Prije punih 40 godina, u studenom 1981. godine registrirano je novo zagrebačko dječje kazalište Teatar Žar ptica, sa sjedištem u staroj Vlaškoj. Osnivači kazališta – Tomica Milanovski, Vojmil Rabadan, Vid Fijan, Irena Kolesar, Slavica Fila i Olga Pivac – na čijem je logu pisalo kratko TŽP, znali su da će svoje predstave izvoditi u zagrebačkim osnovnim školama i vrtićima i putovati djeci diljem tadašnje države, ali vjerujem da tada nisu ni slutili da su pritom udarili temelje poznatog gradskog kazališta, koje će samo 16 godina poslije dobiti svoj novi dom u Bijeničkoj.
Tomica Milanovski bio je jedan od osnivača i prvi ravnatelj Teatra Žar ptica, čovjek koji je čudesnom ljubavlju i entuzijazmom osnovao i vodio novootvoreno dječje kazalište sve do 2000. godine, kad nam ga je ostavio u naslijeđe. U tom periodu Žar ptica je od A(damovca) do Ž(upanje) odigrala više od 3800 predstava, a razveselili su pritom više od 800000 djece u svakom pa i najmanjem mjestu u Hrvatskoj i šire.
Po mnogima najuspješnije naše predstave tog doba Dekameron, Matjaž Grabancijaš Dijak, Šumar ima šumu na dlanu – režirao je Ladislav Vindakijević. Uz njega su redateljsko dramaturšku okosnicu repertoara držali Vojmil Rabadan, Vid Fijan, Đurđa Dević, Joško Juvančić Jupa, Vladimir Gerić i dr.
U počecima, kao i danas, Žar ptica je na sceni imala i ima glumačke veličine kao što su: Irena Kolesar, Slavica Fila, Žarko Savić, Đuka Rogina, Gordan Pičuljan, Mia Oremović, Olga Pivac, Dragan Milivojević, Marija Kohn, Marija Sekelez, Pero Juričić, Ljubica Jović, Mirela Brekalo, Suzana Nikolić, Vlasta Knezović, Višnja Babić, Duško Valentić, Vlado Kovačić, Željko Mavrović, Sanja Marin, Džimi Jurčec, Žarko Potočnjak, Vinko Kraljević, Nataša Maričić, Branka Cvitković, Etta Bortolazzi, Ana Karić, Špiro Guberina, Pero Kvrgić, Ana Kvrgić, Nina Erak, Lucija Šerbedžija, Jasna Palić, Željko Šestić, Ivana Boban, Vesna Tominac, Filip Juričić, Filip Križan, Robert Bošković, Igor Mešin, Perica Martinović…
Osnivači kazališta Slavica Fila, Irena Kolesar, Olga Pivac, Tomica Milanovski i Vojmil Rabadan, na slici s Petrom Večekom, foto: Žar ptica
Putovanja
Jasna Palić, koja je još kao djevojčica igrala u Žar ptici, sjeća se da su se prešle stotine kilometara do škole kako bi u jednom razredu za cijelu generaciju odigrali predstavu za samo sedam učenika. Žarko Savić, pak, prve predstave s kojima se putovalo kamionom i igralo na kamionu kao sceni, usred zime, pamti po crvenim dječjim nosićima, ali i užarenim dlanovima od aplauza, te glumcima koji su redovno ostajali bez glasa nakon nekoliko predstava od hladnoće.
Dnevno se na predstave putovalo između 20 i 200 km. Turneje po Istri, Dalmaciji, Slavoniji… potrajale bi četiri do pet dana. Prvo putovanje Teatra Žar ptica našim povijesnim busom bila je Švedska 1982. prijeđenih kilometara s predstavom Crvene cipelice. Najveći problem nije bio koliko predstava odigrati – uglavnom od tri do pet dnevno – već kako dobiti slobodne termine glumaca na tako dug period.
Prvo pitanje direktora Milanovskog poslije svakog putovanja bilo je: “Jesu li djeca bila sretna?” Bili su, itekako, i dugo su pamtili te susrete s glumcima iz Zagreba. Mnogima je to bio i prvi susret s kazalištem.
Ratnih 90-ih putovalo se djeci naših izbjeglica u kampove u Italiji i Mađarskoj. A onda smo 1994. s predstavom za odrasle Paola i lavovistigli i u daleku Australiju, na nezaboravnoj turneji po Sidneyu, Melbourneu, Canberri i Perthu, te Novom Zelandu.
Tomica Milanovski ispraća ekipu “Paole i Lavova” u Autraliju, foto: Žar ptica
Gradsko kazalište
Teatar Žar ptica 1997. godine postaje GK Žar ptica. Prvu premijeru Kad se vrazi žene, kojom je otvorena nova dvorana, režirao je češki redatelj Jarmil Chabina, a novu zgradu svečano je otvorila tadašnja gradonačelnica Marina Dropulić.
S Tomicom Milanovskim na otvorenju kao i u nekoliko predstava u staroj Vlaškoj bila je Marija Sekelez, koja će Žar pticu voditi od 2000. postavši njena druga ravnateljica.
Marija Sekelez nastavlja graditi Žar pticu s “novim” početkom – ovaj put kao novootvoreno Gradsko kazalište. Ne samo da su djeca ubrzo shvatila da se najljepše dječje predstave prikazuju u Bijeničkoj 97, već je uslijedila organizacija, do danas jedinog kazališnog dječjeg festivala u Zagrebu, nazvanog Naj, naj, naj festival.
Marija Sekelez, dugogodišnja ravnateljica Žar ptice i pokretačica Naj, naj, naj festivala, foto: Žar ptica
U početku je Festival bio zamišljen kao smotra najboljih predstava za djecu iz cijele Hrvatske, koje se djeci Zagreba besplatno prikazuju za vrijeme proljetnih školskih praznika. 2007. godine Naj, naj, naj festival postaje međunarodni. Interes djece i roditelja iz godine u godinu raste – Naj, naj, naj predstave gleda više od 5000 mališana, a igraju se u svim gradskim dvoranama. Marija Sekelez pokrenula je i druge besplatne akcije, želeći kazalište otvoriti što većem broju djece. Među njima su Nema zime u Žar ptici, Dobrodošli dragi prvoškolci i Osmijehom do zdravlja.
Uslijedila su i brojna međunarodna gostovanja od Venezuele, New Yorka, Francuske, Egipta, Velike Britanije, Poljske, Rumunjske, Makedonije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Mongolije…
Svake godine Žar ptica djeci prikazuje oko 300 predstava koje pogleda oko 60000 malih gledatelja. Za njih ih nesebično svako jutro i 10 i 11.30 igra naš ansambl u kojem su: Gorana Marin, Ana Marija Vrdoljak, Vesna Ravenšćak, Amanda Prenkaj, Dunja Fajdić, Berislav Tomičić, Ante Krstulović, Petar Atanasoski, Marko Hergešić i Bogdan Ilić uz brojne vanjske suradnike, glumce i redatelje kao što su: Ivica Boban, Snježana Banović, Slađana Kilibarda, Anica Tomić, Krešimir Dolenčić, Dora Ruždjak, Oliver Frljić, Zlatko Sviben, Saša Broz, Saša Božić i Ksenija Zec, Želimir Mesarić, Mario Kovač, Renata Carola Gatica…
Sudjelujući na brojnim domaćim i stranim festivalima, Žar ptica je osvojila preko 80 nagrada – od kojih i sedam Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju dječju predstavu.
Žar ptica danas
Žar pticu od početaka do danas, kad je unatoč svim pandemijskim problemima s istim žarom i novim projektima od 2016. godine vodi Drago Utješanović, krase impresivne brojke od preko 8000 izvedenih predstava 1 600 000 gledatelja.
Na međunarodnom planu pokrenuli smo novu neformalnu inicijativu Dječji teatar bez granica, zamišljenu kao razmjenu gostovanja prijateljskih kazališta, s ciljem poticanja na upoznavanje različitih kultura, toleranciju i prihvaćanje različitosti. U projekt su se uključila kazališta iz Sankt Peterburga, Antalije, Beograda i Skopja, a na čekanju je gostovanje u Gruziju.
GK Žar ptica repertoarno se okreće društveno angažiranim predstava kojim se u sklopu šireg pratećeg projekta želi što više utjecati na senzibiliziranje društvene zajednice na sveprisutne probleme u odrastanju suvremene djece. Najuspješniji od njih su: #naNAJjače protiv vršnjačkog nasilja; Srce koje spaja; Durica – iz stripa, preko scene do tvoga smartphona; Nije sam onaj tko ima prijatelja; Živjeti zdravo s HZJZ…
Uspjeh Žar ptice je u predanom radu svakog njenog zaposlenika i u našoj publici. Hvala za ljubav i vjernost u proteklih 40, što nas obvezuje i motivira.
Draga Ano, ove se godine na izborničkom mjestu Naj, naj, naj festivala dogodila velika promjena – dugogodišnju izbornicu Željku Turčinović zamijenila si ti, na čemu ti na početku ovog našeg razgovora od srca čestitam.
Hvala. I hvala Žar ptici, s kojom mi je uvijek bilo lijepo i ugodno surađivati, točnije ravnatelju Dragi Utješanoviću, na pozivu i povjerenju. Kolegica Turčinović postavila je visoke standarde selekciji Naj naj-a zbog čega i sam festival ima visok status među festivalima na kojima sudjeluju predstave za djecu i mlade. Nadam se da sam svojim izborom, nemilim okolnostima unatoč, uspjela održati taj standard i da će on samo nastaviti rasti u budućnosti.
Na selektorskom stolu dočekalo te tridesetak snimki recentnih domaćih predstava. Prije nego se okrenemo samom izboru, kako bi na temelju odgledanog poopćeno ocijenila hrvatsko kazalište za djecu i mlade?
Na to mi je pitanje teško dati jednostavan odgovor jer je kompleksan, kao i slika recentne produkcije kazališta za djecu i mlade.
Volimo kompleksne slike i odgovore, stoga…
… S jedne strane, pojavili su se (a pojavljuju se i dalje) novi/e autori/ice s osvještenijim i definiranijim poetikama i estetikama te s drugačijim pristupom prema – prečesto nedovoljno vrednovanom – kazalištu za djecu i mlade. Ili bar s pokušajem novog, slobodnijeg i suvremenijeg pristupa. U njihovom se radu osjeća posvećenost i ozbiljnost u pristupu temi koju obrađuju, samom procesu i recepijentu. No ponekad i neki od njih uđu u svojevrsnu “rutinu”, repeticiju unutar polja provjerenog i sigurnog, u ustaljivanje prakse. Možda je to nešto do čega neminovno dolazi ako autor nema potrebu postavljati samome sebi nove izazove. Ustaljivanje prakse samo po sebi nije loše, osobito na nekim poljima, a sigurno iz nje proizlazi i prepoznatljivost autorskog opusa, no mislim da možemo razlikovati kad se ona „okameni“ i postane nepropusna. Nisam sigurna da sva odgovornost za tu pojavu leži isključivo u samim autorima, već i u produkcijskim zahtjevima i očekivanjima. No, na kraju krajeva, autor je uvijek u poziciji reći da ili ne.
S druge, pak, strane djeluje i niz autora koji kazalištu za djecu i mlade pristupaju sa znatno manje (da ne kažem manjkom) angažmana, strasti, inventivnosti i zapravo jasne vizije što i kako kome točno žele kumunicirati. Tu je vidljivo “odrađivanje” unutar zadanih parametara. Ne mogu reći da su te predstave nužno i „zanatski” loše, ali im nedostaje strasti i ljubavi. Ja ih vidim kao tijela bez htijenja, bez želje. Ne znam, možda su to prevelike riječi za tetar – strast, ljubav, želja. Možda to nosim još iz nekakvog ranijeg perioda kada sam smatrala kazalište čudesnim strojem koji može ići i daleko i duboko. I dalje smatram da može. Želim vjerovati da može. Dakako, to je neodvojivo i od promišljanja repertoarne politike pojedine kazališne kuće, odnosno umjetničkog tijela na nezavisnoj sceni. Neke su institucije, ako tako mogu reći, uspavane i umrtvljene po pitanju kreativnosti, znatiželje, osjetljivosti, pa i rizika; većine onoga što bi – po meni – trebalo odlikovati kazalište za djecu i mlade. A pri tome – proizvode i proizvode. Nažalost to su često kazališta u koja se djeca dovoze u autobusima kako bi se odradila ta terentska nastava, stavila kvačica pod kulturne aktivnosti.
KL Zadar, Nikomu pravo, režija i dramaturgija Ana Prolić
S kojom se posvećenošću i odgovornošću biraju te predstave? Tko ih bira? Neću ulaziti dalje u tu tematiku jer sam prilično ljuta oko načina na koji se djecu neselektivno odvodi u kazalište. Kao, pa bilo što je bolje od ničega. Ne znam baš. Ponekad mislim da je bolje veliko ništa, nego loše nešto. Ponekad sam vodila bitku s nastavnicima u školi kada mi je kćer odlazila na organizirane predstave, a koje ni po dobi, a kamoli po kvaliteti nisu bili primjerene. Hajde da je riječ o manjoj sredini. Ali u Zagrebu se ipak moglo izabrati. Gospođo, ne znam vam ja to, tako mi idemo, imamo dogovor s tim kazalištima, ja samo vodim djecu i pazim da ne jedu pod predstavom i da dođu svi na broju. Oprosti na digresiji.
Dapače, hvala ti na njoj jer mislim da je silno važna. Dakle, sljedeći cijeli intervju posvećujemo ovoj temi i sve krivine ćemo razbucati! Bar na papiru. Prije njega…
… vraćam se temi. Ima i institucionalnih kazališta koja već duže vrijeme pokazuju velik stupanj životnosti i otvorenosti u promišljanju i stvaranju, pa čak i predvode trendove. Jedna od tih institucija nalazi se i u ovoj selekciji i iskreno se nadam da će biti nagrađena za ono što je „skuhala“. Nezavisna scena je isto „šarolika“ po tom pitanju. Ne mogu reći da je nezavisna scena – generalno govoreći, generator novog, hrabrog, odvažnog, eksperimentalnog, izazovnog kazališta koje pita, propituje, pokazuje, prokazuje, ukazuje, poziva, koje sluša. Često s nje dolaze velika iznenađenja, ali i – kako mi to u kazališnom žargonu volimo reći – čvrge.
