Hrvatsko lutkarstvo posljednjih je nekoliko godina u popriličnoj krizi, što je potvrdio i vrlo tanak prošlogodišnji Susret lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske SLUK. U gradskim se kazalištima osjeća umor i zasićenje, negdje i pucanje po šavovima, dok nezavisni, u pokušaju preživljavanja, nemaju ni vremena ni mogućnosti baviti se umjetnošću i istraživanjem. Takvo turobno okruženje očajnički je čekalo veliku predstavu da pokrene krv u žilama domaćeg lutkarstva. I konačno ju je dobilo – Gradsko kazalište lutaka Rijeka početkom veljače premijerno je izvelo predstavu Bomboniera variete!. Nekoliko su je godina odgađali, pripremali i smišljali sa slovenskim lutkarskim genijalcem Matijom Solceom i njegovim jednako genijalnim likovnim suradnikom Tomašom Žižkom, i na kraju sav taj trud ipak nije bio uzalud. Štoviše, iznjedrili su pravi lutkarski hit.
Lutkar, redatelj i glazbenik Matija Solce posljednjih desetak i više godina odlično kotira u europskom lutkarstvu te juri iz projekta u projekt, iz režije u režiju, organizaciju festivala ili glazbenu turneju, a takav gust i kaotičan raspored ponekad se preslika i u predstave koje radi. Ispunjene beskrajno kreativnim, zabavnim, dovitljivim i mudrim lutkarskim rješenjima, one pokatkad pucaju i razlijevaju se pod teretom vlastita gomilanja. U Bomboniera varieteu!, inače prvoj Solceovoj režiji u Hrvatskoj, to je spriječeno na zanimljiv, u neku ruku i paradoksalan način – jasnom, čistom i predvidljivom strukturom. Predstava je oblikovana kao klasičan varijete s pet jednako strukturiranih epizoda povezanih nenametljivom provodnom niti. Sam broj epizoda odgovara broju glumaca te gledatelj u svakom trenutku zna koliko još izvedbenih koraka do kraja. U klasičnim predstavama ta predvidljivost najveći je neprijatelj budnosti i pažnje jer opetovanost strukture počesto budi monotoniju i uspavljuje pozornost gledatelja. No kad se takva čvrsta struktura susrela s eksplozijom kreativnosti, scenskih i izvedbenih iznenađenja, nepredvidivosti i zabave, funkcionirala je poput dobrodošlog vodiča kroz izvedbenu džunglu. Štoviše, odbrojavanje do konačne pete priče, a s njom i kraja predstave, pratila je intimna strepnja da će nečemu iznimnom uskoro doći kraj.
Posveta Rijeci
A što se događa u toj kreativnoj lutkarsko-glumačko-glazbenoj bombi, pardon bombonijeri? U samoj ideji predstave stoji diskretan i nenametljiv hommage Rijeci i njenoj skrivenoj povijesti oblikovan s pomoću intimnih priča glumaca i koautora izvedbene građe Petre Šarac, Andreje Špindel, Tilena Kožamelja, Damira Orlića i Davida Petrovića. Svaki glumac svoju epizodu oblikuje iz vlastita sjećanja na djetinjstvo. Šarac se dotiče rata u rodnom Osijeku, Špindel svojeg prvog bicikl-aviona Boeinga 737, Kožamelj voljenog raspjevanog hrčka u rodnoj Ljubljani, Orlić figurica i igre kauboja i Indijanaca u selu kod bake, a Petrović neuspjele nogometne karijere koja se pretočila u kratku i slatku komentatorsku. Sve te priče, duboko intimne, i osim Petrovićeve, nimalo povezane s Rijekom, u prvoj se fazi grade s pomoću grafoskopa na stropnom kazalištu sjena, da bi se potom pretočile u igru na sceni i na kraju bile povezane sa skrivenim tajnama grada koji je oduvijek punim plućima živio vlastitu multinacionalnost i multikulturalnost. Tako, među ostalim, doznajemo da je upravo u Rijeci bilo jedno od prvih groblja za kućne ljubimce u Europi. Izvedba o kojoj pišemo zbila se 22. ožujka 2024. u sklopu 14. Lutkokaza u Kazalištu Virovitica te je bila prvo gostovanje predstave izvan matičnog kazališta i Rijeke. Iako je postojala doza strepnje da gostujuće publike neće imati naglašen emocionalan odnos prema hommageu Rijeci, pokazalo se da lokalizacija nije bila uteg predstavi. Štoviše, dio o samim tajnama grada djelovao je možda i pretjerano diskretno i pomalo usputno.
Ključni su dijelovi svake epizode trenuci kad se priča osamostaljuje i prelazi s plošnog stropa na scenu. Svaka od scena demonstrirala je kreativnost i bogatstvo imaginacije Matije Solcea i Tomaša Žižke, dramaturške suradnice Magdalene Lupi Alvir te glumaca koji su sudjelovali u svim aspektima nastanka predstave. U kaubojcu su tako spajali i razdvajali neživo i živo, odnosno teatar sjena i dijelove Orlićeva tijela, svjesno nepreciznim pokretom šaljivo propitujući cjelovitost lika na sceni. Slično se odigravalo u nogometnoj minijaturi, gdje su likovi oblikovani spojem glava glumaca Kožamelja i Špindel (neodoljivih u pretjeranoj mimici) i cijevi za klime u funkciji rastezljivih udova, te su postali superkiborzi koji u stapanju živog i neživog oblikuju beskrajno duhovite karikature.
Izvedbene nečistoće i raskrinavanje iluzija
U biciklističko-avionskoj sceni neživo je u potpunosti istisnulo živo, naizgled oživjevši bez ljudskog animatora. U toj se sceni, ujedno, Špindel vratila u djetinjstvo autora ovih redaka, u kojemu je jedna od glavnih fora bila stvarati “filmiće” brzim pomicanjem sličica. Na sceni je ta dječja igra, ponovo zahvaljujući izvedbenoj “nečistoći”, postala ne samo vrlo zabavna minijatura već i proces razotkrivanja, odnosno raskrinkavanja lutkarske iluzije. I epizoda s hrčkom uskočila je u povijesne vode, kako i priliči jednom hommageu. Ovog puta autorski tim odmaknuo se od privatnih sjećanja prema prošlosti jednog od omiljenih lutkarskih žanrova – naslovnog varijetea, vrativši na scenu točke u kojima su se gledatelji divili lutkama životinja i ljudi koje rade nevjerojatne stvari. Tako Kožameljev hrčak pjeva talijansku kanconu i poigrava se vrtnjom na malom hrčkovrtuljku. I opet, izvođači nisu išli za što vjernijim kopiranjem stvarnosti, nego su s odmakom u karikaturu stvarali duhovit dijalog s njom.
Za kraj smo ostavili ratnu epizodu koja je mogla odvesti predstavu u neke tamnije vode, no to se nije dogodilo. Naime, rat se na sceni odvio između Bajadera savršeno čvrstih i pravilnih rubova, i neodoljivo zaobljenih i pijanih Griotta. Vrhunac te ratne drame bio je ujedno i najslađi – gutanje strašno(g) slatkog neprijatelja. I ovdje je dakle prisutan odmak od stvarnosti, no ne tek u animaciji materijala, već i u njegovu odabiru i pristupu, što je omogućilo bijeg od bilo kakve ozbiljnosti i turobnosti, sjete i nostalgije u neukrotivo duhovite vode.
Otkvačen, a precizan stroj
Kad smo kod duhovitosti, dolazimo do ključnih aduta ove slasne scenske poslastice, do glumaca. Već sam ih spomenuo, no vratit ću im se ponovo jer to zaslužuju. Svi su glumci kao savršeno ugođen ansambl s lakoćom uskakali u razne uloge i ispunjavali različite zadatke – od pripovjednog preko animacijskog do auditivnog. I svaki su od tih slojeva do kraja razigrali, nudeći gledateljima slojevitost i punoću scenske igre. Petrović je, uz sve ostalo, bio iznimno snalažljiv i duhovit konferansje koji je dozivao publiku da zavrti kolo i odredi raspored priča, a posebno šarmantan bio je u stvaranju zvučnih efekata. Kožamelj je s lakoćom šetao od milog preko lagano koketnog to vragolastog i karikaturalnog izraza, Orlić je čvrstu osobnost i naizglednu ozbiljnost, koju pojačava snažan i moćan glas, u trenu pretvarao u beskrajno duhovitu karikaturu, Špindel je preciznost igre i animacije, skladne u neskladu, razigravala trenutačnim prijelazom u “ozbiljnu šašavost”, a Šarac scenskom energijom i igrom poput magneta plijenila pozornost gledatelja. I sve su to radili ne namećući se ansamblu, već su funkcionirali poput savršeno uštimanih dijelova nekog totalno ludog i otkvačenog i u tom ludilu savršeno preciznog stroja.
Da bi stroj bio savršeno precizan, ipak nisu dovoljni tek glumci. Svi elementi igre u predstavi su bili usklađeni, funkcionalni i jednako važni. Naracija je otvarala priču, da bi potom prepustila prostor glumi i animaciji, kojima se zatim pridružio zvuk, odnosno vanjsko ozvučenje pokreta. U tom slojevitom susretu vizualnog i zvučnog razvijao se vrlo duhovit dijalog koji se pretakao u još duhovitiji sukob ili razdvajanje. Takav izvedbeni sloj gradio je sadržaj u jasnom odmaku od stvarnosti prema karikaturi, pružajući gledateljima da od predstave uzmu ono što im najviše odgovara – humor, intimu koja se pretače u opće mjesto, animacijske ideje, efektan auditivni sloj, izvođačku suigru, duhovitost i preciznu nepreciznost ili da puste da ih punoća izraza nosi u neke neodoljive lutkarske i izvedbene svjetove.
Zaključno, hrvatsko lutkarstvo konačno je dočekalo pravi hit i izvedbenu bombu, pardon, Bombonieru variete!. Predstavu koja kreativnu punoću pretače u neopisivu lakoću igre i igranja, i u tom prostoru između nagomilanosti ideja i prozračnosti izvedbe nudi šezdesetak minuta urnebesnog bijega od stvarnosti.
