskoj, zadržimo se još malo u pijesku. Jako mi je zanimljivo bilo promatrati izvođače u sceni u kojoj su zavrtjeli loptu i čekali da pogodi dijelove kule – u njihovim pogledima vidjelo se iščekivanje, što potvrđuje činjenicu da u ovakvom kazalištu izvođač, animator i pokretač igre nije potpuni vladar tog svijeta. Tko u tvojim predstavama vodi igru? Izvođači, materijal, napetost i(li) suigra između njih?
Materijal odlučuje gotovo o svemu. Od prostora nadalje. Kod vode i pijeska od početka se zna koliku količinu možemo smjestiti na određenu scenu. U Pješčaniku koristim između 120 i 140 kilograma pijeska, a u Akvariju je bilo oko 100 litara vode. Materijal diktira i broj izvođača. Sljedeća važna stvar u predstavama za djecu je njihovo trajanje koje ne smije biti predugo, a materijal traži određeno vrijeme. Zaokruženi prizori i akcije jednostavno trebaju vrijeme da bi se mogli odviti, da bi se akvarij mogao napuniti, pijesak isipati na scenu. Ponekad mi se čini da smo poput krotitelja životinja, no za razliku od njih, mi materijal ne možemo disciplinirati udarcima bičem. Istina, možemo predvidjeti neke probleme i situacije, analizirati kritične točke, no materijal je taj koji vodi igru. Od početne ideje i prvih slika u glavi. I tek kad ih isprbaš u praksi, vidiš mogu li se izvesti i hoće li se materijal ponašati kako si planirao. Primjerice, željeli smo u jednoj sceni ostavljati tragove stopala u pijesku, no ta se ideja pokazala nemogućom za realizirati jer se pokazalo da pijesak za to mora biti vlažan.
Kakav je odnos izvođača i materijala?
I izvođači su na neki način podređeni materijalu. U predstavi nastupaju četiri izvođača – glumac, animator, glazbenik i plesačica, jer smo se željeli materijalu približiti kroz sve te izvedbene segmente. U prizoru koji si spomenuo naša se predstava približava kraju i izvođači su duboko involvirani u nju, zato u toj sceni napetost između njih i materijala dramaturški odlično podržava samu priču. Zaista se nevjerojatna napetost stvara između te kugle i izvođača, ali i ostalih predmeta na sceni. Pravi primjer kazališta lutaka, odnosno predmeta – bez previše akcije i emocija, samo ta kugla koja kruži oko svoje osi i izvođači koji je izbjegavaju i čekaju da vide što će se dogoditi. Jako mi se sviđa način na koji ta scena funkcionira. Ustvari, predstava je dramaturški oblikovana kroz tu suigru izvođača i materijala i napetosti koje se događaju između njih i u samom materijalu. Ti osnovni principi grade dinamiku predstave, s njima stvaramo komiku, dramu, tragediju i tražimo katarzu. I kad izvođači prihvate materijal, kad ga shvate i prepuste mu se, u tom trenutku krene igra, oblikovanje, građenje napetosti…
Iako ova predstava još nije zaživjela na sceni pred dječjom publikom, ranije dvije jesu. Kakva su tvoja iskustva sa malenim gledateljima? Kako djeca komuniciraju s tvojim predstavama?