Osjeća li se razlika institucionalne i nezavisne scene u produkcijskom, izraznom i drugim pogledima?
Rekla bih da se razlika prvenstveno osjeća u produkciji. Iza predstava nastalih u institucionalnim kazalištima ipak stoje i „hladan pogon“ i – u pravilu – veća sredstva. No to uvijek ne donosi i bolju predstavu. Nezavisna produkcija ima taj „luksuz“ i „slobodu“ izbora izvođača, ali i drugih sudionika produkcije, što isto pridonosi i kvaliteti i raznolikosti. Nezavisna je produkcija ipak „zavisnija“ u smislu vlastite isplativosti i održivost, no što je zavisna. U ovo pandemijsko vrijeme to je svakako postalo još naglašenije. Zavisna produkcija još si može dopustiti da igra za desetkovanu publiku, no može li i nezavisna?
Uglavnom, rekla bih da se situacija u kazalištu za djecu i mlade mijenja, da ipak zadobiva drugu poziciju i da, ako ništa drugo, kazalište za djecu i mlade, kao i njegovi autoric/ce, u većoj mjeri promišlja samo sebe. No još uvijek mi se čini da je daleko od mjesta na kojem bi trebalo i moglo biti. Djeca i mladi su, po meni, publika kojoj je moguće najviše „dati“. Produkciju kazališta za djecu i mlade treba sagledavati unutar kazališne produkcije u cjelini jer je pod utjecajem istog društveno-kulturalnog i inog konteksta. Voljela bih da odrednica kazalište za djecu i mlade označava samo dobnu specifičnost ciljane publike, a ne i način na koji se promišlja i s koliko se angažmana, potrebe, volje i strasti i radi.
Koje su teme najuočljivije ili najčešće u ovogodišnjoj ponudi?
Predstave prijavljene na ovogodišnji Naj Naj kretale su se od tematiziranja prihvaćanja/neprihvaćanja različitosti, vršnjačkog nasilja, smrti, procesa nastanka predstave i radijske izvedbe, potrebe za suradnjom u cilju ostvarivanja ambicija, odnosa laži i mašte, izazovima odrastanja, svemirskih tijela, stresa/pritiska koji nastaje pri ostvarivanju željenog cilja, sukoba između pojedinčevih želja i nametnutih mu uloga, posluha i neposluha i dr. U nekoliko slučaja adaptacija nedramskih tekstova – koji su svi „kanonski“ naslovi – pokazala se tendencija temporalizacije i lokalizacije i manje ili više uspješnije kontekstualizacije.
KD Pinklec, Kao voda, tekst i dram. Ana Prolić
Kad smo kod kontekstualizacije, je li prevladavao tradicionalni ili suvremeni izraz i pristup temi?
Ne znam koliko su predstave prijavljene na festival reprezentativni uzorak, ali na temelju njih mogu reći da dominaciju još uvijek ima tradicionalni pristup i izvedbeni izraz, no sve je više suvremenih tendencija. Ono što zamjećujem je da se u određenom broju predstava vide suvremene izvedbene tendencije, no nisu uvijek dosljedno i u cijelosti, svjesno provedene. Mnoge predstave uvode „suvremenost“ na, po meni, kozmetički i površan način, a strukturalno i sadržajno, kao i na polju izraza, ostaju „na sigurnom“.
Je li riječ i dalje apsolutna vladarica ili su i ostali elementi scenske igre dramaturški i scenski aktivni?
Rekla bih da je verbalni izraz još uvijek dominantan, iako je sve prisutniji neverbalni izraz. U ovoj su selekciji dvije predstave usmjerene na neverbalni izraz. I još su dvije predstave, prijavljene za festival imale takav karakter. Kod takvih se predstava ponekad dogodi „prezasićenost“ neverbalnog znakovlja koja, pretpostavljam, nastaje iz nekakve nesigurnosti u konotativnu i denotativnu nabijenost neverbalnog znaka.
Budući da si ulogu izbornice preuzela u vremenima krajnje izazovnim po kazalište za djecu i mlade, koliko se te muke po kazališne junake osjećaju u predstavama? Od izraza do sadržaja.
Tema pandemije i njezinih posljedica na pojedinca i društvo u cjelini, kako kratotrajnih, tako i potencijalno dugoročnih, bila je prisutna samo u jednoj prijavljenoj predstavi koja nije ušla u selekciju. Riječ je o predstavi s nezavisne scene koja je pokušala pokazati kako se pandemija odražava na proces nastanka kazališne predstave, ali i na samo njezino izvođenje. Ostale predstave, na žalost, nisu krenule u tom smjeru. Ideja da bi kazalište za djecu i mlade trebalo ostati u starom normalnom, sadržajno i izvedbeno nezahvaćeno virusom koji nam je svima potresao živote, čini mi se pogrešnom i kontraproduktivnom. No nije to veliki novum. Kazalište za djecu još uvijek u prevelikom broju predstava ostaje u nekom drugom vremenu, u prostoru apstraktnih ideja i vrijednosti, u prostoru bez boli, smrti i širokog spektra emocija. Naravno da je u brojnim pričama, bajkama i basnama utkana i situaciona i odnosna svevremenost i da obrađuju i prorađuju neke svevremen strahove i nelagode. Ali prečesto se od udaljavma od ovoga danas i ovoga ovdje. Postavljaju djeca i mladi ista pitanja kao i prije sto godina, imaju iste razvojne faze i strahove, no postavljaju i brojna druga, nova pitanja proizašla iz njihove stvarnosti koja se mijenja i trči sve brže.
Da se vratim na temu covida, pitanje je koliko je brzo kazalište moglo (zbog programske politike i prijavljenih projekata) brzo reagirati na situaciju i jesu li sve prijavljene predstave nastale u pandemijskom vremenu. Ne znam, možda smo se svi nadali da će to sve trajati kraće i da neće imati ovolike i ovakve posljedice. Mislim da je sada već dovoljno dugo tu i s perspektivom još izvjesnog trajanja te da je svakako vrijeme da se i tematizira u kazalištu za djecu i mlade. Jer koga je, ako ništa drugo onda u razvojnom smislu, pandemija više pogodila no djecu i mlade? Pogledajte samo što je s porastom depresije, autodestrukcije i socijalne disfunkcije kod djece i mladih. Brojke su zabrinjavajuće. No o tim se pojavama teško može govoriti „u rukavicama“, kako se često zahtijeva od kazališta za mlade i djecu.
Gdje (još) vidiš prostor za daljnje napretke, odnosno gdje su po tebi najslabije karike ovogodišnje produkcije?
Prostor za napredak postoji uvijek i svugdje i mislim da bismo svi mi koji na ovaj ili onaj način sudjelujemo u promišljanju, stvaranju i valoriziranju kazališta za djecu i mlade toga trebali biti svjesni i težiti tome. Kao i tome da se međusobno potičemo, podržavamo, osnažujemo i inspiriramo. Sada pomalo zvučim kao neki političar koji daje opće smjernice djelovanja iz nekake idealne slike unutar koje vladaju isto tako idealni odnosi. Činjenica je da je situacija znatno drugačija.
Nezahvalno je govoriti o najslabijim karikama ovogodišnje produkcije, odnosno u kojoj mjeri su one drugačije od slabih kratika prošlogodinje produkcije. Već mi se duže vrijeme čini kako je jedna od slabijih točaka dramaturgija. Ili mi se to čini tako jer sam dramaturginja? Ili je dramaturgija uvijek i u svemu?
GKL Split, Katin tajni začin, tekst i režija Ana Prolić
Ja nisam dramaturg, no u potpunosti se slažem s tobom, a čini se da nismo usamljeni u tome. Kako bi ti, kao jedan od rijetkih svijetlih primjera dramaturga/inja u našem kazalištu za djecu i mlade…
… Hvala na komplimentu…
… u potpunosti zasluženom… okarakterizirala dramaturški sloj u ovih 30-ak predstava?
Imam dojam da se dramturgiji ne daje dovoljna pažnja (ako joj se uopće i daje) i da je često nekako „usputna“, aleatorička. Često vidim iznimno bitnu i zanimljivu temu, dobre izvedbe, pametna redateljska riješenja, potentan predložak, ali i manjak cijelovitog promišljanja, te dosljedne i osvještene primjene postupaka. Često mi nedostaje ta cjelovitost, zajednički nazivnik.
Iako je sam festival, koji je bio motiv za ovaj razgovor, iza nas, svejedno se okrenimo odabranim predstavama. U riječi izbornice napisala si da je tvoj glavni kriterij bio odabrati predstave koje bi i sama voljela gledati. Jesi li uz taj kriterij imala neke „pomoćne kriterije“? Koje?
Uvijek postoje kriteriji izbora, odnosno ograničavajuće zadanosti. Sam festival unutar prepozicija prijava vrši određenu pred-selekciju koju (nažalost) ne čitaju i ne shvaćaju ozbiljno svi prijavljeni. Osim tih javno artikuliranih odrednica, postoje određene prepozicije koje se komuniciraju samom selektoru/ici, a često su produkcijskog karaktera. Ove godine tu je još i set epidemioloških mjera i ograničenja (od broja glumaca na sceni, prostora za izvedbu i dr.) koje treba imati na umu. I, na kraju, svaki izbornik ima vlastite kriterije koji se stvaraju i u odnosu na samu „ponudu“. Ponekad je teško prikupiti broj predstava koji očekuje festival, a ponekad je teško reducirati se na taj broj. Ovo drugo mi je puno draža dvojba.
Selekcija je bila fino izbalansirana između nezavisnih kazališta i institucija, verbalnog i fizičkog teatra, uz na dječjim festivalima rijetku gošću – predstavu radiofonskog izraza i ideje. Kako bi retrogradno naslovila vlastitu selekciju?
Sad si me zatekao. Iz staroga u novo.
Jesi li svjesno „balansirala“ selekcijom?
Ne u velikoj mjeri i ne po principu – za svakoga ponešto, već sam pokušala pokazati raznolikost produkcije.
Na kraju našeg razgovora, festival se zbog korona-situacije održao online. Što misliš o snimkama predstava?
Evo, reći ću, pa kud puklo da puklo: ne volim (gledati) snimke predstava. Uvijek sam ih smatrala „nužnim zlom“ i zazirala sam od njih. Naravno da su one u nekim slučajevima i neophodne (recimo za slučaj selekcije inozemnih predstava i sl.), korisne (u edukacijske i analitičke svrhe) i vrijedne (kao teatrološki materijal i dokument). No snimku predstave nikako ne mogu zamijeniti, pa čak niti usporediti s predstavom, niti doživljaj, niti iskustvo gledanja i „sudjelovanja“. U cijeloj priči meni, osobno, najviše znači to svjedočenje i sudjelovanje u proizvodnji i istovremena recepcija. Za mene snimka predstave, prije svega, imam informativnu i dokumentarnu vrijednost, a i tu valja razlikovati vrste snimaka – da li je snimana iz pozicije „objektivnog promatrača“ (statična kamera, snimanka „totala“) ili je snimana na drugačiji način i montirana.
I pri samoj selekciji snimka predstave nije najsretnija opcija, ali se ipak polazi od pretpostavke da je selektor/ica dovoljno educiran/ i iskusn/a da i na temeljnu nje može donijeti vrijednosnu procjenu i „pretpostaviti“ izvedbu.
Razumijem da su brojna kazališta na određeni način bila „osuđena“ na plasiranje snimka predstava kako bi održala i/li zadržala interes gledatelja, u nekim slučajevima i ostvarila određenu dobiti, pa čak, usuđujem se reći, opravdala same sebe, te jednom djelu publike možda i „zadovoljila“ potrebu za kazališnim izrazom. Ja, svakako, nisam dio te publike. Mislim da je ovo tema kojoj bi se moglo, a i trebalo pristupiti iznimno ozbiljno, odgovorno i analitički.
Prateći promjene na lutkarskoj sceni, najvažniji je povjesničar i teoretičar europskog lutkarstva Henryk Jurkowski prije gotovo pola stoljeća zaključio da se fokus tog umjetničkog izraza pomaknuo sa same lutke na njen odnos s lutkarom. Time je i lutkinu stalnu scensku živost zamijenila napetost između živosti i neživosti. U tom trenutku lutkarstvo je odbacilo ruho tradicije pod kojim je stoljećima koračalo kroz društvene bure te je postalo suvremeni umjetnički izraz u stalnom pomicanju, a možemo reći i negiranju, granica.
Pola stoljeća nakon redefinicije Jurkowskog, lutkarstvo u Hrvatskoj još uvijek dobrim dijelom pripada sad već davno nadrasloj tradiciji te se imalo slojevitija igra lutke i njenog animatora promatra pod posebnom lupom. Ne znajući za hrvatske prilike, redatelj Luciano Delprato stigao je iz Argentine sa suvremenom režijom lutkarskog Kralja Edipa (kritiku Katarine Kolege pročitajte ovdje) u kojoj se na beskrajno mudar, pametan i duhovit način poigrao… svime. I to obrativši se onima koje je najteže dovesti u kazalište, a koji predstavljaju potencijalnu publiku sutrašnjice – tinejdžerima. Pa krenimo redom.
U predstavi koju možemo staviti uz bok najsvježijim lutkarskim izdancima ovih prostora, redatelj je, uz pomoć dramaturginje Nataše Antulov, slavnu Sofoklovu tragediju oblikovao s mišlju na antički kor, naslonivši se na višestoljetnu lutkarsku tradiciju – odvajanje glasa od pokreta. Na mjestu govornika izredali su se svi glumci, gotovo radiodramski oblikovavši verbalni sloj te ga obogativši humorom, vlastitim notama i diskretnim, no vrlo efektnim dijalogom sa scenskom igrom, odnosno s vlastitom drugom polovicom.
