Jaka Andrej Vojevec (1978.) radi kao redatelj, izvođač, dramski pisac, voditelj radionica, dramaturg i prevoditelj. Nakon završenog studija engleskog jezika i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, upisao je studij režije na ljubljanskom AGRFT-u. Nakon studija režirao je u brojnim slovenskim kazalištima, a za svoj rad nagrađen na Danima komedije, Festivalu Borštnikovo srečanje, Tjednu slovenske drame, Zlati paličici i drugdje.
Dragi Jaka, prije svega, čestitam ti na ulasku u finale našeg velikog natječaja. Koliko ti je kao redatelju koji je studirao i na Filozofskom fakultetu pisanje drama blisko?
Dogodilo se da se paralelno s režijom bavim i pisanjem drama. Tijekom režiranja autorskih projekata, počeo sam pisati i tekstove za predstave. To isprva nisu bile drame, nego više neki kolaži, a onda sam počeo pisati i klasičnije tekstove, prije svega komedije.
Imaš li gotovih drama koje čekaju na postavljanje? Što je u njihovom sadržajnom i izvedbenom fokusu i kome se obraćaju?
Prvi dramski tekst za koji nisam već imao isplanirano postavljanje na scenu napisao sam tijekom korone. Sada imam nekoliko tekstova koji još nisu bili postavljani. Malo su ozbiljniji, bave se ljudskim odnosima, a nastali su pod jakim utjecajem iskustva pandemije i lockdowna.
Tema o kojoj si progovorio u drami Kraljevstvo sinjega kita izuzetno je teška, ali i stvarna. Riječ je o onim zastrašujućim online „igrama“ sa zadacima čiji konačan zadatak dovodi do tragičnog kraja. Kako si došao do nje?
Prije nekoliko godina radio sam projekt kazališta potlačenih za srednje škole na temu cyberbullyinga. Već tada mi se ta tema učinila vrlo zanimljivom, posebice zato jer je to zaista neki potpuno novi oblik nasilja koji u mojoj mladosti nije ni postojao, a danas je zbog sveprisutnosti ekrana i društvenih mreža jedan od najčešćih oblika nasilja među mladima. I starije ga generacije možda uopće ne razumiju kako treba.
Što ti je bilo posebno zanimljivo u toj temi?
To da se cyberbullying odvija u paralelnoj virtualnoj realnosti koja je za mlade, koji s njom odrastaju, vrlo važna, možda čak i važnija od „realnog“ svijeta.
Koliko su kraljevstva sinjeg kita, poput onog u tvojoj drami, prisutna u društvu u kojemu živiš?
Nisam stručnjak, ali znam da je online nasilje prisutno mnogo više nego što mislimo. Naravno, to vjerovatno možemo reći za sve oblike nasilja koji se po prirodi prikrivaju. Međutim, kod online nasilja mi je zanimljivo to što se fraza „živimo u različitim svjetovima“ u virtualnoj realnosti zaista konkretno potvrđuje.
Jesu li tebi, 45-ogodišnjaku, igre poput ove nešto apstraktno ili si svjestan opasnosti koje vrebaju mlade, ali i ne samo njih?
Meni osobno ove su teme u velikoj mjeri apstraktne jer sam prilično nedigitalan tip. Računalo je meni i dalje više pisaća mašina i filmski projektor nego ulazna točka u drugi svijet. Ipak, svjestan sam da je za mlade to drugačije, da je to potpuno uobičajen dio njihovih života koji, naravno, jako utječe na njih. Internet, naravno, nije samo prostor slobode i beskonačnih mogućnosti, nego i prostor opasnosti, pun nevidljivih zamki.
U tekstu se obraćaš tinejdžerskim publikama kroz likove punokrvnih tinejdžera. Koliko ti je bilo teško ili lako uroniti u taj svijet?
Ne znam. Po mom mišljenju, tinejdžeri nisu toliko različiti od odraslih. Možda samo snažnije osjećaju i razumiju određene stvari jer još nemaju toliko filtera. Iz vlastitog tinejdžerskog perioda pamtim osjećaj da je sve još uvijek preda mnom, da je sve dostupno i moguće. I to je super jer ti daje neki polet. S druge strane, to je i teret jer se sve vrijeme brineš da ne zakasniš na nešto, da ti neće poći za rukom, da nećeš ugrabiti priliku, pa si zato i ranjiviji.
Jaka Andrej Vojevec, foto: Jaka Babnik
Gdje vidiš najveće opasnosti i izazove za današnje i sutrašnje tinejdžere? Na koji bismo način mogli spriječiti te opasnosti?
Ako ne brojimo razne „globalne“ krize koje predstavljaju izazov i opasnost za sve nas, mislim da su opasnosti i izazovi koji se specifično tiču mladih u velikoj mjeri isti kao nekad, samo što se pojavljuju u novim oblicima. Na primjer nasilje među mladima postoji oduvijek, samo sada dolazi u novom obliku online nasilja. Nasilje vjerovatno nije moguće potpuno iskorijeniti, ali mladima možemo pomoći ako ih obrazujemo o tome i da se sami potrudimo razumjeti kakve ih opasnosti sve čekaju.
Odmaknimo se malko od tinejdžera prema tebi i samom tekstu. Po školovanju i profesiji si redatelj. Kako si gradio tekst? Jesi li razmišljao i oblikovao ga redateljski ili se nisi opterećivao scenskom idejom?
Nisam se naročito opterećivao time kako bih tekst postavio na scenu. Međutim, svakako je dio profesionalne deformacije to da tijekom pisanja određene scene, hoću-neću, zamišljam i njeno izvođenje. I sigurno da redateljsko iskustvo utječe i na to kako razmišljam o priči i sljedu događaja, čak i ako toga nisam do kraja svjestan.
Ako sad malo razmisliš, kako bi postavio tekst na sceni?
Pojma nemam kako bih ga postavio kao cjelinu. U stvari ne želim ni razmišljati o tome dok se ne otvori mogućnost da ga negdje postavim.
Prije nego dođe taj trenutak, reci mi kako ti vidiš suvremeno kazalište za tinejdžere u izvedbenom smislu? Na koji bi način pokušao pridobiti i zadržati mlade ljude u kazalištu? U sadržajnom i izvedbenom planu.
Kod već spomenutog projekta o cyberbullyingu iznenadilo me je to što su priča i predstava, uprkos tome što su bile jako jednostavne i skoro djelovale kao kliše, veoma pogodile mlade jer su se direktno ticale problema s kojim se susreću. Zato mislim da se u kazalištu za mlade (barem za tinejdžere), što se sadržaja tiče, moraju obrađivati teme, pitanja i problemi koji se tiču njih samih, iako to može djelovati malo usko „egoistično“. Ali u tom periodu života se zaista najviše bavite sami sobom i svojom okolinom.
Što se scenskih realizacija tiče, mislim da bi bilo dobro da su što otvorenije prema mladima i da im se neposredno obraćaju i uključuju ih. Iz mog iskustva, mladi se često osjećaju zapostavljeno i vrlo su sretni čim dobiju priliku da sami kažu ono što im leži na duši. Svoju dramu sam također prvobitno htio napisati otvorenije, interaktivno, ali me na kraju zarobio klasičniji oblik.
Za kraj, možeš li izdvojiti dio teksta (nekoliko replika) koji se tebi čini najzanimljivijim, najprovokativnijim ili najsnažnijim?
Uf, to je teško. Možda samo par redova koji nisu ništa posebno, ali se nekako bave vječnim pitanjima koja vjerovatno sve nas ponekad muče.
Jesam li ja i dalje ja? Ili sam netko drugi? Netko koga su drugi oblikovali Po svojoj slici.
Autor fotografije iz naslovnice intervjua: Jaka Babnik
Ivan Grčić rođen je 6. ožujka 1989. godine u Požegi. Nakon završene opće gimnazije u rodnom gradu, 2008. godine upisuje Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu. Magistrirao je 2013. godine. Članom ansambla kazališta „Gavella“ postaje 2016. godine. Glumio i u kazalištima Kerempuh, Žar ptica, Histrionski dom, Gradsko kazalište Požega, Mala Scena, Scena Velika Gorica, Gradsko kazalište Sisak. Dramski tekst Osoba iz budućnosti,kojim je ušao u veliko finale natječaja OMN i Žar ptice, Ivanov je dramski prvijenac.
Dragi Ivane, kao prvo, čestitam ti na ulasku u finale našeg velikog natječaja.
Hvala ti.
Diplomirani si glumac zaposlen u zagrebačkom kazalištu Gavella. Koliko je tebi, kao glumcu prvenstveno okrenutom odraslim publikama blisko pisanje za mlade?
Meni pisanje zapravo uopće nije blisko, ovo je prvi tekst koji sam napisao…hahaha.
I odmah finale! Bravo!
Bila je 2020., stigao nam je korona virus i svi smo imali više vremena za okretanje sebi, propitivanje sebe, rad na sebi i tako sam ja dobio želju da napišem nešto za mlade. Kako sam glumac, najviše me „vuklo“ dramsko pismo.
Možeš li čitateljima koji nisu imali priliku pročitati dramu, u par rečenica reći o čemu je riječ?
Dječak Max živi uobičajeni život s mamom i bratom. Jednog dana, dok je Max sam, u stanu se pojavi Osoba iz budućnosti i ostavi mu čarobnu svjetiljku koja može uključivati i isključivati sve električne uređaje. Max i obitelj kreću u zanimljivu avanturu, ali u avanturu iz koje će svi nešto naučiti.
Ova zanimljiva avantura, između ostaloga, govori o životu bez voljene osobe. Kako si došao na ideju da pišeš o tome?
Zapravo na tu ideju sam došao pri samom kraju pisanja, kada sam želio ojačati karakterizaciju likova i unijeti malo „težine“ jer je drama sama po sebi dosta vesela, ima dosta komičnih elemenata. A ideja za dramu je došla iz motiva putovanja kroz vrijeme. Osobno volim tu tematiku i u knjigama i u filmovima, a onda su razvijanje tog motiva preuzela dva Ivana. Ivan-dijete je razvijao ono što bi kao dijete volio gledati, što bi ga veselilo, nasmijavalo, uzbuđivalo, a to je da netko ima posebnu moć ili alat moći, a Ivan-glumac je razvijao kako on to vidi na sceni, kakve bi likove htio glumiti, kakva bi trebala biti dinamika scena, emocija, omjer dramskog i komičnog…
Prije no što se okrenemo još pokojem Ivanu, nekoliko pitanja za Ivana-autora. Gubitak voljenih osoba je neizbježan, a kod djece i posebno nepravedan. Što misliš, kako ovakvi tekstovi i predstave djeluju na djecu koja su osjetila gubitke, a kako na onu koja još nisu?
Na to sigurno zanimljiv odgovor mogu dati psiholozi, bitna i važna tema. Moje mišljenje je da djeca koja su iskusila gubitak i ona koja to nisu na različiti način dožive ovakvu predstavu. Ona koja su iskusila gubitak imaju jači emotivni podražaj, dok će se druga djeca više usredotočiti na zabavne i komične elemente.
Iz drame iskače poruka da je silno važno družiti se i biti blizak s emocionalno i fizički bliskim ljudima. Koju bi ti poruku posebno podvukao? Kako bi htio da tekst djeluje na djecu?
Ma ja bih htio da se djeca, a i mi odrasli što više družimo jedni s drugima na „zraku“, u prirodi, u dvorištima, na igralištima… Da se djeca, a i mi što više igramo, smijemo i pjevamo… hahaha.
Ivan Grčić, foto: Hrvoje Zalukar
Kad se već igramo, stvorimo još jednog Ivana – redatelja. Kako bi on izvedbeno postavio ovu dramu? Kako bi oblikovao naslovnog lika? Koju bi ulogu dao Ivanu-glumcu?