Gradsko kazalište lutaka Rijeka, Bomboniera variete!, premijera 8. veljače 2024. / Autor, redatelj i skladatelj: Matija Solce / Kreator objekata i lutaka, scenograf i kostimograf: Tomaš Žižka / Dramaturška suradnja: Magdalena Lupi Alvir / Oblikovatelji svjetla: Tomaš Žižka, Sanjin Seršić / Glumci i koautori izvedbene građe: Petra Šarac, Andrea Špindel, Tilen Kožamelj, Damir Orlić i David Petrović
20.00 sati, dvorana Kulturnog centra Travno SVEČANO OTVORENJE 55. PIF-a (ulaz s pozivnicom) BAJKA O RIBARU I RIBICI, Kazalište lutaka Białystok, Poljska (6+) Redatelj: Igor Kazalov Scenografija: Aleksander Vakhrameev Glazba: Aleksander Litvinovskiy Igraju: Grażyna Kozłowska, Agnieszka Sobolewska, Ewa Żebrowska, Krzysztof Bitdorf, Zbigniew Litwińczuk O predstavi: Mnogo ljudi, mnogo želja. Svatko od nas ima svoje snove (one velike), svoje želje (one male) i svoje hirove – te male stvari koje nam šapuću na uho da bismo nešto voljeli pojesti, da bismo nešto voljeli dobiti… Ribar nema hirova. Ipak, ima vječno nezadovoljnu suprugu koja uvijek želi više i više. Nasreću, jednoga dana ribar baci mrežu i ulovi zlatnu ribicu koja će mu pomoći ispuniti hirove i želje njegove žene. Međutim, … Trajanje: 45 minuta Jezik: poljski
Subota, 17. rujna
11.00 sati, Tkalčićeva, Trg bana Josipa Jelačića, Trg Petra Preradovića, Trg Nikole Šubića Zrinskog PIFKOVA POVORKA* (za djecu i odrasle)
12.00 sati, Kulturno informativni centar VRLO GLADNA GUSJENICA, Kazalište lutaka Zadar, Hrvatska (2+) Tekst: Ivana Đula i Milica Sinkauz Režija: Renata Carola Gatica Likovnost predstave: Alena Pavlović Autori glazbe: Ivana Đula i Luka Vrbanić Koreografija: Natalija Manojlović Varga Oblikovanje svjetla: Frane Papić Igraju: Sanja Grgina, Irena Bausović Tomljanović, Lino Brozić O predstavi: Predstava nastala prema istoimenoj slikovnici Erica Carle namijenjena je najmlađoj publici koja se prvi put susreće s kazalištem. Priroda nam otkriva svoje tajne, a mi putujemo, promatramo, osluškujemo, rastemo i učimo. Trajanje: 35 minuta Jezik: hrvatski
16.00 sati, park ispred Kulturnog centra Travno LUTKA GOVORI*, lutkarska radionica (za učitelje i odgojitelje)
17.00 sati, Glazbeni paviljon Zrinjevac MALI LUTKARI NA PIF-u: IGRE SA ZMAJEVIMA*, Lutkarska skupina OŠ Trnsko (za djecu i odrasle)
18.00 sati, dvorana Kulturnog centra Travno DJEVOJČICA SA ŠIBICAMA, Mini teater, Slovenija (6+) Redatelj: Steve Tiplady Lutke i scenografija: Sally Todd Glazba: Miha Petric Igraju: Vesna Kuzmic, Aleš Kranjec O predstavi: Bajka Hansa Christiana Andersena predivna je i tužna priča o ljudskoj krhkosti i moći mašte da udahne nadu. Izvodi se na pozornici koja je s tri strane okružena publikom, u intimnom prostoru u kojem publika može iskusiti snolik, čarobni svijet očaravajućih lutaka, uznemirujućih sjena i originalne glazbe – topla i nježna predstava sa suvremenim obratom. Trajanje: 45 minuta Jezik: hrvatski
18.00 sati, Glazbeni paviljon Zrinjevac ONI KOJI DOLAZE: predstave studenata Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Hrvatska DIVLJEG ZAPADA ZOV*, Jan Kovačić, Mateja Tustanovski, Laura Kolesarić, Luka Selman (6+)
18.00 sati, Zagrebačko kazalište mladih, dvorana Polanec PREDSTAVA*, Lutkarski studio Učilišta ZKM-a, Hrvatska (za djecu i odrasle)
19.00 sati, Kulturni centar Travno, Plava dvorana Promocija knjiga: ZADARSKO LUTKARSTVO ZA 21. STOLJEĆE, autorica Teodora Vigato; SAN PUTUJUĆEG GLUMCA – monografija Zlatka Košte, autorica Teodora Vigato; APPLIED PUPPETRY IN EDUCATION, DEVELOPMENT, AND THERAPY: THEORY AND PRACTICE – e-knjiga, urednica Livija Kroflin (za odrasle)
21.00 sat, Kulturno informativni centar BRIGITIN POSLJEDNJI PLES, Zero en Conducta, Španjolska (za odrasle) Režija, dramaturgija i koreografija: Julieta Gascón, Jose Puchades (Putxa) Izrada lutaka: Miguel H, Agnes Costa, Amok Cor Scenografija: Angel Navarro, Kim Dutour Tehnička režija i oblikovanje svjetla: David Maqueda Kostimi: Claudia Fascio, Agnes Costa Glazba: Red Box Studio Glazbeni efekti: Nil Fruitós, Mans O Naracija: Miquel Gallardo, Dora Cantero Grafički dizajn: Helena Carazo Video: Marina Gallego, Manel Fernández Nadzor iz pakla: Pepe Otal, Lope de Alberdi Igraju: Jose Puchades (Putxa), Julieta Gascón O predstavi: Brigita je toliko stara da su joj sjećanja crno-bijela. Toliko je stara da će vam, ako je pitate za godine, reći „mnogo njih i još nekoliko povrh tih“. Znate da je to vrijeme došlo, točan trenutak kad vaša posljednja sekunda postaje vječna i više nema smisla nakupljati vrijeme. Prije nego što nas napusti, pripremit će se za put spremajući u prtljagu one uspomene koje će je posljednji put održati na životu. Dobro došli na Brigitin posljednji ples. Trajanje: 50 min Jezik: bez riječi
“Brigitin posljednji ples”, foto: pif.hr
Nedjelja, 18. rujna
11.00 sati, dvorana Kulturnog centra Travno ZLATOKOSA I TRI MEDVJEDA, Kazalište lutaka Maribor, Slovenija (5+) Adaptacija teksta: Silvan Omerzu, Saša Eržen Redatelj: Silvan Omerzu Likovnost predstave: Silvan Omerzu Adaptacija: Silvan Omerzu, Saša Eržen Autor glazbe: Vasko Atanasovski Kostimografi: Mojca Bernjak, Silvan Omerzu Oblikovatelj svjetla: Miljenko Knezoci Oblikovatelj zvuka: Jure Auguštiner O predstavi: Zlatokosa je znatiželjna djevojčica koja se otvorenih očiju divi svijetu oko sebe. Sunčano jutro opaža u svoj njegovoj ljepoti i punoći: primjećuje oblake, divi se leptirima i cvijeću, a skakutavi zečić nije izmakao njezinom pogledu. Ona trči za njim, traži ga u grmlju, iza drveća… i odjednom se nađe duboko u šumi. Zlatokosa se nađe među drvećem, i umjesto staze koja vodi njezinom domu, ugleda kuću na čistini. Ulazi ne znajući da u njoj žive medvjedi. U kući su samo tri zdjele kaše, tri stolice, tri kreveta… različitih veličina. Zlatokosa pronalazi pravu stolicu, zdjelu i krevet za sebe. Jede kašu iz najmanje posude, nehotice razbije najmanju stolicu, a onda mirno zaspi u najmanjem krevetu. Medvjedi je, naravno, pronađu i… sigurno otprate kući. Trajanje: 35 min Jezik: slovenski
12.00 sati, park ispred Kulturnog centra Travno CICA MICA LUTKICA*, lutkarska radionica (za djecu i odrasle)
16.00 sati, park ispred Kulturnog centra Travno ČAŠALICA*, lutkarska radionica (za osobe treće životne dobi)
17.00 sati, Glazbeni paviljon Zrinjevac VESELI BALOGOV CIRKUS*, Max teatar, Hrvatska (za djecu i odrasle)
18.00 sati, Zagrebačko kazalište mladih, dvorana Polanec VRRRRPCA!, Les Nouveaux Ballets du Nord-Pas de Calais, Francuska (2+) Autorica i redateljica: Amélie Poirier Scenografija: Philémon Vanorlé Dizajner svjetla: Henri-Emmanuel Doublier Dramaturško savjetovanje: Dinaïg Stall, Lyly Chartiez-Mignauw Igraju: Mariane Berthault, Audrey Robin, Clémentine Vanlerberghe. O predstavi: U scenografskom prostoru koji se arhitektonski konstruira u stvarnom vremenu ova predstava odaje počast neobičnom materijalu: ljepljivoj traci. Tri članice feminističkog rock benda koje su pobjegle od potencijalnog totalitarnog režima stvaraju novi participativni dom na pozornici svojega izgona. Odmataju i slijede tu traku, iscrtavajući grafičke linije i prostore usred kružnog prostora. Ni iz čega stvaraju nastambe i poigravaju se svojom tjelesnošću u svojstvu lutkarice plesačice, glumice i skladateljice. Njihovo sestrinstvo i suradnja publiku navode na propitkivanje pojmova utočišta, preobrazbe i dijeljenja. Trajanje: 35 minuta Jezik: bez riječi
19.00 sati, Glazbeni paviljon Zrinjevac LUTKARSKI KONCERT*, Kazalište lutaka Malle-malle, Bugarska (za djecu i odrasle)
20.00 sati, dvorana kulturnog centra Travno TIHI MACBETH, La Fille du Laitier, Kanada (za odrasle) Igraju: Marie-Hélène Bélanger, Jérémie Francoeur O predstavi: Vojnik odan svojoj zemlji na bojnom polju susretne tri vještice koje mu kažu da će biti kralj. Macbeth i njegova suučesnica u zločinu dama Macbeth kreću na krvavi put popločen ambicijom, moći i izdajom. Tihi Macbeth potpuno dekonstruira Shakespeareovu tragediju u ubrzano, emocionalno kazališno iskustvo, koristeći tijelo, predmete kao slike i hektolitre lažne krvi. Cijele su scene svedene na jedan pogled, a Shakespeareova složena i prekrasna poezija postaje tiha i sveprožimajuća. Kroz sve to, jedan se par nepovratno preobražava. Tihi Macbeth predstavlja svijet toliko lišen morala da su ljudski životi jednako potrošni kao plastične čaše. Bogatstvo, krv, ostaci, i otpad ostat će za buduće kraljeve. Trajanje: 60 minuta Jezik: bez riječi, s nekoliko titlova na engleskom
“Tihi Macbeth”, foto: doubleregard-photos.com
Ponedjeljak, 19. rujna
9.30 sati, Dječji vrtić Travno CICA MICA LUTKICA*, lutkarska radionica (za djecu DV Travno)
18.00 sati, Zagrebački plesni centar POSJETITELJ, Kazalište lutaka Ljubljana, Slovenija (5+) Autorica: Priča inspirirana knjigom za djecu autorice Antje Damm Režija: Ivana Djilas Likovno oblikovanje i scenografija: Sara Slivnik Video: Vesna Krebs Kostimografija: Jelena Proković Glazba: Jelena Ždrale Oblikovanje svjetla: Igor Remeta Inspicijent i oblikovatelj zvuka: Aleš Erjavec Lutke, kostimi i produkcija scene: Iztok Bobić, Zala Kalan, Polona Černe, Sandra Birjukov, Marjetka Valjavec, David Klemenčič, Olga Milič, Uroš Mehle s.p., Zoran Srdić, Katarina Planinc Igraju: Brane Vižintin, Jelena Ždrale a.g. O predstavi: Dirljiva i suptilna priča o prijateljstvu, usamljenosti, strahovima i monotoniji koju je napisala njemačka autorica i ilustratorica Antje Damm. Umjetnički dizajn knjige temelji se na nadahnjujućim dinamičnim ilustracijama koje su zapravo sićušne trodimenzionalne scenografije ili modeli koje je autorica izradila s pomoću ljepila, boja i tehnike kolaža. Redateljica predstave Ivana Djilas i drugi sukreatori služili su se tehnikom stop-animacije kako bi ilustracije iz knjige podigli na novu razinu i stvoriti kazališnu čaroliju za koju gotovo da i nisu potrebne riječi. Trajanje: 40 minuta Jezik: bez riječi
20.00 sati, Zagrebačko kazalište lutaka ČAROBNJAK IZ OZA, Gradsko kazalište lutaka Rijeka, Hrvatska (4+) Režija i dramatizacija: Biserka Kolevska Prevoditeljica dramatizacije: Ana Vasung Scenografkinja i kreatorica lutaka: Zlatka Vacheva Skladatelj: Vassilen Valtchanov Oblikovatelj svjetla: Sanjin Seršić Igraju: Petra Vučković, Andrea Špindel, Alex Đaković, David Petrović, Zlatko Vicić O predstavi: Svijet je golem, svemir je beskonačan, čovjek je u njemu malo zrnce prašine, ali njegova je duša svemoćna. Dobri čarobnjak i zla vještica u vječnom su dvoboju, a njihova bitka ljudima donosi kušnje i probleme. Čovjek je u njihovim rukama poput male lutke. No, ljubav, nada i prijateljstvo čine ih jakima i nepobjedivima. Dorothy odrasta prolazeći teškim životnim putovima i nije važno postoji li Oz ili ne. Važan je put do njega. A na njemu ona postaje pametna, snažna, hrabra i puna ljubavi prema svojim prijateljima. Zapravo su Strašilo, Limeni i Lav projekcija tih njezinih kvaliteta, njezine biti. Oni su dio nje same. Kroz njih ona vidi sebe. Dorothy je mala, ali ima veliki san i on je čini svemoćnom. Trajanje: 50 minuta Jezik: hrvatski
20.00 sati, otvoreni prostor zapadne strane zgrade Kulturnog centra Travno LUTKE NA VELIKOM PLATNU: WAFI & RAFI*, projekcija lutkarskih filmova djece i mladih (za djecu i odrasle)
“Čarobnjak iz Oza”, foto: GKL Rijeka
Utorak, 20. rujna