U toj drugoj, izvedbenoj polovici, Delprato je napravio velik zaokret iz tradicije u suvremenost, usmjerivši pažnju na slojevit odnos lutke i njenih animatora, koji je izuzetno duhovitim minijaturama nosio predstavu, demonstrirajući mladim gledateljima lutkarstvo kakvo žele gledati. Lutkarstvo u kojemu lutka u furioznom ritmu na duhovit način mijenja uloge i ontološki status – od rekvizita, preko živog lika u rukama animatora do njegovog ravnopravnog partnera i konačno vladara. Taj u hrvatskom lutkarstvu rijedak trijumf lutke nad vlastitim demijurgom odigrao se u vrhunskoj scenskoj napetici u kojoj se Edip fizički obračunava sa svima, od lutaka do animatora i njihovih međunožja, da bi na koncu savladao i scenskog oca, preuzevši stvari u svoje drvene ruke i zavladavši vlastitim demijurgom. I sve je to napravio na izuzetno duhovit način, oslobodivši lutku zadanosti i granica te ukazavši na njen neiscrpan smisao za humor.
“Kralj Edip”, foto: HNK Ivana pl. Zajca
Izvedbeno bogatstvo i slojevitost na vrlo uvjerljiv način oblikovali su glumci HNK Ivana pl. Zajca, kazališta koje je bilo dovoljno hrabro da na daske nacionalne kuće postavi lutkarsku predstavu za tinejdžere, na čemu im čestitam i nadam se da Edip neće ostati usamljen. Svoje auditivne, animacijske i glumačke vještine demonstrirali su HNK-ovci Edi Ćelić, Dean Krivačić i Mario Jovev, uz važno pojačanje riječkih GKL-ovaca Alexa Đakovića i Damira Orlića. Od početka do kraja predstave glumci su funkcionirali poput odlično naštimanog i uigranog stroja, što je izuzetno važno u (suvremenom) lutkarstvu gdje i najmanji pomak ili odmak od zadanosti ruši ritam igre i scenskog života. Unutar tog sklada svaki je glumac dodao vlastitu notu u pripovjedni dio, od naizgledne ozbiljnosti do prodora u karikaturu, kao i u animacijski sloj. Tako su Krivačić, Jovev, Đaković i Orlić izvedbeni sloj oblikovali u dijalogu, a povremeno i duhovitom sukobu s riječima, vrlo zabavno se nadigravajući s njim, dok je Ćelić čekao impuls riječi, naslanjajući scenski život lutke na auditivni u finom protoku scenske energije. Ta različitost odlično je funkcionirala te je pojačavala element koji mi se čini jednim od ključnih elemenata scenske igre za tinejdžere – stalna scenska iznenađenja.
Stolne lutke koje su izradili Stjepan Buković, Vladimir Tomić, Željko Kranjčević Winter, Rajna Gruden, Ana Blašković i Snježana Jurić bile su u skladu sa cjelinom – duhovito krute i nezgrapne, prilagođene osobinama likova i scenski žive. Rafael Rodriguez svjetlom je podcrtao dvojnost izvedbe, zasebno osvijetlivši auditivno, ali i izvedbeno vrlo zanimljive govornike, razdvojivši time dva dijela cjeline – glas od tijela, što je pridonijelo teatralizaciji ovog teatarskog bisera.
Zaključno, Riječani su u svom Kralju Edipu pronašli ključ osvajanja naizgled neosvojive publike – tinejdžera. Učinili su to suvremenim pristupom lutki i lutkarstvu, poigravši se na slojevit, pametan i duhovit način svim elementima ovog izvedbenog bisera.
Svaki rat vuče za sobom brojne istine. U sjeni one službene pobjedničke, jer pobjednici pišu povijest, stoji gubitnička, a tu su negdje i naša, vaša i njihova, odrasla i, rijetko spominjana, no nama trenutno najzanimljivija – dječja. Rijetko tko se sjeti da su i djeca bila sudionici rata i kakve je posljedice rat ostavio na njih, počesto i mnogo teže nego na odrasle. Nešto više o tome kako je rat izgledao u očima djece možemo vidjeti u predstavi Razbijeno djetinjstvo autora i izvođača Vanje Čiče i Lorenca Tolića. Predstava progovara o ratu kroz istinite ispovijesti djece, sada odraslih ljudi, koji su proživjeli teror i neizvjesnost ratnih dana.
Predstava Razbijeno djetinjstvo izvedena je uživo na 54. PIF-u 19. rujna u poprilično intimnom okruženju, u maloj prostoriji sa svega 20-ak gledatelja. Mislim da je to dodatno pridonijelo teškoj, ali usamljenoj atmosferi koja je prevladavala kroz predstavu. U središtu su likovi Karlo i Marija, koje uglavnom utjelovljuju Lorenco i Vanja. Povremeno likovi postaju plišanci preko kojih izvođači lakše dočaravaju posebno teške i dojmljive scene. Uz to, u predstavi se pojavljuju i animacija materijala, odnosno dijelova odjeće koji predstavljaju sporedne likove te kazalište sjena i animacija dijelova tijela u svima nam poznatim oblicima zeca, psa i ptica. Za animaciju se, naravno, koriste dječji rekviziti koji su ujedno u funkciji prikaza jasnog oblika posttraumatskog stresa.
Iako su odrasli ljudi, Karlo i Marija su zapeli u vremenu rata, što su izvođači jasno upisali u reakcijama likova na zvukove koji ih podsjećaju na to doba – od zvuka sirene do radijskog šuma koji su gradacijom na scenu i u gledalište unijeli jak nemir i nelagodu, koja se još ostatkom priče, gdje Karlo i Marija (sada plišanci) odigravaju scenu sa početka rata, dodatno pojačava. Plišanci su u ovoj sceni dobro poslužili jer su mekani i pokret je lakše prodirao kroz njih. Doduše udarci glavom o zid nisu se jako čuli, ali vizualno je to bilo dovoljno. Najzanimljiviji trenutak u toj sceni bio je kada je Tolić počeo vaditi vatelin iz plišanca, što je dovelo do toga da se Karlo doslovno „trgao“ od tuge.
Zvuk metaka također je dopirao iz radija. Taj zvuk je pokrenuo novi val sjećanja, ovaj put animiran odjećom. Svaki komad odjeće predstavljao je drugu osobu koja je pala pred Marijinim očima. Odjeća je bila odličan medij i rješenje zbog lakoće pokreta i brzog padanja. Čiča je vješto animirala odjeću te se i karakter lika mogao osjetiti kroz sam pokret, što mi je bilo jako interesantno i zanimljivo. Još jedan posebno uočljiv trenutak bila je svađa između Karla i majke koji su se gledali u oči uz osjetnu napetost – bombe padaju, kava teče, ali majka je u potpunosti slomljena, tek ljuska osobe iz koje ne izlazi niti jedna suza. No zato je cijela scena zapravo plakala za nju. Tu su u pomoć priskočili skriveni glumci koji su lagano pokretali i rušili predmete napunjene s vodom. U tom trenutku, budući da nisam gledala popis izvođača, nisam ni znala da netko drugi pokreće scenografiju, već sam se čudila kako su se odjednom vrčevi prevrnuli. Bio je to iznenađujući trenutak jake poruke – sve je plakalo osim osobe slomljene tugom. U tom trenutku sam i ja zaplakala, nekako sam imala pred očima lice svoje majke kako plače, i zamislila sam i sebe u toj situaciji, tu bol i prestrašenost i suze su same potekle.
Svjetlo i glazba igrali su važnu ulogu jer su naglašavali promjene iz sadašnjosti u prošlost i nazad, te su davali i poseban ugođaj nelagode, tuge, značajnosti. Doduše nakon silnih pohvala, stiže i mala kritika. Naime, tijekom predstave bilo je trenutaka kada je tekst bio redundantan, nije imao funkciju jer smo radnju mogli iščitati iz glumaca. Tekst u tim trenucima nije naglasio radnju, nego je djelovao poput pomalo suvišnog pripovijedanja. Osim toga emocije i ekspresije glumaca bile su odlične i hvale vrijedne. Zaista se mogla vidjeti bol na njihovim licima i djelovali su kao da su prošli kroz to što su glumili.
Sve u svemu, predstava Razbijeno djetinjstvo srcedrapajuća je i bolna, ali vješto izvedena, s ponekim zamjerkama, no ne presudnim. Vidjeli smo djelić onoga kako je rat djelovao na djecu stvorivši im psihološke utege nimalo lake za nositi (se) kroz život. Zanima me kako je sada tim ljudima, kakav život vode, jesu li ostali ili su otišli iz ovih krajeva, mogu li se prisjetiti tih trenutaka bez previše boli ili je i dalje svaki put kao da su opet tamo, skriveni u podrumu i u tami. Nadam se da ih tama više ne skriva i da su zatvorili ta vrata podruma za sobom poput Karla i Marije.
U ponedjeljak 29.11. održana je online konferencija „Uloga dramskih akademija u razvoju kazališta za djecu i mlade“ u organizaciji regionalne platforme OD MALIH NOG(U). Na konferenciji su sudjelovali predstavnici kazališnih akademija i kazališta za djecu i mlade iz Slovenije, Hrvatske, Srbije i Crne Gore: dekan ljubljanske akademije Tomaž Gubenšek, prodekan zagrebačke akademije Goran Pavlić, Jasmin Novljaković u ime osječke akademije, Saša Latinović u ime novosadske akademije, Jovana Karaulić sa beogradske akademije i Petar Pejaković ispred cetinjske akademije te redatelj David Alić, glumci Marko Hergešić, Branko Ilić, Rok Kravanja i dramaturzi Aleksandra Jovanović i Anže Virant. Konferenciju je vodio kazališni kritičar i teatrolog Igor Tretinjak.
Na samom početku konferencije otvorena su pitanja potrebe za kolegijima, odnosno predmetima ili nekim oblikom studijskog smjera kazališta za djecu i mlade kao i mogućnosti njihovih pokretanja. Pitanja su pokrenula raspravu i suočila različite stavove i poglede na centralnu temu. Ključne razlike pokazale su se u poimanju kazališta za djecu i mlade – neki od sugovornika ne vide potrebu za razdvajanjem tog izvedbenog izraza od matičnog kazališta, dok drugi smatraju da kazalište za djecu i mlade ima u sebi velik potencijal za stvaranjem vlastitog izraza te bi mu ukazivanje na vlastitim posebnostima i učenje o njima na kazališnim akademijama pomoglo u osamostaljenju. Takvo „oslobođeno“ i prisutno na akademijama, kazalište za djecu i mlade moglo bi se nadati priznanju i boljem pozicioniranju kod struke, ali i institucija političke, društvene, novčane i medijske moći.
U nastavku pogledajte konferenciju:
Usprkos načelnim razlikama, većina sugovornika složila se da postoje brojni problemi i manjkavosti trenutnih oblika studija u kojima susreti studenata glume, režije i dramaturgije s kazalištem za djecu i mlade ovise isključivo o afinitetima profesora te su u pravilu vrlo rijetki, zbog čega studenti u profesionalni svijet zakorače nespremni. No krivica ne leži (isključivo) na akademijama, već prvenstveno na kazalištu za djecu i mlade koje se od svojih početaka „šlepa“ uz starijeg brata te nije uspjelo izgraditi niti vlastitu teoriju, niti vlastitu poetiku. Samim time kao jedan od velikih problema pokazao se manjak stručne literature i stručnog kadra koji oblikuje kazališne predstave za djecu i mlade te koji bi potencijalno predavao na akademijama.
Iako u konferencijama koje, poput ove, rade prve korake, vrlo rijetko dolazi do rješenja, izneseno je nekoliko vrlo zanimljivih mogućih rješenja – od nastave radioničkog tipa na festivalima i akademijama do teorijskih i praktičnih predmeta koje bi akademije mogle međusobno razmjenjivati. Također, načelno je dogovoreno da će se razgovori o otvaranju vrata akademija kazalištima za djecu i mlade nastaviti.
