Categories
Intervjui Vesti

MAGDALENA LUPI ALVIR: „Čarolija i začudnost prečice su lutkarstva u otvaranju važnih pitanja“

Draga Magdaleno, dugi si niz godina u riječkom i hrvatskom lutkarstvu, prvo kao dramaturginja (posebice Ediju Majaronu), a posljednjih godina kao ravnateljica riječkog lutkarskog kazališta, samim time dobro si ih upoznala iz raznih kutova. Zato bih volio, umjesto toplih pozdrava, otvoriti ovaj razgovor tvojim viđenjem hrvatskog lutkarstva u odnosu na europsko. Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Hrvatsko lutkarstvo spoj je tradicionalnog i suvremenih tendencija u lutkarstvu. Rekla bih da smo neka kombinacija. Često smo u toku, no ispred možda i dalje nismo, iako je pitanje što bi točno značilo ispred. S druge strane moram ipak priznati da se sve hrabrije upuštamo u dijalog sa suvremenim lutkarstvom, odnosno u dijalog lutkarskog s različitim izvedbenim formama i suvremenim izvedbenim praksama. Iako bismo, po mom osobnom ukusu i mišljenju, trebali biti još hrabriji i više se usuditi upuštati i preuzimati rizik, više istraživati, igrati se. No, to često zbog naših produkcijskih uvjeta, prije svega financijskih, ali i zbog publike, jednostavno nije lako, a često niti moguće. Između ostalog to zahtjeva jedan dugotrajniji proces i jači sustav potpore, u svakome slučaju.

S druge strane teško je uspoređivati, usporedbe možda nisu uvijek najzahvalnije,  svaka je sredina specifična za sebe, možda nije toliko bitno da se pošto-poto moramo negdje „umjestiti“ na lutkarskoj karti, već smjelije osloniti na vlastita promišljanja i osnažiti vlastiti izričaj. Po tom pitanju čini mi se da smo još uvijek u fazi tranzicije. Ali sa sve većim pomacima koji nas neminovno tjeraju naprijed, a to prije ili poslije uvijek donosi neko dobro.

Koji su, po tvom mišljenju, najsvjetliji trenuci našeg lutkarstva?

Najsvjetlijim trenucima smatram one koji u određenom vremenu prepoznaju teme na koje su sjajno lutkarski odgovorili, budući da je kazalište uvijek dijalog sa suvremenošću i trenutkom u kojemu nastaje. Štoviše, lutkarstvo često svojim čarobnim, magičnim pa i začudnim pristupom bude i „prečicom“ ka razumijevanju brojnih pitanja kojim se kazalište bavi i koja si postavljaju bilo djeca ili odrasli – lutka je uvijek snažna metafora koju svi prepoznajemo, bez obzira na godine i generacije kojima pripadamo. Lutkarstvo se, naravno, s godinama mijenja, i kad pogledam unatrag mogu reći da su me dojmili upravo oni trenuci u kojima je ono živo komuniciralo s nama, sa mnom kao gledateljem, a većina njih je zapravo u svome vremenu značila prodor u nove lutkarske estetike: od legendarnog Kositrenog vojnika Luka Paljetka, Don Quihotea Zlatka Svibena do riječkih predstava Mala krila i puno kasnije Šume Striborove Larrya Zappie, Iz Istarske Škrinjice Edija Majarona, Postolara i vraga Zorana Mužića, Medvešekovog Nadpostolara Martina i Velog Jože.

O estetskim prodorima u novo kroz riječku lutkarsku povijest iz današnje perspektive fascinantno mi je čitati (i zamišljati) kako je samo hrabro i sjajno bilo postaviti prvu predstavu crnog teatra u ovim prostorima, Slike s izložbe Berislava Brajkovića u 60-tima, pozvati na suradnju sjajne likovne i glazbene umjetnike Šošterića, Papandopula… otvarati lutkarstvo ka novim izvedbenim izričajima i polako graditi svoj izričaj. Riječko lutkarstvo je u svojoj povijesti bilo često avangardno i prvo je u Hrvatskoj, pa i na prostoru bivše države, donosilo novine na scenu. Voljela bih da nama, riječkim lutkarima, ta misao i dalje bude vodilja u radu.

Osobno su mi puno značile sve suradnje s Edijem Majaronom, možda mi je jedna od dražih suradnji Sve o Žaklinama, koju smo radili prema Ionescu, no da sad ne ističem svoje predstave, sve te suradnje s Edijem su mi bile dragocjene jer sam kroz njih imala prilike učiti o lutkarstvu kroz praksu, i to od jednog od najvećih lutkara i poznavatelja lutkarstva na ovim prostorima, umjetnika koji je uvijek nesebično dijelio svoje zaista veliko znanje s mladima.

Kako bi nakon ove izuzetno zanimljive šetnje (ne tako davnom) prošlošću definirala fazu u kojoj se nalazi hrvatsko lutkarstvo u posljednje vrijeme?

Dolazak novih generacija, razmišljanja, nekih novih poetika na scenu osnažuje lutkarsku scenu i daje novi vjetar u leđa. No, bez obzira što već neko vrijeme imamo nekoliko zaista sjajnih redatelja i lutkarskih osobnosti, i dalje nam nedostaje kvalitetnog lutkarskog kadra, od redatelja, dramaturga, pisaca, likovnjaka. Studij na osječkoj akademiji dao je, srećom, već nekoliko generacija dobrih glumaca-lutkara, sada se nadam da će i novopokrenuti studij režije dati rezultata. Ovo je neko vrijeme tranzicije ka sve raznolikijem lutkarstvu za kojega svi skupa stalno moramo isticati i raditi na tome da pokažemo koliko je ono specifično, zahtjevno, vrijedno i više nego jednakovrijedno u položaju spram ostalih kazališnih grana. A iz prakse znamo da, nažalost nije uvijek dovoljno valorizirano. I svi trebamo ustrajati na tome da se takva slika mijenja.

Magdalena Lupi Alvir s replikom lutke iz predstave „Botafogo“ (1968.) autora Berislava Brajkovića, foto: GKL Rijeka
Magdalena Lupi Alvir s replikom lutke iz predstave „Botafogo“ (1968.) autora Berislava Brajkovića, foto: GKL Rijeka

Možeš li, uz već navedene, istaknuti neke recentne umjetnike koji su radili u GKL-u Rijeka i(li) koji su te se posebno dojmili?

U novije vrijeme razbarušenost i zaigranost te lakoća u pristupu i spoju lutkarstva i glazbe Matije Solcea, promišljenost i drugačijost, sklonost istraživanju Tina Grabnara, nenametljivost, senzibilnost i silna igrivost i otvorenost Mateje Bizjak Petit, ljubav i posvećenost lutki u radu Morane Dolenc, želja za što boljim upoznavanjem lutkarstva kroz spoj dramskog i lutkarskog u dinamičnom pristupu Renate Carole Gatice, lutkarstvo i dramski princip u suodnosu karaktera, likovnosti, emocije i snažnih atmosfera Tamare Kučinović.

Samozatajnost i maštovitost likovnjaka poput Aljone Pavlović, ritmičnost u riječi i raznovrsnost u glazbenom ritmu dramaturginje i skladateljice Ivane Đule…

Tu je i uvijek silna kreativnost ljudi s kojima radim i surađujem u okviru GKL-a, od naše radione, glumačkog ansambla, autora… pravi kreativni pogon. Otišla sam predaleko. Puno je suradnika, puno ljudi koji su sjajni, inspirativni i s kojima je užitak raditi. A sigurno ću nekoga nehotično izostaviti…

… zato se okrenimo tamnoj strani. Spomenula si već da nam još uvijek nedostaje kvalitetnog lutkarskog kadra. Što bi još istaknula kao manjak u hrvatskom lutkarstvu i lutkarstvu u Rijeci?

U hrvatskom lutkarstvu prevladava dosta sličnih poetika i tehnologija, a nedostaje istraživanje novih formi i materijala, kontinuitet i ustrajnost u istom. Nedostaje nam usuditi se biti raznolikiji. Istraživati više na području lutkarstva, materijala, novih tehnologija, upustiti se u suigru lutkarstva i drugih medija, veća otvorenost ka različitosti lutkarskog izraza.

U Rijeci svakako nedostaje više fizičkog prostora i kapaciteta za razvoj velikog lutkarskog potencijala kojeg imamo.

Koje su njegove jake strane?

Postojanje cijelih novih generacija lutkara i njihova sve veća prisutnost i vidljivost u kazališnom svijetu.

Pojava i kontinuitet rada nekoliko jakih lutkarskih osobnosti, pojava mladih snaga, postojanje i razvoj obrazovnog sustava za lutkarstvo.

Kontinuitet rada ustanova i njihova suradnja s novim imenima u svijetu lutkarstva, pojava vaninstitucionalnih kazališnih lutkarskih grupa, postojanje i kontinuitet lutkarskih festivala.

Gdje vidiš budućnost riječkog i hrvatskog lutkarstva?