11.00 sati, dvorana Kulturnog centra Travno LJEPOTICA I ZVIJER, Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku i Gradsko kazalište Vinkovci, Hrvatska (7+) Dramatizacija: Hermína Motýlová, Petronela Dušová Režija: Petronela Dušová Scenografija i lutke: Miroslav Duša Kostimografija: Lorna Kalazić Jelić Glazba: Ivica Murat Scenski pokret: Maja Huber Oblikovanje rasvjete: Igor Elek Video projekcije: Dražen Golubić Igraju: Areta Ćurkovć, Maja Lučić, Ivana Vukićević, Aleksandra Colnarić, Đorđe Dukić, Gordan Marijanović, Srđan Kovačević, Tena Milić Ljubić O predstavi: Romantična i tajanstvena bajka za cijelu obitelj u kojoj snaga ljubavi pobjeđuje strah i predrasude. Ova je bajka do danas doživjela puno filmskih i kazališnih uprizorenja. Za ovo uprizorenje posegnulo se za dramatizacijom Františeka Hrubina, napisana je potpuno nova, svevremena i suvremena, prilagodba. Priča u sebi krije veliku metaforu života. Stvarna ljepota čovjeka nije u njegovoj vanjštini i izgledu nego je skrivena u njegovu srcu. Trajanje: 55 minuta Jezik: hrvatski
12.00 sati, park ispred Kulturnog centra Travno CICA MICA LUTKICA*, lutkarska radionica (za djecu i odrasle)
17.00 sati, plato Mamutice LUTKARSKI KONCERT*, Kazalište lutaka Malle-malle, Bugarska (za djecu i odrasle)
20.00 sati, Zagrebački plesni centar CARTE BLANCHE, Michal Svironi, Izrael (za odrasle) Autorica i izvođačica: Michal Svironi Suautor i skladatelj originalne glazbe: Yoni Tal Oblikovanje scene, rekvizita i lutaka: Leonid Alisov Dramaturgija: Miki Mevorach Produkcija: Shani Luzon za EVE – Udruženje neovisnih stvaratelja kazališne i izvedbene umjetnosti O predstavi: Michal Svironi spaja umjetnost i kazalište kako bi stvorila šareni kolaž odvojenosti. Širokim potezima boja stvara likove koji su je se dojmili. Udahnjuje im život, a oni u jezivoj povorci pune pozornicu. Svaki je lik kreacija za sebe koja prolazi kroz dimenzije kako bi ispričala svoju priču. Okruženi krhkim, višegeneracijskim, duhovitim i poetskim kolažom pitamo se što nam ostaje od prošlosti i što ćemo ostaviti iza sebe? Je li uopće moguće biti tabula rasa? Trajanje: 60 min Jezik: engleski
Srijeda, 21. rujna
10.00 sati, Šetnica Slavoljuba Slave Striegla, Sisak CICA MICA LUTKICA*, lutkarska radionica (za djecu i odrasle)
11.00 sati, dvorana Kulturnog centra Travno SLONIĆ DIŠTONIĆ, Gradsko kazalište lutaka Split, Hrvatska (3+) Tekst i režija: Siniša Novković Lutke, kostimi i scena: Luka Duplančić Glazba: Tomislav Topić Igraju: Sanja Vidan, Ivan Medić, Branimir Rakić, Justina Vojaković-Fingler, Franjo Đaković, Milana Buzolić-Vučica, Milena Blažanović, Andrea Majica O predstavi: Intonacija je raspjevana kraljevina kojom vladaju kralj Solo i kraljica Arija. Svake godine organiziraju božićni glazbeni festival u kojem se najbolji pjevači i svirači iz cijelog svijeta natječu za prestižnu nagradu Zlatni Akord. Čarobnjak Mandolini je počasni član žirija i jedini u kraljevini koji ne zna pjevati ni svirati. Kada ne dobije pozivnicu za ovogodišnji festival, razljućeni čarobnjak ga odluči uništiti. Noć prije finala njegov pomoćnik Slonić svojom specijalnom metodom cijelom carstvu ukrade ritam i sluh. Trajanje: 40 min Jezik: hrvatski
11.00 sati, Šetnica Slavoljuba Slave Striegla, Sisak LUTKARSKI KONCERT*, Kazalište lutaka Malle-malle, Bugarska (za djecu i odrasle)
18.00 sati, Zagrebačko kazalište lutaka JUNACI PAVLOVE ULICE, Lutkarsko kazalište Mostar, Bosna i Hercegovina (9+) Redateljica: Tamara Kučinović Dramaturška suradnica i asistentica redateljice: Matea Bublić Scenografkinje i dizajnerice lutaka: / Set and puppet designers: Ivana Živković, Sheron Pimpi – Steiner Skladatelj: Petar Eldan Oblikovateljica svjetla: Tamara Kučinović Majstor svjetla: Arijan Knezović Ton majstor: Dario Šunjić Igraju: Jelena Kordić Kuret, Jadranka Popović Miljko, Marta Haubrich, Ružica Bošković, Anela Planinić, Ivan Nevjestić, Tibor Oreč O predstavi: Slavni dječji roman govori o srčanoj borbi običnih dječaka obične Pavlove ulice za obično igralište koje je njima znači beskonačnost i slobodu, protiv velikih momaka u crvenim košuljama. Njegovi likovi su živi, puni, dostojni detaljnih opisa i unutarnjeg života. Svaka smrt donosi prebrzo odrastanje, a ona najbližih prijatelja, koji su život izgubili boreći se za komadić dječjeg igrališta, donosi želju da postanemo ljudima. U svoj svojoj punini. Stoga se ovom predstavom progovara o važnosti svakog čovjeka, svakog života i svakog i najmanjeg bića koje može nositi promjenu. Trajanje: 50 min Jezik: hrvatski
18.30 sati, plato Mamutice VESELI BALOGOV CIRKUS*, Max teatar, Hrvatska (za djecu i odrasle)
20.00 sati, Zagrebački plesni centar SONJA I ALFREDO, Teatro Gioco Vita, Italija (6+) Prema knjigama autorice: Catherine Pineur Adaptacija za kazalište: Enrica Carini, Fabrizio Montecchi Režija i scenografija: Fabrizio Montecchi Lutke: Nicoletta Garioni, Federica Ferrari (na temelju crteža Catherine Pineur) Glazba: Paolo Codognola Kostimi: Rosa Mariotti Oblikovanje rasvjete: Anna Adorno Koprodukcija: MAL – La Maison des Arts du Léman (Thonon-Évian-Publier) Igraju: Deniz Azhar Azari, Tiziano Ferrari O predstavi: Tko je ta smiješna, čudna ptica? Odakle dolazi? Tvrdi da se zove Alfredo i da ima mali stolac koji uvijek nosi sa sobom. To je sve što znamo o njemu. O Sonji znamo da živi sama u kući na rubu šume i nerado napušta svoje malo kraljevstvo. Sve do jednoga dana… Sonja i Alfredo jednostavna je priča o prijateljstvu i solidarnosti, o onome što se dogodi kad se osjećamo isključeno i usamljeno, o utjesi koju osjetimo kad pronađemo dom i prijatelja. Priča je to ispričana sa samo nekoliko najvažnijih riječi i jednostavnim, ali upečatljivim lutkama. Trajanje: 50 min Jezik: talijanski s hrvatskim titlovima
“Sonja i Alfredo”, foto: Serena Groppelli
Četvrtak, 22. rujna
9.30 sati, Dječji vrtić Potočnica CICA MICA LUTKICA*, lutkarska radionica za djecu (za djecu DV Potočnica)
11.00 sati, dvorana Kulturnog centra Travno BAMBI, Kazalište za djecu Kragujevac, Srbija (7+) Režija: Jakub Maksymov Dizajn scenografije i kostima: Olga Ziębińska Dizajn i izrada lutaka: Olga Ziębińska Originalna glazba: Lazar Novkov Grafički dizajn: Dejan Petrović Igraju: Miloš Milovanović, Darija Vulić, Sanja Matejić, Milomir Rakić, Vladimir Đoković, Ljubica Radomirović, Marko Đurić O predstavi: Bambi je autorova adaptacija lirskog romana koji je prije gotovo jednog stoljeća napisao Felix Salten, uz glazbu uživo na nekoliko udaraljki. Predstava govori o odrastanju i upoznavanju svijeta malog jelena. Proživjet ćemo s njim njegovo djetinjstvo, radosti i poteškoće odrastanja. Mali jelen mora naučiti stajati, hodati, skakati, trčati, igrati se, tražiti hranu, biti sam, osjetiti opasnost. I on nikada ne prestaje učiti, svijet će za jelena uvijek ostati misterij, čak i kada odraste. Trajanje: 55 min Jezik: srpski
20.00 sati, dvorana Kulturnog centra Travno DODJELA NAGRADA I ZATVARANJE 55. PIF-a ONI KOJI DOLAZE: predstave studenata Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Hrvatska PRIČA BEZ KRAJA*, Nina Vidan, Laura Šalov (7+) Režija, adaptacija teksta, scenografija i lutke, muzika: Nina Vidan, Laura Šalov ( po motivima istoimenog romana Michaela Endea Priča bez kraja) Mentorica: Tamara Kučinović Igraju: Nina Vidan, Laura Šalov O predstavi: Fantastika, zemlja beskonačne dječje mašte, u opasnosti je od strašnog neprijatelja – Ništavila – i prijeti joj propast. Jedina nada za njen spas je junak Zelenkonjac Atrej. Zadatak pred njim nije nimalo lak, ali srećom u misiji mu pomaže jedan nesebični Slavljograđanin Renato. Dva junaka u nastajanju se upuštaju u veliku potragu za spasom po cijeloj Fantastici gdje upoznaju neobične Fantastičane i suočavaju se s raznim preprekama i nedaćama. Predstava govori o tome kako mašta danas izumire i ako dopustimo, izumrijet će i svijet mašte. Svojom igrivošću i humorom predstava nas vraća u sretne dane djetinjstva i ponovno nas uči da maštamo, da se igramo i da ostanemo djeca. Trajanje: 50 min Jezik: hrvatski
Petra Šarac u predstavi "Oh la la", foto: GKL Rijeka
Draga Petro, u opisu predstave Oh la la, s kojom dolaziš na Lutkokaz, piše da je igra ključna za razvoj djece, a kazalište lutaka savršeno mjesto za igru. Koliko je igra prisutna i važna u predstavi Oh la la?
Baš kao u životu, i u Oh la la igra je najvažnija! Predstava nema priču, radnju koja se da prepričati, već je sva bazirana na dječjoj igri, i bez te igre koja nam je svima prepoznatljiva (i djeci i nama, velikoj djeci) nema tog ohlala efekta.
Lijepo si to rekla! Ova scenska igra nastala je u koprodukciji GKL-a Rijeka, Kolektiva Ma-Théâ iz Francuske i ljubljanske Dječje kuće umjetnosti. Kako je nastajao taj trostruki proces?
Predstava je nastajala najprije u Ljubljani, gdje se našlo troje glumaca koje nitko nikad ne bi spojio, i jedna atipična redateljica koja je nekom svojom čarolijom spojila nespojivo. Uz nešto istraživanja, puno igranja, a najviše smijeha polako se počeo formirati kostur našeg trojezičnog Oh la la. Plan je bio proces završiti u Rijeci u sklopu programa EPK 2020, no korona situacija… ne moram dalje objašnjavati! Došla je samo redateljica Mateja Bizjak Petit i imala sam taj luksuz da je tri tjedna bila samo moja. Kao i uvijek, negdje dobiješ, negdje izgubiš! Ja sam izgubila priliku raditi s prekrasnim glumcima iz Slovenije i Francuske, ali sam dobila samo svoj Oh la la!
Jesi li ipak uspjela pogledati druge Oh la le? Koliko se razlikuju ili poklapaju vaši pristupi materijalu igre i igri samoj?
Vjerojatno zbog činjenice da je svatko svoju verziju završio samostalno (s redateljicom), mogu slobodno reći da pričamo o tri potpuno različite predstave. Isti tekst, ista ideja, gotovo isti mizanscen, ali tri sasvim različita glumačka doprinosa. Igra jest prepoznatljiva svima, ali iz svakoga izlazi na drukčiji, poseban način, a Benova, Maticeva, i moja scenska igra ni po čemu ne nalikuju jedna drugoj i zato sam s guštom gledala njihove izvedbe (nažalost, zasad samo online).
Riječ je o monodramskoj scenskoj igri. Koliko je teško ili zavodljivo biti sam u susretu s malecnim partnerima u mraku gledališta? Je li ti izazovno voditi te malene gledatelje kroz zajedničko scensko putovanje?
Spoznaja da je riječ o monodrami užasavala me više od ičega u mom dosadašnjem kazališnom radu. Ja sam timski igrač, nisam individualac i volim imati partnera na kojeg se mogu osloniti i zajedno s njim graditi partnersku igru. No, čovjek uči dok je živ pa sam se, zahvaljujući ovom projektu, uvjerila da nije tako strašno biti solo na sceni kad imaš hrpu gladnih dječjih okica u publici, i oni zapravo postaju tvoj partner za igru. Osluškujući ih, gradiš igru zajedno s njima, a tko se bolje zna igrati od djece?!
Predstava je nastala na stihovima napisanim za nju. Koliko se oslanja na riječi, a koliko su riječi tek impuls za scensku igru?
Redateljica je inzistirala na ljepoti riječi (upravo zbog toga što je riječ o poeziji) i na ritmu koji se postiže igrom riječima, ali ni u jednom trenutku sama poezija ne prevagne u odnosu na igru.
Kako djeca, po tvom iskustvu, reagiraju na neverbalnu scensku igru, igru tijelom, lutkom, predmetom, materijalom… komuniciraju li s njom ili ipak traže sigurnost u riječima?
Čini mi se da djeca puno točnije i bolje prepoznaju neverbalnu scensku igru (ukoliko je točna) od odraslih. Odraslima kao da trebaju dodatni alati poput teksta, priče, rekvizita, kostima, kako bi im stvari bile jasne. Imam osjećaj da odrasli nedovoljno vjeruju svojoj intuiciji i da nam je puno teže prepustiti se i samo BITI, bez potrebe za jasno definiranim sadržajem.
Ovo je pravi trenutak da se vratimo na prvo pitanje – misliš li da kazalište lutaka kod nas opravdava ideju savršenog mjesta za igru? Igraju li se naši (odrasli) redatelji, lutkopisci, vizualni i zvučni oblikovatelji, lutkari… u dovoljnoj mjeri na sceni? Koga bi ti potjerala na dodatni tečaj igre?