Petak, 26.11., 18:00h GK ŽAR PTICA, PUSTOLOVINE BARUNA MÜNCHAUSENA Režija: Aleksandar Švabić Dramatizacija i dramaturgija: Dunja Fajdić Skladatelj: Matija Antolić Kostimografkinja: Dženisa Pecotić Oblikovatelj rasvjete: Goran Jurković Igra: Marko Hergešić O predstavi: Zamislite… jednog pustolova. Oplovio je sve znane i neznane zemlje, ukrotio divlje zvijeri, upoznao Svemir i Zemlju uzduž, poprijeko, iznutra, ovako, onako i naopako. Možete li zamisliti takvog čovjeka? Možete? A sad, zamislite da je njegov brod… ma, ne, samo malo. Ovako: zamislite da je on jedan obični tata i zove se vrlo obično, recimo… Marko. Dok radi, dok čisti, kuha i posprema, on mašta. Je l’ i vi to često radite? Maštate dok radite nešto sasvim obično? Da?! Onda brzo s nama na brod! Pridružite nam se na plovidbi kroz priče baruna Münchausena. Spremni? Ukrcavanje! Dob: 5+ Trajanje: 40 min Igorovu kritiku pročitajte ovdje
“Pustolovine baruna Münchausena”, foto: Mare Milin
Subota, 27.11., 18:00h KD PINKLEC, PLAVO SUNCE NA ŽUTOM NEBU Redatelj: Romano Bogdan Koreografija: Virna Hošnjak Likovno oblikovanje: Nenad Kern Glazba: Bojan Miljančić Svjetlo: Neven Taradi Igraju: Bruno Kontrec, Karolina Horvat, Mario Jakšić O predstavi: Plavo sunce na žutom nebu donosi nam neobičnu priču o onima koji su imali samo 3 različite boje, a onda su odlučili krenuti u avanturu i pronaći ostale. Među ribama, u pjevu ptica, zakopane u vrućem pijesku i skrivene u astronautskim odijelima. Oni su trebali ostale boje. Svaku za točno određenu stvar. Narančastu za naranču. Ali, nisu znali nešto jako, jako važno. Kroz neobičan i inovativan pristup, vrlo apstraktno i uz minimalno tekstualno sugeriranje, ova predstava bavi se pitanjem mašte i naše hrabrosti da preskočimo neke ustaljene obrasce gledanja na svijet. Apstraktna forma predstave temeljena na crtežima, zvukovima, bojama, glazbi i pokretu nastupa vrlo mistično, otvarajući nam neki novi prostor promišljanja o kazalištu koje nije nužno temeljeno na izgovaranju teksta. Tko su oni i hoće li pronaći ostale boje? Ili će se opeći na vrućem pijesku i odustati? I što je to jako, jako važno što nisu znali? Dob: 4+ Trajanje: 40 min
Nedjelja, 28.11., 11:00h VRUM, PATKA, SMRT I TULIPAN Režija i koreografija: Sanja i Till Frühwald Dramatizacija: Maja Katić Vizuali (grafoskopske projekcije): Petra Bokić Dizajn rasvjete: Marino Frankola Originalna glazba: Damir Šimunović Scenografija: Sanja Frühwald Kostimi: Žarka Krpan Izvode: Petra Bokić (Tulipan), Dina Ekštajn (Smrt), Ana Mrak (Patka) O predstavi: Patku je već duže vrijeme pratio čudan osjećaj. Kao da je netko promatra, kao da joj je netko blizu. Onda se napokon pojavila pred njom – Smrt. No Patka još nije spremna, a ni Smrti se ne žuri. Zajedno provode ljeto, kupaju se u jezeru, sjede na stablu ili na livadi, razgovaraju i zajedno šute. Smrt doživljava iskreno prijateljstvo i uči o čarima života. No jesen se bliži. Tada će i Patka poći na svoje posljednje putovanje. Dob: 5+ Trajanje: 55 min
Nedjelja, 28.11., 18:00h RADIOTEATAR BAJSIĆ I PRIJATELJI, RATOVI SVJETOVA Redatelj: Pavlica Bajsić Tekstovi i upute iz režije: Pavlica Bajsić Glazba: Marko Levanić i Ivana Starčević Scenski pokret: Srđan Sorić Radiodramski ulomci: Dino Brazzoduro i Dalibor Piskrec Svjetlo: Sara Bundalo Scenografija: Matej Kniewald Pregršt posuđenih glasova: Janko Rakoš, Živko Anočić, Jerko Marčić, Jelena Miholjević, Ljubica Letinić i Tihana Ostreš Uloge: Ivana Starčević (Milena Begović), Sven Medvešek (Fric Maramica i Oton Kučera) i Matija Antolić (Jakob Bunda i Blaž Konjski) O predstavi: Nalazimo se u radijskom studiju RadioTeatra gdje uskoro započinje večernji program „Popularni znanstveni sat“. Radio Orkestar se uštimava, voditelj vježba tekst, tehničar Jakob Bunda popravlja lampicu u studiju koja je, čini se, izgubila kontakt. Evo ga, opet svijetli! Bravo Jakobe… A daleko, negdje u srcu Istre, u Zvjezdarnici u Višnjanu, reporter Žiga Hren nemirno pogledava u zvjezdano nebo pa na svoj ručni sat koji je naslijedio od pokojnog strica Rudolfa… On nestrpljivo čeka svoje prvo javljanje ove večeri. U donjogradskoj se pak Radio Kavani okupljaju prvi znatiželjnici i guraju oko stolova na kojima se nalaze radio-detektori za prijem, red za slušalice se uzbibao jer… Uskoro smo u eteru! Inspirirano romanom „Rat svjetova“ Herberta Georga Wellsa iz 1897., istoimenom radijskom adaptacijom Orsona Wellesa i Howarda Kocha iz 1938., člancima iz starih zagrebačkih novina te „Prilozima za pribiranje provjerene građe, o povijesti pobuda, o osnutku i o prvom razdoblju rada Radio Zagreba“ Rudolfa Habeduša Katedralisa iz 1951. Dob: 10+ Trajanje: 55 min
“Ratovi svjetova”, foto: Promo
Ponedjeljak, 29.11., 18:00h KAZALIŠTE LUTAKA ZADAR, CAFFE KRALJEVSTVO Redatelj: Vanja Jovanović Dramaturg: Patrik Gregurec Skladatelj: Tomislav Pehar Likovnost predstave: Vanja Jovanović Oblikovanje svjetla: Frane Papić Igraju: Irena Bausović Tomljanović i Dominik Karakašić O predstavi: Kroz kombinaciju dramske glume i teatra predmeta, predstava „Caffe Kraljevstvo“ tematizira odnos roditelja i djeteta iz perspektive jedne Princeze koja, unatoč roditeljskim željama, najviše od svega želi postati – konobaricom. Naša Princeza prolazi kroz važno razdoblje u svom odrastanju u kojem će morati suočiti svoju potrebu za samoostvarivanjem s pritiskom roditelja i cijelog kraljevstva te tradicionalnim obvezama. Dob: 10+ Trajanje: 45 min
Utorak, 30.11., 18:00 GRADSKO KAZALIŠTE LUTAKA SPLIT, MIŠ U TOĆU Redatelj: Ivan Plazibat Dramaturginja – Ivana Vuković Scenski pokret – Damir Klemenić Kostimografkinja – Ana Marin Scenografkinja – Tina Vukasović Skladatelji: Bojan Brajčić i Željana Cvitanović Oblikovatelj svjetla: Lucijan Roki Oblikovatelj tona: Franko Perić Glazbena korepetitorica i pijanistica: Željana Cvitanović Uloge: Mačor Čili – Franjo Đaković, Miška Sol – Ana Marija Veselčić, Klaudia – Milena Blažanović O predstavi: Megapopularan chef Mačor Čili, nakon uspješne televizijske karijere, teško nalazi restoran u kojem će nastaviti biti zvijezda. U svom lutanju susreće meganepoznatu Mišku Sol koja sa sobom vjerno nosi bakine recepte s kojima često eksperimentira dok sanja da će jednog dana postati prava kuharica. Miška u njihovom susretu vidi priliku da uči od svog uzora, od najboljeg među najboljima, a chef Mačor nada se iskoristiti Miškine vještine kako bi povratio vlastitu slavu. U vremenu spektakla, superzvijezda i influencera odlučili smo ispričati priču o divljenju vlastitim uzorima ali i samopouzdanju i važnosti vjerovanja u vlastiti talent. Zahvaljujući društvenim mrežama, danas superzvijezda može postati bilo tko ali važno je razlučiti osjećaj poštovanja prema nečijem talentu i radu od osjećaja slijepog divljenja. Dob: 3+ Trajanje: 45 min Igorovu kritiku pročitajte ovdje.
Gradsko kazalište Trešnja, Najljepši posao na svijetu– izvedba za stručni žiri
U nastavku pogledajte program 26. revije lutkarskih kazališta:
Utorak, 2.11.
10:00 – 13:00 h, Kontejner, Dječja kuća Od slova do smisla: Sretna slova Dob: 6 – 7 god (za djecu 1. razreda osnovne škole) Radionica
Srijeda, 3.11.
10:00 – 13:00 h, Kontejner, Dječja kuća Od slova do smisla: Sretna slova Dob: 6 – 7 god (za djecu 1. razreda osnovne škole) Radionica
19:30, HKD – Svečano otvaranje Revije KL Zadar, Caffe kraljevstvo Redatelj: Vanja Jovanović Dramaturg: Patrik Gregurec Skladatelj: Tomislav Pehar Likovnost predstave: Vanja Jovanović Oblikovatelj svjetla: Frane Papić Izvode: Dominik Karakašić i Irena Bausović Tomljanović O predstavi: Kroz kombinaciju dramske glume i teatra predmeta, lutkarska predstava tematizira odnos roditelja i djeteta iz perspektive jedne Princeze koja, unatoč roditeljskim željama, najviše od svega želi postati – konobaricom. Naša Princeza prolazi kroz važno razdoblje u svom odrastanju u kojem će morati suočiti svoju potrebu za samoostvarivanjem s pritiskom roditelja i cijelog kraljevstva te tradicionalnim obvezama. Dob: 12+ Trajanje: 45 min
Četvrtak, 4.11.
17:30 i 19:00h, Dvorana, Dječja kuća Mali teatar, Palac sim, palac tam Redatelj: Davor Dokleja Autori dramatizacije i izvođač: Igor Baksa Skladatelj: Nikola Švenda O predstavi: Otkačena priča o vrckavim palcima jednog Darka, ispričana je kroz još otkačeniju formu tjelesnog lutkarstva i tjelesnih perkusija. Predstavu nastalu prema tekstu ilustrirane pripovijetke Silvije Šesto glumac priča ne samo riječima već i različitim drugim sredstvima pripovijedanja. Dob: 3+ Trajanje: 35 min
17:30 i 19:00h, HKD KD Pinklec, Cvrčak i mravi Redatelj: Romano Bogdan Scenografija i kostimi: Bruno Kontrec Glazba: Igor Baksa Oblikovanje rasvjete: Neven Taradi Igraju: Mario Jakšić, Karolina Horvat, Davor Dokleja i Bruno Kontrec O predstavi: Jedna od najpoznatijih Ezopovih basni, donosi nam priču o lijenom cvrčku koji je dane provodio svirajući i pokušavajući nagovoriti mrave da mu se pridruže, i mravima koji su vrijedno stajali u kolonama ispred kuće i skladištili hranu za zimu. Kroz moderni pristup propitkujući posljedice rada i nemara, ova predstava postavlja neka od uvijek aktualnih društvenih pitanja. Dob: 4+ Trajanje: 45 min
Petak, 5.11.
18:00, HKD Pozorište za decu, Kragujevac, Bambi Redatelj: Jakub Maksimov Scenografkinja, kostimografkinja i autorica lutaka: Olga Zijebinska Skladatelj: Lazar Novkov Igraju: Miloš Milovanović, Darija Vukić, Milomir Rakić, Vladimir Đoković, Ljubica Radomirović i Marko Đurić O predstavi: Predstava je inscenacija lirskog romana napisanog prije gotovo jednog stoljeća. Govori o odrastanju i upoznavanju svijeta malog jelena. Proživjet ćemo s njim njegovo djetinjstvo, radosti i poteškoće odrastanja. Mali jelen mora naučiti stajati, hodati, skakati, trčati, igrati se, tražiti hranu, biti sam, osjetiti opasnost… No, svijet će za jelena uvijek ostati misterij, čak i kada odraste. Dob: 6+ Trajanje: 45 min
18:00, Kontejner, Dječja kuća Pčelice zujalice Dob: 4+ Obiteljska radionica
Subota, 6.11.
10:00, HKD Pozorište za decu, Kragujevac, Bambi Dob: 6+
17:30, 19:00h, HKD Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, Pliva patka preko Drave Dramaturgija i režija: Jelena Sitar Cvetko Likovno i glazbeno oblikovanje: Igor Cvetko Oblikovanje rasvjete: Igor Ele Asistent režije: Đorđe Dukić Igraju: Đorđe Dukić, Srđan Kovačević i Gordan Marijanović O predstavi: Predstava na koju vas pozivamo je sastavljena od igara, brojalica, zafrkancije i ustihovljenih zgoda i nezgoda koje kroz generacije tvori kulturno okruženje djece u Hrvatskoj. Mnogi od odraslih sjetit će ih se i ponovno ih proživjeti. Igračke na sceni, koje vam kao scenske junake predstavljaju vješti lutkari, imaju svaka svoju povijest igranja i u tome su pravi majstori koji su zanat igranja naučile od djece. Dob: 3+ Trajanje: 50 min
Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, “Pliva patka preko Drave”, foto: Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku
11:00, 18:00, GKL Nacionalna ustanova Teatar za djecu i mlade, Skopje, Makedonija, Tobi Redatelj: Dragoslav Todorović Izrada lutke, scenografija i kostimografija: Irina Somborac Skladatelj: Viktor Apostolovski Video animacija: Emil Petrov Igraju: Marija Gjorgjijoska, Katarina Ilievska Siljanovska, Vineta Damceska Mojanoska, Miki Ancevski i Ana Levajković Boškov O predstavi: Postoji nešto, pogotovo kod mladih, što izgleda kao nepremostiva prepreka. Nikako vam se ne sviđa vlastiti izgled. Međutim ako imate, kao jazavičar Tobi, prijateljicu poput gospodje Flore, vi ćete vrlo brzo prevladati besmislenu brigu. Jednostavno, uz pomoć prijatelja sagledat ćete sebe iz potpuno drugog, sretnog kuta. Dob: 3+ Jezik: makedonski Trajanje: 50 min
Nedjelja, 7.11.
11:00, HKD HNK Varaždin, Okom oko oka Redatelj: Dubravko Torjanac Scenograf i kreator lutaka: Ivan Duić Skladatelj: Petar Eldan Dizajner rasvjete: Marijan Štrlek Igraju: Nikša Eldan i Filip Eldan O predstavi: Na pozornicu, u velikom kaputu, dolazi animator, pokazuje lutke-guignole koje je nabavio i najavljuje predstavu. Lutke s njime nisu zadovoljne i otjeraju ga. Sad su ostale same, ne znaju što bi, vraćaju se u kaput. Iz kaputa se redom pojavljuju dijelovi tijela: oči, nos, uši, jezik i usta, noge i ruke. Izvode kratke pripovijesti o sebi i na koncu slažu novi lik, novu lutku, novog animatora. Dob: 4+ Trajanje: 40 min
Ponedjeljak, 8.11.