Rekla bih u kontinuiranome radu i ulaganju u lutkarstvo, njegovom pozicioniranju kao važnoj kazališnoj djelatnosti, zajedničkim ulaganjima u znanje, struku, suradnjama sa što raznolikijim i kvalitetnijim suradnicima i poticanju mladih lutkara.

Koji su najveći problemi s kojima će se susresti?

U još uvijek nikad do kraja prevladanoj predrasudi da je lutkarstvo namijenjeno (samo) djeci.

U prebrzom ukalupljivanju u prosjek i neinventivnost, naravno tu veliku ulogu uvijek imaju financijski limiti, održivost drugačijih projekata, pitanje odgoja i rada na razvoju publike koje se ne događa preko noći itd. No sve to nam i dalje ne bi smjela biti isprika. Postoji samo veliki trud i rad za što kvalitetnije lutkarstvo.

Da završimo u afirmativnom pogledu na sutra, gdje su najveće prednosti hrvatskog lutkarstva u budućnosti?

U očuvanju lutkarske baštine odnosno nasljeđa te iznalaženju novih suvremenih lutkarskih izričaja. Na dobrim osnovama svaka je daljnja nadgradnja puno lakša.

U očuvanju jezgra lutkarstva i infrastruktura koje imamo sačuvane još od komunizma duž cijele Hrvatske i mogućnosti daljnjeg razvoja i uspostavljanju dijaloga sa živim lutkarskim trenutkom, postojanju akademija koje će odgojiti nove generacije lutkara, razvoju i stalnom napretku lutkarske scene, bila ona institucionalna ili vaninstitucionalna, podršci i suradnji na osnovu znanja, iskustva i kvalitete.

Categories
Intervjui Vesti

MORANA DOLENC: „Ako zapadnemo u ravnodušje i prestanemo se boriti za svoju umjetnost, gotovi smo“

Draga Morano, u lutkarstvu si od malih nogu i upoznala si ga kroz različite aspekte, ali i u različitim lutkarskim sredinama (hrvatskoj i francuskoj). Kako gledaš na dosadašnje hrvatsko lutkarstvo u odnosu na francusko i europsko? Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Svi koji me poznaju, znaju koliko zazirem od etiketa, ladica i uspoređivanja, jer evo još od malih nogu nisam bila taj sportski, natjecateljski tip i draže mi je bilo otkrivati što i kako drugi rade, nego se natjecati s njima. S godinama sam postala borbeni tip, ali iz nekih drugih razloga, koji je osjetljiv na jednu stvar, a to je nepravda. Zahvaljujući toj odbojnoj gospođi razvila sam ekstremnu tehniku borbe „glavom kroz zid“. Tko preživi, pričat će! Borbu na stranu, francusko i europsko lutkarstvo je šaroliko baš kao i hrvatsko. Možemo reći da su  Francuzi šarolikiji od nas, ali većim djelom je to zbog njihove brojnosti i opcija koje se nude lutkarima, ali i jedne opće mobilnosti stanovnika, koja potiče i podržava česte promjene radnih mjesta, odlaske na seminare, radionice, brojne festivale i lutkarske susrete. Ako uporno i ustrajno razvijamo neku ideju do koje nam je stalo, neki predmet koji istražujemo te pritom imamo vlastiti cilj, mislim da smo onda uvijek u toku i da možemo kaskati samo za vlastitim očekivanjima, a ako mene pitate ta su i najbitnija. Uz zdravu dozu samokritičnosti, strast i pozitivan stav sve vizije su ostvarive. Tako nastojimo raditi u LOFT-u.

Idemo se onda, bez imalo natjecateljskog duha, kvalitativno osvrnuti na našu prošlost. Koji su po tvom mišljenju najsvjetliji trenuci hrvatskog lutkarskog kazališta?

Kroz povijest ih doista imam puno, ali ja bih se koncentrirala na one trenutke koji su mene prosvijetlili. Oduvijek vidim lutkarstvo kao sinesteziju raznih umjetnosti, pa odmah zaključujem da je dvoje umjetnika jako obilježilo moje djetinjstvo. To su Kruna Tarle i Rene Medvešek.

Uz Krunu i njezinu viziju lutakrstva sam odrastala tako da su Pješčani sati (1998.) bili za mene otvaranje novog svijeta. Ta je predstava definitivno promijenila moj život u estetskom i lutkarskom viđenju svijeta. Rad s Krunom sve do odlaska na studij u Francusku, pa i nastavak profesionalne suradnje nakon povratka iz Francuske, za  mene je jedna cjeloživotna škola koja ima beskonačan broj razreda. Kruna me upoznala s radom kazališne družine Bread & Puppet, Joana Baixasa, organizirala radionice sa Sunnyjem Sunninsky i predivnim, inspirativnim Leszekom Mądzikom.

Reneov sam rad, još kao dijete, nesvjesno upoznala kroz predstave Mrvek i crvek (1995.), Hamper (1996.) i Č.P.G.A. (1998.) i potpuno se zaljubila u njegove slike protkane divnim pričama i scenografskim elementima, kostimima i rekvizitom koji u njegovim predstavama postaju nešto više od toga. Oni vode svoj život i postaju partneri na sceni. Zatim su došli Nadpostolar Martin (1998.) GKL Rijeka, koji me, sjećam se, potpuno izuo iz cipela na PIF-u u Zagrebu i predstava ZKM-a „Brat Magarac“ (2001.). Mislim da se tada jedna stepenica u dvorani Istra izlizala od mojeg sjedenja jer nije bilo izvedbe na kojoj nisam bila.

Nakon povratka iz Francuske radila sam u tadašnjem Međunarodnom centru za usluge u kulturi na PIF-u i imala sam prilike pogledati dosta predstava. Putovanje u Zadar na premijeru

predstave Michelangelo Buonarroti (2010.) bila je jedna velika avantura i prekrasno iznenađenje koje mi je tada potvrdilo da se sve može. Dražen Ferenčina i suradnici napravili su tada pravi spektakl, a scenografija, maske i lutke Mojmira Mihatova su likovnost predstave izdigli uz pomoć sjajnog odabira izvedbenog prostora u crkvi sv. Donata. Ta predstava je za mene bila pokazatelj kako se umjetnosti mogu spajati ako se ima viziju i kako se rađa nada za lutkarstvo za odrasle u Hrvatskoj.

Potom je 2011. došao Veli Jože GKL Rijeka. Ta je predstava u meni izazvala neku emociju koju do tada nisam poznavala i potpuno me osvojila. Nepretencioznost, jednostavnost, točnost i sjajna animacijska preciznost, zajedno sa estetskom usklađenošću i božanstvenom, nezaboravnom glazbom za mene je oživila Nazorove riječi i ja sam bila tamo s njima i veslala i veslala. I opet Rene…

A onda je na scenu došla i moja prijateljica Tamara Kučinović koja je, eto, počela pisati novu stranicu hrvatskog lutkarstva. Duga, završni rad studenata diplomskog studija glume i lutkarstva UAOS, u Tamarinoj režiji, pod mentorstvom docentice Maje Lučić, bila mi je i ostala jedna od najdražih studentskih predstava ikad. Tu su i njezine nezaobilazne Zamrznute pjesme GKL Rijeka. I još puno divnih predstava i radova sa studentima što je izuzetno važno za budućnost.

Hvala ti na ovom divnom putovanju kroz ne tako davnu nam prošlost. Kako bi definirala našu sadašnjost?

Teško je pričati o nekoj konkretnoj fazi u kojoj se nalazimo. Možemo pričati o gradskim kazalištima i nezavisnoj sceni, ako je uopće opstala nakon svega. Mislim da ćemo o fazama moći pričati s odmakom. Ali ajmo malo postaviti pitanje zašto lutkarstvo ne postoji kao zasebna grana umjetnosti, npr. u prijavama za javne potrebe u kulturu RH ili naših gradova? Zašto još uvijek nije ravnopravno dramskoj, plesnoj, glazbenoj umjetnosti? Zašto imamo Nagradu hrvatskog glumišta za lutkarsku ILI predstavu za djecu kad su to dvije potpuno različite stvari. E, to, to mene muči više nego faze iskreno. Ne zbog nagrada i zbog „kućica za ispunjavanje“, nego zbog vidljivosti.

Ako zapadnemo u neko ravnodušje i prestanemo se boriti za svoju umjetnost, onda smo gotovi. Nitko se neće boriti za nas. Imamo li mi s nezavisne lutkarske scene još snage za tu borbu ili čekamo da to netko preuzme od nas? Trenutno nemam odgovor na to pitanje jer mi se od multitaskinga malo zavrtjelo. Čim ispunim i predam sve one papire, izvještaje i formulare mislim da ću ipak nastaviti borbu.

Na kojem ćeš se polju najviše boriti, odnosno, što najviše nedostaje ovom našem skrivenom izvedbenom biseru?

Nedostaje mu financijske potpore, prostora za rad i izvedbe, potpore i promocije općenito kao i medijskog prostora.

Što bi istaknula jakim stranama našeg lutkarstva?

Jake strane su pojedinci, čuj mene luđaci, koji ne odustaju jer su zaljubljeni u to što rade.