Ne bih u nikoga upirala prstom, ni u dobrom ni u lošem smislu. Ovaj proces rada mi je najviše pokazao da neprestano moram raditi na samoj sebi u umjetničkom smislu i ne bojati se nepoznatog, a to bih onda preporučila i drugima. Kad sam prvi put dobila tekst u ruke, htjela sam nazvati ravnateljicu i zamoliti je da me makne iz projekta, ali odlučila sam se suočiti sa svojim strahovima… od soliranja na sceni, preko poezije, pa sve do mog najvećeg kazališnog straha, a to je apstrakcija! Suočavanje sa strahovima od nepoznatog donijelo mi je jednu od najdražih predstava, jednu od onih zbog kojih se glumac sjeti zašto je njegov „posao“ najljepši na svijetu, i iskreno vjerujem da su takvi iskoraci u nepoznato, začinjeni vjerom i ljubavlju prema tome što radimo, recept za sve bolju, ljepšu i igriviju kazališnu igru.
Petra Šarac u predstavi “Oh la la”, foto: GKL Rijeka
Nemam puno toga dodati na ovaj odgovor, osim u potpunosti se složiti s tobom, pa polako zatvaram naš razgovor i bacam se na pripreme za Oh la la. I to pitanjem koje visi u zraku od početka – krenula si na svoj profesionalni put na osječkoj akademiji i sad se vraćaš kao nagrađivana glumica i lutkarica, junakinja predstave i zvijezda večeri. Kako se osjećaš?
Uh, najteže pitanje dosad, haha… osjećam se UPLAŠENO kao ni na jednom festivalu! Ponovno stati na daske moje akademije, pred svoje roditelje, profesore, prijatelje, i studente koji vjerojatno najviše očekuju (ne tako davno i ja sam bila taj gladni student prepun kritike) bit će mi možda najveći test u mom dosadašnjem radu! Sretno mi bilo haha!
Ne treba tebi sreća, kad imaš igru! Što bi poručila tim novim, gladnim generacijama studenata? Što je tebi osobno dala osječka akademija?
Moja klasa je bila poznata po izrazu playtime. U prijevodu, sve bismo obaveze odgađali do zadnjeg, čvrsto uvjereni da smo toliko šarmantni i genijalni da uz malo posla možemo postići puno. Imali smo sreću da nam je to često i polazilo za rukom, ali žalim kad pomislim što smo sve tek mogli postići da nismo plejtajmali gotovo svaki put haha… sad bih se rado vratila po neku dodatnu lekciju i na to predivno vrijeme neograničenog istraživanja, tako da, dragi studenti, igrajte se, istražujte, ne bojte se i upijajte!
Sa željom da se tvoje riječi ušuljaju u studentske glave, želim ti još puno igre i učenja, na sceni i oko nje, u Rijeci, Osijeku i dalje.
Prateći promjene na lutkarskoj sceni, najvažniji je povjesničar i teoretičar europskog lutkarstva Henryk Jurkowski prije gotovo pola stoljeća zaključio da se fokus tog umjetničkog izraza pomaknuo sa same lutke na njen odnos s lutkarom. Time je i lutkinu stalnu scensku živost zamijenila napetost između živosti i neživosti. U tom trenutku lutkarstvo je odbacilo ruho tradicije pod kojim je stoljećima koračalo kroz društvene bure te je postalo suvremeni umjetnički izraz u stalnom pomicanju, a možemo reći i negiranju, granica.
Pola stoljeća nakon redefinicije Jurkowskog, lutkarstvo u Hrvatskoj još uvijek dobrim dijelom pripada sad već davno nadrasloj tradiciji te se imalo slojevitija igra lutke i njenog animatora promatra pod posebnom lupom. Ne znajući za hrvatske prilike, redatelj Luciano Delprato stigao je iz Argentine sa suvremenom režijom lutkarskog Kralja Edipa (kritiku Katarine Kolege pročitajte ovdje) u kojoj se na beskrajno mudar, pametan i duhovit način poigrao… svime. I to obrativši se onima koje je najteže dovesti u kazalište, a koji predstavljaju potencijalnu publiku sutrašnjice – tinejdžerima. Pa krenimo redom.
U predstavi koju možemo staviti uz bok najsvježijim lutkarskim izdancima ovih prostora, redatelj je, uz pomoć dramaturginje Nataše Antulov, slavnu Sofoklovu tragediju oblikovao s mišlju na antički kor, naslonivši se na višestoljetnu lutkarsku tradiciju – odvajanje glasa od pokreta. Na mjestu govornika izredali su se svi glumci, gotovo radiodramski oblikovavši verbalni sloj te ga obogativši humorom, vlastitim notama i diskretnim, no vrlo efektnim dijalogom sa scenskom igrom, odnosno s vlastitom drugom polovicom.
U toj drugoj, izvedbenoj polovici, Delprato je napravio velik zaokret iz tradicije u suvremenost, usmjerivši pažnju na slojevit odnos lutke i njenih animatora, koji je izuzetno duhovitim minijaturama nosio predstavu, demonstrirajući mladim gledateljima lutkarstvo kakvo žele gledati. Lutkarstvo u kojemu lutka u furioznom ritmu na duhovit način mijenja uloge i ontološki status – od rekvizita, preko živog lika u rukama animatora do njegovog ravnopravnog partnera i konačno vladara. Taj u hrvatskom lutkarstvu rijedak trijumf lutke nad vlastitim demijurgom odigrao se u vrhunskoj scenskoj napetici u kojoj se Edip fizički obračunava sa svima, od lutaka do animatora i njihovih međunožja, da bi na koncu savladao i scenskog oca, preuzevši stvari u svoje drvene ruke i zavladavši vlastitim demijurgom. I sve je to napravio na izuzetno duhovit način, oslobodivši lutku zadanosti i granica te ukazavši na njen neiscrpan smisao za humor.
“Kralj Edip”, foto: HNK Ivana pl. Zajca
Izvedbeno bogatstvo i slojevitost na vrlo uvjerljiv način oblikovali su glumci HNK Ivana pl. Zajca, kazališta koje je bilo dovoljno hrabro da na daske nacionalne kuće postavi lutkarsku predstavu za tinejdžere, na čemu im čestitam i nadam se da Edip neće ostati usamljen. Svoje auditivne, animacijske i glumačke vještine demonstrirali su HNK-ovci Edi Ćelić, Dean Krivačić i Mario Jovev, uz važno pojačanje riječkih GKL-ovaca Alexa Đakovića i Damira Orlića. Od početka do kraja predstave glumci su funkcionirali poput odlično naštimanog i uigranog stroja, što je izuzetno važno u (suvremenom) lutkarstvu gdje i najmanji pomak ili odmak od zadanosti ruši ritam igre i scenskog života. Unutar tog sklada svaki je glumac dodao vlastitu notu u pripovjedni dio, od naizgledne ozbiljnosti do prodora u karikaturu, kao i u animacijski sloj. Tako su Krivačić, Jovev, Đaković i Orlić izvedbeni sloj oblikovali u dijalogu, a povremeno i duhovitom sukobu s riječima, vrlo zabavno se nadigravajući s njim, dok je Ćelić čekao impuls riječi, naslanjajući scenski život lutke na auditivni u finom protoku scenske energije. Ta različitost odlično je funkcionirala te je pojačavala element koji mi se čini jednim od ključnih elemenata scenske igre za tinejdžere – stalna scenska iznenađenja.
Stolne lutke koje su izradili Stjepan Buković, Vladimir Tomić, Željko Kranjčević Winter, Rajna Gruden, Ana Blašković i Snježana Jurić bile su u skladu sa cjelinom – duhovito krute i nezgrapne, prilagođene osobinama likova i scenski žive. Rafael Rodriguez svjetlom je podcrtao dvojnost izvedbe, zasebno osvijetlivši auditivno, ali i izvedbeno vrlo zanimljive govornike, razdvojivši time dva dijela cjeline – glas od tijela, što je pridonijelo teatralizaciji ovog teatarskog bisera.
Zaključno, Riječani su u svom Kralju Edipu pronašli ključ osvajanja naizgled neosvojive publike – tinejdžera. Učinili su to suvremenim pristupom lutki i lutkarstvu, poigravši se na slojevit, pametan i duhovit način svim elementima ovog izvedbenog bisera.
U nastavku pogledajte program 26. revije lutkarskih kazališta:
Utorak, 2.11.
10:00 – 13:00 h, Kontejner, Dječja kuća Od slova do smisla: Sretna slova Dob: 6 – 7 god (za djecu 1. razreda osnovne škole) Radionica
Srijeda, 3.11.
10:00 – 13:00 h, Kontejner, Dječja kuća Od slova do smisla: Sretna slova Dob: 6 – 7 god (za djecu 1. razreda osnovne škole) Radionica
19:30, HKD – Svečano otvaranje Revije KL Zadar, Caffe kraljevstvo Redatelj: Vanja Jovanović Dramaturg: Patrik Gregurec Skladatelj: Tomislav Pehar Likovnost predstave: Vanja Jovanović Oblikovatelj svjetla: Frane Papić Izvode: Dominik Karakašić i Irena Bausović Tomljanović O predstavi: Kroz kombinaciju dramske glume i teatra predmeta, lutkarska predstava tematizira odnos roditelja i djeteta iz perspektive jedne Princeze koja, unatoč roditeljskim željama, najviše od svega želi postati – konobaricom. Naša Princeza prolazi kroz važno razdoblje u svom odrastanju u kojem će morati suočiti svoju potrebu za samoostvarivanjem s pritiskom roditelja i cijelog kraljevstva te tradicionalnim obvezama. Dob: 12+ Trajanje: 45 min
Četvrtak, 4.11.
17:30 i 19:00h, Dvorana, Dječja kuća Mali teatar, Palac sim, palac tam Redatelj: Davor Dokleja Autori dramatizacije i izvođač: Igor Baksa Skladatelj: Nikola Švenda O predstavi: Otkačena priča o vrckavim palcima jednog Darka, ispričana je kroz još otkačeniju formu tjelesnog lutkarstva i tjelesnih perkusija. Predstavu nastalu prema tekstu ilustrirane pripovijetke Silvije Šesto glumac priča ne samo riječima već i različitim drugim sredstvima pripovijedanja. Dob: 3+ Trajanje: 35 min
17:30 i 19:00h, HKD KD Pinklec, Cvrčak i mravi Redatelj: Romano Bogdan Scenografija i kostimi: Bruno Kontrec Glazba: Igor Baksa Oblikovanje rasvjete: Neven Taradi Igraju: Mario Jakšić, Karolina Horvat, Davor Dokleja i Bruno Kontrec O predstavi: Jedna od najpoznatijih Ezopovih basni, donosi nam priču o lijenom cvrčku koji je dane provodio svirajući i pokušavajući nagovoriti mrave da mu se pridruže, i mravima koji su vrijedno stajali u kolonama ispred kuće i skladištili hranu za zimu. Kroz moderni pristup propitkujući posljedice rada i nemara, ova predstava postavlja neka od uvijek aktualnih društvenih pitanja. Dob: 4+ Trajanje: 45 min
Petak, 5.11.
18:00, HKD Pozorište za decu, Kragujevac, Bambi Redatelj: Jakub Maksimov Scenografkinja, kostimografkinja i autorica lutaka: Olga Zijebinska Skladatelj: Lazar Novkov Igraju: Miloš Milovanović, Darija Vukić, Milomir Rakić, Vladimir Đoković, Ljubica Radomirović i Marko Đurić O predstavi: Predstava je inscenacija lirskog romana napisanog prije gotovo jednog stoljeća. Govori o odrastanju i upoznavanju svijeta malog jelena. Proživjet ćemo s njim njegovo djetinjstvo, radosti i poteškoće odrastanja. Mali jelen mora naučiti stajati, hodati, skakati, trčati, igrati se, tražiti hranu, biti sam, osjetiti opasnost… No, svijet će za jelena uvijek ostati misterij, čak i kada odraste. Dob: 6+ Trajanje: 45 min
18:00, Kontejner, Dječja kuća Pčelice zujalice Dob: 4+ Obiteljska radionica
Subota, 6.11.
10:00, HKD Pozorište za decu, Kragujevac, Bambi Dob: 6+
17:30, 19:00h, HKD Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, Pliva patka preko Drave Dramaturgija i režija: Jelena Sitar Cvetko Likovno i glazbeno oblikovanje: Igor Cvetko Oblikovanje rasvjete: Igor Ele Asistent režije: Đorđe Dukić Igraju: Đorđe Dukić, Srđan Kovačević i Gordan Marijanović O predstavi: Predstava na koju vas pozivamo je sastavljena od igara, brojalica, zafrkancije i ustihovljenih zgoda i nezgoda koje kroz generacije tvori kulturno okruženje djece u Hrvatskoj. Mnogi od odraslih sjetit će ih se i ponovno ih proživjeti. Igračke na sceni, koje vam kao scenske junake predstavljaju vješti lutkari, imaju svaka svoju povijest igranja i u tome su pravi majstori koji su zanat igranja naučile od djece. Dob: 3+ Trajanje: 50 min
Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, “Pliva patka preko Drave”, foto: Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku
11:00, 18:00, GKL Nacionalna ustanova Teatar za djecu i mlade, Skopje, Makedonija, Tobi Redatelj: Dragoslav Todorović Izrada lutke, scenografija i kostimografija: Irina Somborac Skladatelj: Viktor Apostolovski Video animacija: Emil Petrov Igraju: Marija Gjorgjijoska, Katarina Ilievska Siljanovska, Vineta Damceska Mojanoska, Miki Ancevski i Ana Levajković Boškov O predstavi: Postoji nešto, pogotovo kod mladih, što izgleda kao nepremostiva prepreka. Nikako vam se ne sviđa vlastiti izgled. Međutim ako imate, kao jazavičar Tobi, prijateljicu poput gospodje Flore, vi ćete vrlo brzo prevladati besmislenu brigu. Jednostavno, uz pomoć prijatelja sagledat ćete sebe iz potpuno drugog, sretnog kuta. Dob: 3+ Jezik: makedonski Trajanje: 50 min
Nedjelja, 7.11.