17:30, 19:00, HKD GK Žar ptica, Pustolovine baruna Münchhausena Redatelj: Aleksandar Švabić Dramatizacija i dramaturgija: Dunja Fajdić Skladatelj: Matija Antolić Kostimografkinja: Dženisa Pecotić Oblikovatelj rasvjete: Goran Jurković Vizualni identitet predstave: Mare Milin Igra: Marko Hergešić O predstavi: Zamislite jednog pustolova! Oplovio je sve znane i neznane zemlje, ukrotio divlje zvijeri, upoznao Svemir i Zemlju uzduž, poprijeko, iznutra, ovako, onako i naopako. Možete li zamisliti takvog čovjeka? A sad, zamislite da je njegov brod… ma, ne, samo malo. Ovako: zamislite da je on jedan obični tata i zove se vrlo obično, recimo… Marko. Dok radi, dok čisti, kuha i posprema, on mašta. Dob: 5+ Trajanje: 40 min
“Pustolovine baruna Münchausena”, foto: Mare Milin
17:30, 19:00, GKL Lutkovno gledališče Maribor, Ferdo, veliki ptić Redateljica i autorica dramatizacije: Katja Povše Likovno oblikovanje: Andreja Peklar Autorice teksta: Katja Povše i Vesna Vončina Dramaturginja: Tanja Lužar Lektorica: Metka Damjan Skladatelji: Gregor Zemljič i Nina Šardi Kostimografi: Andreja Peklar i Mojca Bernjak Oblikovatelj svjetla: Miljenko Knezoci Oblikovatelj zvuka: Jure Auguštiner Igra: Vesna Vončina O predstavi: Priča govori o Ferdu, ptici koja je prevelika za okruženje u kojemu živi. No, Ferdo svoju različitost uopće ne opaža; štoviše, koristi to kao prednost, ne bi li time pomogao onima koji su manji od njega. No, umoran i žedan, nehotice ispija svu vodu iz ribnjaka. Ljudi i životinje se naljute, brzo zaborave na njegova dobra djela i istjeraju ga iz grada. Usamljeni Ferdo luta svijetom sam i napokon upoznaje sićušnu pticu koja mu pomaže napuniti prazan ribnjak… Dob: 3+ Jezik: slovenski (vrlo malo teksta) Trajanje: 40 min
19:00, Dječja kuća, Dvorana To go or not to go Prezentacija radionice
Utorak, 9.11.
17:30, 19:00, HKD GKL Split, Miš u toću Redatelj: Ivan Plazibat Dramaturginja: Ivana Vuković Scenski pokret: Damir Klemenić Kostimografkinja: Ana Marin Scenografkinja: Tina Vukasović Skladatelji: Bojan Brajčić i Željana Cvitanović Oblikovatelj svjetla: Lucijan Roki Oblikovatelj tona: Franko Perić Glazbena korepetitorica i pijanistica: Željana Cvitanović Igraju: Franjo Đaković, Ana Marija Veselčić i Milena Blažanović O predstavi: Megapopularan chef Mačor Čili, nakon uspješne televizijske karijere, teško nalazi restoran u kojem će nastaviti biti zvijezda. U svom lutanju susreće meganepoznatu Mišku Sol koja sa sobom vjerno nosi bakine recepte s kojima često eksperimentira dok sanja da će jednog dana postati prava kuharica. Miška u njihovom susretu vidi priliku da uči od svog uzora, od najboljeg među najboljima, a chef Mačor nada se iskoristiti Miškine vještine kako bi povratio vlastitu slavu. Dob: 3+ Trajanje: 45 min
19:00, GKL HNK Ivana pl. Zajca u suradnji s GKL Rijeka, Kralj Edip Redatelj i autor adaptacije: Luciano Delprato Prevoditeljica: Nikolina Židek Dramaturginja: Nataša Antulov Adaptacija kostimografije: Manuela Paladin Šabanović Oblikovatelj svjetla: Rafael Rodriguez Igraju: Edi Ćelić, Dean Krivačić, Mario Jovev, Alex Đaković, Damir Orlić O predstavi: ”Kralj Edip” je temeljno djelo kazališta europskog kulturnog kruga, Sofoklova najznačajnija drama koju je Aristotel koristio kao najbolji primjer za objašnjenje ideje tragične sudbine.Uz pomoć novih medija, lutkarskog kazališta, animacije objekata, ova komorna predstava čini ”Kralja Edipa” značajnim za one koji se prvi put susreću s tim naslovom, ali i one koji dobro poznaju svu kompleksnost grčkih tragedija. Dob: 14+ Trajanje: 75 min
Srijeda, 10.11.
18:00, GKL GKL Rijeka, Ježeva kućica Glazba i scenska obrada: Hrvoje Hegedušić Prilagodba za scensko izvođenje i režija: Sanda Miladinov Langerholz Koreografija i scenski pokret: Norman Dixon Scenografkinja: Ana Ogrizović Kostimografkinja: Ljubica Wagner Kreacija rasvjete: Damir Babić Igraju: Karin Fröhlich, Almira Štifanić, Andrea Špindel, Zlatko Vicić, Alex Đaković i David Petrović O predstavi: Ježurka Ježić svakodnevno luta šumom, te je vrlo poštovan među šumskim šivotinjama. Jednoga dana, Ježurka je pozvan na maratonski ručak kod Lije Mice, na što rado pristaje. Nakon četverosatnog prežderavanja, sve su životinje zaspale, a jedino se Ježurka vraća kući. Liju, medu, vuka i divlju svinju zanima što li to Ježurka kod kuće, toliko važnog, skriva… Kultna predstava GKL-a ove godine slavi 20 godina od premijere i preko 500 izvedbi te se u okviru Revije održava slavljenička i obljetnička izvedba, a s kojom se i svečano zatvara 26. revija lutkarskih kazališta uz proglašenje najbolje predstave po ocjeni obiteljsko – stručnog žirija. Dob: 2+ Trajanje: 40 min
"Pustolovine Pustolovine baruna Münchausena", foto: Mare Milin
Na 24. susretima HC ASSITEJ bit će izvedeno deset predstava koje je selektirala redateljica Franka Perković Gamulin. O najboljim predstavama odlučitvat će stručni žiri u sastavu: glumica Maja Katić, redatelj Ivan Plazibat i lutkar, glumac i lutkarski pedagog Hrvoje Seršić. U nastavku pogledajte program Susreta.
PONEDJELJAK, 11. listopada
10:00 GK Joza Ivakić Vinkovci i DK Branka Mihaljevića u Osijeku, LJEPOTICA I ZVIJER Hermína Motýlová i Petronela Dušová: Ljepotica i zvijer Prema motivima dramatizacije Františeka Hrubína Dramatizacija: Hermína Motýlová i Petronela Dušová Režija: Petronela Dušová Scenografija i lutke: Miroslav Duša Kostimografija: Lorna Kalazić Jelić Glazba: Ivica Murat Scenski pokret: Maja Huber Oblikovanje rasvjete: Igor Elek Video projekcije: Dražen Golubić Uloge: Areta Ćurković, Maja Lučić, Ivana Vukićević, Aleksandra Colnarić, Đorđe Dukić, Gordan Marijanović, Srđan Kovačević i Kristina Kovačević / Tena Milić Ljubić O predstavi: Romantična i tajanstvena bajka za cijelu obitelj u kojoj snaga ljubavi pobjeđuje strah i predrasude. Ova je bajka do danas doživjela puno filmskih i kazališnih uprizorenja, a za ovo je uprizorenje iskorištena dramatizacija Františeka Hrubina uz potpuno novu prilagodbu. Priča u sebi krije veliku metaforu života. Stvarna ljepota čovjeka nije u njegovoj vanjštini i izgledu nego je skrivena u njegovu srcu. I kako to već u bajkama biva – onaj koji je u krivu nešto nauči, a dobro dobiva zasluženu nagradu. Trajanje: 55 minuta Dob: 6+
16:00 sati Gradsko kazalište Požega, ZATOČENIK KULE BRO Autorski tim: Mihael Elijaš, Marijin Kuzmičić, Andrija Krištof, Silvijo Švast Mentor: Hrvoje Seršić Izrada lutaka: Sara Baričević Mentor: Ria Trdin Rasvjeta: Goran Krmpotić Ton: Dario Hak Majstor scene: Renato Pok O predstavi: Jednom davno, u dalekoj gredici, povrće je živjelo u miru i skladu. Sve dok vojska zlih nametnika nije odlučila obilno blagovati. Tada je hrabri Per Shin, zajedno sa vojskom JOP-ovaca (Jedinica Otpora Povrća) obranio gredicu, i svi su ponovno živjeli u miru i skladu. Ili…?” Simpatična i dinamična priča koja govori o uzajamnoj ljubavi između članova obitelji, mudrosti starijih i ono, što je najbitnije, kako se samo radom i dobrim djelima postižu velike stvari, ispričana kroz vizuru povrća. Trajanje: 35 minuta Dob: 4+
UTORAK, 12. listopada
10:00 sati GK Žar ptica Zagreb, PUSTOLOVINE BARUNA MÜNCHAUSENA (Igorovu kritiku pročitajte ovdje) Režija: Aleksandar Švabić Igra: Marko Hergešić Dramatizacija i dramaturgija: Dunja Fajdić Skladatelj: Matija Antolić Kostimografkinja: Dženisa Pecotić Suradnica kostimografkinje: Tihana Cizelj Oblikovatelj rasvjete: Goran Jurković Vizualni identitet predstave: Mare Milin Fotografije: Mare Milin O predstavi: Zamislite… jednog pustolova. Oplovio je sve znane i neznane zemlje, ukrotio divlje zvijeri, upoznao Svemir i Zemlju uzduž, poprijeko, iznutra, ovako, onako i naopako. Možete li zamisliti takvog čovjeka? Možete? A sad, zamislite da je njegov brod… ma, ne, samo malo. Ovako: zamislite da je on jedan obični tata i zove se vrlo obično, recimo… Marko. Dok radi, dok čisti, kuha i posprema, on mašta. Je l’ i vi to često radite? Maštate dok radite nešto sasvim obično? Da?! Onda brzo s tatom na brod! Pridružite mu se na plovidbi kroz priče baruna Münchausena. Trajanje: 40 minuta Dob: 5+
16:00 sati, Mala scena, publika na pozornici Tigar Teatar Zagrab, JA IMAM LUTKU U ORMARU Autorica dramskog teksta: María Inés Falconi Redateljica: Vjera Vidov Dramaturg: Filip Jurjević Prilagodba na Hrvatski: Kristina Sajbert Scenografija i Kostimografija: Autorski Tim Izbor glazbe: Domagoj Mrkonjić (Heroin And Your Veins “I Feel Nothing”) Oblikovanje Video Projekcija: Leo Vukelić, Domagoj Mrkonjić Igra: Domagoj Mrkonjić O predstavi: Ja imam lutku u ormaru suvremeni je tekst koji pokušava govoriti o odrastanju i traumi s kojom se nose oni koji su na bilo koji način drugačiji, ali i o važnosti konteksta – obitelji i prijateljstva u takvoj situaciji. Tekst o tim važnim pitanjima progovara s vremenskim odmakom od opisanih zbivanja dok se ista ne spoje u jednu točku sa sadašnjošću, ne nudeći gotove odgovore. Trajanje: 50 minuta Dob: 13+
18:00 sati KAZALIŠNI ŠALABAHTER – NINA HORVAT predavanje i prezentacija za učitelje, odgajatelje, pedagoge, roditelj, studente – sve one koji rade sa skupinama djece i mladih.
SRIJEDA, 13. listopada
10:00 sati Kazalište Mala scena, Zagreb, SUNCE DJEVER I NEVA NEVIČICA Tekst: Ivana Brlić Mažuranić, Ivica Šimić Režija: Ivica Šimić Glazba: Matej Meštrović Savjetnica za glazbu: Ana Čorić Oblikovanje svjetla: Domagoj Klasić Produkcija: Vitomira Lončar i Buga Marija Šimić Igra: Buga Marija Šimić O predstavi: Priča o krasnoj Nevi Nevičici priča je o ljubavi, junaštvu, o pravdi, o odabiru dobra, pravih vrijednosti nad materijalnim bogatstvom i površnim zadovoljstvima. Ova je priča svima poznata, no sasvim sigurno još nikad nije ispripovijedana na ovakav način. Naime, predstava se ne oslanja primarno na osjetilo vida, već na osjetilo sluha. Riječ i govor tako su na prvom mjestu, a uokvireni čudesnom glazbom pijanista Mateja Meštrovića aktiviraju maštu i otvaraju put u uzbudljivu, napetu avanturu u kojoj publika ima priliku sudjelovati u radnju, čak i preuzeti ulogu junaka i junakinje. Ovako istkana Neva sluša se bez daha, nasmijava i potiče, a mogla bi i promijeniti percepciju čitanja priča. Trajanje: 40 min Dob: 8+
16:00 sati, Mala scena, publika na pozornici KD „Ivana Brlić-Mažuranić”, Slavonski Brod, EVO POZE EZOPOVE Redatelj: Mario Kovač Dramaturg: Kristina Kegljen Kostimograf: Nikolina Miletić Koreograf: Branko Banković Izrada Lutaka: Ana Sekulić Glazba: Andrija Rudić Scenograf: Ivan Barišić Igraju: Matej Safundžić, Luka Stilinović, Valentina Srnojević i Darija Vlajnić O predstavi: Predstava je zamišljena kao svojevrsni praktikum lutkarstva. Publika je podijeljena u dvije grupe od 20-30 gledatelja koje gledaju izvedbu iste predstave, u trajanju od 20-tak minuta, dva puta zaredom – jednom gledajući predstavu s prednje strane, drugi put sa stražnje strane, prateći sve one detalje „skrivene” oči javnosti, događanja iza kulisa. Trajanje: 2 x 20 minuta Dob: 4+
ČETVRTAK, 14. listopada
10:00 DK Kristalna kocka vedrine, GK Sisak, DOKTOR SVELJEČIĆ Režija: Peđa Gvozdić Oblikovanje, izrada lutaka i scenografije: Ivana Živković i Sheron Pimpi – Steiner Glazba: Saša Tadić Kostimografija: Danijela Gotal Grgurač Uloge: Dunja Fajdić, Katarina Šestić i Lino Brozić O predstavi: Dr. Svelječić je priča o doktoru koji, kako nam i samo ime kaže, ima lijek za sve. Svakoga dana u njegovu ordinaciju dolaze baloni sa željama i molbama razne djece koja imaju određeni problem. U slučaju da se bojite paukova tu je dr. Svelječić, u slučaju da ste sramežljivi tu je dr. Svelječić, ako još piškite u krevet i to će naš doktor izliječiti svojim čarobnim napitkom. U spravljanju napitaka pomažu mu njegovi pomoćnici Vedra, Mrgud, Mudri i Straško koji se brinu da napitak ima sve sastojke i da dođu u prave ruke. No jednoga dana pojavi se djevojčica Mia koja želi postati zločesta kako bi se svidjela svojem društvu. Trajanje: 50 minuta Dob: 6+
16:00 sati Teatar Fort Forno, Kazalište Virovitica i AUKOS, U KAŽNJENIČKOJ KOLONIJI Tekst: Franz Kafka Režija: Vjera Vidov Dramatizacija: Nina Peručić i Filip Jurjević Scenografija i lutke: Krešimir Tomac Kostimi: Sanda Štrković Glazba: Ervin Lustig Video projekcije i oblikovanje svjetla: Leo Vukelić Umjetnička suradnja: Nenad Pavlović Igraju: Nenad Pavlović, Davor Tarbuk, Mihael Elijaš i Silvijo Švast O predstavi: U kažnjeničkoj koloniji Franza Kafke kratka je priča prvi put objavljena 1919. godine, u kojoj se pisac na sebi svojstven način osvrće na veliki rat koji je netom završio. Kafka međutim nikada direktnom alegorijom ne adresira rane svoga vremena, već vješto, duhovito i nevino izmiče svakom pokušaju preciznog tumačenja. Trajanje: 50 min Dob: 14+
15:00 – 17:00 PREZENTACIJA REGIONALNE PLATFORME ZA RAZVOJ I AFIRMACIJU TEATRA ZA D(J)ECU I MLADE – „OD MALIH NOGU” OD MALIH NOG(U) je regionalna platforma za razvoj i afirmaciju teatra za djecu i mlade. Okuplja organizacije i umjetnike koji svojim edukativnim, umjetničkim te teorijskim radom žele promijeniti stanje u sektoru. Misija platforme je kontinuirano djelovanje na unapređenju kvalitete scenskog stvaralaštva za djecu i mlade – umrežavanje umjetnika/ca, institucija, nezavisnih organizacija i festivala u regiji kao i organiziranje teorijskih i edukativnih regionalnih programa. Vizija platforme je afirmacija, promocija i jačanje scenskog stvaralaštva za djecu i mlade u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji. Plan platforme je u narednom periodu otvoriti dijalog između umjetnika, organizacija, institucija te roditelja i nastavnog kadra po pitanju kvalitativnih kriterija te potreba publike koja posjećuje kazalište – zato na Nacionalnom festivalu profesionalnih kazališta za djecu i mlade pozivamo učitelje i učiteljice te profesore i profesorice, kao i studente pedagogije da nam se pridruže i s nama nađu okvir za kvalitetnije scensko stvaralaštvo.