Možeš li istaknuti neke luđake, pardon, umjetnike, domaće ili strane, s čijim si se radom susrela, a koji su te se posebno dojmili i koji ti se čine kao dobar putokaz u sutra?

Za vrijeme trogodišnjeg školovanja u Ecole Supérieure Nationale des Arts de la Marionnette u   Charleville-Mézièresu uistinu sam imala prilike upoznati velike lutkare i umjetnike koji su mi promijenili život. Luc Amoros i njegovo aktivističko kazalište sjena koje izlazi na ulice s ogromnim instalacijama, Patrick Bonté i Nicole Mossoux predivni belgijski umjetnici koji spajaju ples i lutkarstvo, Christian Carrignon jedan od osnivača francuskog kazališta predmeta, Mimo Cuttichio veliki majstor tradicije i sicilijanki, Jean-Pierre Larroche izuzetan umjetnik koji fascinantno spaja tehnologiju, performans i likovnu umjetnost, Francois Lazaro pokretač jedne struje francuskog lutkarstva za odrasle koji surađuje sa suvremenim autorima koji pišu za lutkarsko kazalište, Alain Lecuq majstor kazališta papira, Bruno Leone majstor Pulcinelle, Michael Meschcke veliki vizionar koji me uveo u svijet marioneta, Fabrizio Montecchi kojeg svi dobro znamo po predstavama kazališta sjena itd. Susret s Rezom Gabriadzeom i Williamom Kentridgeom bili su možda kruna našeg tadašnjeg života.

Mi smo kao studenti bili uistinu privilegirani jer smo mogli upijati različite energije nesebičnih umjetnika, razgovarati s njima, razmjenjivati vizije i ideje, komentirati, učiti od njih. Imali smo vremena i povjerenja u proces koji smo prolazili jer je podrška bili ogromna.

Na krilima ovih velikih imena odnesi nas u neku svoju idealnu budućnost hrvatskog lutkarstva. Gdje ga ti vidiš?

Hm… vidim ga kako stoji s koferima punim love na pijedestalu s čašom šampanjca u ruci, onog finog dječjeg i onog finog francuskog. Zašto pitaš?

Da na trenutak zaboravimo na sadašnjost bez kofera. Trenutak je u tren je prošao. Vratimo se u stvarnost ispunjenu luđacima luđački zaljubljenim u lutku. Što misliš s kojim će se problemima susresti ta naša lutkastva umjetnost i koje će biti njene glavne prednosti?

Prednosti će sigurno biti mladi lutkari, nova energija koji će beskompromisno i bez straha isprobavati svoje ideje i igrati se. Igrati! Bar se nadam da će to tako biti… Prednost je sigurno i suradnja umjetnika raznih grana koji se zanimaju za lutkarstvo.

A problemi, hm, pa oni će uvijek biti isti ako se ne pomaknemo kao lutkari, kao ljudi, kao društvo i ako se prepustimo letargiji i fatalnoj ravnodušnosti.

Categories
Intervjui Vesti

Amanda Prenkaj: „Moramo djeci ostaviti prostor za maštu i kritičko razmišljanje“

Draga Amando, prije nekoliko si mjeseci osvojila Nagradu hrvatskog glumišta. Budući da nemam visoko mišljenje o toj nagradi, posebice u kategorijama dječjeg i lutkarskog kazališta, a imam o tebi, odlučio sam malko pričekati da se slegne prašina oko nagrade, tako da u fokusu intervjua budeš ti. No, na početku ipak moram pitati, što ti znači ova najvažnija nagrada hrvatskog glumišta?

Vidim, znaš da volim kad netko o meni ima visoko mišljenje. Hvala ti, hehehe. Šalu na stranu, prašina se slegnula, a nagrada još nije pokupljena. Što mi ona znači? Da nije bilo ovih potresa, novog normalnog i svega što ono nosi sa sobom, vjerojatno bi mi više laskala. Ovako će, kad je konačno donesem doma, umjesto na polici, biti na podu. Za svaki slučaj. Usudila bih se reći da svi zajedno, više no ikada, živimo sadašnji trenutak u kojem želimo da su naši i svi oko nas dobro. Naravno, lijepo je biti nagrađen i priznat od svoje struke. Pogotovo kada je u pitanju predstava s ovako teškom i bitnom tematikom. Ali, mogu istaknuti jedan značaj. Drago mi je da je Žar ptica po prvi puta dobila pojedinačnu nagradu jer smo do sada uvijek dobivali nagrade samo za najbolje predstave.

Nagrađena si za ulogu u predstavi Ako kažeš, gotov si!. Kao što si rekla, riječ je o teškoj i bitnoj temi, možemo dodati i sveprisutnoj, no počesto prešućivanoj. Za one koji nisu pogledali predstavu, pogledajte je što prije. Riječ je, naime, o bullyingu među tinejdžerima. Što je tebi predstavljao rad pa potom igranje u toj predstavi?

Rad na predstavi bio je intenzivan. Svi su dali svoj maksimum u procesu kako bismo što vjerodostojnije ispričali priču o bullyingu. U tome nam je neizmjerno pomogla Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba i njihov Ogranak mladih. Da nije ove cijele situacije s Covidom, predstava bi sigurno bila rasprodana za cijelu 2020. i 2021., koliko je bilo upita za nju. Nažalost,  to je pokazatelj da je međuvršnjačko nasilje gorući problem s kojim se očito ne znamo nositi. Mislim da se generalno teško nosimo s adolescentima. Ne razumijemo ih. Zato mi se čini da i u kazalištu izbjegavamo raditi predstave za tu dobnu skupinu koja zahtijeva poseban senzibilitet i razumijevanje.

Kako su ti, nažalost, prečesto neshvaćeni, pa i u kazalištima ignorirani, adolescenti reagirali na ovu predstavu?

Predstava ima nevjerojatan utjecaj na ciljanu publiku. Samim time i na nas koji je igramo. Mogu reći da mi je ova predstava jedna od najbitnijih u karijeri. Ona u potpunosti djeluje na publiku. Na svakoj izvedbi se događa svojevrsna katarza. Osjećamo da djeca na neki način olakšaju svoju dušu reakcijama na predstavu. Pa čak i kada su reakcije negativnog karaktera jer je i to način na koji se poneka djeca nose sa svojim problemima. Uvjerena sam da se osjećaju bitnima i viđenima od strane odraslih osoba i to me ispunjava kao glumicu.

Ova predstava, dakle, živi za publike. Kako ti je bilo igrati je (ali i sve ostale predstave) po Covid mjerama, pred tek nekolicinom gledatelja?

Kazalište je susret publike i glumca, s jednim gledateljem ili s punim gledalištem. Ali mogu reći da nedostatak punog kapaciteta publike utječe na moju igru. Sve je intimnije, koncentracija je drugačija, humor je suptilniji, možda sam čak i preciznija u nekim predstavama, ali poanta je uvijek ista. Boli me cijela ova situacija, ali sretna sam da, za sada samo nedjeljom, ipak možemo malo stati na kazališne daske, impostirati glas, za koji mi se čini da je mrvu zakržljao, i veseliti se zajedno s malim brojem djece i njihovim roditeljima. No jedan dio mene svaki dan ostaje prazan pa nedostatak glume nadoknađujem glumeći mojoj Ziti i njezinim frendačicama i frendačima. 🙂

Dakle nije ti pretjerano dosadno bez svakodnevne kazališne akcije. Što ti je najteže palo u ovoj Covid situaciji? Vidiš li ikakvu zraku svjetla ili samo mrak?

Uf, možda mogu reći da je situacija pesimistično-optimistična? Što da radimo, preko noći smo se našli u ovome i moramo se sada strpjeti, čekati bolje dane. Svaki dan je neizvjestan. Citirat ću Hamleta: „Biti spreman, to je sve.” 🙂 Vidiš, svaki dan prođem zanimljiv spektar emocija i razmišljanja što će biti s našim poslovima, iako osobno imam plaću, pa kako je našim kolegama samostalcima i tako u krug. A opet tako smo maleni u odnosu na veličanstvenu i zastrašujuću prirodu. Treba vjerovati da idemo prema nečemu boljem. Vjerujem da u ovim teškim trenucima svatko za sebe spoznaje neke nove stvari o sebi, o ljudima koji dotiču naš život i o prirodi. I da ćemo na tim spoznajama bolji, mudriji, pametniji, inovativniji i kreativniji uroniti u nove umjetničke pothvate.

Nakon ovakvog divnog odgovora i ja se osjećam malko bolje. Što misliš, hoće li se kazališta nakon korone vratiti u normalu ili će doći do nekih promjena, nabolje ili nagore?

Teško mi je dati prognoznu na ovo pitanje. Osjećam se kao seizmolog koji pokušava  dati zadovoljavajući i smirujući odgovor na ovo pitanje. Zasigurno će se promijeniti dinamika življenja koja će utjecati na sve pore života i na način kako će se neki poslovi odvijati.