Scenografija bi bila jednostavna, a fokus bi bio na glumačkoj igri, rasvjeti i glazbi. Želio bih da predstava ima brz tempo, da je razigrana, vesela, a onda na momente da nas izbaci iz toga i zamisli. Max bi bio smiješan, pametan, djeca u publici bi željela biti kao Max. A da ja igram u predstavi, igrao bih Osobu iz budućnosti. Da nisam napisao tekst, onda bih volio igrati Maxa. Mislim da bi netko drugi našao u Maxu još nešto, pa bi me zanimalo kako bi se to spajalo s onim što sam ja upisao u Maxa.
Spomenuo si putovanje kroz vrijeme. Koje te još teme intrigiraju kod kazališta za djecu?
Zanimaju me fantastika u kazalištu, neka mistična bića i pojave, komedija zabune i nekakav spoj kazališta za djecu i klaunerije.
Prije no što si ušao u ansambl zagrebačkog kazališta Gavella, glumio si u kazalištima za djecu poput Male scene. Možeš li usporediti glumu u ta dva izraza?
Gluma je uvijek gluma, ista je, bez obzira na profil publike. Publika mora u svojoj mašti na tih sat ili dva sata povjerovati da si ti netko drugi i dok ti vjeruju dobro je. Kod djece je to i okrutnije. Oni, ako ti ne vjeruju ili ako si im dosadan, pokazat će ti to, dok odrasli, iz pristojnosti, neće.
Koliko si upoznat s današnjom kazališnom scenom za djecu? Kako bi je okarakterizirao?
Dobro sam upoznat. Imam dosta prijatelja koji rade u Žar ptici, Trešnji, Maloj sceni, rodom sam iz Požege pa pratim dječje predstave i tamo. Rekao bih da je kazališna scena za djecu izvrsna. To su većinom kvalitetne predstave s divnim glumačkim i redateljskim ostvarenjima i kvaliteta se unazad nekih 20-ak godina jako podigla.
Na kraju razgovora, prije no što tvoja drama zaigra na daskama, primjerice, Žar ptici, ili GK Požega, koje se jako diglo posljednjih godina, možeš li kao teaser izdvojiti nekoliko replika iz svoje drame-finalistkinje?
Mogu. Evo:
MAMA: Ja vas ništa ne razumijem. Prvašiću moj, kako je danas bilo u školi?
MAX: Dosadno. Učiteljica nas je pitala što ćemo biti kad budemo veliki.
MAMA: I, što si ti odgovorio?
MAX: Ja ću biti novinar.
MAMA: A znaš li ti uopće što novinar radi?
MAX: Znam, nosi novine.
MAMA: (smijeh) Ma ne. To radi poštar. Novinar piše novine.
U neprevedenoj slikovnici Zašto? Nikolaja Popovskog žabu u dolini napadne miš s kišobranom. Jednostavnim, humornim, ogoljenim i metaforičkim jezikom autor i ilustrator jasno upućuje na porazne posljedice rata bez da upotrijebi strašnu riječ. Tu tešku, bolnu i osjetljivu temu tijekom godina su zamijenili smrt, poremećaji u prehrani, vršnjačko nasilje i ono u obitelji, potvrđujući davnu tezu Ivice Šimića da u kazalištu za djecu ne bi smjelo biti zabranjenih tema. Tamara Kučinović na sličnom je tragu, smatrajući da upravo djeca mogu podnijeti više nego što mislimo. Njezin autorski projekt Ne idi daleko nastao je u suradnji s Dečjim pozorištem Subotica te je gostovao koncem siječnja u osječkom Dječjem kazalištu Branko Mihaljević kako bi otvorio kod djece i odraslih stare rane, ali i načeo pitanje razornih posljedica rata po čitavu obitelj.
Sve počinje bezbrižno. Uz brojanje dana, igru, širenje obitelji. Tu je tata (Stefan Orovec i Uroš Mladenović) koji malo govori, puno radi, voli tiho. Krupnih ramena i šaka s postojanim brkom. Mama (Viktorija Palfi i Danka Balać) koja ne žvače, nego guta, peče mahnito, voli previše, osjeća strah. Tu je i sin (Marko Vujević) čiju perspektivu slušamo i od kojeg saznajemo da je obitelj potpuna tek kad dolazi mlađa sestra (Staša Blečić), koja u rutinu unosi obilje dječje igre i smijeha. Glumci rijetko govore, izražavaju se gestom i kroz pokret, dok off-om odjekuje metateatarski sloj, odnosno autorski i redateljski glas same Kučinović.
Naglašene nježnosti, čvrsto vezivno tkivo obitelji, prekida očev odlazak u rat. Nakon toga platnom u pozadini neće više dominirati sretna lica (scenograf Davor Molnar), a ni piano lounge jazzy glazbena pozadina (Petar Eldan). Otac koji se vraća nakon tri godine izbivanja posve je drukčiji. Ubija jedno po jedno vezivno tkivo, čak i ono najradosnije, mlađu sestru. Nastupa mrak. Padaju lonci, klize suze, raspad je neminovan. Duša u koju pripovjedač duboko vjeruje nestaje jer roditelji stare u sekundi, a život više nije pahuljičasto bezbrižan.
“Ne idi daleko”, foto: Dejan Vuković
Dramaturški nekad odviše apstraktno, a nekad s viškom riječi iz kojih ne proizlazi uvijek jednako brižljivo osmišljen pokret, Kučinović kao da na trenutke gubi komunikacijske niti s ciljnom mlađom publikom, pogotovo onom koja nije zagazila u pubertet. Nedostaje mekoće, suptilnijih prijelaza, kao i duži emocionalno snažniji kraj koji bi ublažio prevladavajući teški ton, onaj koji bi uistinu ukazao na blagotvornu premisu same predstave da je duša uvijek u nama bez obzira na sve nesavršenosti, traume, mrak koji smo prošli. S druge strane, toplina koja se prenosi poljupcima na sceni, osjećaj zajedništva unutar subotičkog ansambla čini jednu od specifičnosti redateljičine poetike koja kazalište shvaća tradicionalno i moderno, osobno i univerzalno, jedino moguće u skupnom osmišljavaju.
Kučinović s Ne idi daleko nastavlja zadirati u dublje, opipljive, metafizičke teme u kazalištu za djecu, no pritom pomalo zaboravlja da s emocionalnim iskustvom valja biti oprezan, ali i da su kolektivna i privatna katarza nerijetko u raskoraku. Razumjeti dječju reakciju i potrebu za fizičkom komunikacijom, razvijati odnos temeljen na povjerenju, ključno je za razumijevanje iskustva kazališta kako će na više mjesta istaknuti izraelska teoretičarka Shifra Schonmann u Theatre as a Medium for Children and Young People. Konkretno, u nesigurnim okolnostima kad su dječji životi obilježeni usamljenošću kao posljedicom pandemije, prekidima školovanja i druženja, ali i općenito slabom poštedom na društvenim mrežama od bjegova u svijet mašte, ova nas predstava, iako pročišćujuća, drži u tami i ne pušta. Predugo nas podsjeća da smo u svijetu kojem je potreban ipak nešto jači plamen.
Draga Nina, svi znamo da, bez obzira na filmove i marketing, jedini pravi superjunaci nisu Avengersi, već klaunovi. Koja je njihova supermoć?
Baš si to lijepo sročio. Ne bih se usudila reći da su klaunovi jedini pravi superjunaci, ali u neku potkategoriju superjunaka bih ih svakako upisala. Jer klaun u trenutku traži i zaključuje tko je i što je i što treba biti pa, ako se ukaže potreba, iz uha ili punđe vadi ekvivalent čarobnoga plašta ili štapića – gumenu kokoš na primjer. Rekla bih da je klaunovska kutija za alat (iliti toolbox) u koju spremamo svoje moći, šarolika i oblikolika i razlikuje se od klauna do klauna, ali sve te moći stavila bih pod isti kišobran, kroz čiji vrh onda kao konfete izlazi ona istinska supermoć – vrtlog nove energije, promjena emocije, izraza lica, otpetljavanja grlenih čvorova, ili što god je u tom trenutku potrebno. Humor je čarobna stvar.
Koja je, na primjer, supermoć klaunice LiLe?
LiLa je počela od nekih jednostavnih čarobnih moći, kao što je sparivanje neparnog broja čarapa, što se možda čini kao besmislena moć, ali ne bi li bilo super pozvati LILAFON kad ti ponestane sparenih čarapa? Trenutna super moć joj je da može mijenjati boju nosa u razne boje, a kad se jako potrudi, i dezene. Jako je to zabavlja. I sad si sigurno misliš, pa kakva je to moć?
Baš, kakva je to supermoć?
Sjetit ćeš je se kada budeš htio promijeniti tapete u spavaćoj sobi i zatreba ti nos koji mijenja dezen da vidiš koja bi ti tapeta najbolje upotpunila prostor. A i tu ti LiLa može pomoći jer ima nos za uređenje interijera.
Detalj s probe predstave “LiLa”, foto: Promo
Hehehe, moram se ovako javno nasmijati na tvoj odgovor. I odmah otvoriti sve karte – i ti si jedna od ovih superjunakinja! Odmah mi reci koji ti adut izvlačiš iz rukava kad ti ponestane onih u rukama.
U predstavi nemam rukave, pa iz njih ne izvlačim ništa. Ali imam jedan žuti kovčežić, koji podsjeća na kutiju za alat, iz kojeg pak izvlačim sve što ti nikad nije palo na pamet, i što nisi ni znao da postoji.
U bolnici i Domovima za starije, koje inače posjećujem kao klaunesa u udruzi CRVENI NOSOVI klaunovidoktori, uvijek imam rukave, ali rijetko kad išta izvlačim iz njih. Tamo mi je najdraže i najuzbudljivije ne imati ništa ni u rukama, ni u rukavima, ni u nogavicama, nego osluškivati sobu, djecu, roditelje, bake i djedove i prepustiti čaroliji da odradi svoje.
Koliko se Nina klaunesa razlikuje od Nine bez crvenog i dezeniranog nosića, a koliko su si slične?
Često znam reći da je LiLa (Ninin klaunski alter-ego) sve ono što u suštini jesam kad se skinu sve maske i moranja i trebanja i bonton i nesigurnosti, odnosno sve što nas oblikuje i utječe na nas da postanemo i budemo ono što društvo od nas očekuje. Ali je LiLa ujedno i sve ono što bih ja bila da sam dovoljno odvažna i da nemam konstantno glasove i misli koji mi govore: „Ovo ne, jer…“. Klaun ne zna za ne, i odgovor na sve je uvijek DA! Što je puno zabavnije i otvara mnoga vrata. Rekla bih da Nina, koja će često naći sve izgovore zašto nešto NE, kroz LiLu zapravo proživljava najbolje i najzabavnije trenutke.
Hajdemo mi nastaviti s ovom odvažnom Ninom, pardon, LiLom. Kako je nastala slikovnica, a kako predstava?