11:00, HKD HNK Varaždin, Okom oko oka Redatelj: Dubravko Torjanac Scenograf i kreator lutaka: Ivan Duić Skladatelj: Petar Eldan Dizajner rasvjete: Marijan Štrlek Igraju: Nikša Eldan i Filip Eldan O predstavi: Na pozornicu, u velikom kaputu, dolazi animator, pokazuje lutke-guignole koje je nabavio i najavljuje predstavu. Lutke s njime nisu zadovoljne i otjeraju ga. Sad su ostale same, ne znaju što bi, vraćaju se u kaput. Iz kaputa se redom pojavljuju dijelovi tijela: oči, nos, uši, jezik i usta, noge i ruke. Izvode kratke pripovijesti o sebi i na koncu slažu novi lik, novu lutku, novog animatora. Dob: 4+ Trajanje: 40 min
Ponedjeljak, 8.11.
17:30, 19:00, HKD GK Žar ptica, Pustolovine baruna Münchhausena Redatelj: Aleksandar Švabić Dramatizacija i dramaturgija: Dunja Fajdić Skladatelj: Matija Antolić Kostimografkinja: Dženisa Pecotić Oblikovatelj rasvjete: Goran Jurković Vizualni identitet predstave: Mare Milin Igra: Marko Hergešić O predstavi: Zamislite jednog pustolova! Oplovio je sve znane i neznane zemlje, ukrotio divlje zvijeri, upoznao Svemir i Zemlju uzduž, poprijeko, iznutra, ovako, onako i naopako. Možete li zamisliti takvog čovjeka? A sad, zamislite da je njegov brod… ma, ne, samo malo. Ovako: zamislite da je on jedan obični tata i zove se vrlo obično, recimo… Marko. Dok radi, dok čisti, kuha i posprema, on mašta. Dob: 5+ Trajanje: 40 min
“Pustolovine baruna Münchausena”, foto: Mare Milin
17:30, 19:00, GKL Lutkovno gledališče Maribor, Ferdo, veliki ptić Redateljica i autorica dramatizacije: Katja Povše Likovno oblikovanje: Andreja Peklar Autorice teksta: Katja Povše i Vesna Vončina Dramaturginja: Tanja Lužar Lektorica: Metka Damjan Skladatelji: Gregor Zemljič i Nina Šardi Kostimografi: Andreja Peklar i Mojca Bernjak Oblikovatelj svjetla: Miljenko Knezoci Oblikovatelj zvuka: Jure Auguštiner Igra: Vesna Vončina O predstavi: Priča govori o Ferdu, ptici koja je prevelika za okruženje u kojemu živi. No, Ferdo svoju različitost uopće ne opaža; štoviše, koristi to kao prednost, ne bi li time pomogao onima koji su manji od njega. No, umoran i žedan, nehotice ispija svu vodu iz ribnjaka. Ljudi i životinje se naljute, brzo zaborave na njegova dobra djela i istjeraju ga iz grada. Usamljeni Ferdo luta svijetom sam i napokon upoznaje sićušnu pticu koja mu pomaže napuniti prazan ribnjak… Dob: 3+ Jezik: slovenski (vrlo malo teksta) Trajanje: 40 min
19:00, Dječja kuća, Dvorana To go or not to go Prezentacija radionice
Utorak, 9.11.
17:30, 19:00, HKD GKL Split, Miš u toću Redatelj: Ivan Plazibat Dramaturginja: Ivana Vuković Scenski pokret: Damir Klemenić Kostimografkinja: Ana Marin Scenografkinja: Tina Vukasović Skladatelji: Bojan Brajčić i Željana Cvitanović Oblikovatelj svjetla: Lucijan Roki Oblikovatelj tona: Franko Perić Glazbena korepetitorica i pijanistica: Željana Cvitanović Igraju: Franjo Đaković, Ana Marija Veselčić i Milena Blažanović O predstavi: Megapopularan chef Mačor Čili, nakon uspješne televizijske karijere, teško nalazi restoran u kojem će nastaviti biti zvijezda. U svom lutanju susreće meganepoznatu Mišku Sol koja sa sobom vjerno nosi bakine recepte s kojima često eksperimentira dok sanja da će jednog dana postati prava kuharica. Miška u njihovom susretu vidi priliku da uči od svog uzora, od najboljeg među najboljima, a chef Mačor nada se iskoristiti Miškine vještine kako bi povratio vlastitu slavu. Dob: 3+ Trajanje: 45 min
19:00, GKL HNK Ivana pl. Zajca u suradnji s GKL Rijeka, Kralj Edip Redatelj i autor adaptacije: Luciano Delprato Prevoditeljica: Nikolina Židek Dramaturginja: Nataša Antulov Adaptacija kostimografije: Manuela Paladin Šabanović Oblikovatelj svjetla: Rafael Rodriguez Igraju: Edi Ćelić, Dean Krivačić, Mario Jovev, Alex Đaković, Damir Orlić O predstavi: ”Kralj Edip” je temeljno djelo kazališta europskog kulturnog kruga, Sofoklova najznačajnija drama koju je Aristotel koristio kao najbolji primjer za objašnjenje ideje tragične sudbine.Uz pomoć novih medija, lutkarskog kazališta, animacije objekata, ova komorna predstava čini ”Kralja Edipa” značajnim za one koji se prvi put susreću s tim naslovom, ali i one koji dobro poznaju svu kompleksnost grčkih tragedija. Dob: 14+ Trajanje: 75 min
Srijeda, 10.11.
18:00, GKL GKL Rijeka, Ježeva kućica Glazba i scenska obrada: Hrvoje Hegedušić Prilagodba za scensko izvođenje i režija: Sanda Miladinov Langerholz Koreografija i scenski pokret: Norman Dixon Scenografkinja: Ana Ogrizović Kostimografkinja: Ljubica Wagner Kreacija rasvjete: Damir Babić Igraju: Karin Fröhlich, Almira Štifanić, Andrea Špindel, Zlatko Vicić, Alex Đaković i David Petrović O predstavi: Ježurka Ježić svakodnevno luta šumom, te je vrlo poštovan među šumskim šivotinjama. Jednoga dana, Ježurka je pozvan na maratonski ručak kod Lije Mice, na što rado pristaje. Nakon četverosatnog prežderavanja, sve su životinje zaspale, a jedino se Ježurka vraća kući. Liju, medu, vuka i divlju svinju zanima što li to Ježurka kod kuće, toliko važnog, skriva… Kultna predstava GKL-a ove godine slavi 20 godina od premijere i preko 500 izvedbi te se u okviru Revije održava slavljenička i obljetnička izvedba, a s kojom se i svečano zatvara 26. revija lutkarskih kazališta uz proglašenje najbolje predstave po ocjeni obiteljsko – stručnog žirija. Dob: 2+ Trajanje: 40 min
Draga Livijo, uz PIF si vezana već više od tri desetljeća. U to vrijeme mijenjala si funkcije, no ljubav prema festivalu je bila trajna. Kakav je bio PIF kad si stigla? Možeš li istaknuti njegove zlatne godine?
Na PIF se često gleda kao na skromni mali festivalić koji je počeo ni od čega i živio od entuzijazma svojih organizatora, kojima ionako nije bilo toliko stalo do lutkarstva koliko do esperanta. Da, točno je da je PIF počeo ni od čega, točno je da je godinama živio od entuzijazma, točno je da su ga organizirali esperantisti, ali točno je i to da su PIF od samih početaka usmjeravali najveći lutkarski stručnjaci: već od prvoga PIF-a dr. Jan Malík, odmah nakon prvoga PIF-a aktivno se uključio Milan Čečuk, od simpozija na 6. PIF-u dr. Henryk Jurkowski, kasnije Edi Majaron, Borislav Mrkšić, Dalibor Foretić, Kosovka Kužat-Spaić, Zvonko Festini i drugi. Organizatori su odmah od početka pokazali ozbiljnu ambiciju te su, riječima tadašnjeg direktora Zlatka Tišljara, imali viziju da PIF „s vremenom postane jedan od najrenomiranijih lutkarskih festivala u svijetu“. Već su na prvome festivalu uključili svjetsku UNIMA-u i organizirali simpozij! Dakle, bili su svjesni da postoji svjetska lutkarska udruga! Još su se godinama organizirali simpoziji. Danas toga više nema.
PIF je postajao sve veći, sve snažniji, sve važniji. Ja sam došla na njegov dvadeseti rođendan, bio je mladić u naponu snage a i dalje se razvijao. Grad Zagreb smatrao ga je važnom kulturnom manifestacijom. Nikada nije bio osobito bogat, ali uspijevali smo dobiti važna kazališta i ponajbolje predstave. Rekordan broj sudionika zabilježili su 22. i 30. PIF – na svakom je sudjelovalo po dvadeset i pet kazališta. Uz razne popratne programe. Jubilarni 30. PIF pokazao je dvadeset i sedam predstava i trajao najduže od svih PIF-ova u povijesti: čak devet dana.
Tijekom godina na PIF-u su gostovala gotovo sva najznačajnija europska kazališta 20. i 21. stoljeća, uz neka gostovanja s drugih kontinenata. Također su se predstavili najznačajniji lutkarski umjetnici: redatelji, animatori, likovnjaci.
Možeš li istaknuti neka imena koja su bila na PIF-u, a čija će zvučnost i veličina još dugo odzvanjati u uhu svakog pravog lutkara i kazalištaraca?
To je uvijek nezahvalno, jer tko bi se svih sjetio! Ali evo. Sudjelovali su: Wrocławsko kazalište lutaka, DRAK, Naivno kazalište Liberec, Alfa, Buchty a Loutky, islandski Leikbrúðuland, slovenski Konj, gledališče figur, Družina Jordi Bertran, Stuffed Puppet Theatre (s genijalnim Nevilleom Tranterom), Državno akademsko centralno kazalište lutaka „Sergej Obrazcov“, Vijetnamsko narodno lutkarsko kazalište (sa svojim lutkama na vodi), a od solista Yves Joly, Albrecht Roser, Percy Press Junior, Henrik Kemény, Claudio Cinelli, Salvatore Gatto, Gaspare Nasuto, Mima i Bane Janković. Gledali smo predstave zaista velikih lutkarskih redatelja: Wiesława Hejna, Josefa Krofte, Slavča Malenova, Olega Žjugžde, Aljakseja Ljеljauskog, Atanasa Ilkova, Nikoline Georgieve, Cristiana Pepina, Marije Signorelli, Fabrizia Montecchija, Jože Pengova, Edija Majarona, a tu su bili i naši Davor Mladinov, Borislav Mrkšić, Kosovka Kužat-Spaić, Zvonko Festini, Luko Paljetak… Svoje su umijeće kreacije i tehnologije lutaka pokazali čuveni Adam Kilian, Petr Matásek, Ivan Conev, Jadwiga Mydlarska-Kowal, Eva Farkašová, Maja Petrova i naši Berislav Deželić, Branko Stojaković, Zlatko Bourek. Kad sam pisala doktorat, shvatila sam da se povijest europskoga lutkarstva može kroz PIF čitati i učiti kao iz udžbenika! Žao mi je što se ta naša prekrasna, ali prolazna umjetnost ne može sačuvati i pokazati novim generacijama koje dolaze, a nisu imale sreću vidjeti sve te divote.
Livija Kroflin na promociji knjige “Estetika PIF-a”, foto, Ivan Špoljarec
Što bi istaknula važnim podalje samih lutkarskih imena?
Kao svoj veliki uspjeh vidim jedno organizacijsko, a ne umjetničko pitanje. Naime, kad sam došla, Savjet PIF-a bio je sačinjen po delegatskom načelu. Ja sam se založila za to da u Savjetu budu znalci, a ne birokrati. To se i dogodilo nakon 25. PIF-a. Kako je to uspjelo, zapravo ne znam, ali uspjelo je. Nije dugo trajalo. Da, trajalo jest godinama, ali onda su se opet pojavile ljudske taštine i razne računice, pa smo opet došli na delegiranje raznih ljudi u Savjet PIF-a, ljudi koji veze s lutkarstvom nemaju.