U očekivanju boljeg sutra, vratimo se tebi. Članica si Žar ptice od 2014. u kojoj si u ovih šest, sedam godina odigrala veliki broj odličnih uloga. Kako se osjećaš u tom kazalištu? Ispunjava li sve ili barem većinu tvojih profesionalnih ambicija (osim snimanja filma i osvajanja norveškog oskara „Amanda“)?

Osjećam se fan fan fantastično! To je malo, ali divno ustrojeno kazalište. Imamo najboljeg ravnatelja ikada, sjajnu tehniku, o marketingu da ni ne govorim, naša jedina inspicijentica Milena – dobri duh kazališta, naša teta Nena koja je tata mata u svemu što dotakne u našem kazalištu, Suzi i Mirna – nove mlade snage u sektoru izrade i brige o kostimima, Anica zbog koje naše kazalište blista pa sve do ansambla bez kojeg ne bi bilo tako divnih predstava. Kazalište je moja druga obitelj i naravno da se nekada razlikujemo u idejama i vizijama kako bi netko nešto od nas napravio, ali prihvaćamo se. Jednom riječju, zahvalna sam na prilici da se u ovom kazalištu gradim kao glumica koja može i pogriješiti ako treba. Pogreška danas spada u endemsku vrstu. Ne smiješ pogriješiti. Moraš uvijek biti siguran u ono što radiš. Ali prihvaćanje pogreške u umjetničkom smislu za mene ima potpuno oslobađajući trenutak i veliki kreativni poticaj. Treba riskirati u procesu i isprobati nešto drugačije. Za to je potrebna sigurna okolina, a to je meni moja Žar ptica. Još me ponekad strah izaći iz vlastitih okvira, ali trudim se. 🙂

Ipak, žudiš li za kazališnim izletima i kakvim?

Naravno da uvijek žudim za kazališnim izletima. Oni me glumački pomlađuju i ispunjavaju. Daju mi priliku da okusim i drugačije uloge, koje se razlikuju od ovih uobičajenih u mom matičnom kazalištu. Voljela bih zaigrati Čehova, jer Čehov… Ali jedan kazališni izlet mi je prošle godine pokucao na vrata. Dobila sam priliku zaigrati u Ludoj kući u Potpunim strancima čiju režiju potpisuje Rene Bitorajac. Puno sam naučila i od Renea i od kolega s kojima igram. Najviše o humoru i plasiranju fora, hehe. Mogućnost da se daš što većem rasponu gledatelja je divna stvar.

Usput, Igore, samo ti čekaj jer pisat ćemo o mom norveškom oskaru „Amanda“!

Bilježim se za ekskluzivno lajvanje iz Norveške! Već neko vrijeme Žar ptica je najbolje gradsko kazalište za djecu u Zagrebu. Kako ti gledaš na njegov repertoar, ansambl, redatelje koji gostuju, klimu…?

Hvala na komplimentu. Naše kazalište ima dobre temelje. I to je možda njegova tajna. Temelje koje je postavila naša bivša ravnateljica Maria Sekelez. A zatim je tu palicu preuzeo Drago Utješanović. On zaista pazi na svaku sitnicu, na svaki sektor. Gleda širu sliku i osluškuje potrebe svog ansambla, koje teme su bitne i prema tome oblikuje repertoar i nastoji postaviti kazališnu viziju.

Gdje, ovaj put i kao majka djevojčice, vidiš žarišne kazališne točke za djecu u Zagrebu? Osim u Žar ptici.

Teatar Poco Loco je zasigurno nova žarišna kazališna točka u našem belom gradu Zagrebu. To što cure rade je sjajno!!! Jedno vrijeme je Zita govorila da ide u Poco Loco na posao. Na što sam se prilično uvrijedila. Hehehehe.

Rokerica Amanda Prenkaj, foto: Privatni album
Rokerica Amanda Prenkaj, foto: Privatni album

Hehehe! Kako, kao profesionalna glumica i još profesionalnija mama, gledaš na kazalište za djecu? Koja je, po tebi, njegova glavna funkcija? Kako bi trebalo ispuniti tu funkciju?

Teško je odgovoriti na ovo pitanje, a da se ne praviš pametan, ali evo probat ću. Ljuti me kad neki redatelji olako shvaćaju dječje teme. Možemo reći da su neki odrasli zaboravili kako se gleda dječjim očima, dok neki drugi jednostavno imaju veći senzibilitet za nepodcjenjivanje dječjeg svijeta. Lakše je možda reći što nije funkcija dječjeg teatra, a to je sigurno – „ovako trebate raditi. Ovo vam je ispravno”, kao i banaliziranje dječjih problema. Mi moramo djeci ostaviti prostor za maštu i kritičko razmišljanje. Djeca će uvijek zaključiti što je ispravno. Ma nema šanse da to mogu fulati. Ali ne smijemo zaboraviti ni na činjenicu da je dječji teatar prvo mjesto njihovog susreta s kazališnom magijom i da dječji teatar ima veliku odgovornost hoće li ta djeca zavoljeti teatar za cijeli život ili će nam zamjeriti jer smo igrali s figom u džepu ili smo olako shvatili neke probleme. Oni su itekako ravnopravni nama odraslima u razumijevanju svijeta. Nadam se sam malo pametovala. 🙂

Imaš li omiljenu publiku? Bebače, djecu, tinejdžere?

Nemam omiljenu publiku. Sve ih volim.

A postoji li, barem, neki idealan projekt koji bi voljela raditi? S kim? Gdje?

Idealan projekt. Uf… idealan projekt za mene je okupljanje osoba istog senzibiliteta, koji imaju isto viđenje nekog projekta, sličan smisao za humor, bilo da se radi o predstavi ili o filmu. Svojevrsni bend koji se savršeno razumije. Trenutno bih voljela raditi samo s mlađim redateljicama i redateljima (bilo kazališnim ili filmskim). Zanima me njihov generacijski jezik i pogled na svijet. Zanima me u čemu vide problem i iz kojeg bi ga kuta promotrili.

Categories
Izdvojeno Vesti

Vodič kroz prvi Mali festival

Mali festival oblikovan je kroz šest tjedna bloka u kojima će na programu biti po jedna predstava za djecu i jedna za odrasle u izboru alfe i omege festivala, Igora Bakse (intervju s Baksom pročitajte ovdje). Predstave će sve biti online a ulaznice se mogu kupiti na stranici festivala te na stranicama Entrio.hr.

U nastavku pogledajte program festivala:

1.-7. SVIBNJA

DON QUIJOTE OD HRVATSKE, Mali teatar
Igraju: Sven Jakir, Igor Baksa
Tekst: Igor Baksa
Dramaturgija: Anja Pletikosa
Vizualno oblikovanje i lutka: Lorna Kalazić
O predstavi: Satira za dva glumca po motivima Cervantesovog Don Quijotea. U autoreferencijalnoj predstavi, dvoje glumaca izlazi pred publiku i izvodi bazičnu verziju nekadašnjeg spektakla o bistrom vitezu od Manche.

LOVCI NA SNOVE, LOFT
Lovci na snove: Neven Matoša i Bruno Kontrec
Arhitektica snova: Morana Dolenc
Spiritus movens Lovaca na snove: Petra Prša
Analitičarka snovidbenih procesa: Anja Pletikosa
Tvorac šumova, tonova i zvučne kulise snova i svijeta izvan njih: Luka Vrbanec
Tvorac realnih i imaginarnih osvjetljenja snova: Ivan Štrok
O predstavi
: Junaci predstave, lovci na snove, rade u tvrtki specijaliziranoj za djecu-spavače. Noću šeću po snovima u nastojanju da ih sakupe, obrade i pohrane te se pobrinu da se spavanje odvija bez ometanja. Kroz magičnu inovativnu koreografiju pokreta, predmeta i zvuka Lovci na snove predstavljaju vožnju karuselom po dječjem snivanju koja svoju publiku uči zapamtiti, analizirati i prihvatiti svoje snove ma kakvi oni bili, jer se iza snovitih slika kriju upravo njihove vlastite misli, želje i strahovi.
Dob: 6+

8.-14. SVIBNJA

KRTICE, Kerekesh teatar
Igra: Jan Kerekeš
Režija: Ljubomir Kerekeš
Tekst: Jan Kerekeš
Scenografija i dizajn plakata: Dina Rain
Kostimografija: Jan Kerekeš
Scenski slikar: Ivan Duić
Glazba: Leo Frišćić, Jan Kerekeš
Majstor rasvjete: Mario Horvat
Majstor tona: Izak Meštrić
O predstavi
: Nagrađivana komedija Kerekesh Teatra u kojoj se na nogometnom terenu u NK Žbunju s krticama bori domar Stjepan Radički. Osim što isproba sve moguće metode koje su ikad ikome pale na pamet kako bi otjerao krtice, na teren mu dolaze pomoći i odmoći razni prijatelji i neprijatelji.