19:00 sati OTVORENJE IZLOŽBE IVICE DUIĆA
PETAK, 15. listopada
10:00 sati KL Zadar, CAFFE KRALJEVSTVO Režija: Vanja Jovanović Dramaturg: Patrik Gregurec Skladatelj: Tomislav Pehar Likovnost predstave: Vanja Jovanović Oblikovanje svjetla: Frane Papić Igraju: Dominik Karakašić, Irena Bausović Tomljanović O predstavi: Kroz kombinaciju dramske glume i teatra predmeta, predstava tematizira odnos roditelja i djeteta iz perspektive jedne Princeze koja, unatoč roditeljskim željama, najviše od svega želi postati konobaricom. Trajanje: 45 minuta Dob: 10+
16:00 sati KD Pinklec Čakovec, PLAVO SUNCE NA ŽUTOM NEBU Redatelj: Romano Bogdan Tekst i dramaturgija: Ivona Marciuš Koreografija: Virna Hošnjak Likovno oblikovanje: Nenad Kern Glazba: Bojan Miljančić Oblikovanje rasvjete: Neven Taradi Igraju: Bruno Kontrec, Karolina Horvat, Mario Jakšić Glas u offu: Davor Dokleja O predstavi: Dječak i Djevojčica dane provode crtajući kredama po asfaltu. Kad im jednog dana nestane žute krede, a sunce nije obojano, u pomoć dolazi stari orah, koji Dječaka i Djevojčicu vodi u Kredograd kako bi pronašli žutu kredu i obojali sunce. Kroz avanture u Kredogradu, Dječak i Djevojčica otkrivaju da granice mašte ne postoje i da sunce ne mora uvijek biti žuto. Trajanje: 40 min Dob: 4+
Draga Hano, tvoj dramski tekst Bijelci ove je godine na natječaju Mali Marulić osvojio prvu nagradu za najbolji lutkarski ili dramski tekst za djecu. U tekstu je riječ o razlikama te nerazumijevanju i neprihvaćanju istih. Iako je malko suvišno pitati otkud ti inspiracija jer nas neprihvaćanje drukčijih okružuje na svim razinama, svejedno ću pitati: zašto si napisala tekst o razlikama i neprihvaćanju sada i ovdje?
To je, naravno, vječna tema. Iako mi je lijepo misliti da idemo na bolje. A tema je zapravo trenutak (točnije zbir mnogih trenutaka) u kojem postajemo svoja osoba, trenutak kad prestajemo biti dijete – a to je kad počinjemo propitivati ono što nam društvo, okruženje i vlastita obitelj nalažu kao normu. Na nama je da mijenjamo paradigmu – na svakoj mladoj osobi je zadatak da proširi horizonte i postane uključivija. I za druge, kao i za same sebe. Trebamo se kretati prema Svijetu koji nas uključuje onakve kakvi jesmo, autentične.
Koliko je važno pisati o ovakvim temama u tekstovima upućenim djeci?
Uvijek je važno govoriti o tome da stvari nisu tako jednostavne, niti crno-bijele, da zločesti dječaci najčešće imaju dobro srce, da se možemo zaljubiti u nekog tko je istog spola kao i mi, da djevojčice ponekad imaju rep…
Kako ti se, kao umjetnici koja je velikim dijelom okrenuta dječjoj publici, ali i kao majci, čine današnja djeca i mladi?
Čine mi se kompleksnima, zanimljivima, bogatim sadržajima, sposobnim da nas mnogo toga nauče. Nedavno sam saznala nešto važno o sebi, nešto što sam oduvijek htjela znati, a saznala sam to od svoje nećakinje koja ima 13 godina. Ona je vidjela nešto što ja nisam uspjela u svojih pedesetak godina. I stalno učim od svog sina. On je odličan pedagog, hvala mu što je tako nježan u odgoju.
Koliko su djeci i mladima potrebni ovakvi sadržaji? Što misliš, na koji način ti sadržaji dopiru do njih?
Najvažnije je da sadržaji za djecu budu autentični. I zabavni, bez obzira koliko je teška tema kojom se bave. I da ne dociraju, to je djeci nepodnošljivo.
Vratimo se malko Bijelcima. Priču si odvela u svijet paunova. Zašto baš paunova? Kad sam prvi put čitao dramu, taj izbor me prilično iznenadio jer, moram priznati, do ove drame nisam imao neke intenzivnije osjećaje i stavove prema tim kočopernim ljepoticama.
Paunovi! Ne znam točan razlog. Čitala sam Knjigu o prahu Philipa Pullmana. U jednoj su se sceni na tren pojavili paunovi i ja sam se toliko razveselila ideji da ih vidim na sceni, da zamislim trenutak u kojem rašire taj predivni rep… i tako je počelo. Obično počne od neke ideje ili neke slike. Ili neke glumice ili glumca za koje želim nešto napisati.
Prije pet godina osvojila si prvu nagradu s dramom Magnus, meni najboljom među svim nagrađenim dramama dosadašnjih natječaja Mali Marulić. U njoj si progovorila o još jednoj važnoj, ali i mučnoj temi koja se u kazalištima za djecu zaobilazi u širokim lukovima – smrti jednog od roditelja. Koji je tvoj motiv prodora u teme koje se etiketiraju tabuima, poput smrti?
Magnus… Stalno mislim o smrti, sprijateljujem se s njom. I uvijek je to pitanje – da sada umrem, kako mogu pomoći svom sinu da se s tim lakše nosi? Kako pripremiti djecu da prežive, snažni i svoji, naše smrti? Kako uopće, za sve nas, učiniti smrt dijelom života? Kako maknuti taj tabu i tu sivu formalnost s nje? Kako tom sivilu dodati topline? Time ću se, vjerujem, baviti dok živim, a možda i nakon toga.
Tko je spremniji na smrt u predstavama za djecu – domaća kazališta ili djeca? Ivica Šimić jednom je prilikom napisao da će hrvatsko kazalište za djecu biti otvoreno tek kad će predstave o smrti prestati biti tabu.
Naravno da su djeca spremna na razgovor o toj temi. Djeca vole iskrene razgovore o tabu temama.
Vratimo se mi tebi. Iako smo dosad govorili o tvojim dramskim tekstovima, prije svega si redateljica. Kako pišeš tekstove? Imaš li u glavi redateljska rješenja koja te nose kroz tekst ili odvajaš ta dva procesa? Nosiš li u sebi sliku predstava Magnus i Bijelci? Da dobiješ nedefinirani budžet za ta dva teksta, u kojem bi ih mediju postavila – kazalištu, filmu ili na radiju?
Kad pišem za kazalište uvijek vidim sve, redateljska rješenja, scenografiju, kostime, zvukove… Kad pišem za radio uvijek u glavi prvo napravim podjelu i pišem tako da čujem glasove glumaca. Slično je i kad pišem za film, također napravim podjelu unaprijed… i pišem zato što bih htjela raditi s određenim glumcima, jer ih želim vidjeti u određenim situacijama. (Evo, upravo ovih mjeseci vrtim po glavi nešto što bih htjela raditi u kazalištu s Filipom Detelićem, Sretenom Mokrovićem i Alexom). Što se tiče kazališta, svakako bih voljela režirati Magnusa – u ZKM-u. Možda će uskoro biti baš dobar trenutak za to. Magnus je i pisan prema Rakanu, a tema smrti je postala sveprisutna… Bijelce bih voljela režirati ili u splitskom ili u zadarskom kazalištu lutaka.
Uz režiranje u kazalištu i na filmu, tvoja je najveća umjetnička ljubav radio, u kojemu i najviše radiš, obraćajući se odraslima i djeci. Što ima radio kao medij, a kazalište (ili film) nema? Što te posebice privlači njemu?
Radio! Odmah se ozarim! Najsretnije trenutke doživim u tonskom studiju. I za vrijeme snimanja s glumcima i kasnije, u montaži. Možda najviše kad dođemo do muzike… još uvijek ne mogu vjerovati da to smijem, da to mogu – reći kako bi muzika trebala zvučati, igrati se time. To mi je kao neko zabranjeno voće… uh… divno. I sve to – snimanje zvukova! (Evo i sad dok pišem ovo cičim od sreće kad se sjetim snimanja zvukova). Za Kraljicu Sol sam danima tražila koje će perle stvarno zvučati kao biseri kad ih u studiju pustim niz stepenice, jedini put kad sam uživala u velikom spremanju je kad sam snimala sebe kako čistim policu u hodniku za jednu malu formu Andree Zlatar o velikom spremanju… Donijela sam svoje stare klizaljke i hodala u njima po studiju za Trostruki aksl, toliko toga i sve kao čudo. I možda najveće – napisala sam tekst za song koji je Maro Market uglazbio, a Ugo Korani otpjevao, za Sinove, kćeri Ivane Bodrožić. Na radiju lako i brzo propitujem vlastite želje, naklonosti i pomičem ono što doživljavam kao vlastite granice.
Kao zaljubljenik u radio dramu, imam dojam da je taj izraz duže vrijeme bio u recepcijskoj krizi, no posljednjih se nekoliko godina u velikom stilu vraća slušateljima zahvaljujući arhivi i podcastu na stranicama Hrvatskog radija (s kojima slušatelji više nisu vezani uz termin emitiranja). Imaš li povratne informacije o recepciji među mlađim slušateljima? Kako djeca prihvaćaju radio drame te prihvaćaju li ih, uopće?
Nives Madunić Barišić, glavna urednica dramskog programa Hrvatskog radija, često radi radionice u osnovnim školama, po cijeloj Hrvatskoj. Ona i naš sjajni ton-majstor Tomislav Šamec pokažu djeci na koji se način snima radio drama, kako se stvore i dodaju zvukovi, te im puste jednu radio dramu za djecu. Bila sam par puta prisutna – slušala se radio drama Junaci Pavlove ulice koju sam režirala s dječacima iz dramske grupe s kojom sam tada radila – i zadivilo me koliko se djeca lako fokusiraju i prate nešto što im je zanimljivo. Naravno, kao i kod svega – djeca imaju nisku toleranciju na dosadu (hvala Bogu). Sad postoji podcast i arhiva i roditeljima je sve lakše djeci puštati dječje drame – prije spavanja, u dugim vožnjama, u čekaonici kod doktora…
Kako vidiš budućnost radija kao medija i radio drama kao umjetničkog izraza?
Nemam pojma. Budućnost je svaki dan. Ali kako su nam slušalice postale dio životne opreme…. optimistična sam.
Sad kad smo se dotakli različitih medija i umjetničkih izraza u kojima stvaraš, možeš li mi reći koje su po tebi glavne prednosti i mane kazališta, filma i radija u osvajanju dječjih publika? U pogledu dopiranja do dječjih publika, utjecaja na njih, mogućnosti tvoje redateljske igre…
Ovo je jedan od onih odgovora – sve ima svoje prednosti. Kad stvarno ima. Ipak, kazalište je živ čin, aktivan, dozvoljava interakciju – kazalište je, kad je dobro –Događaj. Kad je dosadno, onda je trauma. Najgore je kad si želiš na dosadnoj predstavi iščupat nogu i pojest je, kao da si zapeo u Andama. Radio drama je idealna da te umiri i fokusira – mislim da je malo po malo, pa po puno, idealna i za rad sa djecom s problemima fokusiranja i ADHD-om. Inače, djeca glumci s ADHD-om su fantastična i dok glume imaju sjajnu koncentraciju. Film – bogatstvo svega, pogotovo ako je u kinu. Dječji filmovi nam obilježe djetinjstvo – i roditeljstvo. I filmovi i genijalne sinkronizacije crtića.