Ponosna sam što smo pokrenuli predstavljanje lutkarskih škola, pa smo tako predstavili Državnu visoku lutkarsku školu (ESNAM) iz Charleville-Mézièresa (nakon toga je predstavljanja tada još vrlo mlada Morana Dolenc odlučila otići učiti lutkarstvo upravo u tu školu), Školu vizualnoga kazališta iz Jeruzalema, akademije iz Praga (DAMU), Sofije (NATFIZ), Varšave (Odsjek za lutkarsku umjetnost u Białystoku), Krakova (Lutkarski odsjek u Wrocławu), Budimpešte, Minska, Bratislave i Sankt Peterburga. PIF je glavni krivac što danas imamo prvu, i dosad jedinu, diplomiranu lutkarsku redateljicu u Hrvatskoj. Naime, kad je Zlatko Sviben, tada voditelj Odsjeka za kazališnu umjetnost na akademiji u Osijeku, vidio njihovo predstavljanje i upoznao se s dekanom, prof. Nikolajem Naumovim, pozvao ga je da predaje na osječkoj akademiji. Tu je Naumov uočio Tamaru Kučinović, koja svoj redateljski nerv očito ni kao studentica nije mogla sakriti, i pozvao je da po završetku studija glume i lutkarstva dođe u njegovu klasu studenata lutkarske režije. Ostalo je povijest…
Bili smo jako ponosni kad smo mogli pokazati i svoga „konja za trku“: studenti prve generacije studija glume i lutkarstva predstavili su se s lutkarskim programom već na 38. PIF-u i ponovno, ambicioznije, na jubilarnom 40. PIF-u.
Pokrenuli smo i izdavačku djelatnost. Tadašnji direktor Zlatko Tišljar uvijek je bio čovjek od akcije i volio je uvoditi novosti i provoditi nove ideje. Odmah je ponudio da će moj magisterij izdati kao knjigu. Tako je izdana Zagrebačka zemlja Lutkanija. Nakon toga pokrenuli smo biblioteku Lutkanija, zatim i Veliku Lutkaniju, u kojima smo objavili Jurkowskoga, Mrkšića, Paljetka i niz knjiga o izradi lutaka i zbirki lutkarskih igrokaza.
Ima još nešto čega se rado sjećam iz toga vremena, a čega nije bilo ni prije ni poslije: izleta za sudionike PIF-a. Nije umjetnička kategorija, ali je silno važno za festivalsku atmosferu. To sam mogla provesti zato što sam u to vrijeme bila i ravnateljica Međunarodnog centra.
Inače, ja sam na PIF došla kao „šljaker“, kao organizator, ali me lutkarstvo zanimalo, pa sam i o svom trošku (tek se kasnije to promijenilo) posjećivala druge lutkarske festivale. Izvijestila bih kad god bih vidjela zanimljivu predstavu i moji su se prijedlozi uvažavali. Tek sam nakon 30. PIF-a, dakle nakon deset godina, postala urednica programa odnosno umjetnička voditeljica PIF-a. Nije mi to palo s neba.
Nakon ove silno bogate šetnje poviješću PIF-a koji je bio puno više od skupa predstava, kako bi definirala PIF, ali i ostale festivale, danas?
Nemam definiciju. Vode se razgovori o festivalima, koliko su se promijenili i imaju li oni danas uopće smisla. Vahid Duraković, na primjer, koji je nekoliko godina vodio, nakon rata ponovno pokrenut, festival u Bugojnu, napisao je i znanstveni rad koji je nazvao „Festival – roba ili znanstveno-estetski laboratorij“. Ono što su nekad bili „znanstveno-estetski laboratoriji“, danas sve više postaje roba, mora se umotati u šareni papir da bi se dobro prodalo i da bi se zaradilo. Naravno da se na PIF-u ne može zaraditi, pa zato ne bih dalje o bolnoj temi.
Ali ja i dalje vjerujem u festivale, na njima se stvara neka posebna energija zbog koje svašta možete, barem dok festival traje. Mnogo se toga vidi, mnogo se sazna, mnogo se nauči, a druženje s kolegama, istomišljenicima i istozaljubljenicima nezamjenjivo je, kako nam je, uostalom, još zornije pokazala izolacija zbog korone.
Livija Kroflin, foto: Privatni album
Tvoj druženje i odnos prema lutkarstvu razvija se usporedo s druženjem s PIF-om. Koliko su na tvoje poglede i razmišljanja utjecale tisuće predstava koje si pogledala, što uživo, što preko snimaka, selektirajući program?
PIF je bio moja najveća lutkarska škola. Rekla sam već da sam se s lutkarstvom upoznala u ZKL-u, koje je tada bilo dobro, ozbiljno i promišljeno kazalište, ali ipak je to bio samo jedan pogled na lutkarstvo. PIF mi je otvorio nevjerojatne vidike. Samo u Zagrebu vidjela sam predstave iz pedesetak zemalja s doslovce svih kontinenata (osim, naravno, Antarktike, ali ne bih se začudila da se i tamo, među pingvinima, nađu nekakve lutke!). Zahvaljujući PIF-u, a zatim i UNIMA-i, putovala sam i u druge zemlje, pa tamo na festivalima vidjela još više raznih kazališta, a nagledala sam se i cijelog mnoštva snimaka. Uvijek se sjetim Edija Majarona, koji je volio naglašavati: „PIF je nama lutkarima škola“. Karakteristično je što je to govorio čovjek koji je već silno mnogo znao o lutkarstvu, koji je i sam putovao po svijetu, gledao i čitao. (Oni koji ništa nisu znali, nisu shvatili niti da bi na PIF-u mogli nešto naučiti.) Dugo, dugo nije u cijeloj tadašnjoj državi, Jugoslaviji, bilo nikakvog studija lutkarstva, sve dok se taj nije pojavio u Osijeku 2004. godine.
Kako bi, nakon tih tisuća i tisuća odgledanih predstava, definirala svoj idealni lutkarski izraz? Što treba imati predstava koja se najviše približava tvojim lutkarskim idealima? Koja se predstava, lutkar ili kazalište najviše primaknula tom izrazu?
Morat ću o tome razmišljati kako bih bila spremna za neke buduće intervjue. Moji su odgovori mucavi i nemušti, to je prevelika tema. Jednostavno ne znam odgovor. Da pokušam. U lutkarskoj predstavi glavna mora biti lutka, zapravo animacija. Lutka može biti bilo kakav predmet, može biti samo znak, lutka čak ne mora biti izravno animirana, može biti animirana akcijom i energijom glumaca koji igraju oko nje, može cijeli prostor biti animiran, ali lutka ne smije biti svedena na rekvizit, ne smije biti manje vrijedna, ne smije pokazivati svoju nemoć pred „svemogućim“ glumcem. To rade nevješti lutkari koji i nisu lutkari, koji ne vjeruju u lutku, koji lutku niti poznaju, niti vole, niti je proučavaju, niti se njome bave.
Naravno, kao i svaka predstava, mora me se ticati, mora prvenstveno pobuditi moje emocije. Sve to imaju (imale su) predstave Josefa Krofte, Wiesława Hejna, Nevillea Trantera… da ih opet ne nabrajam, a u posljednje vrijeme i, srećom, tu „iza ugla“, predstave Tamare Kučinović, a čini se da su na vidiku još neki novi lutkarski redatelji. Jedva čekam!
U nastavku proučite program 54. PIF-a za koji su zaslužni organizatori KUC Travno i urednica službenog programa Livija Kroflin s kojom ćemo imati veliki intervju u srijedu 15. rujna.
O najboljim predstavama odlučivat će stručni žiri u sastavu Katarina Kolega, Olga Vujović i Saša Latinović.
Pretprogram
Četvrtak, 16. rujna, 18.00 sati KUC Travno Otvorenje izložbe LUTKA, MASKA… PIF, 9. likovni natječaj za djecu (za djecu i odrasle)
Tijekom festivala MEĐUNARODNA RADIONICA LUTKARSKE KRITIKE U suradnji s Kritičkom platformom suvremenog lutkarstva EU-a Voditelj: Igor Tretinjak
Petak, 17. rujna
20.00 sati KUC Travno SVEČANO OTVORENJE 54. PIF-a (ulaz s pozivnicom) LJEPOTICA I ZVIJER, Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku i Gradsko kazalište Joza Ivakić Vinkovci Režija: Petronela Dušová Scenografija i lutke: Miroslav Duša Kostimografija: Lorna Kalazić Jelić Glazba: Ivica Murat Scenski pokret: Maja Huber Oblikovanje rasvjete: Igor Elek Video projekcije: Dražen Golubić Igraju: Areta Ćurkovć, Maja Lučić, Ivana Vukićević, Aleksandra Colnarić, Đorđe Dukić, Gordan Marijanović, Srđan Kovačević, Tena Milić Ljubić O predstavi: Ljepotica i zvijer romantična je i tajanstvena bajka za cijelu obitelj u kojoj snaga ljubavi pobjeđuje strah i predrasude. Ova je bajka do danas doživjela puno filmskih i kazališnih uprizorenja. Za ovo uprizorenje posegnulo se za dramatizacijom Františeka Hrubina, napisana je potpuno nova prilagodba koja očarava svojom svevremenošću i suvremenošću. Priča u sebi krije veliku metaforu života. Stvarna ljepota čovjeka nije u njegovoj vanjštini i izgledu nego je skrivena u njegovu srcu. Dob: 7+ Jezik izvođenja: na hrvatskom
Subota, 18. rujna
11.00 sati Tkalčićeva, Trg bana J. Jelačića, Trg P. Preradovića, Trg N. Šubića Zrinskog PIFKOVA POVORKA (za djecu i odrasle)
16.00 sati KUC Travno, park LUTKA TAJNU IMA, lutkarska radionica (za učitelje i odgajatelje)
17.00 sati Paviljon Zrinjevac PRESTANI RADITI CIRKUS!*, Kindertheater Fraunhofer, Njemačka Glazba: Ari Mog Redateljica: Martina Veh Tekst: ansambl, William Shakespeare, Johann Wolfgang von, Goethe, Lorenzo da Ponte Dizajn scene: Vlado Král Igraju: Zuzana, Robert Erby O predstavi: U ovoj ćemo predstavi svjedočiti sudaru snova i nada nervozne glumice, prezaposlenog kazališnog tehničara i frustriranog kazališnog pijanista. Predstava nalik snu, bez snova… A na kraju se možda pojave i klaunovi. Trajanje: 45 min Dob: 5+ Jezik izvođenja: na njemačkom, engleskom i hrvatskom
18.00 sati KUC Travno NEBO IZNAD NAS, Kazalište lutaka Ljubljana, Slovenija Autori: Tin Grabnar, Tjaša Bertoncelj, Tadeja Pungerčar Režirao i osmislio: Tin Grabnar Dramaturgija: Tjaša Bertoncelj, Nina Šorak Oblikovanje lutaka: Jasna Vastl Glazba: Mitja Vrhovnik Smrekar Violina: Pavla Smrekar Scenografija: Tin Grabnar Oblikovanje zvučnih efekata: Mateja Starič Oblikovanje svjetla: Kristjan Vidner Svjetla: Kristjan Vidner Lutke, kostimi i produkcija scene: Nastja Miheljak, Jasna Vastl, Zala Kalan, David Klemenčič, Zoran Srdić, Žiga Lebar, Uroš Mehle s. p., UV d.o.o., Mizarstvo Perovšek, Sandra Birjukov Igraju: Anita Gregorec, Lovro Finžgar O predstavi: Ovom predstavom redatelj Tin Grabnar i drugi članovi kreativnog tima nastoje podići svijest o uzrocima i posljedicama i klimatskih promjena, o međusobnoj povezanosti događaja i ponašanja ljudi u globaliziranome svijetu i o moći pojedinaca da promijene stvari na bolje. Nebo iznad nas odvodi nas na tamo gdje je malo ljudi kročilo, gdje su uvjeti života drugačiji od onoga na što smo navikli, gdje šume više ne rastu i gdje se život prilagodio jednom od najekstremnijih okruženja na Zemlji: na Arktik, kraljevstvo polarnih medvjeda i nepreglednog mora koje je većinu godine prekriveno debelim slojem leda i snijega. To je ujedno i područje visoke bioraznolikosti koje je svakodnevni izvor novih ekoloških priča. Glavni je protagonist naše priče polarni medvjed Nanook. Izlazi iz svoga skloništa, znatiželjno proučava svoju okolinu i čini prve korake po bijeloj ravnici dok kristali snježnih pahulja popuštaju pod njegovom težinom. Pred njim je dugo i zahtjevno putovanje, a njegova sudbina ovisi i o nama… Dob: 5+ Trajanje: 40 minuta Jezik: na slovenskom s titlovima na hrvatskom
LGL, “Nebo iznad nas”, foto: pif.hr