PALAC SIM, PALAC TAM, Mali teatar
Tekst: Silvija Šesto
Režija: Davor Dokleja
Dramatizacija: Igor Baksa
Glazba/ritam: Nikola Švenda
Igra: Igor Baksa
O predstavi: Priču o palcima dječaka Darka koji se kroz njegovo odrastanje često svađaju, čineći tako dječaka podijeljenog na dva pola, Igor Baksa priča ne samo riječima već i različitim drugim sredstvima pripovijedanja, od kojih dominira upotreba ritma kroz tehniku TJELESNIH PERKUSIJA, tzv. “body percussion”.
Dob: 3-11

15.-21. SVIBNJA

POSLJEDNJA FREUDOVA SEANSA, Planet Art
Igraju: Marko Torjanac i Franjo Dijak
Prijevod, scenografija i režija: Marko Torjanac
Kostimografija: Đurđa Janeš
Izbor glazbe: Milorad Stranić
Oblikovanje svjetla i zvuka: Damir Rončević
Fotografija: Mladen Pobi
Dizajn: Tomislav Veltruski
Video: Hrvoje Felbar
O predstavi: Godina je 1939. Europa tone u kaos Drugog svjetskog rata, a mi svjedočimo susretu Sigmunda Freuda i C. S. Lewisa. U neminovnom srazu dvaju svjetonazora, ova dva velika uma čije je mišljenje i djelovanje uvelike oblikovalo današnji svijet, sukobljavaju se oko pitanja Postoji li Bog?

SUNCE DJEVER I NEVA NEVIČICA, Mala scena
Tekst: Ivana Brlić-Mažuranić
Redatelj: Ivica Šimić
Scenografija i kostimi: Buga Marija Šimić
Glazba: Matej Meštrović
Dizajn svjetla: Domagoj Klasić
O predstavi: Uz čudesnu glazbu našeg fantastičnog pijanista Mateja Meštrovića,  nesvakidašnje rekvizite, i fantastičan ambijent koji pruža Muzej grada Zagreba, svima dobro poznata priča pretvorit će se u uzbudljivu, napetu avanturu u koji gledatelj ima priliku biti junak/junakinja i sudjelovati u radnji.
Dob: 8+

  1. – 28. SVIBNJA

ČOVJEK KOJI SE BOJAO ZASPATI, Kotar teatar
Ideja, tekst, režija i izvedba: Matija Kezele
Dramaturgija: Mario Kovač
Scenografija: Damjan Kovač, Marko Burić i Matija Kezele
Kostimografija: Matija Kezele i Adriana Rajčić
Produkcija: Kotar teatar i Kazalište u Močvari
O predstavi: “Čovjek koji se bojao zaspati” drugi je dio trilogije ON, autora i izvođača Matije Kezele. Predstava je nastala u koprodukciji Kotar teatra i Kazališta u Močvari, a donosi u Hrvatskoj nezastupljenu formu kazališnog Bouffona u obliku monodrame. Praizvedba teksta održana je u Delnicama 17. listopada, a zagrebačka premijera u klubu Močvara 24. studenog 2019. godine. Tema predstave je problem spavanja kao posljedica preopterećenosti koje društvo, ali i sam pojedinac, svaljuje na svoja leđa.

BIBI I BUBI, Kerekesh teatar
Igraju: Jan Kerekeš i Matko Knešaurek
Tekst i režija: Jan Kerekeš
Scenografija: Dario Horvat
Glazba: Marin Kereša, Jan Kerekeš
Izrada kostima: Mladen Grof Jerneić Erdödy
Majstor rasvjete: Dario Horvat
O predstavi: Bibi i Bubi su junaci modernog doba koji većinu djetinjstva provode na smetlištu. Koliko god im roditelji ne dopuštaju to, njih veseli što dolaze doma prljavi, neuredni i smrdljivi. Kroz igru i niz duhovitih situacija pokušati će sastaviti podmornicu i pronaći škrinju u kojoj se nalazi plan za spas svijeta.
Dob: 4+

  1. SVIBNJA – 4. LIPNJA

ŠTA SE BIJELI U GORI ZELENOJ, Kabare teatar Tuzla
Igraju: Sadika Kahrimanović i Feđa Zahirović
Glazba i aranžman songova: Feđa Zahirović
Mentorstvo: mr.sc. Damir Altumbabić, vanredni profesor
Indikativna i tehnička podrška: Ermin Avdić i Nermin Brković
Dramaturška adaptacija i režijski koncept: Sadika Kahrimanović
O predstavi: Dokumentarno-igrana predstava je duo drama koja je rađena po motivima Hasanaginice koja se koristi kao simbol kroz koji se tematizira položaj žene u odnosu na sistem, tradiciju i religiju u patrijarhalnom društvu. Predstava je rađena po motivima djela sljedećih autora: A. Isaković, A. Šantić, Lj. Simović, Lj. Ostojić, M. Ogrizović i T. Bakarić.

ČUDESNE STRANICE MALE DANICE, Teatar Poco Loco
Igraju: Zrinka Kušević i Maja Kovač / Maja Katić
Režija: Morana Dolenc
Tekst: Dunja Fajdić
Glazba i songovi: Ivana Đula i Luka Vrbanić
Scenografija: Miljenko Sekulić
Kostimografija: Morana Dolenc i Dunja Vuković
Stolarski radovi: Ivan Kuraja
Izrada rekvizita: Drago Dolenc
Oblikovanje rasvjete: Marinko Radočaj
O predstavi: Bila jednom jedna … priča. O zabrinutoj mami. O djevojčici. O crtićima koji se ne žele ugasiti. O mašti koju treba spasiti! Znate li kako? Mama zna! Prvo treba zaključati ekrane. Dohvatiti knjigu. Otvoriti korice i … evo je! Čarolija slova! U najnovijoj predstavi Teatra Poco Loco namijenjenoj mlađem uzrastu govorimo o čitanju, o knjigama, o mašti.
Dob: 3-10

  1. – 11. LIPNJA

HAMLET ZA SVAKOGA, Teatar &TD
Režija: Lovro Krsnik
Izvode: Tea Šimić, Zoran Pribičević, Dino Seferović
Autorska glazba: Dino Seferović
Scenografija: Marijana Gradečak
Oblikovatelj svjetla: Marino Frankola
Kostimografija: Slavica Motuš
O predstavi: Žanrovski najbolje opisana kao glazbena komedija, predstava kroz različite izvedbene iskaze ispituje komercijalno prihvatljive kazališne formate, problematizirajući kontekst kazališta u okruženju sveprisutne i galopirajuće estradizacije kulture danas. Zbog toga predstava izvedbeno preuzima na sebe zadatak nužne zarade, čime naizgled umjetničke razloge svjesno podređuje egzistencijalnim.

SRETNA PRIČA JEDNOG MEDVJEDIĆA, Mali teatar
Igraju: Marta Cerovečki i Igor Baksa
Režija: Igor Baksa
Tekst i dramatizacija: Igor Baksa, Marta Cerovečki
Glazba: Ivan Petranović
Lutke: Plišanimedo.hr
Scenografija: Nikolina Knežević Hrgović
Koreografija: Mia Zalukar
Likovno oblikovanje: Ivana Geček
O predstavi: Jednog dana jedan tata jednog medu s police trgovine uze.” Tako medo u ovom plišanom mjuziklu započinje svoj put kroz odrastanje jedne djevojčice.
Dob: 3-9

https://www.youtube.com/watch?v=o3J2c3FO48o

Categories
Kritika

Ovaj zec želeti ume

Lutkarska predstava namenjena deci starijoj od 3 godine Potraga za plavim zecom rediteljke Emilije Mrdaković u produkciji Pozorišta mladih, Novi Sad nastala je prema motivima dečje pesme Plavi zec Duška Radovića. Dramatizaciju potpisuje dramaturškinja Irina Subakov zajedno sa rediteljkom i glumačkom ekipom predstave.

Radnja je smeštena u jedinu, pa samim tim i najbolju agenciju za pronalaženje izgubljenih životinja gde tri detektiva (Marija Radovanov, Slobodan Ninković i Saša Latinović) dobijaju misterioznu kutiju od anonimnog pošiljaoca koji zahteva da pronađu nestalog plavog, čudnog zeca jedinog na svetu. Avantura započinje! Svako od detektiva ima ideju kuda se treba zaputiti kako bi se pronašla nestala životinja te družina odlazi u zemlju slatkiša, svemir i u duboko more. Međutim, tamo pronalaze mnoštvo plavih zečeva i ne mogu da razaznaju koji je onaj pravi, jedini na svetu. Do kraja uviđaju da ne postoji samo jedan pravi plavi zec već ih ima bezbroj i svi oni zapravo predstavljaju naše želje. Onaj plavi zec kojeg poželiš i uhvatiš je za tebe jedini i pravi i ostaće sa tobom koliko god želiš, kaže se u završnici predstave.