Nekoliko je faktora za nastanak slikovnice: prvi je moja skrivena želja da pišem i ilustriram slikovnice. Pisanju sam vičnija nego crtanju, u crtkanju sam trogodišnjakinja koja još nije otkrila je li ljevakinja ili dešnjakinja pa mi se skrivena želja zasad samo napola ispunila. Drugi razlog je jer sam pomalo zaljubljena u svoju LiLu i znala sam da je nekako želim ovjekovječiti. Idejno se kuhala jedno dvije godine i elementi su se slagali sami od sebe, prolazeći kroz život. Kad sam bila u Kolumbiji, vidjela sam da tamošnji crveni nosovi imaju razne boje nosova, što mi je bila novost, ali mi je istovremeno i srce poskočilo od uzbuđenja, jer LiLa, baš kao i Nina, jako voli boje. Tako da sam znala da bih nešto s promjenom boje nosa, ali nisam znala što. Leteći, vozeći i kročeći dalje kroz život, na mene su se lijepila iskustva, a sve je kulminiralo za jednog posjeta roditeljima, u kojem je moj otac, lapsusno, umjesto kilometri, rekao krilometri. Kad sam to čula, iskrice su mi počele izlaziti iz očiju i kroz prste, sjela sam, i kroz sat vremena napisala LiLu. Onda se dogodilo sve ostalo – pisanje projekta, čekanje rezultata, slavljenje rezultata, a onda i pravi posao – ilustracija slikovnice, koju je napravila Andreja Jandrečić, riječka umjetnica, a objavljena je od strane CRVENIH NOSOVA klaunovidoktora. Slikovnica je predstavljena u vrtiću u Glini netom nakon potresa i tako je putovala gdje su je (ne)prilike nosile. A do predstave je došlo jer sam, nakon što nam je slikovnica izašla, u jednom druženju, poklonila Morani, koja mi je nedugo nakon toga rekla: „To mora biti predstava, to ti je jasno?“ A što Morana rekne, Nina ne porekne.
LiLa u Maloj sceni, foto: Promo
Kakav je bio „prijelaz“ s papira na scenu?
Dogodio se za stolom punim hrane i s idejama izrečenima između dva griza. Jer, lakše se mašta s ustima punim gumenih bombona.
Predstava je neverbalna, što otvara prostor drugim elementima igre da se razmašu i progovore. Na koji način tvoja i Moranina predstava komunicira s mališanima?
Kako komunicira tek ćemo vidjeti jer još nije vidjela mališane. Ali, budući da neverbalna komunikacija postotkom uvijek daleko nadmašuje verbalnu, vjerujem da to neće biti problem. Ponekad se previše fokusiramo na riječi i verbalno pa propustimo cijeli spektar svega ostalog što se dogodilo. Prošavši kroz slikovnicu, shvatile smo da je sve opisano ujedno i vidljivo, pa nema potrebe za izgovaranjem. Kod nas u predstavi se događa svašta – LiLa stvara svoje prostore igre, a time i svoje vlastite svjetove, koje pratimo pod svjetlima koje je vješto oblikovao Marinko Radočaj. Lila pored sebe ima i malu šeficu, lutku LiLu, s kojom se, rukom pod ruku, spotiče o razne pustolovine, a koju je, kao i scenografiju izradila Andreja Jandrečić, ilustratorica slikovnice. Zvukovlje i glazbovlje, za koje su zaslužne Anita Valo i Meri Jaman, sve to još dodatno začinjava i opčinjava.
Što predstavom junakinja LiLa, redateljica Morana Dolenc ti i svi nabrojani poručujete djeci? Na koji način ih pokušavate zavesti i što želite da ponesi sa sobom nakon predstave?
Uvesti/zavesti/prevesti ih želimo u svijet lude mašte i klaunske logike, pokazati im kako su klaunovi zapravo slični njima, premda sve rade na malo drugačiji način, i da je skroz u redu biti drukčiji i ne raditi sve kao i svi drugi, biti i razredni i životni klaun, jer mislim da se u zadnje vrijeme ta riječ koristi u skroz krive svrhe. Klaun je naivan i dobronamjeran, emotivan i srca velikog kao kuća, i kad napravi neku nepodopštinu, nije je napravio iz zle namjere, nego iz „neznanja“ kako se nešto radi „pravilno“. Moja je želja da im predstava ostane negdje u srcu i uhu, i da, kad narastu, ne zaborave i ne zatome lilu u sebi, da zasvagda ostave bar jednu ili dvije antene koje primaju signal s planeta čarolija i šarenih ludorija.
Detalj s probe predstave “LiLa”, foto: Promo
S Moranom si nedavno obnovila i njenog junaka Vilju i odigrala sad već zaista pozamašan broj predstava u njenoj režiji. Gdje ste se pronašle, a gdje se, možda, još tražite?
Morana je rekla da ti kažem da smo se našle u hummusu, a još se tražimo u punjenim paprikama. Ali, šalu na stranu, znale smo se još i prije nego smo se upoznale. Jednostavno smo se prepoznale.
Na našu radost i sreću. Želim vam još puno zajedničkih lilica i vilica u punim i slasnim tanjurima!
16:00 sati, Dvorana Centra za kulturu Gradsko kazalište mladih Split, CAREVO NOVO RUHO Redatelj: Siniša Novković Uloge: Lidija Florijan, Vinko Mihanović, Vanda Boban Jurišić / Anja Ostojić, Nada Kovačević O predstavi: Carstvo kojim vlada Car Andrija smješteno je u današnje doba i osvrće se na aktualne teme. Naš Car je potpuni ovisnik o društvenim mrežama i internet trendovima. Pod svaku cijenu želi imati najviše pratitelja i lajkova na svijetu. Spletom okolnosti online ugled mu bude uništen i postaje žrtva online nasilja. U pokušajima da vrati svoju popularnost vjeruje svemu što vidi i pročita na internetu i tone još dublje te sa sobom povlači i cijelo carstvo. Trajanje: 45 minuta Uzrast: 7+
Ponedjeljak, 10. listopada
10:00 sati, Dvorana Centra za kulturu Riječko kazalište mladih Kamov & Teatar Poco Loco Zagreb, I CYRANO I DJEVOJČICA Redatelj: Guillermo Baldo Uloge: Jela – Zrinka Kušević / Romina Tonković, Roxana – Maja Katić / Ana Marija Brđanović O predstavi: Predstava govori o ljubavi, o prijateljstvu, o selidbi i koliko one teško padaju djeci, o maloj sićušnoj laži koja po malo raste, raste, raste i postane toliko velika da te žulja i grebe iznutra i više ne znaš što je ispravno i dobro i kako treba postupiti. Govori također i o tome kako je to kad se zaljubiš u nekoga u koga se ne bi trebao zaljubiti. Što ako se djevojčica zaljubi u djevojčicu? Treba li to zatajiti i sakriti ili je moguće biti iskren? Ovaj predivan, emotivan i mudar tekst mladog argentinskog redatelja Guillerma Balda inspiraciju crpi iz priče o Cyranu de Bergeracu koji je također bio zapleten u jednu laž, jer nije vjerovao da zaslužuje biti voljen. Trajanje: 55 minuta Uzrast: 10+
14:00 sati, Dvorana Centra za kulturu Kazalište Mala scena Zagreb, AUT Autor i ideja: Paško Vukasović Uloge: Matej Španović, Iva Šimić Šakoronja, Luka Bulović O predstavi: Svatko od nas je drukčiji i svaki mozak je drukčiji. Netko je dobar u matematici, netko u košarci, a netko zna sve filmove, glumce i kazališne predstave kao Matej. Matej je osoba s poremećajem iz spektra autizma i glumac u predstavi „Aut“. Osim na Matejevoj stvarnoj priči, predstava se motivski naslanja na roman „Neobičan događaj sa psom u noći“. Matejev lik tako sudjeluje u istrazi ubojstva psa u susjedstvu, te završava u policijskoj postaji. Uz pomoć dobrohotnog policajca i susjede Ines, Matej napokon uspostavlja zdraviji odnos sa svojim tatom. Predstava „Aut“, koristeći narativ istrage ubojstva psa, približava važnost razumijevanja drugih i drugačijih kroz iskustvo našeg junaka. Trajanje: 45 minuta Uzrast: 9+
17:00 sati, Dvorana Centra za kulturu Teatar Fort Forno, GIDIONOV ČVOR Redatelj: Robert Raponja Uloge: Katica Šubarić, Matea Bublić O predstavi: Predstava smještena u školu, počinje kada majka nedavno preminulog učenika dolazi na sastanak s učiteljicom svog sina. Razgovor se bavi odnosom između ožalošćene majke Corryn (Korina) i emocionalno preplavljene učiteljice Heather (Ružice). Korinin sin, učenik osnovne škole, počinio je samoubojstvo na dan kada je izbačen iz škole. Gidion je možda bio ozbiljno zlostavljan ili je možda bio zlostavljač koji je maltretirao druge. Tijekom razgovora, žene pokušavaju otkriti što je Gidiona dovelo do tragičnog čina. Predstava se bavi mnogim ključnim pitanjima vezanima uz obrazovni sustav, odgovornost nastavnika, slobodu izražavanja, uloge roditelja i učitelja u sve kaotičnijem svijetu. Trajanje: 55 minuta Uzrast: 15+
18:30 sati, Galerija Centra za kulturu Čakovec / otvorenje izložbe ZA NAŠE DASKE PRIKOVANI… 60 GODINA I JOŠ KOJA VIŠE Obljetnica Gradskog kazališta lutaka Rijeka Postav izložbe: Marija Volkmer
Utorak, 11. listopada
11:00 sati, Dvorana Centra za kulturu Gradsko kazalište lutaka Rijeka, SRCE VEĆE OD MENE SAMOG Redateljica: Tamara Kučinović Uloge: Ursa – Zlatko Vicić, Zec – David Petrović, Sob – Tilen Kožamelj, Jež – Almira Štifanić, Tvor – Andrea Špindel, Zmija – Petra Šarac, Mrav – Damir Orlić O predstavi: Svako je srce drugačije. Ursino srce toliko je veliko da može pustiti unutra i zeca, i soba, i ježa, i tvora, i zmiju. Svakoga. Jer imati takvo srce, a ne dijeliti ga, prava je šteta, veća od najveće štete. Tamo unutra možete se sklupčati uz kamin na debelom tepihu boje lososa, ili sjesti u udobnu bidermajer fotelju, obući najmekanije papuče na svijetu, slušati glazbu iz starog zelenog gramofona, ili pročitati koju dobru knjigu. Za svakoga ponešto i za svakoga sve. U Ursino srce dolazi se zagrljajem. Hoćete li ući? Hoće li ući ijedna životinja, i zašto neće, vidjet ćete u predstavi. Trajanje: 55 minuta Uzrast: 6+ (od 1. razreda osnovne škole)
17:00 sati, Dvorana Centra za kulturu GK Joza Ivakić Vinkovci i DK Branka Mihaljevića Osijek, ROCK ‘N’ ROLL BAJKA Režija: Mario Kovač Uloge: Goran, pjevač – Gordan Marijanović, Ivo, bubnjar – Silvijo Švast, Marko, gitarist – Srđan Kovačević, Marina, basistica – Ivana Vukićević, Danijel/Martin – Grgur Grgić, Ravnatelj – Tihomir Grljušić, nastavnica matematike – Lidija Helajz, tata – Đorđe Dukić, mama – Aleksandra Colnarić, baka – Areta Ćurković O predstavi: Rock & roll bajka je adrenalinski raspjevana predstava o nestajućoj vrsti srednjoškolaca rockera. U vremenima kada iz mobitela mahom zavija glazba od koje se ježi koža, ova predstava nas podsjeća kako u nekim garažama, šupama i podrumima još uvijek postoje klinci koji njeguju izvorne vrijednosti rock glazbe koja vječno s pozicije margine komentira svijet oko sebe. Predstava, inspirirana popularnim stripom Štefa Bartolića o Goranu i njegovim Gluhim lastama, donosi nostalgično sjećanje na srednjoškolsko vrijeme prvih ljubavi, prvih koncerata i prvih mamurluka upotpunjeno živom glazbom glumaca i glumica Dječjeg kazališta. Trajanje: 55 minuta Uzrast: 8+
Srijeda, 12. listopada