Prizori koji mi se oblikuju u glavi na neki su način, posebice na razini sadržaja, vrlo apstraktni. Fascinira me kako nastaje i raste hrpa pijeska, kako se potom pijesak sipa s vrha i oblikuje taj stožac od pijeska. Oduševljava me trenutak kad napunimo vodu do vrha čaše i još malo, kad se digne iznad ruba i potom, trenutak kasnije, procuri po rubu. Odševljava me i njihanje kante, otisak u pijesku, metenje… u tim trenucima vidim smisao života, neku logiku svijeta, neku biblijsku priču koja nam govori o osnovnim odnosima na zemlji i u svemiru, no, kao što sam rekao, sve je to dosta apstraktno. Zato na samim probama promatram govore li ti prizori samo meni ili ih prepoznaju i drugi, izvođači, scenski tehničari, oblikovatelji svjetla… posebice me zanima kako će izvođači interpretirati, a gledatelji shvatiti neke naizgled jednostavne i na prvi pogled nebitne prizore. Jasno mi je da takvo razmišljanje nije svima blisko, posebice odraslima. No djeci je svijet poput lunaparka kojeg promatraju i kojim se oduševljavaju bez zadrške. Što je ljepše od lokve po kiši u koju možeš baciti kamen ili, ako ti mama dozvoli, uskočiti u nju? Čini mi se da još uvijek bez problema dijelim s djecom taj čarobni svijet otkrivanja i spoznavanja stvari za koje su »normalne« odrasle osobe odavno izgubile interes. A djeca mi na predstavama vraćaju tu vjeru u život, u svijet, znatiželju. Žao mi je da odrasli ne idu u većem broju u kazalište i na moje predstave. Šteta je i da mi roditelji ne dopuštamo djeci da po podu razliju cijelu kantu boje ili da se igraju u kućnom akvariju. U isto vrijeme, mi to isto radimo u svojim predstavama. Upravo to. I djeca su vesela zbog tog iskustva, te spoznaje što se dogodi kad prevrnemo i razlijemo kantu boje, vode ili pijeska. Roditelji mi često u šali kažu da će mi poslati račun za čišćenje jer su se djeca doma nakon predstave htjela igrati kao što se mi igramo u predstavi. I to mi je jako drago. Na to sam jako ponosan, hehe.
28. SLUK, foto: Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku
U Osijeku će se od 24. do 29. svibnja održati 28.Susret lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske koji će okupiti 12 predstava u izboru selektorice Teodore Vigato. Susret će otvoriti domaćin, Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, a u nastavku pogledajte raspored predstava u konkurenciji i off programu.
PONEDJELJAK, 24. SVIBNJA
11,00 Dječje kazalište Branka Mihaljevića Gradsko kazalište Požega, ZATOČENIK KULE BRO Autorski projekt: Mihael Elijaš, Marijin Kuzmičić, Andrija Krištof, Silvijo Švast / Mentor: Hrvoje Seršić / Lutke i scenografija: Sara Baričević / Mentorica: Ria Trdin / Glazba: Mihael Ilijaš / Oblikovanje rasvjete: Goran Krmpotić Igraju: Mihael Elijaš, Marijin Kuzmičić, Andrija Krištof, Silvijo Švast O predstavi: Jednom davno, u dalekoj gredici, povrće je živjelo u miru i skladu. Sve dok vojska zlih nametnika nije odlučila obilno blagovati…. Duhovita i dinamična paravanska povrtna priča govori o uzajamnoj ljubavi između članova obitelji, mudrosti starijih, važnosti rada i dobrih djela.
17,00 Trg bana Josipa Jelačića i predvorje Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića LUTKE – instalacije Izložba Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku i Umjetničke organizacijE „Asser Savus“ Vinkovci
19,00 Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku – SVEČANO OTVORENJE 28. SLUK-a Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, PLIVA PATKA PREKO DRAVE Dramaturgija i režija: Jelena Sitar Cvetko / Likovno i glazbeno oblikovanje: Igor Cvetko / Oblikovanje rasvjete: Igor Elek Igraju: Đorđe Dukić, Srđan Kovačević i Gordan Marijanović O predstavi: Predstava je sastavljena od igara, brojalica, zafrkancije i ustihovljenih zgoda i nezgoda znanih brojnim generacijama. Igračke na sceni imaju vlastitu povijest igranja te predstavljaju prave majstore koji su zanat igranja naučili od djece. Sada to znanje velikodušno vraćaju nekoj novoj djeci.
Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, “Pliva patka preko Drave”, foto: Promo
UTORAK, 25. SVIBNJA
10,00 Dječje kazalište Branka Mihaljevića Zagrebačko kazalište lutaka, MEDO ĐURO U VRTIĆU Tekst: Ana Tonković Dolenčić / Režija: Petra Mrduljaš / Oblikovanje lutaka: Neda Ilijević Vuković / Scenografija: Ana Sekulić / Glazba: Nenad Brkić / Oblikovanje rasvjete: Vilim Sever Igraju: Marta Bolfan Ugljen, Matilda Sorić i Adam Skendžić O predstavi: Jednog jutra Medo Đuro igra se u svom Zelenom vrtiću s omiljenom igračkom, robotom Robijem. Tog istog jutra u vrtić stiže novi medvjedić – panda Pong, koji pokreće pravu malu lavinu događaja i napetosti.
17,00 Kulturni centar Osijek LUTKARSKA LUKA – izložba s 25. Revije lutkarskih kazališta, GKL Rijeka
18,00 Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku KD Pinklec, Čakovec, KAO VODA Tekst i dramaturgija: Ana Prolić / Režija: Romano Bogdan / Scenografija i lutke: Leo Vukelić / Glazba: Nenad Kovačić / Oblikovanje rasvjete: Neven Taradi Igraju: Karolina Horvat, Mario Jakšić, Tena Antonija Torjanac O predstavi: Kroz narativno jednostavnu priču u čijem su središtu Djevojčica s pletenicom u kosi i Dječak u žutim čizmicama, predstava tematizira sveprisutnost i neminovnost neprestane mijene. Ona nema za cilj stvoriti jednoznačne slike, već rastvoriti svijet imaginacije, očuditi ono svakodnevno, otvoriti jedan drugačiji poetski način doživljaja.
SRIJEDA, 26. SVIBNJA
11,00 Dječje kazalište Branka Mihaljevića Gradsko kazalište „Zorin dom“ Karlovac, NA TRAGU Tekst: Petra Cicvarić / Režija: Peđa Gvozdić / Scenografija i lutke: Mladen Bolfek / Kostimi: Morana Petrović / Glazba: Damir Šimunović / Oblikovanje rasvjete: Vanja Gvozdić Igraju: Lovorka Trdin, Petra Cicvarić, Andro Damiš i Vanja Gvozdić O predstavi: “Na tragu” je kriminalistička priča koja pliva po dubinama četiriju karlovačkih rijeka. Radnja se vrti oko nestanka ribe mladice, Mladene Čuvarić, koja je poznata kao velika zaštitnica naših rijeka. Ona se svim silama borila za čistoću rijeka. Je li zbog toga stala nekome na put?
16,30 Muzej Slavonije Branko Mihaljević „I kad umrem pjevat će Slavonija“ Izložba i okrugli stol u suradnji s Muzejom Slavonije i Radio Osijekom u povodu 90. obljetnice rođenja Branka Mihaljevića Predavači: Grgur Marko Ivanković, Jasminka Mesarić i Dražen Dragušica
17,30 Barutana KD Pinklec, Čakovec, PLAVO SUNCE NA ŽUTOM NEBU Režija: Romano Bogdan / Dramaturgija: Ivona Marciuš / Likovno oblikovanje: Nenad Kern / Glazba: Bojan Miljančić / Koreografija: Virna Hošnjak Igraju: Karolina Horvat, Bruno Kontrec, Mario Jakšić O predstavi: Dječak i Djevojčica dane provode crtajući kredama po asfaltu. Kad im jednog dana nestane žute krede, a sunce nije obojano, u pomoć dolazi stari orah, koji Dječaka i Djevojčicu vodi u Kredograd kako bi pronašli žutu kredu i obojali sunce. Kroz avanture u Kredogradu, Dječak i Djevojčica otkrivaju da granice mašte ne postoje i da sunce ne mora uvijek biti žuto. Off program – Showcase
19,00 Dječje kazalište Branka Mihaljevića Kazalište lutaka Zadar, CAFFE KRALJEVSTVO Režija: Vanja Jovanović / Dramaturgija: Patrik Gregurec / Likovnost predstave: Vanja Jovanović / Glazba: Tomislav Pehar / Oblikovanje rasvjete: Frane Papić Igraju: Dominik Karakašić i Irena Bausović Tomljanović O predstavi: Kroz kombinaciju dramske glume i teatra predmeta, predstava tematizira odnos roditelja i djeteta iz perspektive jedne Princeze koja, unatoč roditeljskim željama, najviše od svega želi postati konobaricom.