Iako je ideja predstave veoma univerzalna, poetična i maštovita, ona je prikazana verbalno na samom kraju kao svojevrsno objašenjenje poente čitave predstave, bez da su junaci do takvog zaključka došli sami tokom svoje detektivske potrage. Umesto da im pri povratku u svoju agenciju novi plavi zec kaže šta je značenje svih plavih zečeva koje su sreli na svom putu, bolje rešenje bi bilo da su junaci na samom početku imali želje koje su se tokom potrage ostvarile. Konkretno: detektivka Zvezdana je plavog zeca pronašla u kosmosu. Njen karakter je mogao od početka biti građen tako da je ona oduvek sanjala da postane kosmonautkinja i da ju je dolazak do plavog zeca tj. do cilja doveo do ostvarenja želje. Ovakva dramaturška intervencija za sva tri lika ne bi promenila poentu predstave, samo bi učinila priču razumljivijom za mlađi uzrast kojem je ova predstava i namenjena. Budući da preostala dva detektiva plave zečeve pronalaze u specifičnim prostorima – šećernoj zemlji i dubokom moru, bilo bi jednostavno razigrati njihove početne želje koje bi se pronalaskom zeca ostvarile.

Rediteljsko rešenje scene Zvezdane u kosmosu koje podrazumeva igru svetlosti i senke veoma je funkcionalno, ali pre svega vizuelno interesantno i retko u našim predstavama za decu. Iza platna sa nacrtanim zečevima (scenografkinja, kostimografkinja i dizajnerka lutaka Edna Mačković) na kojem se emituje video Zemljine kugle u Sunčevom sistemu, astronomskih tela, zvezdanih sazvežđa, svetlom oivičena silueta male kosmonautkinje pluta po nebeskom prostranstvu i pripoveda o svom iskustvu.

Osim pomenute scene, predstava obiluje maštovitim rediteljskim postupcima. Na primer glas iz misteriozne kutije sa početka koji izgovara pesmu Duška Radovića i poziva detektive da pronađu izgubljenog zeca, dočarava se tako što glumci animiraju nekoliko malih plavih kutija postavljajući ih na način da publici zaista izgledaju kao plavi zec. Velike bombone u zemlji slatkiša takođe su likovi koje glumci veoma vešto animiraju. Kostim junaka, plavi dugački mantili, asocira na odeće protagonista detektivskih romana i serija ili film noara, s time što se ovde vrlo uspešno prilagođava potrazi za životinjama i plavim nijansama.

Duhovitost predstava proizilazi iz samog teksta, kao na primer upotreba mašine po imenu zig-zagator za skeniranje unutrašnjosti sadržaja, zlatna ribica po imenu Ljubinka kao kućni ljubimac u detektivskoj agenciji, ali pre svega za smeh u publici zaslužna je fantastična, u svakom momentu precizna, igra glumaca. Gotovo je opčinjavajuć pokret u sceni pod vodom kada detektivi zbog svog načina kretanja deluju kao da su zaista miljama ispod površine mora. Iako predstava ne poziva direktno na interaktivnost sa publikom, to se ipak povremeno dešava što treba pripisati energiji i radosti glumaca na sceni. Plavi zec ove predstave je možda upravo ta radost igre koja se nezaustavljivo širi od momenta kada se zavesa podigne.

Categories
Intervjui

IGOR BAKSA: „Smrt kazališta nisu online predstave, već zatvorenost institucija prema nezavisnom sektoru“

Dragi Igore, u ponedjeljak kreće prvi Mali festival koji će malim i velikim gledateljima ponuditi 12 kazališnih predstava online, dakle servirano na pladnju, odnosno na ekranu. Kako si došao do ideje za pokretanjem Malog festivala?

Ideja mi je došla kao rješenje za neaktivnost s kojom sam se suočio unutar četiri zida pandemijskih ograničenja. Frustriralo me otkazivanje svega i svačega, pa i kazališnih festivala na kojima smo se svi iz kazališta družili prije pandemije. Htio sam da se okupimo, pa barem i u digitalnom obliku, te iskoristimo digitalne platforme za bazu na kojoj ćemo graditi vidljivost kazališta i razvijati publiku. I mi i publika raspršili smo se uslijed epidemioloških mjera. Mali festival spaja nas u virtualnom obliku…

… do ponovnih druženja uživo. Program si oblikovao kao tjedne pakete od po jedne predstave za djecu i za odrasle. Kako si birao predstave? Naime, ti si ove godine i organizator i selektor festivala.

Odlučio sam zavrnuti rukave i sve napraviti sam. Dosta mi je moljakanja za suradnju i pomoć. Zahvaljujući financijskom udjelu Ministarstva kulture i medija, zaposlili smo osobu u našoj umjetničkoj organizaciji koja trenutno vodi administracijski i organizacijski dio festivala. Sad kad je festival napravljen, svi mogu vidjeti što sam mislio i kako to treba izgledati. Isto tako svi koji su mislili drugačije, mogu vidjeti da nije nemoguće.

Predstave sam birao po vlastitom nahođenju o kvaliteti programa. Napravio sam i neke strateške suradnje koje bi trebale doprinijeti vidljivosti Malog festivala i otvoriti nam širu publiku.

Zadržimo li se još malo na programu, predstave za djecu su uglavnom novijeg datuma, dok su predstave za odrasle nešto starije. Predstavlja li to sliku ovogodišnjih produkcija (ili njihova izostanka) ili tvoj izbor? Znam da su nezavisna kazališta za djecu, usprkos svemu, bila prilično produktivna. Kako je bilo s nezavisnim kazalištima za odrasle?

Općenito je kazalište za odrasle nešto zahtjevnije u produkciji. Možda zato što odrasli vole komplicirati. Ovo ne progovara samo dijete iz mene, nego i iskustvo. Imao sam problema s programom za odrasle. Dva kazališta nisu htjela sudjelovati, jedno je imalo problem s autorskim pravima, druga dva nisu imala snimke svoje predstave niti smo uspjeli dogovoriti s njima snimanje. Kazališta za djecu i mlade dogovorio sam u roku – keks. Pojednostavimo li stvari, odrasli u kazalištu za odrasle kompliciraju i zato na večernjem programu imamo predstave starijeg datuma. Meni osobno apsolutno ne smeta, jer je riječ o sjajnim predstavama. Jesmo se malo zakinuli za ekskluzivu, ali ovo je tek prva godina. Probijanje leda. Sljedeće godine ići ćemo s pozivom za sudjelovanje i uvjetovati da predstava mora biti napravljena u vrijeme pandemije.

Spomenuo si odbijanja sudjelovanja na festivalu. Koji su bili glavni razlozi?

Bilo je odbijanja, a uglavnom zbog tehničkih razloga. No, smatram da je za odbijanje suradnje zbog tehničkih razloga potreban pristanak na takve okolnosti. Odnosno, sve se tehničke teškoće mogu prevazići ako postoji volja za time.

Možda nemate puno premijera, no zato imate nezavisnih kazališta i kazališnih družina što je, mislim, jako važno. Uostalom, i tvoj Mali teatar, kao organizator festivala, nezavisno je kazalište.

Osnovni cilj Malog festivala je okupiti nezavisnu scenu na jednom mjestu. Scenu o kojoj nitko ne brine osim nas samih. Scenu koja ne postoji u javnom diskursu o kulturi, a samozapošljava tisuće kulturnih djelatnika. Scenu koja svaki put mora dizati ruku u zrak i vikati: „Hej, i mi smo tu!“ Na nezavisne subjekte u kulturi uvijek se zaboravlja i uopće se ne shvaća ogroman potencijal koji kultura nosi u sferi malog i srednjeg poduzetništa. Takva stvar niti ne postoji kao ideja u glavama vodećih struktura.

Je li nezavisnima, uopće, bilo moguće preživjeti ovu godinu i kako si ti osobno uspio?

Trenutno se borimo svim silama ostati na životu. Institucionalni subjekti sa svojih visokih pozornica i toplih dvorana ne bi nam željeli biti u koži. Mnogim kolegama nije bilo moguće preživjeti, pa su otišli u druge djelatnosti ili države. Ja sam osobno uspio preživjeti zahvaljujući dugoročnom planiranju. Trenutno živim one projekte koje sam planirao prije dvije godine. Osim toga, naučio sam da je svaka neprilika mogućnost za priliku. Mene pandemija nije bacila u depresiju, nego me inspirirala za nove predstave. Eto, upravo zahvaljujući pandemiji napravio sam dva nova programa koja nikad ne bi bila u planu da nije bilo lockdowna. Tata Slikovnica – web serijal i predstava, te prva hrvatska romska monodrama koja je upravo u produkciji, a premijera će biti najesen. Mali festival je također rezultat uočavanja prilike za rast i razvoj u vremenu kad se čini da sve propada.

Jesi li novije predstave radio s mišlju na kameru? Primjerice Palac sim, palac tam, koji meni djeluje vrlo „televizično“? Razmišljaš li o „filmizaciji“ kazališnih predstava, odnosno o nekom hibridu kazališne predstave i filma, u budućnosti?

Nisam radio predstave na taj način, ali dosta eksperimentiram s kamerom i organizacijom dramsko-scenskih elemenata oko objektiva. Tata Slikovnica je dobar primjer toga. U filmičnosti svojih predstava najdalje je otišao Planet Art čije je predstave publika često doživjela upravo kao „kazališne filmove“. Lars Von Trier je s Dogvilleom možda proročanski ponudio već gotovu formu kazališno-filmskog hibrida. Hoće li se to pretvoriti u novi kazališno-filmski smjer ne znam, ali definitivno živimo u vremenu koje nudi nebrojene mogućnosti za eksperimentiranje i interdisciplinarnu igru.