10:00 sati, Dvorana Centra za kulturu Dječje kazalište Branka Mihaljevića Osijek, DIVLJI KONJ Dramatizacija i režija: Tamara Kučinović Uloge: Divlji konj – Gordan Marijanović, Gospodar – Areta Ćurković, Sivka – Kristina Kovačević, Šarac – Srđan Kovačević, Nera – Tena Milić Ljubić, Zvijezda – Ivana Vukičević, Mama – Sandra Colnarić, Tata – Đorđe Dukić, ostali konji – Hana Havelka, Lucija Hrsan i Marlena Mršić, članice Baletnog studija DKBM O predstavi: Predstava ima želju da odgovori na vječno pitanje: „Što trebam učiniti da budem sretan?“. Iz vizure Divljeg konja to je put koji nemilosrdno podrazumijeva oslobađanje od prošlosti. Bolna prošlost utjelovljena u gubitku oba roditelja, svojim krutim pipcima steže njegovo srce, čini ga nepristupačnim, nepovjerljivim i tvrdim. Takvo uplašeno i bolno srce vrlo često kao svoje najbolje oružje protiv ponovne povrede koristi, ništa drugo, nego mržnju. Roman o odrastanju „Divlji konj“ odrastanjem smatra upravo čin oslobađanja od tog tvrdokornog neprijatelja. Trajanje: 55 minuta Uzrast: 9+
16:00 sati, Dvorana Centra za kulturu UO „Smješko”, SVE 5! Režija: Petra Mrduljaš Uloge: Eva – Lidija Kraljić, Miron – Boris Barukčić, Klara – Mirna Ostrošić O predstavi: Predstava govori o sve učestalijoj pojavi kod adolsecenata-otuđenosti i anksioznosti, a koja se javlja već u najranijoj adolescentskoj dobi, počevši od 10 godina, te je često neprepoznata uopće kao problem. U ovoj priči pratimo djevojčicu Evu koja se doselila s roditeljima u Zagreb početkom sedmog razreda. Uz nju je nova prijateljica Klara koja joj nastoji pomoći da se prilagodi, ali upoznaje i fatalnog Mirona, manipulativnog i zapravo duboko nesretnog dječaka koji će je pogurati prema autodestrukciji. Eva će morati naučiti da ne treba uvijek biti „sve pet“ te da je moguće prihvatiti životne neizvjesnosti i vlastite nesigurnosti, jer kvalitetan odnos prema sebi se uči, korak po korak. I to ne samo u tinejdžerskoj dobi. Trajanje: 60 minuta Uzrast: 11+
Četvrtak, 13. listopada
10:00 sati, Dvorana Centra za kulturu Gradsko kazalište Žar ptica Zagreb, MALA FRIDA Autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić Režija: Anica Tomić Uloge: Amanda Prenkaj, Gorana Marin, Domagoj Ivanković, Petar Atanasoski, Marko Hergešić, Bogdan Ilić O predstavi: Autorski projekt Mala Frida inspiriran je djetinjstvom meksičke slikarice i jedne od najfascinantnijih umjetnica 20. stoljeća Fride Kahlo koja je sa šest godina oboljela od dječje paralize i već kao djevojčica osjetila što to znači biti drugačiji. Priča je izmaštana, no prepuna temperamenta, boja i zvukova koje nam je ostavila Frida. Sedmogodišnja Frida vodi nas u Meksiko, u Casu Azul – obiteljsku kuću Kahlo. Godina je 1914. unutar plavih zidova Case Azul, Frida pokušava ojačati svoju bolesnu nogu zbog koje je njeni vršnjaci izbjegavaju i zovu Frida Drvena noga. Dane provodi družeći se sa svojim roditeljima i životinjskim prijateljima majmunom Fulang Changom i crnim mačkom Perditom, a njena jedina ljudska prijateljica izmišljena je djevojčica Brisa. No Frida ipak mašta i o stvarnim prijateljicama i prijateljima, ali onakvim koji joj se neće rugati i vidjeti u njoj samo njenu bolest. A onda jednoga dana u njen život ulazi jedan stvarni dječak Pablo koji će tek uz Fridu spoznati što znači biti prijatelj. Trajanje: 65 minuta Uzrast: 6+
20.00 sati, Dvorana Centra za kulturu – Tribina Čakovec četvrtkom Landesbühnen Sachsen, PETTY ONE-WAY– izvan konkurencije Fantastično putovanje boce na kraj svijeta Redatelj: Alexander Wulke Glumica: Franziska Till Trajanje: 45 min Uzrast: 10+ Jezik: njemački
Petak, 14. listopada
10:00 sati, Dvorana Centra za kulturu UO VRUM Zagreb, OD MUHE DO SLONA Režija i koreografija: Sanja i Till Frühwald Uloge: Sunčica Bandić, Marko Gašparović, Linda Tarnovski O predstavi: Od muhe do slona je suvremena i interaktivna plesna predstava koja se događa u razini dječjih očiju… postavlja VELIKA pitanja o MALIM stvarima. Što je malo, a što je veliko? Tko je mali, a tko veliki čovjek?… vodi nas na preslagivanje maštovite scenske slagalice koja pleše priče koje tijelo zna ispričati… otvara svijet slobode i vidi stvarnost u dimenzijama i perspektivama koje odrasli putem izgube i zaborave, kroz lakoću i brzinu prelaska iz realnog u nadrealno, u igru, rastvara maštu pokretom… govori o identitetu, odrastanju i momentima kad smo mali, ali smo veliki, odnosno nismo više mali, ali smo dosta veliki da ne budemo mali… govori o svakodnevnim životnim čudesima koje možemo naći u najobičnijim sitnicama… Trajanje: 50 minuta Uzrast: 4+
16:00 sati, Dvorana Centra za kulturu KD Pinklec Čakovec, PLAVO SUNCE NA ŽUTOM NEBU – izvan konkurencije Redatelj: Romano Bogdan Trajanje: 45 minuta Uzrast: 4+
Koje su potrebe mladih u kulturi, na koji ih način zainteresirati za kulturne sadržaje – ta su pitanja podjednako aktualna danas, kao i prije nekoliko godina. Dulje se vrijeme raspravlja o tome kako privući mlade u kazalište, zašto su oni najzahtjevniji gledatelji te kako uopće raditi na razvoju publike. Sudeći prema ovogodišnjim prijavama za festival, kazališni umjetnici krenuli su u ozbiljnu potragu za odgovorima i na dobrom su putu da predstave za mlade ne budu više sporadična i rijetka pojava u pojedinim našim kazalištima, nego da postanu stalna ponuda. Počele su se istraživati različite izvedbene forme koje bi im bile bliske, pronalaze se tekstovi koji govore o tabu temama i gorućim problemima, pišu se komadi s čijim se protagonistima mlada osoba može lako poistovjetiti ili ih prepoznati u svojoj okolini. Publika se počela pomnije osluškivati.
Mnoge predstave na ovogodišnjem festivalu povezuje tema usamljenosti – jedni su usamljeni jer su se doselili u novu sredinu, drugi jer su im se prijatelji odselili, treći su drugačiji od ostalih pa se moraju nositi i s teretom nerazumijevanja, osuđivanja i odbacivanja, a četvrti se teško nose s traumom gubitka. O tome govore autorski tekstovi, ali i klasici u čijim se inscenacijama dodiruju nekadašnja vremena i suvremenost, s time se podjednako bave institucionalna i nezavisna kazališta. Mnoge izvedbe, bez dociranja, vrlo emotivno govore o važnosti prijateljstva, protkane su istodobno ljubavlju i tugom, navode nas na to da se zapitamo kakvi smo ljudi, što bismo željeli promijeniti te kakvi bismo htjeli postati. Dobar tekst, međutim, ne mora uvijek rezultirati sjajnom predstavom – one ne bi bile toliko dirljive i upečatljive bez autentičnih i uvjerljivih, katkad i ludičkih glumačkih kreacija, dobro vođene režije i domišljatih redateljskih rješenja. Vodeći se izvrsnošću tih triju elemenata, odabrala sam deset najboljih koje će, vjerujem, podjednako zaintrigirati i dotaknuti djecu, mlade i odrasle. Stoga su na ovaj festival pozvani svi gledatelji, neovisno o dobi.
S obzirom na to da je kazalište kolektivan čin koji je od najranijih dana njegovao zajedništvo izvođača i publike, nadam se da ćete uživati u predstavama, razgovarati o njima i osjetiti međugeneracijsku bliskost i povezanost.
Katarina Kolega, radijska urednica i kazališna kritičarka
U petak 30. rujna zatvoren je javni poziv za prijavu tekstova namijenjenih izvođenju u kazalištu za djecu i mlade u organizaciji platforme Od malih nogu i Gradskog kazališta Žar ptica. U nešto više od tri mjeseca na natječaj je stiglo čak 70 tekstova iz regije, što pokazuje veliku potrebu autora za pisanjem tekstova namijenjenih kazalištima za djecu i mlade, posebice kad su motivirani konkretnom nagradom.
A nagrada je ne samo konkretna, već i vrlo privlačna – prvonagrađeni tekst bit će izveden u produkciji GK Žar ptica u 2023. godini uz otkup autorskih prava u iznosu od 1500 eura.
Osim pobjedničkog, stručni žiri može preporučiti i druge tekstove pristigle na natječaj koji će uz pobjednički tekst biti objavljeni u Ediciji Ćuk Kotorskog festivala pozorišta za djecu.
Javno čitanje tekstova bit će održano na Festivalu ekološkog pozorišta za decu i mlade u Bačkoj Palanci 2023., dok će se dodatno promovirati na drugim regionalnim festivalima (Nacionalni festival profesionalnih kazališta za djecu i mlade HC Assitej, Kotorski festival pozorišta za djecu, Festival Assiteja Srbije FAS i drugi) kao i digitalnim kanalima platforme Od malih nogu (www.odmalihnogu.org).
Pobjednički tekst bit će objavljen u prosincu, a o njemu će odlučivati stručni žiri u sastavu:
Drago Utješanović (direktor GK Žar ptica)
stručni tim platforme Od malih nogu kojeg čine: Tijana Grumić, dramaturginja; Ilija Gajević, profesor književnosti, Igor Tretinjak, kazališni kritičar i teatrolog i Rok Kravanja, glumac.
Ovim natječajem platforma Od malih nogu i GK Žar ptica podstiču autorsko dramsko pismo za djecu i mlade i tako nastavljaju misiju promoviranja i afirmacije suvremenog kazališta za djecu i mlade u regiji. Također, jedan od ciljeva ovog Poziva je i povećanje regionalne vidljivosti autorica i autora, kao i otvaranje mogućnost za njihovo umrežavanje.
OD MALIH NOG(U) je regionalna platforma čija je ideja da dugoročno radi na jačanju regionalne saradnje u području kazališta za djecu i mlade, kako bi na tom putu afirmirala kazalište za djecu i mlade, razvila nove modele neformalnog obrazovanja (razvoj publike i obrazovanje umjetnika i profesionalaca koji rade u ovom sektoru); unaprijedila sadržaje u one koji idu u korak sa suvremenim trendovima u europskom kazalištu, odnosno poboljšala kvalitetu kazališnih predstava za djecu i mlade koje su precizno i s više pažnje prilagođene svojim ciljnim grupama.
U svom trogodišnjem radu ova platforma usjpešno je realizirala na desetine edukativnih, istraživačkih i umjetničkih aktivnosti. Osnivači regionalne platforme za razvoj i afirmaciju kazališta za djecu i mlade su:
Festival ekološkog pozorišta za decu i mlade,Bačka Palanka/Srbija
LOFT, Zagreb/Hrvatska
Prazan Prostor, Podgorica/Crna Gora
Odprti Predali, Kranj/Slovenija
Više o pozorištu za decu i mlade za koje se zalažemo u MANIFESTU i na sajtu.
GK ŽAR PTICA osnovano prije 40 godina jedno je od najproduktivnijih zagrebačkih kazališta za djecu predškolskog i školskog uzrasta, s tri premijerna naslova i preko 300 izvođenja godišnje.