Na kraju ovog našeg prvog razgovora, nakon što si drugi put zasjela na tron Malog Marulića (a prije godinu dana i na radiodramski tron s divnom radio dramom Ne zaboravi pokriti stopala), koja je tvoja sljedeća velika umjetnička želja?
Hvala ti što me to pitaš. Pitaj me i iduće godine. Pitaj me to uvijek! Imam toliko umjetničkih želja: da napišem knjigu eseja o sreći – o placu, o svojoj baki, o djeci, o moru; da završim roman – krimić koji upravo pišem za Henu, da ton-majstorica Marija Pečnik i ja smontiramo radijski dokumentarac koji smo upravo snimile u Splitu o predivnoj Nives Čičin-Šain; da Vlado Gojun i ja smontiramo longitudinalni dokumentarac koji sam osam godina snimala s jednim razredom, da konačno izađe premijera mog kratkog filma To se sam tak kaže; da Tomislav Torjanac ilustrira moju slikovnicu Dođi da te naučim igrati se sa mnom; da snimim dokumentarac o tome kako Faccini drži probe za Muku po Ivanu… I još puno toga. Sreća, čista sreća.
Šesto izdanje Kliker festivala, nastalog u organizaciji umjetničke organizacije VRUM i pod vodstvom plesne umjetnice Sanje Tropp Frühwald, donosi brojne autorske programe i radionice za djecu svih uzrasta, a uz hrvatske predstavnike u programima će sudjelovati umjetnici i pedagozi iz Njemačke, Austrije, Slovenije, Poljske i drugih zemalja. U nastavku pogledajte program festivala.
PONEDJELJAK, 4. LISTOPADA
18:00, HNK: Velika scena Muzeum (SI) i Zavod EN-KNAP, ZEMLJA SNOVA strip, fantazija, avantura Režija, pokret i vizuali: Barbara Novakovič Kolenc Izvode: Igor Sviderski, Kaja Janjić, Dušan Teropšič Glazba: Gal Škrjanec Skaberne Dizajn svjetla: Hotimir Knific Dizajn scene: Remake Sol LeWitt Fotografija i grafički dizajn: Mojca Gorjan Video dokumentacija – snimatelj i montaža: Gregor Gobec Kostimografija: Tanja Lakovnik i Irena Tomažin Produkcija: Muzeum Ljubljana Ko-produkcija: Zavod EN-KNAP O predstavi: Zemlja snova plesna je predstava za djecu i odrasle inspirirana stripom Mali Nemo u Zemlji snova Winsora McCaya, stripovskim remek-djelom snova i fantazija koji je tjedno izlazio u New York Heraldu od 1905. do 1911. godine. Njegova su glavna tema fantastični snovi malog dječaka nacrtani u stilu art nouveaua. Zemlja snova drugi je dio trilogije Sleep/Spavanje koja se bavi temom sanjarenja i spavanja. Njezin prvi dio, Spavanje | oblici, pejzaži, bića (2019.), bavi se temom tijela u umjetnosti između budnosti i snova, a trilogija je zaključena plesnom predstavom Arhitektura snova, III. (2021.). Mali Nemo kreće u avanturu u Zemlju snova gdje upoznaje nezaboravne likove, čarobne radosti, strahove, opasnosti, čudovišta i princeze, sve u krajoliku nezamislive ljepote i veličine (Richard Marshall). U Nemovom bajkovitom svijetu njegov krevet raste i galopira, rastu kuće i noge životinja i ptica, a i ruke i noge Nemovih prijatelja. Samo Nemo ostaje, malen ili golem, u vrtlogu pustolovina i mističnih događaja. Dob: 10+
10:00, HNK: Podrumska scena “Zvonimir Rogoz” Emanat (SI) i Feld (DE), STVARI STVARAJU filozofija, istraživanje, svijet ideja Režija, koreografija, izvedba: Jan Rozman, Julia Keren Turbahn Scenografija: Dan Pikalo, Jan Rozman Dizajn svjetla: Annegret Schalke Dizajn zvuka: Andres Bucci / Future Legend Kostimografija: Tanja Pađan/Kiss the Future Vanjsko oko: Sanja Tropp Frühwald Kompozicija, tekst i vokal ‘Dinge Dingen’: Alexander Patzelt Ilustracija: Matija Medved O predstavi: Stvari su žute, zelene, crvene. Mogu mirovati ili se okretati. Neke se pretvaraju u doista čudne oblike. Mogu imati linije, mogu imati točkice. Meni su ipak najdraže one mekane, poput jastuka. Zaista ima mnogo stvari, ne vidim im kraj! Koje nas stvari okružuju? Što se sve sa stvarima može činiti? I, još važnije, mogu li stvari nešto činiti s nama? Mogu li stvari zaista nešto reći? Mogu li misliti? Imaju li sve stvari oblik? Ma, što je zapravo ova čudno-obična stvar!? U predstavi Julia Keren Turbahn i Jan Rozman pozivaju vas u preobilan svijet stvari, u svijet mogućnosti, u kojem susreću razne stvari i stvari susreću njih, na mnogo različitih načina. Što kažete, je li to stvar za tebe? Onda im se pridružite! U ovoj zaigranoj predstavi Julia i Jan zaigrano ostavljaju prostor za tumačenje, istraživanje i susret te nas pozivaju da zajedno stvar-amo. *Uz ovu predstavu moguće je rezervirati posebnu popratnu radionicu s autorskim timom predstave. Dob: 6+
SRIJEDA, 6. LISTOPADA
10:00, HNK: Velika scena Vrum (HR), OD MUHE DO SLONA igra, izazov, mali veliki svjetovi Režija i koreografija: Sanja i Till Frühwald Izvedba: Sunčica Bandić, Marko Gašparović, Linda Tarnovski Glazba: Damir Šimunović Oblikovanje svjetla: Marino Frankola Kostimi i scenografija: Zdravka Ivandija Kirigin Video: Davor Konjikušić O predstavi: Od muhe do slona… …je suvremena i interaktivna plesna predstava koja se događa u razini dječjih očiju. …postavlja VELIKA pitanja o MALIM stvarima. Što je malo, a što je veliko? Tko je mali, a tko veliki čovjek? …nas vodi na preslagivanje maštovite scenske slagalice koja pleše priče koje tijelo zna ispričati. …otvara svijet slobode i vidi stvarnost u dimenzijama i perspektivama koje odrasli putem izgube i zaborave, kroz lakoću i brzinu prelaska iz realnog u nadrealno, u igru, rastvara maštu pokretom. …govori o identitetu, odrastanju i momentima kad smo “mali, ali smo veliki, odnosno nismo više mali, ali smo dosta veliki da ne budemo mali…”. …govori o svakodnevnim životnim čudesima koje možemo naći u najobičnijim sitnicama. …govori o malim ljudima u velikom gradu, o uklapanju, pripadanju, samostalnosti i samopouzdanju. …detaljno artikulira dijelove tijela tretirajući ih kao cjelinu. …promatra ljudsko tijelo kao pozornicu i dozvoljava nam da tijelo i njegove mogućnosti, pa tako i nas same, vidimo na posve nov način. …je podsjetnik da je svijet puno bogatiji, širi i dublji nego što ga obično percipiramo. *Uz ovu predstavu moguće je rezervirati posebnu popratnu radionicu s autorskim timom predstave. Dob: 4+
16:00 – 19:00, P4 Centar za mlade i nezavisnu kulturu GENERATOR FORUM: TEACH & REACH DAY – KLIK KLUB KICK OFF (GENERATOR FORUM)
16:30 – 17:30, P4 Centar za mlade i nezavisnu kulturu Sanja Trop Frühwald (HR), NO WORK & JUST PLAY – PLAYSHOP (GENERATOR FORUM)
19:00 – 21:00, HNK: Koncertna dvorana Łukasz Czapski (AT/PL), FLOW LIKE WATER (RADIONICA)
ČETVRTAK, 7. LISTOPADA
10:00, HNK: Podrumska scena “Zvonimir Rogoz” Vrum i SCHÄXPIR Festival (AT), NOĆU nepoznato, hrabrost, znatiželja Režija: Sanja Tropp Frühwald Dramaturgija: Cornelius Edlefsen Izvedba: Jolyane Langlois Glazba: Oliver Stotz Oprema: Thomas Garvie Video: Wolfgang Pielmeier Dizajn svjetla: Dina Marijanović Voditelj produkcije: Till Frühwald O predstavi: Noću su sve mačke… zelene? Tamno žute? Nježno roze? Ili ipak jednostavno samo sive? I što su to točno biljke iz noćne porodice sjenila? Rastu li one samo u noćnoj sjeni? I ima li noć uopće sjenu? Otkud svi ti zvukovi, miče li se nešto tamo u onom grmu? Što se to zapravo događa noću, kada navodno – barem kako mama i tata tvrde – sve čvrsto spava? VRUM-ova nova predstava, temeljena na motivima istoimene knjige Wolfa Erlbrucha – Noću, poziva nas na putovanje u ono najmračnije doba dana, gdje se zvukovi pretvaraju u noćne simfonije, zgrade se odjednom protežu skroz do neba, s kojeg se zvijezde i Mjesec skinu u tren. Noću se ništa ne čini nemogućim ili nestvarnim, više nego danju – posebno u našoj trenutnoj, onoj dnevnoj, stvarnosti. Predstava Noću slavi hrabrost i maštu, suočava se s čudovištima ispod kreveta i pokazuje kako se može preskočiti vlastita tama. *Uz ovu predstavu moguće je rezervirati posebnu popratnu radionicu s autorskim timom predstave. Dob: 4+
16:00 – 19:00, P4 Centar za mlade i nezavisnu kulturu GENERATOR FORUM: TEACH & REACH DAY – KLIK KLUB KICK OFF (GENERATOR FORUM)
16:30 – 17:30, P4 Centar za mlade i nezavisnu kulturu NO WORK & JUST PLAY – PLAYSHOP Sanja Trop Frühwald (HR) (GENERATOR FORUM)
19:00 – 21:00, HNK: Koncertna dvorana Łukasz Czapski (AT/PL), FLOW LIKE WATER (RADIONICA)
PETAK, 8. LISTOPADA
10:00, Franjevački trg / NK: Koncertna dvorana (u slučaju kiše) INK (HR), BESKRILCI U OBLACIMA priroda, bube, zabava Autorica i koreografkinja: Andrea Gotovina Izvođači i suradnici na pokretu: Alja Erjavec, Karla Medakov / Noa Pavlinović, Lana Crnogorčić, Mark Marić, Mirjana Andrić, Nina Peruško / Michelle Salome Kursar Autor glazbe i zvuka: Carlos Andres Fagin Kostimografija: Desanka Janković Oblikovatelj rasvjete: Dario Družeta O predstavi: Beskrilci u oblacima je plesna predstava za djecu i odrasle snažnog vizualnog i zvukovnog doživljaja koja publiku uvodi u unutarnji mikrosvijet. U tom mikrosvijetu upoznajemo život, kretanje i habitus kukaca. Promatrajući taj svijet kukaca i transformacijom istog u ljudsko tijelo svjedočimo zanimljivom i izazovnom tjelesnom vokabularu. *Uz kupljenu ulaznicu za ovu predstavu posjetitelji(ca)ma je omogućen vođeni posjet postavu izložbe “Svijet kukaca” na Entomološkom odjelu Gradskog muzeja Varaždin. Dob: 3+
14:00 – 16:00, P4 Centar za mlade i nezavisnu kulturu OPEN TALK & ACTIVE LISTENING: „POVRATAK U BUDUĆNOST - strategije, alati i paradigme“ (GENERATOR FORUM)
17:00, HNK: Koncertna dvorana DANIJEL OTO (HR), PROFESOR OTO SVIRA ZA BEBE klasika, prvi doživljaji, slušanje prostora Izvedba: Danijel Oto O izvedbi: Poznati varaždinski pijanist i profesor klavira na varaždinskoj Glazbenoj školi pripremio je posebnu poslasticu za bebe i njihove odrasle. U sasvim posebnom i neočekivanom okruženju Koncertne dvorane HNK u Varaždinu koji dozvoljava slobodan pokret i reakciju na doživljenu glazbu, najmlađi/e posjetitelji/ce Kliker festivala moći će uživati u posebnom koncertu klasične klavirske glazbe koja je pomno odabrana upravo za najnajmlađi uzrast. Dob: 0-3
17:30 – 19:00, HNK: Komorna scena 99 Łukasz Czapski (AT/PL), FLOW LIKE WATER (14+) (RADIONICA OTVORENA ZA JAVNOST)
19:00 – 21:00, HNK: Koncertna dvorana Łukasz Czapski (AT/PL), FLOW LIKE WATER (RADIONICA)
SUBOTA, 9. LISTOPADA
9:30 i 11:00, HNK: Velika scena Shooma (HR) i Kazalište Mala scena (HR), NINABU priroda, osjetila, poticaj Ideja, koncept i koreografija: Irma Unušić Izvedba: Buga Marija Šimić, Irma Unušić Glazba: Vanesa Petrac, Ivan Marojević Scena i kostimi: Selena Gazda, Irma Unušić Svjetlo: Domagoj Klasić Grafički dizajn: Petra Zlonoga O predstavi: Ninabu je imerzivna predstava za bebe do 18 mjeseci i njihove odrasle. To je posebno osmišljen prostor i izvedba koja poziva publiku da uroni, otkriva, uživa, gleda, osjeća i igra se u multisenzornom i sigurnom okruženju koje želi biti intimni kolaž pokreta, plesa, glasa, pjevanja, glazbe, mirisa, interaktivne igre, taktilnih i vizualnih objekata. Bebe i njihovi odrasli pozvani su u obilje mašte, kreativnosti, iznenađenja, uživanja, poticajnog okruženja u ovoj nepredvidljivoj igri dva suprotna elementa: “nina” i “bu”. Gdje je nina, tu je bu, a gdje je bu, tamo je nina. Ninabu je zamišljena mala šuma (života) u kojoj će svatko stvoriti vlastitu viziju iz osobnog tjelesnog iskustva, a to može biti puno više od šume same… Dob: 0-1,5