20,30 Barutana Tigar teatar Zagreb, JA IMAM LUTKU U ORMARU Režija: Vjera Vidov / Dramaturgija: Filip Jurjević / Scenografija i kostimi: autorski tim / Izbor glazbe: Domagoj Mrkonjić / Video projekcije: Leo Vukelić, Domagoj Mrkonjić Igra: Domagoj Mrkonjić O predstavi: Ja imam lutku u ormaru suvremeni je tekst koji pokušava govoriti o odrastanju i traumi s kojom se nose oni koji su na bilo koji način drugačiji, ali i o važnosti konteksta – obitelji i prijateljstva u takvoj situaciji. Off program
KL Zadar, “Caffe Kraljevstvo”, foto: Promo
ČETVRTAK, 27. SVIBNJA
11,00 Dječje kazalište Branka Mihaljevića Gradsko kazalište lutaka Rijeka, FLEKAVAC Tekst: Nina Mitrović / Režija: Renata Carola Gatica / Lutke, scenografija i kostimi: Alena Pavlović / Glazba i autori tekstova songova: Ivana Đula i Luka Vrbanić / Koreografija: Damian Cortes Alberti / Oblikovanje rasvjete: Sanjin Seršić Igraju: David Petrović, Petra Šarac, Zlatko Vicić, Damir Orlić, Alex Đaković i Andrea Špindel O predstavi: Flekavac je priča o dječaku koji je jednog dana shvatio da je odgovoran za sve što radi i govori, i da ako pogriješi nije teško reći oprosti. To shvaćanje čini ga velikim, čak i ako je malo dijete.
13.00, Turistički kompleks „Otočki virovi“ – Otok Slukovci na Lutkarskom proljeću – Svečanost dodjele povelja „Zvonko Festini” Off program
17.00 Barutana Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, BRAČNE MUKE IZ VIZURE RUKE Autor: Toni Leaković / Mentor: Hrvoje Serišić / Scenografija: Ivica Leaković i Martina Livović Igra: Toni Leaković O predstavi: Priča o ljubavi i svađi, o tvrdoglavosti i kompromisu, o nedaćama i radostima braka ispričana kroz ruke. Lijeva i desna, naizgled neovisne jedna o drugoj, svoj puni potencijal ostvaruju tek kada su zajedno, u paru. Off program
19,00 Dječje kazalište Branka Mihaljevića Kazalište Virovitica, ANTIČKI UNDERGROUND: LAŽ, ISTINA I MIT Režija i adaptacija: Dora Golub / Scenografija i kostimi: Tončica Knez / Glazba i oblikovanje zvuka: Vedran Gorjup i Mario Petrinjak / Oblikovanje rasvjete: Domagoj Garaj Igraju: Goran Koši, Sara Lustig i Goran Vučko O predstavi: Predstava je nastala prema motivima Najljepših priča klasične starine Gustava Schwaba. Tri lika iz grčke mitologije direktno se obraćaju svojim gledateljima u težnji da s njima razgovaraju suvremenim jezikom – jezikom pop kulture, masovnih medija i društvenih mreža – ujedno ih uvodeći u svijet odabranih klasičnih priča.