Repertoar kazališta čine djela eminentnih domaćih i stranih autora, u režiji najboljih kazališnih redatelja iz zemlje i inostranstva.
Posebnu umjetničku vrijednost predstava ovog kazališta potvrđuju čak 94 nagrade koje je kazalište osvojilo sudjelujući na svim značajnim festivalima u Hrvatskoj i u inostranstvu. GK Žar ptica je i sedmostruki dobitnik Nagrade hrvatskog glumišta za najbolju predstavu za djecu i mlade.
20.00 sati, dvorana Kulturnog centra Travno SVEČANO OTVORENJE 55. PIF-a (ulaz s pozivnicom) BAJKA O RIBARU I RIBICI, Kazalište lutaka Białystok, Poljska (6+) Redatelj: Igor Kazalov Scenografija: Aleksander Vakhrameev Glazba: Aleksander Litvinovskiy Igraju: Grażyna Kozłowska, Agnieszka Sobolewska, Ewa Żebrowska, Krzysztof Bitdorf, Zbigniew Litwińczuk O predstavi: Mnogo ljudi, mnogo želja. Svatko od nas ima svoje snove (one velike), svoje želje (one male) i svoje hirove – te male stvari koje nam šapuću na uho da bismo nešto voljeli pojesti, da bismo nešto voljeli dobiti… Ribar nema hirova. Ipak, ima vječno nezadovoljnu suprugu koja uvijek želi više i više. Nasreću, jednoga dana ribar baci mrežu i ulovi zlatnu ribicu koja će mu pomoći ispuniti hirove i želje njegove žene. Međutim, … Trajanje: 45 minuta Jezik: poljski
Subota, 17. rujna
11.00 sati, Tkalčićeva, Trg bana Josipa Jelačića, Trg Petra Preradovića, Trg Nikole Šubića Zrinskog PIFKOVA POVORKA* (za djecu i odrasle)
12.00 sati, Kulturno informativni centar VRLO GLADNA GUSJENICA, Kazalište lutaka Zadar, Hrvatska (2+) Tekst: Ivana Đula i Milica Sinkauz Režija: Renata Carola Gatica Likovnost predstave: Alena Pavlović Autori glazbe: Ivana Đula i Luka Vrbanić Koreografija: Natalija Manojlović Varga Oblikovanje svjetla: Frane Papić Igraju: Sanja Grgina, Irena Bausović Tomljanović, Lino Brozić O predstavi: Predstava nastala prema istoimenoj slikovnici Erica Carle namijenjena je najmlađoj publici koja se prvi put susreće s kazalištem. Priroda nam otkriva svoje tajne, a mi putujemo, promatramo, osluškujemo, rastemo i učimo. Trajanje: 35 minuta Jezik: hrvatski
16.00 sati, park ispred Kulturnog centra Travno LUTKA GOVORI*, lutkarska radionica (za učitelje i odgojitelje)
17.00 sati, Glazbeni paviljon Zrinjevac MALI LUTKARI NA PIF-u: IGRE SA ZMAJEVIMA*, Lutkarska skupina OŠ Trnsko (za djecu i odrasle)
18.00 sati, dvorana Kulturnog centra Travno DJEVOJČICA SA ŠIBICAMA, Mini teater, Slovenija (6+) Redatelj: Steve Tiplady Lutke i scenografija: Sally Todd Glazba: Miha Petric Igraju: Vesna Kuzmic, Aleš Kranjec O predstavi: Bajka Hansa Christiana Andersena predivna je i tužna priča o ljudskoj krhkosti i moći mašte da udahne nadu. Izvodi se na pozornici koja je s tri strane okružena publikom, u intimnom prostoru u kojem publika može iskusiti snolik, čarobni svijet očaravajućih lutaka, uznemirujućih sjena i originalne glazbe – topla i nježna predstava sa suvremenim obratom. Trajanje: 45 minuta Jezik: hrvatski
18.00 sati, Glazbeni paviljon Zrinjevac ONI KOJI DOLAZE: predstave studenata Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Hrvatska DIVLJEG ZAPADA ZOV*, Jan Kovačić, Mateja Tustanovski, Laura Kolesarić, Luka Selman (6+)
18.00 sati, Zagrebačko kazalište mladih, dvorana Polanec PREDSTAVA*, Lutkarski studio Učilišta ZKM-a, Hrvatska (za djecu i odrasle)
19.00 sati, Kulturni centar Travno, Plava dvorana Promocija knjiga: ZADARSKO LUTKARSTVO ZA 21. STOLJEĆE, autorica Teodora Vigato; SAN PUTUJUĆEG GLUMCA – monografija Zlatka Košte, autorica Teodora Vigato; APPLIED PUPPETRY IN EDUCATION, DEVELOPMENT, AND THERAPY: THEORY AND PRACTICE – e-knjiga, urednica Livija Kroflin (za odrasle)
21.00 sat, Kulturno informativni centar BRIGITIN POSLJEDNJI PLES, Zero en Conducta, Španjolska (za odrasle) Režija, dramaturgija i koreografija: Julieta Gascón, Jose Puchades (Putxa) Izrada lutaka: Miguel H, Agnes Costa, Amok Cor Scenografija: Angel Navarro, Kim Dutour Tehnička režija i oblikovanje svjetla: David Maqueda Kostimi: Claudia Fascio, Agnes Costa Glazba: Red Box Studio Glazbeni efekti: Nil Fruitós, Mans O Naracija: Miquel Gallardo, Dora Cantero Grafički dizajn: Helena Carazo Video: Marina Gallego, Manel Fernández Nadzor iz pakla: Pepe Otal, Lope de Alberdi Igraju: Jose Puchades (Putxa), Julieta Gascón O predstavi: Brigita je toliko stara da su joj sjećanja crno-bijela. Toliko je stara da će vam, ako je pitate za godine, reći „mnogo njih i još nekoliko povrh tih“. Znate da je to vrijeme došlo, točan trenutak kad vaša posljednja sekunda postaje vječna i više nema smisla nakupljati vrijeme. Prije nego što nas napusti, pripremit će se za put spremajući u prtljagu one uspomene koje će je posljednji put održati na životu. Dobro došli na Brigitin posljednji ples. Trajanje: 50 min Jezik: bez riječi
“Brigitin posljednji ples”, foto: pif.hr
Nedjelja, 18. rujna
11.00 sati, dvorana Kulturnog centra Travno ZLATOKOSA I TRI MEDVJEDA, Kazalište lutaka Maribor, Slovenija (5+) Adaptacija teksta: Silvan Omerzu, Saša Eržen Redatelj: Silvan Omerzu Likovnost predstave: Silvan Omerzu Adaptacija: Silvan Omerzu, Saša Eržen Autor glazbe: Vasko Atanasovski Kostimografi: Mojca Bernjak, Silvan Omerzu Oblikovatelj svjetla: Miljenko Knezoci Oblikovatelj zvuka: Jure Auguštiner O predstavi: Zlatokosa je znatiželjna djevojčica koja se otvorenih očiju divi svijetu oko sebe. Sunčano jutro opaža u svoj njegovoj ljepoti i punoći: primjećuje oblake, divi se leptirima i cvijeću, a skakutavi zečić nije izmakao njezinom pogledu. Ona trči za njim, traži ga u grmlju, iza drveća… i odjednom se nađe duboko u šumi. Zlatokosa se nađe među drvećem, i umjesto staze koja vodi njezinom domu, ugleda kuću na čistini. Ulazi ne znajući da u njoj žive medvjedi. U kući su samo tri zdjele kaše, tri stolice, tri kreveta… različitih veličina. Zlatokosa pronalazi pravu stolicu, zdjelu i krevet za sebe. Jede kašu iz najmanje posude, nehotice razbije najmanju stolicu, a onda mirno zaspi u najmanjem krevetu. Medvjedi je, naravno, pronađu i… sigurno otprate kući. Trajanje: 35 min Jezik: slovenski
12.00 sati, park ispred Kulturnog centra Travno CICA MICA LUTKICA*, lutkarska radionica (za djecu i odrasle)
16.00 sati, park ispred Kulturnog centra Travno ČAŠALICA*, lutkarska radionica (za osobe treće životne dobi)
17.00 sati, Glazbeni paviljon Zrinjevac VESELI BALOGOV CIRKUS*, Max teatar, Hrvatska (za djecu i odrasle)
18.00 sati, Zagrebačko kazalište mladih, dvorana Polanec VRRRRPCA!, Les Nouveaux Ballets du Nord-Pas de Calais, Francuska (2+) Autorica i redateljica: Amélie Poirier Scenografija: Philémon Vanorlé Dizajner svjetla: Henri-Emmanuel Doublier Dramaturško savjetovanje: Dinaïg Stall, Lyly Chartiez-Mignauw Igraju: Mariane Berthault, Audrey Robin, Clémentine Vanlerberghe. O predstavi: U scenografskom prostoru koji se arhitektonski konstruira u stvarnom vremenu ova predstava odaje počast neobičnom materijalu: ljepljivoj traci. Tri članice feminističkog rock benda koje su pobjegle od potencijalnog totalitarnog režima stvaraju novi participativni dom na pozornici svojega izgona. Odmataju i slijede tu traku, iscrtavajući grafičke linije i prostore usred kružnog prostora. Ni iz čega stvaraju nastambe i poigravaju se svojom tjelesnošću u svojstvu lutkarice plesačice, glumice i skladateljice. Njihovo sestrinstvo i suradnja publiku navode na propitkivanje pojmova utočišta, preobrazbe i dijeljenja. Trajanje: 35 minuta Jezik: bez riječi
19.00 sati, Glazbeni paviljon Zrinjevac LUTKARSKI KONCERT*, Kazalište lutaka Malle-malle, Bugarska (za djecu i odrasle)
20.00 sati, dvorana kulturnog centra Travno TIHI MACBETH, La Fille du Laitier, Kanada (za odrasle) Igraju: Marie-Hélène Bélanger, Jérémie Francoeur O predstavi: Vojnik odan svojoj zemlji na bojnom polju susretne tri vještice koje mu kažu da će biti kralj. Macbeth i njegova suučesnica u zločinu dama Macbeth kreću na krvavi put popločen ambicijom, moći i izdajom. Tihi Macbeth potpuno dekonstruira Shakespeareovu tragediju u ubrzano, emocionalno kazališno iskustvo, koristeći tijelo, predmete kao slike i hektolitre lažne krvi. Cijele su scene svedene na jedan pogled, a Shakespeareova složena i prekrasna poezija postaje tiha i sveprožimajuća. Kroz sve to, jedan se par nepovratno preobražava. Tihi Macbeth predstavlja svijet toliko lišen morala da su ljudski životi jednako potrošni kao plastične čaše. Bogatstvo, krv, ostaci, i otpad ostat će za buduće kraljeve. Trajanje: 60 minuta Jezik: bez riječi, s nekoliko titlova na engleskom
“Tihi Macbeth”, foto: doubleregard-photos.com
Ponedjeljak, 19. rujna
9.30 sati, Dječji vrtić Travno CICA MICA LUTKICA*, lutkarska radionica (za djecu DV Travno)
18.00 sati, Zagrebački plesni centar POSJETITELJ, Kazalište lutaka Ljubljana, Slovenija (5+) Autorica: Priča inspirirana knjigom za djecu autorice Antje Damm Režija: Ivana Djilas Likovno oblikovanje i scenografija: Sara Slivnik Video: Vesna Krebs Kostimografija: Jelena Proković Glazba: Jelena Ždrale Oblikovanje svjetla: Igor Remeta Inspicijent i oblikovatelj zvuka: Aleš Erjavec Lutke, kostimi i produkcija scene: Iztok Bobić, Zala Kalan, Polona Černe, Sandra Birjukov, Marjetka Valjavec, David Klemenčič, Olga Milič, Uroš Mehle s.p., Zoran Srdić, Katarina Planinc Igraju: Brane Vižintin, Jelena Ždrale a.g. O predstavi: Dirljiva i suptilna priča o prijateljstvu, usamljenosti, strahovima i monotoniji koju je napisala njemačka autorica i ilustratorica Antje Damm. Umjetnički dizajn knjige temelji se na nadahnjujućim dinamičnim ilustracijama koje su zapravo sićušne trodimenzionalne scenografije ili modeli koje je autorica izradila s pomoću ljepila, boja i tehnike kolaža. Redateljica predstave Ivana Djilas i drugi sukreatori služili su se tehnikom stop-animacije kako bi ilustracije iz knjige podigli na novu razinu i stvoriti kazališnu čaroliju za koju gotovo da i nisu potrebne riječi. Trajanje: 40 minuta Jezik: bez riječi