18.30 sati Paviljon Zrinjevac PALAC SIM, PALAC TAM*, Mali Teatar, Hrvatska Tekst: Silvija Šesto Režija: Davor Dokleja Dramatizacija: Igor Baksa Glazba i ritam: Nikola Švenda Igra: Igor Baksa O predstavi: Priča o vrckastim palcima jednog Darka ispričana je kroz još otkačeniju formu tjelesnog lutkarstva i tjelesnih perkusija. Predstavu nastalu prema tekstu ilustrirane pripovijetke Silvije Šesto Palac Sim Palac Tam glumac prenosi riječima i različitim drugim sredstvima pripovijedanja, od kojih dominira upotreba ritma kroz tehniku tjelesnih perkusija, tzv. body percussion. Priča je to o palcima dječaka Darka koji se kroz njegovo odrastanje često svađaju, čineći tako dječaka podijeljenog na dva pola. Cilj je ove predstave predstaviti djeci mogućnosti igre bez igračaka i bez ekrana. Mogućnosti koje pružaju osnovni alati za igru – ruke, noge, lice, tijelo, glas. Trajanje: 35 min Dob: 3+ Jezik izvođenja: na hrvatsko
20.00 sati Galerija Forum Otvorenje izložbe: SKICA. PRIČA., Puppets Occupy Street Festival, Rumunjska
Nedjelja, 19. rujna
11.00 sati KIC PSIĆ KOJI NIJE ZNAO LAJATI, Državno kazalište lutaka – Plovdiv, Bugarska Izvedba po motivima bajke Giannija Rodarija. Redatelj: Veselin Boydev Scenografija: Christina Stoilova Glazba: Ivan Garbachev Igraju: Daniela Teneva, Dimiter Nikolov, Nataliya Vasileva, Rumen Karamanov O predstavi: Priča o malome psu, napuštenom i ostavljenom u vreći. Sam je, u nepoznatom, i nema nikoga tko ga može naučiti lajati. Psića na putu čekaju brojni neočekivani susreti, neki zabavni, a neki opasni… No na kraju, psić zapjeva svoju pjesmu. Poput pravoga psa! Dob: 5+ Trajanje: 50 minuta Jezik izvođenja: na bugarskom s titlovima na engleskom
16.00 sati KUC Travno, park MOJA LUTKA, lutkarska radionica (za osobe treće životne dobi)
17.00 sati Paviljon Zrinjevac PRESTANI RADITI CIRKUS!*, Kindertheater Fraunhofer, Njemačka
18.00 sati ZPC CAREVO NOVO RUHO, Kazalište lutaka Maribor, Slovenija i Gradsko kazalište lutaka Rijeka, Hrvatska Po motivima H. C. Andersena / Based on the story by H. C. Andersen Redatelj: Zoran Petrovič Autori likovnosti: Toni Soprano, Monika Pocrnjić Dramaturg: Marek Turošík Kostimografkinja i autorica video prikaza: Toni Soprano Glazba: Josip Maršić Oblikovanje svjetla: Toni Soprano, Andrej Firm Igraju: Uroš Kaurin, Tilen Kožamelj k. g. O predstavi: Djeca se igraju u staroj napuštenoj tvornici tekstila. Užad, tkanine, niti, svjetiljke i sjene postaju njihove igračke. Oni pričaju jedni drugima priče i zamišljaju svijet u kojem je tvornica ponovno otvorena, pa njihovi roditelji opet moraju ići raditi. Jedini način da se to dogodi u stvarnome svijetu jest nagovoriti cara da ponovno otvori tvornicu, ali možda postoji drugi način: obmana. Autorska lutkarska predstava adaptacija je svjetski poznate priče Hansa Christiana Andersena. Ovo nije samo uzbudljiva predstava već i osnovno upoznavanje djece s temama koje definiraju suvremeni svijet: politikom, konzumerizmom, globalizacijom i bitkom za bolji život. Priča pokušava djecu zabaviti dok promišlja svijet u kojem odrastaju. Dob: 6+ Trajanje: 45 minuta Jezik izvođenja: na hrvatskom
LGM i GKL Rijeka, “Carevo novo ruho”, foto: pif.hr
20.00 sati KIC ONI KOJI DOLAZE: Predstave studenata Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Hrvatska RAZBIJENO DJETINJSTVO*, Vanja Čiča i Lorenco Tolić Autori i izvođači: Vanja Čiča, Lorenco Tolić, Andrija Krištof, Marijin Kuzmičić Mentorice: izv. prof. artD. Maja Lučić, doc. art. Tamara Kučinović O predstavi: “Razbijeno djetinjstvo” završni je ispit iz lutkarstva treće godine preddiplomskog studija Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Ova emotivna priča o ratu i strahotama koje on sa sobom nosi rađena je prema motivima knjige “I mi smo sudionici rata”, zbirke dječjih sastavaka, priča, pisama i želja nastalih tijekom rata u Slavonskom Brodu. U središtu su ove priče Karlo i Marija, brat i sestra, koji se nakon više od dvadeset godina, vraćaju u podrum obiteljske kuće gdje su proveli najteže dane ratnog razaranja svoga rodnog grada. U podrumu prepunom uspomena, zajedno se prisjećaju kako ružnih, tako i lijepih trenutaka koji su obilježili njihove mlade živote. Dob: 12+ Trajanje: 65 minuta Jezik izvođenja: na hrvatskom
20.00 sati ZKM, Polanec KATOVI*, Lutkarski studio Učilišta ZKM-a, Hrvatska Lutke i scenografija: studentska grupa Lutkarskog studija Učilišta ZeKaeM-a / the student group of the Puppetry Studio at the ZeKaeM Umjetničko-pedagoško vodstvo: Natalie Murat Dean Snimanje glasa: Marija Farčić, Matija di Giorgio Svjetlo: Milan Kovačević Animacija Velike Lutke: Filip Siretz Glas Velike Lutke: Matija di Giorgio Izvode: Leonora Brajković, Hanna Jovanov, Klara Jovanov, Tea Toplak, Nika Pribanić, Vedrana Iva Rimac, Filip Siretz, Lucija Katarina Šešelj, Hana Šimunić, Iva Toplak, Korina Vekić O predstavi: Predstava je nastala prema motivima kratkih priča švicarskog pisca Petera Bichsela koje su mladi lutkari pokušali prevesti u medij lutke. Osebujni likovi Bichselovih priča potaknuli su polaznike na kreaciju svojih lutaka koje su smjestili u njihov omeđeni prostor pokušavajući osmisliti moguće odnose između njih. Dramaturška poveznica svih priča postala je Bichselova priča “Katovi” koja postavlja kuću/zgradu u funkciju subjekta radnje te time približava Bichselov način promatranja svijeta nama bliskom lutkarskom promišljanju, gdje objekt scenske radnje preuzima glavnu ulogu u priči/radnji. Dob: za djecu i odrasle Trajanje: 40 minuta Jezik izvođenja: na hrvatskom
Ponedjeljak, 20. rujna
11.00 sati KUC Travno PALČICA, Gradsko kazalište lutaka Split, Hrvatska Po motivima bajke Hans Christian Andersena Redatelj i dramaturg: Branimir Rakić Kreator lutaka i scenografije: Luka Duplančić Skladatelj: Joško Koludrović Tehnolog lutaka: Nenad Keč Igraju: Andrea Majica, Ivan Medić, Milana Buzolić-Vučica U predstavi sudjeluju i: Željana Cvitanović, Zdravko Radovniković O predstavi: Lutkarskim uprizorenjem jedne od najpoznatijih bajki Hansa Christiana Andersena upoznat ćemo maleno biće po imenu Palčica koja bez obzira na svoju veličinu ipak čini velike stvari. Unatoč brojnim preprekama na svom putovanju, koje je metafora odrastanja, sićušna i krhka Palčica pokazuje iznimnu upornost, odlučnost i hrabrost ne štedeći se upravo u onom aspektu življenja koji nas sve poziva na empatično djelovanje – pomaganju drugima. Dob: 3+ Trajanje: 40 minuta Jezik: na hrvatskom
12.00 sati KUC Travno, park ZMAJKO RASTEZALJKO, lutkarska radionica za djecu i odrasle
18.00 sati ZPC BAJKA O IZGUBLJENOM VREMENU, Kazalište lutaka u Mostaru, Bosna i Hercegovina Redateljica i autorica teksta: Tamara Kučinović Dramaturški suradnik i asistent redateljice: Nikša Eldan Kreatorica lutaka, scenografije: Alena Pavlović Lutkarske tehnologije: Alena Pavlović, Luči Vidanović Adaptacija teksta: Nedžad Maksumić Skladatelj: Atilla Aksoj Kostimografija: Nadina Hubana Dizajnerica svjetla: Tamara Kučinović Izrada scenografije i lutaka: Alena Pavlović, Luči Vidanović, Đenan Behmen Majstor tona i svjetla: Amer Ćatić Igraju: Sergio Radoš, Igor Vidačković, Fatima Kazazić, Nina Popović, Nermina Denjo O predstavi: “Bajka o izgubljenom vremenu” jedna je od onih predstava koja progovara o svevremenskim temama poput one o traćenju vremena uzalud. Zanimljiva je to, duhovita i nadasve poetična predstava o dječaku Petji Mihajloviču Zubovu koji se zbog svoje drugačijosti, stidljivosti i sposobnosti da osjeća svijet i postojanje vremena koje mu je namijenjeno, pretvorio u starca. Taj nevjerojatan događaj zbio se jednoga proljetnog popodneva kada je njegovom vremenu koje posjeduje, kao što ga posjeduje svaki čovjek, dozlogrdilo čekati da Petja učini jedan tako jednostavan, a toliko priželjkivan korak, da jednog ne dlakavog leptira podari jednoj djevojčici Stasji koja voli čitati knjige, a zbog koje mu krv zuji u ušima, ježi mu se koža i srce mu stane na jednu milisekundu, te je pobjeglo iz njega glavom bez obzira. Dob: 7+ Trajanje: 45 minuta Jezik izvođenja: na bošnjačkom i hrvatskom
KL Mostar, “Bajka o izgubljenom vremenu”, foto: pif.hr
19.00 sati plato Mamutice PRESTANI RADITI CIRKUS!*, Kindertheater Fraunhofer, Njemačka
20.00 sati ZKM, Polanec AKO ME NE BUDE, Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, Hrvatska Ispitna predstava Maje Lučić na 2. godini diplomskog studija Lutkarske režije na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku Po motivima istoimene priče Sergeja Grigorjeviča Kozlova Autori teksta: Maja Lučić i ansambl / Maja Lučić and the ensemble Režija i dramaturgija: Maja Lučić Mentorstvo: doc. art. Tamara Kučinović Vizualni identitet predstave: Maja Lučić Izbor glazbe: Maja Lučić Igraju: Toni Leaković, Andrija Krištof O predstavi: Tamo negdje na kraju svijeta, a možda još i dalje, postoji jedna šuma. U toj su šumi dva prijatelja, medo i jež, svaku večer sjedili na ljuljačkama i promatrali nebo. Tako je bilo i te večeri. Izgledalo je kao da će njih dvojica opet zajedno promatrati zvijezde kako padaju i željeti želje. Ali… Jež je tu večer bio nekako neobično tih. Po tome se već dalo naslutiti da će baš ova večer biti drugačija. Da će baš tu večer jež postaviti pitanje koje će im zauvijek promijeniti život… Dob: 12+ Trajanje: 45 minuta Jezik izvođenja: na hrvatskom
20.00 sati KUC Travno LUTKE NA VELIKOM PLATNU: ZDRAVO SVIMA*, projekcija lutkarskog filma, ADRA Hrvatska (za djecu i odrasle)
Utorak, 21. rujna
12.00 sati, ZKL KRONOPATULJCI, Kazalište lutaka Bratislava, Slovačka Pustolovna priča o putovanju ka Zubu vremena u obliku lutkarskog kina. Predstava se temelji na knjizi Překlep a Škraloup koju su napisali Tomáš Končinský i Barbora Klárová Adaptacija i režija: Jakub Maksymov Scenografija, lutke i kostim: Olga Ziębińska Glazba: Lazar Novkov Autor stihova pjesme Chrono-numero: Petr Váša Dramaturgija: Peter Galdík Kamera: Jakub Ťapucha Fotografije: Juraj Starovecký Igraju: Michal Adam, Miriam Kalinková, Róbert Laurinec, Ľubomír Piktor O predstavi: Rezultate njihova rada primjećujete svakodnevno, no do danas ih niste imali priliku vidjeti. Tko su oni? Kronopatuljci, sluge Zuba vremena. Oštećuju računala, izbjeljuju odjeću, brišu oznake s ceste. Ukratko, sve na ovome svijetu stari zbog njih. Kronopatuljke u školi uče da time izvršavaju svoje dužnosti prema čovječanstvu. Na školskome izletu u ljudski svijet jedan se kronopatuljak uzvere na haljinu jedne mlade dame kako bi je uprljao čokoladom. Kako ona reagira? Zaplače! Svijet ovoga patuljka u sekundi se mijenja iz temelja. Zub vremena ne postoji, a i ako postoji, treba ga uništiti! Pustolovna i filozofska priča o pobuni protiv autoriteta, uništenom prijateljstvu i velikom putovanju ka većoj mudrosti ispričana kroz lutkarsko kino. Dob: 7+ Trajanje: 60 minuta Jezik izvođenja: na slovačkom
KL Bratislava, “Kronopatuljci”, foto: pif.hr
17.00 sati plato Mamutice PALAC SIM, PALAC TAM*, Mali Teatar, Hrvatska