Kako gledaš na online kazalište? Sve predstave Malog teatra mogu se pogledati i online. Gledaš li na to kao na nužno zlo ili vidiš neke prednosti?

Općenito, prevladava stav da digitalno kazalište nije toliko atraktivno kao kazalište uživo. Istina je da je kazalište živi organizam i da se predstava u potpunosti može doživjeti samo uživo. No, znači li to da ne smijemo isprobavati i otkrivati nove mogućnosti? Uostalom, dramsko-scenski elementi su vidljivi i na snimkama predstava, samo što im je doživljaj umanjen.

Nedavno sam čuo izjavu jednog kolege da radimo nešto što ne bismo smjeli. Da su online predstave smrt za kazalište. Lako je tako zaključivati iz institucionalne fotelje. Istovremeno i potpuno krivo. Smrt za kazalište je zatvorenost institucija prema nezavisnom sektoru. Smrt za kazalište su političke igre u kreiranju dramskog programa i zapošljavanju kulturnih djelatnika. Smrt kazališta su sve one stvari koje kazalište održavaju u statusu quo. Redatelj Peter Brook još je šezdesetih godina pisao o mrtvačkom kazalištu. Mene čudi što dan danas takvo kazalište uopće i postoji. A kamoli da se zaposlenici tih kazališta usuđuju napore i borbe nezavisnog sektora osuđivati i gledati kao na prijetnju.

Što se tiče prednosti, prije svega mislim da je došao trenutak u kojem bismo mogli online platforme početi koristiti kao alat, a ne nužno zlo. Iza bespuća internetskog sadržaja postoji ogroman broj potencijalne publike. Naša suradnja s Equinox Vision na kvizu u proširenoj stvarnosti je primjer kako početi spajati kazalište s drugim kulturnim svjetovima i kako pronalaziti publiku tamo gdje mislimo da je nema.

Uostalom, i ovogodišnji, prvi Mali festival u potpunosti će se održati na online platformi. Je li ti u planu da ostane online festival ili?

Od početka sam zamišljao da program Malog festivala zaživi i u stvarnom prostoru, pred živom publikom, za živu publiku. Mali festival ostat će online, ali će uskoro dobiti i svoju stvarnosnu varijantu.

Uz nadu da ćeš sljedeće godine imati otvorene ruke u oblikovanju programa i medija u kojemu će se održavati, želim ti da te Mali teatar i Mali festival isprate u duboku starost.

Vodič kroz festival čitajte na Od malih nog(u) od petka, 30. travnja.

Categories
Kritika

Bilo koja priča

Predstava Snježna kraljica druga je premijera izvedena u crnogorskim profesionalnim pozorištima od početka pandemijskih ograničenja u martu 2020. godine. Prva izvedena premijera u oktobru prošle godine, Bajku životom pravimo, takođe je produkcija Gradskog pozorišta Podgorica, namijenjena dječijoj publici. Generalno, odgovor kulturnog i pozorišnog sistema na vanredne uslove u kojima smo se našli od početka je gori od katastrofalnog. Osim prilično neinventivne i samodopadne kampanje „Živimo kulturu“ koju je u martu 2020. godine pokrenulo Ministarstvo kulture Crne Gore, ali koja je sasvim presahla negdje tokom ljeta, i u kojoj je pozorište bilo zastupljeno uglavnom emitovanjem (mahom nekvalitetnih) snimaka predstava, naša pozorišta su kataklizmu u kojoj smo se našli naprosto – prespavala.

U periodima smirivanja epidemije, naročito tokom ljeta i početkom jeseni prošle godine, regionalna pozorišta mijenjala su ustaljeni kalendar početka pozorišne sezone, prilagođavala se okolnostima, i iznalazila načine da izvode predstave u spoljašnjim prostorima i stvaraju izvedbe sa manjim brojem učesnika. Međutim, uprave Crnogorskog narodnog pozorišta i Zetskog doma nisu se trgnule iz svoje duboke hibernacije, očigledno zaslijepljeno odlučne da ne rade ništa dok ne bude moguće raditi „kao prije“, ili barem ništa što bi bilo kompromis sa aktuelnom situacijom. Ovakvo neodgovorno upravljanje budžetskim institucijama olakšano je haosom koji kontinuirano vlada u kulturnom sistemu, bilo da se kulturnom politikom bave osobe bez potrebne stručnosti, ili da se njome, kao što je sada slučaj, ne bavi niko. Imajući sve to u vidu, ali i važnost umjetnosti za ljudski život, naročito u nezavidnim okolnostima poput ovih, koje satiru čovjekov duh, dragocjeni su i poštovanja dostojni bilo kakvi napori i borba da se pozorišni život održi. Ipak, društvena i umjetnička kritika (kao procjenjivanje kvaliteta nekog djela, ali i njegova analiza i kontekstualizacija,) nužne su i u najtežim vremenima, onima u kojima nam je u svim sferama nasušna solidarnost da bismo uopšte opstali.

Predstava Jagoša Markovića Snježna kraljica završava se scenom u kojoj se svi likovi iznebuha pojave na istom mjestu, i počnu publiku da „bombarduju“ naravoučenijima, skaču, ciče, grle se i plešu uz poznate klasične melodije. Ovakav završetak tipičan je za predstave namijenjene dječijoj publici koje olako shvataju djeci važne teme i banalizuju dječije probleme, stavljajući akcenat na raskošnu vizuelnu atraktivnost i furiozan ritam. Odnosno, ovakav kraj predstave ni po čemu nije distinktivan za inscenaciju Andersonove priče (objavljene 1845. godine) o prijateljstvu djevojčice Gerde i dječaka Kaja koje je naprasno prekinuto kada su se Kaju u oči i srce zabile krhotine čarobnog ogledala, učinivši ga odbojnim i hladnim, niti bilo kojeg drugog predloška.

U dramatizaciji Evgenija Švarca i adaptaciji Jagoša Markovića zadržana je osnovna okosnica bajke – snaga Gerdinog prijateljstva koja je pokreće da krene u neumornu dugotrajnu potragu za Kajem, nakon što on nestane sa Snježnom kraljicom (u dramatizaciji su neke epizode Gerdinog puta zadržane, a neke odbačene). Osim toga, izvornik je pretrpio promjene koje bi se mogle okarakterisati kao kozmetičke, budući da ni na koji suštinski način ne korespondiraju sa trenutnim duhom vremena u kome odrastaju najmlađe generacije. Dio sa pokretačem priče, razbijenim čarobnim ogledalom čiji rasuti komadići mogu da se zariju u bilo čije oči ili srce uklonjen je; Gerda i Kaj su brat i sestra, a Kaj tek od Snježne kraljice sazna da je usvojen, dok je baka koja brine o njima siromašna pralja – međutim, osim što se ova dva motiva pominju na početku, kasnije sa njima baš ništa nije urađeno.

Autori predstave su se odlučili za strukturu priče u priči, odnosno uokviravanje teatralnim pripovjedačem na štulama (Lazar Đurđević) koji nas obaviještava o tome kako će se izvedba odvijati, naglašava da je on taj ko o njoj odlučuje, ali da će u njoj i učestvovati. Može se pretpostaviti da je namjera ovog postupka bila sugerisanje najmlađoj publici posmatranja sa distanciranog mjesta u sadašnjosti, odnosno razvijanje svijesti da je sve što se u bajci dešava „kobajagi“, sa ciljem uklanjanja ozbiljnosti i zrnaca jeze koje originalna priča sadrži. Međutim, pripovjedačeve intervencije prilično su nespretne i u većem dijelu predstave on publici sasvim nepotrebno dosađuje objašnjavanjem onoga što se događa, a što je sasvim jasno i bez njega.