20.00 sati, Zagrebačko kazalište lutaka ČAROBNJAK IZ OZA, Gradsko kazalište lutaka Rijeka, Hrvatska (4+) Režija i dramatizacija: Biserka Kolevska Prevoditeljica dramatizacije: Ana Vasung Scenografkinja i kreatorica lutaka: Zlatka Vacheva Skladatelj: Vassilen Valtchanov Oblikovatelj svjetla: Sanjin Seršić Igraju: Petra Vučković, Andrea Špindel, Alex Đaković, David Petrović, Zlatko Vicić O predstavi: Svijet je golem, svemir je beskonačan, čovjek je u njemu malo zrnce prašine, ali njegova je duša svemoćna. Dobri čarobnjak i zla vještica u vječnom su dvoboju, a njihova bitka ljudima donosi kušnje i probleme. Čovjek je u njihovim rukama poput male lutke. No, ljubav, nada i prijateljstvo čine ih jakima i nepobjedivima. Dorothy odrasta prolazeći teškim životnim putovima i nije važno postoji li Oz ili ne. Važan je put do njega. A na njemu ona postaje pametna, snažna, hrabra i puna ljubavi prema svojim prijateljima. Zapravo su Strašilo, Limeni i Lav projekcija tih njezinih kvaliteta, njezine biti. Oni su dio nje same. Kroz njih ona vidi sebe. Dorothy je mala, ali ima veliki san i on je čini svemoćnom. Trajanje: 50 minuta Jezik: hrvatski
20.00 sati, otvoreni prostor zapadne strane zgrade Kulturnog centra Travno LUTKE NA VELIKOM PLATNU: WAFI & RAFI*, projekcija lutkarskih filmova djece i mladih (za djecu i odrasle)
“Čarobnjak iz Oza”, foto: GKL Rijeka
Utorak, 20. rujna
11.00 sati, dvorana Kulturnog centra Travno LJEPOTICA I ZVIJER, Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku i Gradsko kazalište Vinkovci, Hrvatska (7+) Dramatizacija: Hermína Motýlová, Petronela Dušová Režija: Petronela Dušová Scenografija i lutke: Miroslav Duša Kostimografija: Lorna Kalazić Jelić Glazba: Ivica Murat Scenski pokret: Maja Huber Oblikovanje rasvjete: Igor Elek Video projekcije: Dražen Golubić Igraju: Areta Ćurkovć, Maja Lučić, Ivana Vukićević, Aleksandra Colnarić, Đorđe Dukić, Gordan Marijanović, Srđan Kovačević, Tena Milić Ljubić O predstavi: Romantična i tajanstvena bajka za cijelu obitelj u kojoj snaga ljubavi pobjeđuje strah i predrasude. Ova je bajka do danas doživjela puno filmskih i kazališnih uprizorenja. Za ovo uprizorenje posegnulo se za dramatizacijom Františeka Hrubina, napisana je potpuno nova, svevremena i suvremena, prilagodba. Priča u sebi krije veliku metaforu života. Stvarna ljepota čovjeka nije u njegovoj vanjštini i izgledu nego je skrivena u njegovu srcu. Trajanje: 55 minuta Jezik: hrvatski
12.00 sati, park ispred Kulturnog centra Travno CICA MICA LUTKICA*, lutkarska radionica (za djecu i odrasle)
17.00 sati, plato Mamutice LUTKARSKI KONCERT*, Kazalište lutaka Malle-malle, Bugarska (za djecu i odrasle)
20.00 sati, Zagrebački plesni centar CARTE BLANCHE, Michal Svironi, Izrael (za odrasle) Autorica i izvođačica: Michal Svironi Suautor i skladatelj originalne glazbe: Yoni Tal Oblikovanje scene, rekvizita i lutaka: Leonid Alisov Dramaturgija: Miki Mevorach Produkcija: Shani Luzon za EVE – Udruženje neovisnih stvaratelja kazališne i izvedbene umjetnosti O predstavi: Michal Svironi spaja umjetnost i kazalište kako bi stvorila šareni kolaž odvojenosti. Širokim potezima boja stvara likove koji su je se dojmili. Udahnjuje im život, a oni u jezivoj povorci pune pozornicu. Svaki je lik kreacija za sebe koja prolazi kroz dimenzije kako bi ispričala svoju priču. Okruženi krhkim, višegeneracijskim, duhovitim i poetskim kolažom pitamo se što nam ostaje od prošlosti i što ćemo ostaviti iza sebe? Je li uopće moguće biti tabula rasa? Trajanje: 60 min Jezik: engleski
Srijeda, 21. rujna
10.00 sati, Šetnica Slavoljuba Slave Striegla, Sisak CICA MICA LUTKICA*, lutkarska radionica (za djecu i odrasle)
11.00 sati, dvorana Kulturnog centra Travno SLONIĆ DIŠTONIĆ, Gradsko kazalište lutaka Split, Hrvatska (3+) Tekst i režija: Siniša Novković Lutke, kostimi i scena: Luka Duplančić Glazba: Tomislav Topić Igraju: Sanja Vidan, Ivan Medić, Branimir Rakić, Justina Vojaković-Fingler, Franjo Đaković, Milana Buzolić-Vučica, Milena Blažanović, Andrea Majica O predstavi: Intonacija je raspjevana kraljevina kojom vladaju kralj Solo i kraljica Arija. Svake godine organiziraju božićni glazbeni festival u kojem se najbolji pjevači i svirači iz cijelog svijeta natječu za prestižnu nagradu Zlatni Akord. Čarobnjak Mandolini je počasni član žirija i jedini u kraljevini koji ne zna pjevati ni svirati. Kada ne dobije pozivnicu za ovogodišnji festival, razljućeni čarobnjak ga odluči uništiti. Noć prije finala njegov pomoćnik Slonić svojom specijalnom metodom cijelom carstvu ukrade ritam i sluh. Trajanje: 40 min Jezik: hrvatski
11.00 sati, Šetnica Slavoljuba Slave Striegla, Sisak LUTKARSKI KONCERT*, Kazalište lutaka Malle-malle, Bugarska (za djecu i odrasle)
18.00 sati, Zagrebačko kazalište lutaka JUNACI PAVLOVE ULICE, Lutkarsko kazalište Mostar, Bosna i Hercegovina (9+) Redateljica: Tamara Kučinović Dramaturška suradnica i asistentica redateljice: Matea Bublić Scenografkinje i dizajnerice lutaka: / Set and puppet designers: Ivana Živković, Sheron Pimpi – Steiner Skladatelj: Petar Eldan Oblikovateljica svjetla: Tamara Kučinović Majstor svjetla: Arijan Knezović Ton majstor: Dario Šunjić Igraju: Jelena Kordić Kuret, Jadranka Popović Miljko, Marta Haubrich, Ružica Bošković, Anela Planinić, Ivan Nevjestić, Tibor Oreč O predstavi: Slavni dječji roman govori o srčanoj borbi običnih dječaka obične Pavlove ulice za obično igralište koje je njima znači beskonačnost i slobodu, protiv velikih momaka u crvenim košuljama. Njegovi likovi su živi, puni, dostojni detaljnih opisa i unutarnjeg života. Svaka smrt donosi prebrzo odrastanje, a ona najbližih prijatelja, koji su život izgubili boreći se za komadić dječjeg igrališta, donosi želju da postanemo ljudima. U svoj svojoj punini. Stoga se ovom predstavom progovara o važnosti svakog čovjeka, svakog života i svakog i najmanjeg bića koje može nositi promjenu. Trajanje: 50 min Jezik: hrvatski
18.30 sati, plato Mamutice VESELI BALOGOV CIRKUS*, Max teatar, Hrvatska (za djecu i odrasle)
20.00 sati, Zagrebački plesni centar SONJA I ALFREDO, Teatro Gioco Vita, Italija (6+) Prema knjigama autorice: Catherine Pineur Adaptacija za kazalište: Enrica Carini, Fabrizio Montecchi Režija i scenografija: Fabrizio Montecchi Lutke: Nicoletta Garioni, Federica Ferrari (na temelju crteža Catherine Pineur) Glazba: Paolo Codognola Kostimi: Rosa Mariotti Oblikovanje rasvjete: Anna Adorno Koprodukcija: MAL – La Maison des Arts du Léman (Thonon-Évian-Publier) Igraju: Deniz Azhar Azari, Tiziano Ferrari O predstavi: Tko je ta smiješna, čudna ptica? Odakle dolazi? Tvrdi da se zove Alfredo i da ima mali stolac koji uvijek nosi sa sobom. To je sve što znamo o njemu. O Sonji znamo da živi sama u kući na rubu šume i nerado napušta svoje malo kraljevstvo. Sve do jednoga dana… Sonja i Alfredo jednostavna je priča o prijateljstvu i solidarnosti, o onome što se dogodi kad se osjećamo isključeno i usamljeno, o utjesi koju osjetimo kad pronađemo dom i prijatelja. Priča je to ispričana sa samo nekoliko najvažnijih riječi i jednostavnim, ali upečatljivim lutkama. Trajanje: 50 min Jezik: talijanski s hrvatskim titlovima
“Sonja i Alfredo”, foto: Serena Groppelli
Četvrtak, 22. rujna
9.30 sati, Dječji vrtić Potočnica CICA MICA LUTKICA*, lutkarska radionica za djecu (za djecu DV Potočnica)
11.00 sati, dvorana Kulturnog centra Travno BAMBI, Kazalište za djecu Kragujevac, Srbija (7+) Režija: Jakub Maksymov Dizajn scenografije i kostima: Olga Ziębińska Dizajn i izrada lutaka: Olga Ziębińska Originalna glazba: Lazar Novkov Grafički dizajn: Dejan Petrović Igraju: Miloš Milovanović, Darija Vulić, Sanja Matejić, Milomir Rakić, Vladimir Đoković, Ljubica Radomirović, Marko Đurić O predstavi: Bambi je autorova adaptacija lirskog romana koji je prije gotovo jednog stoljeća napisao Felix Salten, uz glazbu uživo na nekoliko udaraljki. Predstava govori o odrastanju i upoznavanju svijeta malog jelena. Proživjet ćemo s njim njegovo djetinjstvo, radosti i poteškoće odrastanja. Mali jelen mora naučiti stajati, hodati, skakati, trčati, igrati se, tražiti hranu, biti sam, osjetiti opasnost. I on nikada ne prestaje učiti, svijet će za jelena uvijek ostati misterij, čak i kada odraste. Trajanje: 55 min Jezik: srpski
20.00 sati, dvorana Kulturnog centra Travno DODJELA NAGRADA I ZATVARANJE 55. PIF-a ONI KOJI DOLAZE: predstave studenata Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Hrvatska PRIČA BEZ KRAJA*, Nina Vidan, Laura Šalov (7+) Režija, adaptacija teksta, scenografija i lutke, muzika: Nina Vidan, Laura Šalov ( po motivima istoimenog romana Michaela Endea Priča bez kraja) Mentorica: Tamara Kučinović Igraju: Nina Vidan, Laura Šalov O predstavi: Fantastika, zemlja beskonačne dječje mašte, u opasnosti je od strašnog neprijatelja – Ništavila – i prijeti joj propast. Jedina nada za njen spas je junak Zelenkonjac Atrej. Zadatak pred njim nije nimalo lak, ali srećom u misiji mu pomaže jedan nesebični Slavljograđanin Renato. Dva junaka u nastajanju se upuštaju u veliku potragu za spasom po cijeloj Fantastici gdje upoznaju neobične Fantastičane i suočavaju se s raznim preprekama i nedaćama. Predstava govori o tome kako mašta danas izumire i ako dopustimo, izumrijet će i svijet mašte. Svojom igrivošću i humorom predstava nas vraća u sretne dane djetinjstva i ponovno nas uči da maštamo, da se igramo i da ostanemo djeca. Trajanje: 50 min Jezik: hrvatski
U emisiji Radio Nezavisna glumica, lutkarka i profesorica Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku Maja Lučić prepričala je reči Jelene Sitar, slovenačke rediteljke i lutkarke: Još dok smo sasvim mali svi mi od majke dobijamo na poklon prvi lutkarski teatar prstima na dlanu. Svi smo slušali priču ne dlanu – ovaj prst ide u lov, ovaj nosi pušku, ovaj jede krušku… Prsti su u tom igrokazu kao malene lutke na sceni – dlanu. Taj poklon, lutkarski teatar prstima, duboko je usađen u nama.