18:30 – 19:30, P4 Centar za mlade i nezavisnu kulturu (TEEN) KITCHEN TABLE SESSION, “What moves me? / Što me pokreće?” + MEMORY LANE DAY, MAKING THE FUTURE OURS AGAIN (GENERATOR FORUM)
20:00 – 22:00, P4 Centar za mlade i nezavisnu kulturu CURA I DEČKO (HR)+
22:00 – 00:00, P4 Centar za mlade i nezavisnu kulturu OPEN MIC NIGHT, karaoke party Dob: 16+
10:00 sati, GKL Split Hrvoje Zalar, HRVATSKE VILE I VJEŠTICE, Kazalište Prijatelj, Zagreb Režija i dramatizacija: Hrvoje Zalar Scenski pokret: Maja Đurinović Igraju: Anja Đurinović Rakočević, Vini Jurčić, Hrvoje Zalar O predstavi: Vještice i vile u većini su priča na suprotnim stranama – jedne predstavljaju dobro, a jedne zlo. No ne i u ovoj predstavi, u kojoj saznajemo ne samo kako izgledaju, nego i da i jedne i druge mogu i pomoći i naštetiti. Hrvatske vile i vještice uprizoruju hrvatsku usmenu književnu baštinu koja pripovijeda o najpopularnijim ženskim likovima. Ideje za dramatizaciju preuzete su iz narodnih priča koje su prikupili Jozo Vrkić, Vid Balog, Darinka Hanžek, Josip Kekez, Joža Skoka i drugi. Trajanje: 45 min Dob: 5+
18:00 sati, GKL Split Autorski projekt tima za snove, LOVCI NA SNOVE, Lutkarska organizacija koju fakat trebamo – LOFT Lovci na snove: Neven Matoša i Bruno Kontrec Arhitektica snova: Morana Dolenc Spiritus movens lovaca na snove: Petra Prša Analitičarka snovidbenih procesa: Anja Pletikosa Tvorac šumova, tonova i zvučne kulise snova i svijeta izvan njih: Luka Vrbanec Tvorac realnih i imaginarnih osvjetljenja snova: Ivan Štrok O predstavi: Junaci predstave rade u tvrtki specijaliziranoj za djecu spavače. Noću šeću po snovima u nastojanju da ih prikupe, obrade i pohrane, a zadatak im je i pobrinuti se da se spavanje odvija bez ometanja. Oni mirno brinu o zdravom snu male spavačice Franke sve dok jedne noći Franki u san ne uđe jedan problem. Lovci na snove rješavaju problem uz magičnu inovativnu koreografiju pokreta, predmeta i zvuka. Trajanje: 40 min Dob: 7+
Srijeda, 29. rujna
12:00 sati, HNK Split Filip Jurjević i Vinko Radovčić, PAZI ŠTO GOVORIŠ, Kazalište lutaka Zadar Režija: Vinko Radovčić Dramaturgija: Filip Jurjević Glazba: Tomislav Pehar Scenografija: Vinko Radovčić Scenski pokret: Alen Čelić Kostimi: Anita Goreta Oblikovanje svjetla: Frane Papić Oblikovanje zvuka i zvučni efekti: Mate Petričević Igraju: Sanja Grgina, Dominik Karakašić, Gabrijel Perić, Josip Mihatov Glasovi: Anđela Ćurković Petković, Tamara Šoletić, Vjera Vidov, Irena Bausović Tomljanović, Asija Rebac, Juraj Aras, Gabrijela Meštrović Maštruko, Luka Nešović, Matej Frakin, Tomislav Šango Inspicijentica: Radojka Kozulić O predstavi: Jednog dana dvojica učenika vide svoju neobičnu Profesoricu u jednako neobičnoj situaciji i pomisle da je nešto ukrala. Puni želje za pravednošću, ali siromašni znanjem prošire glasine o njoj kao o kradljivici. Ovom jednostavnom zabunom predstava progovara o kompleksnoj i važnoj temi – snazi riječi i posljedicama koje mogu imati, o njihovoj sposobnosti da budu oruđe ili oružje, ovisno o tome kako ih upotrebljavamo. Predstava Pazi što govoriš temeljena je na gotovo tri stotine godina staroj priči Zli jezik židovskog učitelja Baal Šem Tova, prema kojoj širenje glasina šteti onome koji govori, onome o kome se govori i onome koji sluša. Postavljena u suvremene okvire, temelj je za zaigranu dječju predstavu beckettovske estetike. Trajanje: 40 min Dob: 5+
19:00 sati, GKL Split Ivana Vuković, MIŠ U TOĆU, Gradsko kazalište lutaka Split Dramaturginja: Ivana Vuković Redatelj: Ivan Plazibat Scenski pokret: Damir Klemenić Kostimografkinja: Ana Marin Scenografkinja: Tina Vukasović Skladatelji: Bojan Brajčić i Željana Cvitanović Oblikovatelj svjetla: Lucijan Roki Oblikovatelj tona: Franko Perić Glazbena korepetitorica, pijanistica i inspicijentica: Željana Cvitanović Uloge: Franjo Đaković, Ana Marija Veselčić, Milena Blažanović O predstavi: Megapopularan chef Mačor Čili, nakon uspješne televizijske karijere, teško nalazi restoran u kojem će nastaviti biti zvijezda. U svom lutanju susreće meganepoznatu Mišku Sol koja sa sobom vjerno nosi bakine recepte s kojima često i eksperimentira dok sanja da će jednog dana postati prava kuharica. Miška u njihovom susretu vidi priliku da uči od svog uzora, od najboljeg među najboljima, a chef Mačor nada se iskoristiti Miškine vještine kako bi povratio vlastitu slavu. Trajanje: 45 min Dob: 3+
Četvrtak, 30. rujna
10:00 sati, GKL Split Ivana Brlić Mažuranić, Ivica Šimić, SUNCE DJEVER I NEVA NEVIČICA, Kazalište Mala scena, Zagreb Režija: Ivica Šimić Glazba: Matej Meštrović Savjetnica za glazbu: Ana Čorić Oblikovanje svjetla: Domagoj Klasić Produkcija: Vitomira Lončar i Buga Marija Šimić Igra: Buga Marija Šimić O predstavi: Priča o krasnoj Nevi Nevičici priča je o ljubavi, junaštvu, o pravdi, o odabiru dobra, pravih vrijednosti nad materijalnim bogatstvom i površnim zadovoljstvima. Ova je priča svima poznata, no sasvim sigurno još nikad nije ispripovijedana na ovakav način. Naime, predstava se ne oslanja primarno na osjetilo vida, već na osjetilo sluha. Riječ i govor tako su na prvom mjestu, a uokvireni čudesnom glazbom pijanista Mateja Meštrovića aktiviraju maštu i otvaraju put u uzbudljivu, napetu avanturu u kojoj publika ima priliku sudjelovati u radnju, čak i preuzeti ulogu junaka i junakinje. Ovako istkana Neva sluša se bez daha, nasmijava i potiče, a mogla bi i promijeniti percepciju čitanja priča. Trajanje: 40 min Dob: 8+
18:00 sati, GKL Split Vesna Kosec-Torjanac, Dubravko Torjanac, HOĆU – NEĆU, Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb Režija: Dubravko Torjanac Scenografija: Ivan Duić Kostimi: Žarka Krpan Glazba: Davor Rocco Igraju: Amanda Prenkaj, Tena – Antonija Torjanac, Berislav Tomičić, Marko Hergešić O predstavi: U dječjem je društvu potreban samo jedan hoću kao ulaznica u svijet igre. Neću je, nasuprot tome, privremeni izlazak iz tog svijeta, ali tek da bi se stvorio novi izazov i put u novu pustolovinu. Upravo takvo neću u svima poznatoj brojalici Pošla koka u dućan portal je između svjetova, a putovanje kroz njih ne slijedi geografsku logiku, već stazu kojom vodi igra. Trajanje: 40 min Dob: 3+
19:00 sati, GKM Split Siniša Novković, ADRIATICO, Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca i Gradsko kazalište mladih Split Režija, dramaturgija, scenografija, kostimi, glazba, animacije, oblikovanje svjetla: Siniša Novković Inspicijent: Marin Butorac Igraju: Serena Ferraiuolo, Giuseppe Nicodemo, Andrea Tich, Aleksandar Cvjetković (glas u off-u) O predstavi: Jadransko more… Njegovo nas plavetnilo i ujedinjuje i dijeli. Tri oceanografa, suočena sa smetnjama svojih instrumenata, odlučuju zaroniti u to plavetnilo i razotkriti tajnu. Na dnu mora pronalaze ogroman kovčeg i u njemu nezamislivo blago. Da bi se naši oceanografi Serena, Andrea i Giuseppe spasili, morat će izvršiti vrlo težak zadatak: ispričati priču nad pričama. Onu koja se mora ispričati pod svaku cijenu! A publika? Ona će, zajedno s Kapetanom Luigijem, Brbljavom Sredozemnom Medvjedicom, Sipicom Prdicom i mnogim drugim stanovnicima Jadranskog mora, putovati na valu mašte i uz čudesne projekcije i duhovite likove, uroniti u predstavu punu adrenalina i zabave. Trajanje: 50 min Dob: 5+
Petak, 1. listopada
18:00 sati, GKL Split Nina Mitrović, Renata Carola Gatica, FLEKAVAC, Gradsko kazalište lutaka Rijeka Režija: Renata Carola Gatica Glazba i tekstovi songova: Ivana Đula i Luka Vrbanić Lutke, scenografija i kostimi: Alena Pavlović Koreografija: Damian Cortes Alberti Oblikovanje svjetla: Sanjin Seršić Igraju: David Petrović, Petra Šarac , Zlatko Vicić, Damir Orlić, Alex Đaković, Andrea Špindel O predstavi: Odrastanje je, riječima redateljice, jedna luda, duga, ponekad zabavna i ponekad jako, jako teška avantura tijekom koje se mijenjamo i mi i svijet oko nas. Staze koje u toj avanturi slijedimo ponekad su neravne, teško prohodne i lako je izgubiti se. Hodajući njima, počinjemo se osjećati velikima, a drugi nas gledaju kao male. Ili su pred nama veliki izazovi pred kojima se osjećamo maleno. No suputnici i vodiči srećom su prijatelji, koji odrastaju zajedno s nama i koji nam pomažu preživjeti odrastanje. Flekavac je priča o jednom takvom putovanju dječaka koji je jednog dana shvatio da je odgovoran za sve što radi i govori i da ako pogriješi, nije teško reći oprosti, a to shvaćanje čini ga velikim, čak i ako je još malen. Trajanje: 45 min Dob: 5+
Subota, 2. listopada
11:00 sati, GKL Split Nina Mitrović, Renata Carola Gatica, FLEKAVAC, Gradsko kazalište lutaka Rijeka Trajanje: 45 min Dob: 5+
Dječji žiri u sastavu Leonarda Iva Dozan, Mia Dozan i Marko Laštro jednoglasno je donio odluku da se najboljom proglasi predstava AKO ME NE BUDE u izvedbi Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Republika Hrvatska
Stručni žiri u sastavu Katarina Kolega, Saša Latinović i Olga Vujović donio je na sastanku 23. 9. 2021. slijedeće odluke:
NAGRADE
LAZAR NOVKOV – za glazbu i dizajn zvuka u predstavi KRONOPATULJCI, u izvedbi Kazališta lutaka Bratislava, Slovačka Republika;
MAJA LUČIĆ – za scenografiju i vizualni identitet predstave AKO ME NE BUDE, u izvedbi Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Republika Hrvatska;
3. MAJA LUČIĆ, TAMARA KUČINOVIĆ i TONI LEAKOVIĆza izradu lutaka u predstavi AKO ME NE BUDE, Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Republika Hrvatska
Ansambl predstave KRONOPATULJCI Kazališta lutaka Bratislava, Slovačka Republika – za dinamičnu, duhovitu i preciznu animaciju te usklađenu i prožimajuću skupnu izvedbu;
UROŠ KAURIN – za uvjerljivu i energičnu glumačku i animacijsku izvedbu u predstavi CAREVO NOVO RUHO, Kazališta lutaka Maribor, Republika Slovenija;
TILEN KOŽAMELJ – za uvjerljivu i energičnu glumačku i animacijsku izvedbu u predstavi CAREVO NOVO RUHO, Kazališta lutaka Maribor, Republika Slovenija
TONI LEAKOVIĆ – za ulogu Mede, suptilnu i preciznu karakterizaciju lika sa snažnom emocijom u predstavi AKO ME NE BUDE, Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Republika Hrvatska;
ANDRIJA KRIŠTOF – za ulogu Ježa, suptilnu i preciznu karakterizaciju lika sa snažnom emocijom u predstavi AKO ME NE BUDE, Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Republika Hrvatska;
JAN POPELA – za duhovitu i dinamičnu animaciju Zle vile u predstavi TRNORUŽICA, KAZALIŠTA DRAK i Međunarodnog instituta figurativnog kazališta, Češka Republika
JAKUB MAKSYMOV – za režiju predstave KRONOPATULJCI, u izvedbi Kazališta lutaka Bratislava, Slovačka Republika;
NAGRADA “TIBOR SEKELJ” za predstavu s najhumanijom porukom dodjeljuje se KAZALIŠTU LUTAKA LJUBLJANA, Republika Slovenija, za predstavu NEBO IZNAD NAS.
GLAVNA NAGRADA “Milan Čečuk” za najbolju predstavu u cjelini dodjeljuje seKAZALIŠTU LUTAKA BRATISLAVA, Slovačka Republika, za predstavu KRONOPATULJCI.