PETAK, 28. SVIBNJA
11,00 Barutana Umjetnička organizacija koju fakat trebamo (UO LOFT), LABORATORIJ ŽIVOTA Režija: Morana Dolenc / Scenografija: Mario Jakšić i Morana Dolenc / Kostimi: Hana Letica / Lutke: Drago Dolenc / Glazba: Mark Mrakovčić / Oblikovanje rasvjete: Domagoj Klasić Igra: Mario Jakšić O predstavi: Lutkarska monodrama za djecu i odrasle govori o Bobi, najposebnijem dječaku na svijetu. Bobina posebnost naime leži u tome što on ne govori, ali se zato služi svim mogućim neverbalnim i fizičkim elementima kako bi uspostavio komunikaciju. „Laboratorij života“ na apstraktan i zaigran način djeci i odraslima nudi emotivno putovanje puno sjećanja i lijepih uspomena, uspomena na ljude koje Bobo voli, a koje postaju okosnica ove priče.
17,00 Dječje kazalište Branka Mihaljevića Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, PLIVA PATKA PREKO DRAVE
19,00 Barutana Kazalište Virovitica, Teatar Fort Forno i AUK, U KAŽNJENIČKOJ KOLONIJI Režija: Vjera Vidov / Dramatizacija: Nina Peručić i Filip Jurjević / Scenografija i lutke: Krešimir Tomac / Kostimi: Sanda Štrković / Glazba: Ervin Lustig / Video projekcije i oblikovanje svjetla: Leo Vukelić / Umjetnička suradnja: Nenad Pavlović Igraju: Nenad Pavlović, Davor Tarbuk, Mihael Elijaš, Silvijo Švast O predstavi: U kažnjeničkoj koloniji Franza Kafke kratka je priča prvi put objavljena 1919. godine, u kojoj se pisac na sebi svojstven način osvrće na veliki rat koji je netom završio. Kafka međutim nikada direktnom alegorijom ne adresira rane svoga vremena, već vješto, duhovito i nevino izmiče svakom pokušaju preciznog tumačenja.
SUBOTA, 29. SVIBNJA
11,00 Barutana KD „Ivana Brlić Mažuranić“, Slavonski Brod, EVO POZE EZOPOVE Režija: Mario Kovač / Dramaturgija: Kristina Kegljen / Scenografija: Ivan Barišić / Kostimi: Nikolina Miletić / Lutke: Ana Sekulić / Glazba: Andrija Rudić / Oblikovanje rasvjete: Ivan Barišić Igraju: Matej Safundžić, Luka Stilinović, Valentina Srnojević i Darija Vlajnić O predstavi: Predstava je zamišljena kao svojevrsni praktikum lutkarstva. Publika je podijeljena u dvije grupe od 20-30 gledatelja koje gledaju izvedbu iste predstave, u trajanju od 20-tak minuta, dva puta zaredom – jednom gledajući predstavu s prednje strane, drugi put sa stražnje strane, prateći sve one detalje „skrivene” oči javnosti, događanja iza kulisa.
18,00 Dječje kazalište Branka Mihaljevića Gradsko kazalište lutaka Split, PALČICA Režija i dramatizacija: Branimir Rakić / Lutke i scenografija: Luka Duplančić / Glazba: Joško Koludrović / Tehnolog lutaka: Nenad Keč / Oblikovanje rasvjete: Lucijan Roki Igraju: Andrea Majica, Ivan Medić, Milana Buzolić-Vučica, u predstavi sudjeluju i Željana Cvitanović i Zdravko Radovniković O predstavi: Unatoč brojnim preprekama na svom putovanju, koje je metafora odrastanja, sićušna i krhka Palčica pokazuje iznimnu upornost, odlučnost i hrabrost ne štedeći se u onom aspektu življenja koji nas svih poziva na empatično djelovanje – pomaganju drugima. Optimistična vizija svijeta kojeg na koncu putovanja Palčica prepoznaje kao svoj poticaj je malim gledateljima i poruka da u odrastanju uvijek odaberu dobrotu, empatiju, hrabrost, odlučnost i vlastitu slobodu.
20,00 Dječje kazalište Branka Mihaljevića DODJELA NAGRADA I SVEČANO ZATVARANJE 28. SLUK-a