Prestava Tonija Leakovića s Akademije za umjetnost i kulturu u OsijekuBračne muke iz vizure ruke, u kojoj glumac koristi samo svoj dlan i prste kao aktere, došla je baš kao poklon publici.
U okviru pozorišnog festivala za decu Limenka teatar festa u Novom Sadu prepliću se pozorište, mahom lutkarsko, i edukacija o reciklaži i zaštiti životne sredine. Tako su osmišljene ulaznice u vidu sakupljenih limenki koje se zatim presuju i odnose na dalju obradu gde će ponovo oživeti u vidu nove limenke. Pored toga nakon predstava deca dobijaju konkretne odgovore kako mogu i zašto je važno čuvati okolonu i imaju priliku da učestvuju u različitim radionicama o ekologiji.
Drugog dana Limenka teatar fest stariji uzrast dece obradovala je predstava Bračne muke iz vizure ruke, gde, kako je već rečeno, umesto lutki, glumčevo telo, odnosno ruke postaju animirani predmet. Lutkarska predstava bez lutaka, tzv. platform teatar retko se može pogledati na scenama u srpskim pozorištima. Ovogodišnji i fantastičan primer jeste predstava Tihi dečak dramaturškinje Ane Duše i reditelja Tin Grabnara u produkciji Pozorišta za decu iz Kragujevca. Tu su prsti i dlan postali i glumci i lutka, scenski element i rekvizit. Osim Tihog dečaka susret pozorišne publike sa ovom formom izuzetno je redak. Zbog toga raduje prilika da se pogleda monodrama mladog glumca iz Hrvatske.
Bračne muke iz vizure ruke pokazuju genezu bračnih problema gospođe i gospodina Rukića – od momenta njihovog stupanja u brak, prve bračne noći i cvetanja ljubavi, preko prvih svađa, nerazumevanja, rasprava oko poseta njene majke, pa sve do razvoda braka i na kraju pomirenja. Teško da ruke mogu jedna bez druge.
Iako je i sama priča zanimljiva i obogaćena nizom duhovitih replika, daleko su interesantnija scenska rešenja i uprizorenja situacija. Recimo, kada se gospođa Rukić, nakon što je odlučila da pronađe posao, sprema za intervju, ona to čini tako što turpija svoje nokte. Znak za težak fizički posao koji obavlja gospodin Rukić jeste rukavica svojstvena automehaničarima.
Gumac Toni Leaković tako vešto animira svoje dlanove da u jednom trenutku pomislite kako leva i desna šaka, gospodin i gospođa Rukuć, nisu deo istog glumca. Iako se vizuelno minimalno razlikuju, ona ima crveni lak na noktima i burmu, a on sat oko zgloba i burmu, pokreti su im posve drugačiji. Ona je (kako karakterno, tako i u gestikulaciji) ekspresivnija, hitrija, uvek ispravljenih prstiju kao strela, spremna da prostreli supružnika, dok je gospodin nešto sporijih pokreta pa samim tim i pasivnijeg karaktera.
Scenografija (idejno rešenje Ivica Leaković) pokazuje spoljašnjost zgrade porodice glavnih junaka gde su na štriku okačene različite rukavice, odnosno odeća u svetu ruku, a Rukićeve zatičemo u stanu na poslednjem spratu. Duhovito i za priču adekvatno, muzičke prelaze čini pesma Ruke Darka Rundeka sa naročitim akcentom na stih: I ne boj se buke, to sto svira to su ruke!
Maštovita, zabavna, izuzetno spretna i znalački ukomponovana predstava podsetila je publiku na prve susrete sa teatrom prstima na dlanu. Ostaje nada da će i u narednim danima i godinama Limenka teatar fest uspevati da na festivalu prikaže formom hrabrije i smelije predstave, izvedbe koje nisu primarno didaktičke i lutkarske predstave koje su namenjene i tinejdžerskoj dobi.
Nagrada „Dobro drvo“ stručnog žirija za najbolju predstavu u celosti – Tihi dečak Pozoriste za decu Kragujevac (Srbija)
Nagrada „Dobro drvo“ dečijeg žirija za predstavu najbližu deci – Tihi dečak Pozorište za decu (Kragujevac, Srbija)
Nagrada „Dobro drvo“ za najbolju predstavu po oceni publike – Astronauti Umjetnička organizacija SHOOMA (Bjelovar, Hrvatska)
SPECIJALNE NAGRADE:
Za inovativnost u pozorištu – autorski i izvođački timMogućnost zabavljanja kod ptica Bitef Teatar (Beograd, Srbija) – Autorski tim: Tijana Grumić, Nikola Isaković, Jovana Matić, Ema Pavlović, Stevan Golubović, Maša Tadić, Momčilo Vujović; Izvođači/lutkari: Mladen Milojković, Danilo Brakočević, Ana Milosavljević
Za senzibilnost u interaktivnosti – Astronauti, Umjetničke organizacije Shooma (Bjelovar, Hrvatska)
Glumačko ostvarenje – Zrinki Kušević za izvedbu u I Cyrano i djevojčica, koprodukcija Teatra Poco Loco (Zagreb, Hrvatska) i Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca (Rijeka, Hrvatska)
OBRAZLOŽENJE STRUČNOG ŽIRIJA
(Maša Avramović, pedagoškinja i aktivistkinja za dečija prava, pedagoškinja i aktivistkinja za dečija prava, Duško Mazalica, glumac i umetnički driektor Dječijeg pozorišta Republike Srpske i Jovana Rakić, koreografkinja i plesna pedagoškinja)
Tihi dečak
Kretanje je promena, stalna promena u nama i oko nas. Trčanje, disanje, igranje, pričanje, prepuštanje, prelamanje, kidanje, povezivanje, nastavljanje….
Trenutak koji menja sve. Trenutak u kojem sva kretanja staju i menjaju svoj tok u nepovrat i novo stvaranje, stvaranje novog jezika, novog povezivanja i razmene, novog okruženja i novog sebe.
Svedenost u izražavanju glumaca koji svoju igru donose kao sjajan tim, doprinosi imaginaciji koja nas nosi kroz celu predstavu. Jednostavnost i preciznost redateljskog i dramaturškog postupka, scenografski stavljenog u okvir rama za sliku jedne porodice, a zatim tragičnog događaja, doprineli su da predstava Tihi dečak usmjeri pažnju publike na kretanje po različitim prostorima unutar priče. Kako radnja predstave odmiče glavni junak priče, dječak Vuk, dolazi do tavana na kojem usled pucnja gubi sluh. Od tog trenutka dešava se kretanje preko katarze koje poput metka pogađa dušu svakog u publici i opominje na opasnost rukovanja oružjem.
Život je u našim rukama, a ruke pričaju ovu priču, postaju drveće i ljudi i ptice, postaju gnezdo i kuća. Ipak one mogu uzeti i pušku i zaustaviti kretanje.
U ovom svetu u kom ima sve manje prilika da se povežemo sa sobom i osetimo naša unutrašnja kretanja.
Mogućnost zabavljanja kod ptica ili kako o humanosti u posthumanizmu
Predstava „Mogućnost zabavljanja kod ptica“ iznosi pred publiku neskrivenu sumnju u opstanak čovečanstva, jer vreme je isteklo – pitanje je samo da li za nas ima prostora na nekom ostrvu ili nekoj drugoj planeti? Tekst nas vodi kroz otuđenje sveta od bogova sunca i zemlje do hiperprodukcije mesa, a pronađen je negde na otpadu, skeniran od strane robota usisivača i prepričavan zajedno sa drugim recikliranim robotizovanim aparatima – automobilčićem, dronovima, testerom, kasetofonom i drugim otpadom naše civilizacije.
Roboti precizno i maestralno izvode svoje kretanje, svoj ples, kroz koji nam dočaravaju odnose i emocije tako jasno da pomislimo da ih je neko programirao i ostavio tu za nas. Toliko dobro lutkari glumci izvode ovu predstavu. Uz nesumnjivo sjajno vođstvo reditelja i cele autorske ekipe, oni briljiraju, bez da su se pojavili na sceni, pa skoro možemo da se zapitamo Da li je lutkar samo čovek? Ili možda čovek sa robotskom rukom? Nadčovek svakako jeste.
Inovativnost ove predstave jednako je prisutna kako u biocentričnosti teksta, režiji predmeta, dizajnu scene, nalaženju nove svrhe odbačenim predmetima i sjajnom izvođenju mladih glumaca.
“Mogućnost zabavljanja kod ptica”, foto: Promo
Astronauti
Kada nas kapetanica Buga i izviđačica Irma povedu na svoje putovanje kroz galaksiju, ne očekujemo tako životnu, taktilnu i nadahnjujuću avanturu. Sa planete na planetu putevi su različiti, kao i ono što nas tamo očekuje, jer neke planete su nam poznate a neke su potpuno nove, kao planeta uspavanog slona ili lepljiva planeta.
U minimalno osmišljenom prostoru građenje narativa i sa njim naše mašte, stvara fantastične prizore i osećaje pomoću kojih se krećemo dalje. Nepretenciozna, prirodna i osećajna, ova predstava koristi pokret i kontakt (fizički i metaforički) kako bi odvela publiku u galaksiju i dalje.
Zadivljuje lakoća sa kojom izvođači ove predstave ulaze u interakciju sa decom, gradeći siguran prostor za susret, istraživanje pokreta, mašte i čulnog doživljaja kao i saigru sa drugima.
I Cyrano i djevojčica
Priča koja spaja unutrašnje kretanje – odrastanja, zaljubljivanja i preispitivanja identiteta i ono geografsko kretanje i promene kao što je selidba i sticanje novih prijatelja, otelotvorena je u priči jedne Jele, koja svoja sećanja iz detinjstva nosi sa sobom, baš kao što puž ovogodišnjeg FEP-a nosi svoju kućicu.
Glumica Zrinka Kušević vješto dočarava cijelu priču igrajući više likova. Sjajnim prelazima iz lika u lik, blago karikirajući pojedine likove iz ugla Jele, Zrinka maestralno vodi priču i diktira dinamiku predstave. Preciznim dramskim pauzama nas uvodi u pomiješana osjećanja Jele i na taj način postavlja pitanje “Je li moguće razumjeti ljubav u dečijim godinama?” Zrinka nam dočarava kompleksnost Siranove komunikacije i unutrašnje kretanje koje je iskreno i otvoreno. Ako dozvolimo sebi da ostanemo sa svojim osećanjima i sećanjima, shvatićemo da umetnost ima moć da nas iznova i iznova povezuje sa čistotom ljubavi u svim uzrastima.