“Snježna Kraljica”, foto: Duško Miljanić

Svojevrsnu cenzuru pretrpio je i lik Snježne kraljice, koja je u interpretaciji Vanje Jovićević, kao kapriciozna „baronesa“ u svjetlucavoj polu-prozirnoj odori i sa ogromnim noktima, izgubila zastrašujuću britkost jednog apsolutno hladnog i analitičnog uma. Jelena Simić superiorno je oblikovala lik Gerde, sugestivno prikazujući njenu nevinu emotivnu intuitivnost, odanost, hrabrost i doživljaj života kao čuda, pri čemu neki dijelovi njene interpretacije, kao što su dječije zapitkivanje o Snježnoj kraljici ili pričanje svoje priče Gavranu u maniru zadihanog, uplašenog djeteta koje guta pojedine slogove predstavljaju maestralne glumačke minijature. Iako je njegovoj ulozi ostavljeno mnogo manje prostora, i Emir Ćatović kao Kaj je istinitosno predstavio transformacije ličnosti koje je doživio nakon poljupca Snježne kraljice, odnosno pretvaranje osjećajnog, umiljatog dječaka u emocionalno umrtvljenog mladića koji se u snježnom dvorcu zanima ledenom igrom razuma – slaganjem riječi i slika od ledenica. Mnoštvo ostalih živopisnih likova nose razgaljujući razigrani ludizam: finansijski savjetnik (Miloš Pejović), jelen (Božidar Zuber), Gavran (Omar Bajramspahić), Gavranka (Sanja Popović), princ (Lazar Đurđević), princeza i mala razbojnica (Lara Dragović), baka i velika razbojnica (Maja Šarenac), razbojnici (Božidar Zuber, Sejfo Seferović, Omar Bajramspahić). Ipak, neki od njih djeluju sasvim samodovoljno, kao zalutali iz neke druge priče, poput finansijskog savjetnika koji povremeno preuzima ulogu pripovjedača, i čija je funkcija sasvim nejasna (da li je u službi Snježne kraljice ili princeze, zbog čega ostrašćeno neprijateljski proganja Gerdu kada je slučajno susretne i sl.); a izgled i ponašanje drugih očigledno su prilagođeni spoljašnjoj atraktivnosti, kao recimo u slučaju feminiziranog gavrana, komično-teatralnih razbojnika, ubacivanja replika na engleskom iz sfere popularne kulture, povremenog govora u stihovima itd.

Dojmljiv i atraktivan je i vizuelni aspekt predstave, obilježen zaigranim kostimima (Marija Marković Milojev), snijegom koji slabije ili jače pada i ogromnim nadrealističkim satom sa ogoljenim mehanizmom i rukama umjesto kazaljki (scenograf Matija Vučićević), koji pak – ukoliko bi trebalo da aludira na prolazak vremena koji donosi odrastanje i sazrijevanje glavnih junaka – nije podržan drugim scenskim elementima, tako da djeluje samodovoljno. Naime, Gerda i Kaj, nakon inicijacijskog puta koji je Kaj proveo kod Snježne kraljice, a Gerda u lutanju tražeći ga, sasvim su isti na početku i kraju predstave: dvoje nevine djece lišene spoznaje koju nosi odrastanje, da samo ravnoteža između toplog (emocije) i hladnog (razum) donosi zrelost. Priča o Snježnoj kraljici u ovom slučaju poslužila je, ako se izuzme neinventivna (i upitna) pouka da dobri likovi uvijek pobjeđuju, samo kao osovina za šarenu i dopadljivu, ali uglavnom jalovu spoljašnju raskoš.

Categories
Kritika

Od superlažova do maštovitog superjunaka u par koraka

U neke su kazališne likove dubinski ugravirana imena glumaca koji su ih oblikovali, upisavši u njih dobar dio sebe i svojih glumačkih majstorija. Takvi likovi imaju sreću što im je omogućen upečatljiv, počesto dug i slavan scenski život, ali i nesreću da uglavnom na duži period ostaju bez novih interpretacija, pomalo u sjeni vlastitih interpreta. Jedan je od takvih likova u hrvatskom kazalištu barun Münchausen kojeg je sad već prilično davne 1998. majstorski na sceni oživio Vilim Matula. Zahvaljujući dugovječnosti i slavi predstave, domaćim kazalištima i kazališnim družinama svih ovih godina nije padalo na pamet scenski se poigrati tim slavnim lažovom, no zaobilaženju je stigao kraj. Münchausen je ponovo scenski oživio u kazalištu Žar ptica i to u hrabroj, mudroj i dojmljivoj monodrami Pustolovine baruna Münchausena. Hrabrost predstave leži u činjenici da se autorski tim odvažio scenski suočiti s „Matulinim“ Münchausenom (koliko god pokušavali promatrati ovu predstavu zasebno, u glavama većine zaljubljenika u kazalište, pa i samog izvođača, čuči slavni Matulin barun), mudrost, pak, u čvrstom odmaku od njega. Naime, autori i izvođač ni na koji način nisu stvarali veze s prethodnikom, što su potvrdili već prvom riječju izgovorenom u predstavi – zamislite. Ta jedna jedina riječ, tako bliska kazalištu, posebice kazalištu za djecu i mlade, prerezala je sve potencijalne veze s prethodnicom i zaplovila u sasvim novu i frišku avanturu. Avanturu u čijem fokusu je – mašta.

"Pustolovine baruna Münchausena", foto: Mare Milin
“Pustolovine baruna Münchausena”, foto: Mare Milin

Barun Münchausen, riječima znalaca, jedan je od najslavnijih lažova svjetske književnosti. No isti taj barun, ovisno o perspektivi i ključu čitanja, jedan je i od najmaštovitijih književnih junaka. Od laži do mašte tek je koračić koji je Dunja Fajdić, koja potpisuje dramatizaciju i dramaturgiju, napravila teatraliziravši Münchausenove avanture, odnosno uronivši ih u stvarnosni okvir. U njemu izvođač Marko Hergešić stupa na scenu omotan životnom ulogom oca koji pokatkad obavlja kućanske poslove, posebice mrsko mu peglanje. Dok povlači vruću peglu preko košulja, Marko, da se ne bi pretjerano dosađivao, mašta. Taj toliko jednostavan i logičan okvir dovoljan je da sve Münchausenove laži postanu ništa drugo do li maštovite igre. Ono što bi trebalo biti glavni dječji adut u susretu sa svijetom, a na čije mjesto sve više dolaze nimalo maštoviti superjunaci servirani kroz crtiće, igračke, šampone, kalodonte i ostale doslovnosti. Samim time moralno rubni junak lakoćom se pretočio u borca za beskrajno važnu pratiteljicu dječjeg odrastanja – maštu.

Mašta ne voli doslovnosti, ona se voli upisivati u nedorečenosti i apstrakciju. Tako je i Marko, sigurno vođen zaigranom redateljskom rukom Aleksandra Švabića, kretao u Münchausenove pustolovine u društvu pegle i daske za peglanje, zavjesa i kišobrana, pustivši djeci da u predmete samostalno upisuju značenja i uloge, no ne prepustivši ih u potpunosti njihovoj vlastitoj mašti. Naime, na početku svake epizode je iznio ključ, odnosno kôd čitanja, da bi potom nenametljivo usmjeravao gledatelje kroz pitanja i pokoju sugestiju. No nije dopuštao verbalnom sloju da natkrili scensku igru koja se sastojala od fizičke igre, animacije dijelova tijela kao i animacije predmeta i materijala. To djelomično oslobađanje vizualnih aspekata od riječi predstavlja treću karakteristiku – odvažnost ove predstave. Naime, predstave za djecu u Hrvatskoj još uvijek u (pre)velikoj mjeri ovise o riječima, bez obzira nalaze li se one u prirodnom im dramskom okruženju ili pomalo stranom lutkarskom i fizičkom teatru, baš kao da autori ne vjeruju ostalim elementima scenske igre, ali ni gledateljima. Da je to nepovjerenje suvišno pokazuje Hergešićevo građenje radnje u igri s okolinom i vlastitim tijelom u kojemu konstantno tumačenje i pojašnjavanje više nego uspješno zamjenjuje diskretna sugestija.

"Pustolovine baruna Münchausena", foto: Mare Milin
“Pustolovine baruna Münchausena”, foto: Mare Milin

Kako Hergešić nije lutkar, animacija dijelova tijela i predmeta nije pretjerano uvjerljiva, no to u ovoj scenskoj potrazi za maštom nije presudno. Naime, ideja od starta ide prema zamišljanju, odnosno dodatnom upisivanju značenja u scensku igru, a ne prepuštanju definiranim scenskim značenjima. U tako oblikovanoj cjelini puno je važniji glumački sloj kojim Hergešić u potpunosti vlada te tijekom cijele predstave lakoćom drži mlađahne (i one starije) gledatelje u igri, mijenjajući njen ritam, izraze, priče, kodove čitanja, u isto vrijeme ne padajući u pogledu scenske energije. Kako se epizode nižu bez jasnije dramske gradacije, ne postoji klasična kulminacija, no zato je redatelj Švabić odlično ritmički oblikovao igru, točno pogodivši trenutak u kojemu je pažnja imala potencijal pada te ga iskoristivši za zatvaranje predstave onime čime je i otvorena – pozivom na zamišljanje i maštanje. No ovaj put izvan kazališne dvorane, u stvarnosti kojoj silno nedostaje dječje (i naše) mašte.

Matija Antolić oblikovao je glazbu koja se lakoćom prepuštala scenskoj igri, dajući joj dodatna krila, dok je Đenisa Pecotić kostimima Hergešića u većem dijelu predstave zadržala u okviru, scenskoj stvarnosti, da bi na kraju, kad se mašta u potpunosti razigrala, Marko postao vizualno vrlo uvjerljiv Münchausen, pokazavši djeci da mašta doista može svašta. Zaključno, barun Münchausen u svojim se novim scenskim pustolovinama, na krilima odličnog Marka Hergešića, prometnuo u superjunaka koji umjesto štita i plašta, maske, tehnologije i umjetnih testosterona upotrebljava puno jače, no poprilično zanemareno oružje – maštu.