OBRAZLOŽENJE DEČIJEG ŽIRIJA
Svi pokreti prstiju i ruku glumaca dočarali su nam svet dečaka Vuka, njihove lutke deluju realističnije od pravih lutaka koje smo gledali u drugim predstavama.
Divno je što je znakovni jezik osoba sa oštećenim sluhom poslužio kao inspiracija za celu predstavu.
Najvažnije je to da bi neko ko ima problema sa sluhom razumeo ovu predstavu od početka do kraja. U tome je moć ove predstave i pozorišta, uopšte.
Djeca na zatvaranju 30. Kotorskog festivala, foto: Krsto Vulović
Hrvatska je zemlja festivala. U svakom gradu i gradiću, selu ili zaseoku, u gotovo svakom trenutku kreće, traje ili svoje kulminativne trenutke daje barem jedan festival. Iako na papiru ovo zvuči odlično, riječ je uglavnom o hladnim i distanciranim, financijama motiviranim i rutinski odrađenim razmjenama novca i (umjetničkih) proizvoda. I dok će se neki od čitatelja dići na zadnje noge i sasuti drvlje i kamenje na ove moje riječi, činjenica je da je velika većina festivala kod nas nevidljiva i nebitna van svojih uskih okvira (prostornih i interesnih), a upitna je i njena važnost unutar njih. „Ali takvo je vrijeme!“, uskliknut će ovi isti krilaticu odustalih i posustalih. Iako ona u pravilu preokreće priče o današnjicama u kojima se preživljava (i) od festivala prema dobrim starim vremenima kad se živjelo za festivale, ovaj put ću sve njihove adute izbiti iz rukava tek jednim – Kotorskim festivalom pozorišta za djecu.
Ove godine Kotorski festival slavio je svoju jubilarnu 30-eticu, a ja sam ga pažljivo promatrao iz prvih redova i prikrajka, u ulozi člana stručnog žirija čije su obaveze prema festivalu završile sa svečanim zatvaranjem. Samim time ovaj tekst osjećam i pišem isključivo kao obavezu prema sebi.
Djeca izgubljena u festivalu
Većina kazališnih festivala za djecu u Hrvatskoj može se svesti na sljedeću formulu: odrasli stvaraju okvir u koji jednako odrasli ubacuju sadržaj i dovode organizirane čete djece (vrtićke grupe ili školske razrede). I ta formula zadovoljava sve (opet) odrasle želuce – programi su realizirani i uglavnom (solidno) popunjeni. Problem je u činjenici da su iz ove igre na rub izgurani oni kojima su festivali posvećeni i zbog kojih bi se trebali organizirati – djeca. Istina, ona dolaze na predstave, ali uglavnom organizirano, vjerojatno niti ne znajući da bi trebali činiti onaj „ključni“ dio festivala. Znaju tek da tih par sati nemaju vrtić ili školu.
Riječ je o lakšem putu koji se na duge staze pokazuje višestruko lošim i problematičnim. Naime, on ciljane publike pretvara u pasivne promatrače koje se ništa ne pita i koji nemaju nikakav utjecaj na sam festival, samim time niti osjećaje prema njemu. U isto vrijeme, festivale pretvara u nevidljive i u pravilu poprilično nezanimljive koncentrate predstava. Da je tome tako potvrđuje većina festivala koja lagodno šeta tim nimalo izazovnim putem i koja je gotovo u potpunosti izgubila svoj nekadašnji šarm i vidljivost (o imenima nekom drugom prilikom, no siguran sam da će se neki prepoznati).
Festival pronađen u djeci
Suprotno ovom lakšem, no krivom putu, Kotorski festival je izabrao teški, rudarski put, omotan znojem (i obiljem smijeha), put na kojemu se po potrebi radi do 6 ujutro, ali koji djecu i mlade ne gura na rub, već uzdiže na pijedestal. Upravo oni su istureni u organizaciji, najvidljiviji u realizaciji i sveprisutni u konzumaciji sadržaja. Festival im je okrenut u potpunosti.
Ove godine bilo je oko 180 volontera koji su se od jutra do mraka zabavljali na radionicama, predstavama i oko njih, na recepciji i u ćelijamazatvora-hotela, gradskim ulicama i trgovima, radeći, igrajući se, šećući, družeći se s gostima festivala i (nonšalantno, a uspješno) rješavajući njihove probleme. I bili su važni, jako važni! Elegantno, fino, (naizgled) opušteno i gotovo neprimjetno organizirani i usmjeravani od strane direktora festivala Petra Pejakovića, najužih suradnika Marije Backović, Nataše Risteljić, Marka Jeličića i Jelene Odalović te nekadašnje djece, danas profesionalnih glumaca i dramskih pedagoga u Praznom prostoru (jednom od organizatora festivala).
Takva vesela i radišna djeca, zaljubljena u festival, kazalište, radionice i druženje s autorskim i izvođačkim timovima, predstavljaju čvrst zalog za budućnost festivala. Jednako tako kao što nekadašnja djeca (danas mladi ljudi još uvijek vezani uz festival na sve moguće načine) pokazuju zašto je Kotorski festival miljama iznad svih hrvatskih festivala sličnog profila – generacije i generacije djece odrasle su u festivalu, aktivno sudjelujući u svim njegovim aspektima.
Sva ta djeca, jučerašnja, današnja i sutrašnja, osjećaju Kotorski festival svojim festivalom. On teče njihovim, a ona njegovim venama i u toj prepletenosti stvaraju nešto što niti jednom hrvatskom festivalu danas ne uspijeva – na deset dana pretvaraju Kotor u grad-festival u kojemu vladaju kazalište i djeca. A kada na tron bilo čega postavite taj divan spoj, znate da je riječ o nekom daleko boljem svijetu, ostvarenoj utopiji. Barem na deset dana. Do sljedećeg festivala.
Prije odluka stručnog žirija dodijeljene su nagrade žirija grada Kotora i ona najvažnija – dječjeg žirija. Oba žirija su, nakon dugog i pažljivog gledanja, razmišljanja i raspravljanja, nagradu dodjelila predstavi “Negdje drugdje” Lutkovnog gledališča Ljubljana. A sad riječ prepuštamo stručnom žiriju:
ODLUKE O NAGRADAMA STRUČNOG ŽIRIJA 30. KPDF-a
Nagrada za istraživanje scenskog jezika.
Osim pitanja zašto, u pozorištu su jednako važna pitanja šta, i kako. Impresivno je kada se sadržaj i forma povežu i usklade do te mjere, da nam djeluje naprirodnije, a u isto vrijeme najuzbudljivije, priču o dječaku koji ostaje bez sluha ispričati uz pomoć ruku, a slojeve sjećanja i trauma jedne djevojčice pisati i brisati na čudesnoj školskoj ploči. U saradnji sa posvećenim glumcima Pozorišta za decu Kragujevac i Lutkovnog gledališča iz Ljubljane, reditelj Tin Grabnar nas je na ovom festivalu podsjetio na značaj produbljivanja postojećih i otkrivanja novih mogućnosti, i zato ga nagrađujemo autorskom nagradom za istraživanje scenskog jezika u predstavama Tihi dečak i Negdje drugdje.
Nagrada za najbolju originalnu muziku
Čudna i jeziva priča čuvenog pisca ispričana nam je jezikom tijela. Opčinila nas je i oplemenila, zahvaljujući, u velikoj mjeri, izvanrednoj muzici Tibora Derija, u predstavi “Crvene cipelice” Merlin Teatra za djecu i mlade iz Temišvara.
Nagrada za koreografiju
Scenski pokret u teatru za djecu značajan je kao sredstvo komunikacije, jer nas podsjeća da se u svijetu oko nas u riječima često krije laž, a o ljudima možemo saznati više na osnovu toga koliko su brzi i spori, koliko su uspravni ili nahereni, koliko su usklađeni ili štrče, koliko ih vodi glava, srce, ruke, noge, stopala, ili nešto što im je dato ili nametnuto. Različita lica plesa i čovjeka – kao bića koje pleše – raskošno talentovano, a opet svedeno na nužno i neophodno, zanosno, a jasno, predstavlja nam koreografija Tunde Bačo u predstavi “Crvene cipelice”.
Nagrade za izvedbu
U nekim pozorištima se često samo sjedi i pijucka – kafa, čaj, ili čak neka pića koja uopšte u ovakvim prilikama nije primjereno pomenuti. Ali, neki su glumci toliko talentovani da u njihovim rukama i same šolje, čaše i flaše i drugi predmeti na kraju proglume, i podsjete nas da život zaista čine male stvari – koje, kao što kaže i moto ovogodišnjeg festivala – mogu da govore o velikim temama, kao što su važni životni izbori i porodični sukobi koji ih ponekad prate. Za izvedbu punu vještine, dovitljivosti, humora, topline i mašte, nagrađujemo Irenu Bausović Tomljanović i Dominika Karakašića, glumačko-lutkarski duo koji nosi predstavu “Kafe Kraljevstvo” Kazališta lutaka Zadar.
Više puta tokom ovog festivala desila nam se čista magija. Jedno veče otkrili smo izvođače koje kad jednom počneš da gledaš, ne možeš skinuti oči sa njih, a kada čuješ njihove glasove, ne možeš prestati da ih slušaš, i nikako ne možeš da pogodiš da li je riječ o pjevačima ili plesačima ili oni sve to samo glume. Za kolektivnu izvedbu dodeljujemo nagradu glumačkom ansamblu pozorišta koje nema slučajno čarobnjački naziv: Merlin teatru za djecu i mlade iz Temišvara za izvođenje predstave „Crvene cipelice“.
U svjetskoj literaturi postoje likovi koji su nadrasli djela u okviru kojih su napisani. Lik koji već skoro vjekovima predstavlja simbol potlačenosti i patnje uspjeva da nam predstavi živo, savremeno, kompleksno, višedimenzionalno, i osim vrhunskog estetskog doživljaja, doprinosi borbi za spas svih današnjih djevojčica sa šibicama – glumicaKristina Savkov, u istoimenoj predstavi Pozorišta mladih, Novi Sad.
Nagrada za režiju
Režija u savremenom teatru predstavlja pravo na izbor: teme, teksta, načina, sredstava, saradnika, nerijetko i produkcionog modela. Podrazumeva znanje, maštu, ambiciju, talenat, kreativnost, istraživački duh. Mi smatramo da nosi i odgovornost da se o svijetu progovori bez laži i idealizacija, bez izbjegavanja teških pitanja, ali antidepresivno, sa predlogom kako on može postati bolje mesto – za sve, a naročito za najmlađe. Zato nagradu za režiju predstave koja oličava najveći sklad svih ovih vrijednosti zaslužuju: Hulio Galo i Wagner Galo, autori predstave „Error 404“.
Nagrada za najbolju predstavu
Tekovine tradicionalnog lutkarstva uspješno kombinuje sa jezikom savremenih medija, bliskom generaciji današnje djece i mladih. Ozbiljan i složen problem predstavlja neuvijeno i neublaženo, ali ipak duhovito i prijemčivo, a poentira jasno, i sa nedvosmislenom nadom – da je moguće, i realno, izbaviti se iz zamke zavisnosti od tehnologije – možda baš uz pomoć pozorišta. Zato i jeste, po našem izboru, najbolja na 30. izdanju Kotorskog festivala pozorišta za djecu , predstava koja grešku ima samo u nazivu: „Error 404“ trupe Krpeni anđeli iz Španije.