18.00 sati KUC Travno, park ZMAJKO RASTEZALJKO, lutkarska radionica za djecu i odrasle
20.00 sati ZPC JUNACI PAVLOVE ULICE, Lutkarsko kazalište Mostar, Bosna i Hercegovina Redateljica: Tamara Kučinović Dramaturška suradnica i asistentica redateljice: Matea Bublić Scenografkinje i dizajnerice lutaka: Ivana Živković, Sheron Pimpi – Steiner Skladatelj: Petar Eldan Oblikovateljica svjetla: Tamara Kučinović Majstor svjetla: Arijan Knezović Ton majstor: Dario Šunjić Igraju: Jelena Kordić Kuret, Jadranka Popović Miljko, Marta Haubrich, Ružica Bošković, Anela Planinić, Ivan Nevjestić, Tibor Oreč O predstavi: “Junaci Pavlove ulice” jedna je od onih knjiga koju se ne zaboravlja, koja dira, pogađa ravno u srž ljudskog života i veliča širinu međuljudskih odnosa. Taj dječji roman koji govori o srčanoj borbi običnih dječaka obične Pavlove ulice za obično igralište koje je njima znači beskonačnost i slobodu, protiv velikih momaka u crvenim košuljama, ticao nas se onda kada je napisan, davne 1906., rukom Ferenca Molnara, i danas, 113 godina kasnije. Njegovi likovi su živi, puni, dostojni detaljnih opisa i unutarnjeg života. Odabirom ovog materijala kao polazišne točke jedne kazališne predstave osjeća se stanovita odgovornost u želji da se ne propusti niti jedan detalj ove priče o odrastanju, prijateljstvu i zajedništvu. Svaka smrt donosi prebrzo odrastanje, a ona najbližih prijatelja, koji su život izgubili boreći se za komadić dječjeg igrališta, ona donosi želju da postanemo ljudima. U svoj svojoj punini. Stoga se ovom predstavom progovara o važnosti svakog čovjeka, svakog života i svakog i najmanjeg bića koje može nositi promjenu. Dob: 9+ Trajanje: 50 minuta Jezik izvođenja: na hrvatskom
20.00 sati KUC Travno LUTKE NA VELIKOM PLATNU: MALA SIRENA I DJEČAK ROKO*, projekcija lutkarskog filma, UO Noć hrvatskog filma i novih medija, Hrvatska (za djecu i odrasle) OČUVANJE*, projekcija lutkarskog filma, Aurora Adams, Velika Britanija (10+)
20.30 sati ZKM, Polanec TAJNA JE VRIJEME*, Lutkarski studio Učilišta ZKM-a, Hrvatska Lutke i scenografija: polaznici grupe P5 Lutkarskog studija Učilišta ZeKaeM-a, uzrast 7. i 8. razred Umjetničko-pedagoško vodstvo: Natalie Murat Dean Svjetlo: Saša Bogojević Ton: Miroslav Piškulić Igraju: Jakov Bandić, Greta Ciglenečki, Vilim Cvitanović, Eli Eterović, Mihaela Jakubec, Maša Krapljanov, Livia Mirković, Mihael Palatinuš, Anja Pavić, Lara Škaler Glas Velike Lutke: Matija di Giorgio Izvode: Leonora Brajković, Hanna Jovanov, Klara Jovanov, Tea Toplak, Nika Pribanić, Vedrana Iva Rimac, Filip Siretz, Lucija Katarina Šešelj, Hana Šimunić, Iva Toplak, Korina Vekić O predstavi: Predstava je nastala prema motivima dječjeg romana Momo njemačkog pisca Michaela Endea gdje se na zanimljiv način tematizira vrijeme. Skupina je pokušala osmisliti kako ovaj opsežan dječji roman prevesti u medij lutke te smo se u tom istraživanju kretali u različitim smjerovima: od dramskih improvizacija na temu vremena do osmišljavanja različitih lutkarskih formi kojima bismo naglasili bitno iz samog romana. U tom procesu ističe se teatar predmeta kojim se dočarava poseban odnos ljudi i stvari/predmeta kroz pojam vremena – starenja, zastarjevanja, prerastanja… Dob: za djecu i odrasle Trajanje: 25 minuta Jezik izvođenja: na hrvatskom
Srijeda, 22. rujna
11.00 sati KUC Travno PALKO, Kazalište lutaka Białystok, Poljska Autorica: Katylin Szegedi Režija: Kata Csato Scenografija: Matravolgyi Akos Glazba: Krzysztof Dzierma Igraju: Grazyna Kozlowska, Agnieszka Sobolewska, Iwona Szczgsna, Jacek Doilidko O predstavi: Palko je vrlo znatiželjan dječak koji voli istraživati svijet vozeći se na svome omiljenom romobilu. Svoju bogatu maštu razvija čitajući mnogo knjiga. Vrlo je sličan svojim vršnjacima, veseo je, spreman pomoći i druželjubiv. Od njih se razlikuje samo po jednome, malo je nespretan… Hoće li pronaći stvarnoga prijatelja? Pogledajte predstavu Palko da biste doznali. Dob: 2+ Trajanje: 40 minuta Jezik: na poljskom
KL Białystok, “Palko”, foto: pif.hr
12.00 sati KUC Travno, park ZMAJKO RASTEZALJKO, lutkarska radionica za djecu i odrasle
18.00 sati KUC Travno TRNORUŽICA, Kazalište DRAK i Međunarodni institut figurativnog kazališta, Češka Lutkarski slapstick po otivima klasične bajke. Scenarij: Tomáš Jarkovský, Jakub Vašíček Režija: Jakub Vašíček Scenografija: Kamil Bělohlávek Kostimi: Tereza Vašíčková Lutke: Tereza Vašíčková Glazba: Daniel Čámský Dramaturgija: Tomáš Jarkovský Igraju: Pavla Lustyková, Jan Popela, Milan Žďárský, Jan Čipčala, Petr Seiner, Pavel Černík O predstavi: Zlu vilu nitko nije tražio da bude kuma novorođenoj princezi. Ipak, to je nije omelo i zla će vila pokušati sudjelovati na kršenju pod svaku cijenu. Hoće li uspjeti? Čitatelji upoznati s ovom pričom znaju da hoće. U našoj predstavi priču pričamo u obliku lutkarske slapstick komedije o neizbježnosti vjere. Kad joj pokažete vrata, vrati se kroz prozor. No osim zlih vila, postoje i one dobre. Svijet je pun prinčeva u potrazi za bogatstvom spremnih osloboditi začarane princeze. Dob: 6+ Trajanje: 50 minuta Jezik: na češkom s titlovima na engleskom
19.00 sati KUC Travno Promocija knjige: LABORATORIJ LUTKARSTVA, Vahid Duraković, Bosna i Hercegovina (za odrasle)
Četvrtak, 23. rujna
9.30 sati DV Potočnica ZMAJKO RASTEZALJKO, lutkarska radionica (za djecu DV Potočnica)
11.00 sati ZKL ZUNA, Kazalište Continuo, Češka Tekst i režija: Natália Vaňová Lutke i scenografija: Filip Bednár Dramaturgija i scenska suradnja: Kateřina Šobáňová Likovno oblikovanje i kostimi: Helena Štouračová Glazba: Filip Bednár Oblikovanje svjetla: Jiří Šmirk Igraju: Natália Vaňová, Filip Bednár O predstavi: Nadahnuta čarobnim pričama s različitih strana svijeta, izvorna lutkarska bajka Zuna protkana je temama odgovornosti, prevladavanja straha i moći naših djela. To je priča o djevojčici s izvanrednim darom za čaroliju koja se našla u ljudskome svijetu. Uskoro će doznati što ljutnja, pohlepa i neprijateljstvo čine ljubavi i našim najvećim snovima. Na svojemu putovanju ovim nepoznatim svijetom otkriva moć prijateljstva i pronalazi dobrotu tamo gdje nitko nije ni pomislio tražiti… Ili ste i vi čuli što govore gliste? Dob: 4+ Trajanje: 50 minuta Jezik izvođenja: na češkom s engleskim titlovima
20.00 sati KUC Travno DODJELA NAGRADA I ZATVARANJE 54. PIF-a Projekcija stop-motion filma RON, VITEZ OD JUTARNJEG DRVETA*, Jakov Gavran (za odrasle)
Draga gospođo Vidan, u najavi sam namjerno rekao „upoznajući“ jer, iako ih viđamo na sceni, lutkari su vrlo rijetko u medijima, stručnim ili nestručnim. Vi osobno osvojili ste sve što se može osvojiti, od gledatelja do nagrada, a na internetu nisam pronašao niti jedan intervju s vama, što je doista tužno, barem iz kuta nas ljubitelja lutkarstva. Zato krenimo od početka… je li lutkarstvo bilo vaš izbor ili splet slučajeva?
Moram priznati da moje bavljenje lutkarstvom nije bio izbor nego slučajnost. Kao mlada djevojka imala sam priliku gledati Marinkove pupumanije tadašnjeg Kazališta lutaka Pionir, sadašnjeg Gradskog kazališta lutaka Split, i bila sam oduševljena. Dugo nisam razmišljala o lutkama dok nisu objavili natječaj i ja sam se, naravno, javila. To mi je bila jedna od boljih odluka u životu. Smatram da nisam radila posao nego se dobro zabavljala. Jednom mi je prijateljica rekla, koja je tada radila jednu mračnu dramu, “Blago ti se. Tebi je uvijek veselo i tvoje predstave sretno završe”. Istina je. Blago mi se.
Tko vas je dočekao u Pioniru?
Kad sam došla u kazalište, a to je bilo 1983 god., bilo je poprilično starijih kolega. Najviše sam naučila od Ivice Tolića, Dragice Saratlije, Mirka Čovića, Davora Vesanovića, Dunje Adam i Zoje Mihelac. Mnogi od njih su nažalost umrli, ali ih se uvijek rado sjetim. Jako puno sam od njih svih naučila pa i to koliko je lijepo raditi lutkarstvo. Bili su zaljubljenici u lutke i majstori zanata.
Kako je bilo raditi s Ivicom Tolićem, jednom od najvažnijih osoba splitskog i hrvatskog lutkarstva?
Ivica Tolić je bio perfekcionist. Šta je dotaknuo, oživilo je i nije pristajao na jednostavna rješenja. Nemali broj noći je proveo u radu da bi predstava mogla izaći i uvijek kad bi došli ujutro, svi bi uzdahnuli vidjevši scenu.
Na vašim počecima nije bilo formalnih mjesta za učenje o lutkarstvu. Što je u vašem slučaju odigralo ulogu „školovanja“? Rad na predstavama ili?
Istina, tada nije bilo akademije za lutkarstvo u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Ja sam prije lutaka bila u Glumačkom studiju Marina Carića pri splitskom HNK i tamo dvije godine radila s glumcima i režiserima. Kad sam došla u lutke, učila sam od starijih. Za početak smo mi mladi dobivali jednostavne lutke kao što su ptičice dok ne bi dokazali da smo zaslužili veliku ulogu i svi smo se još više trudili. Moje školovanje bio je rad na predstavama pomno gledanje što stariji glumci rade.
U svom radnom i umjetničkom vijeku prošli ste kroz brojne faze u splitskom kazalištu. Kad ste se osjećali najugodnije?
Pa najugodnije mi je bilo u mojim tridesetim godinama kad sam bila u naponu snage a opet s nekim znanjem. Još uvijek smo imali dosta lutkarskih predstava u kojima se najviše nalazim.
Sanja Vidan, foto: Privatni album
S kojim redateljima vam je bilo najizazovnije i(li) najljepše raditi?
Radila sam s bezbroj redatelja i svaki je imao svoje kvalitete i mane. Trajalo bi previše da svih nabrajam ali spomenuti ću samo prof. Juvančića koji nas je nedavno napustio. Impresioniralo me kako je taj čovjek u kratko vrijeme naučio puno o lutki i koliku je želju za učenjem imao i u poznim godinama.
Splitsko kazalište je najdulje u svom repertoaru zadržalo kraljicu lutaka, danas tako rijetku gošću lutkarskih scena – marionetu. Kako je bilo družiti se s njom?
Tako je. Splitsko kazalište je najduže zadržalo marionetu, no, nažalost nisam radila s marionetom na duge konce, ali jesam s kratkim koncima. Kažu da je marioneta kraljica i da može neke pokrete koje druge lutke ne mogu. Tajna je u dodavanju konaca na neka mjesta koja glumac želi istaknuti. Kod nje mi ne nedostaje bol u leđima. Naime prije su glumci lutkari imali beneficirani radni staž zbog uvjeta.
Kad smo kod pokreta koje drugi ne mogu, kolege o vama pričaju, kao što sam napisao u uvodu, da sve što primite u ruke oživi. Je li to neki spontan odnos koji je nastao „tek tako“ ili iza tog oživljavanja stoji veliki i kontinuirani rad?
Naravno da stoji rad, ali mislim da smo prije svega lutka i ja dobri prijatelji i volimo se.
Kako vi gledate na tu svoju prijateljicu u vašoj ruci ili na njoj? Kao sastavni dio sebe, vaš produžetak, partnericu…?
Lutka je sigurno ja ili moj produžetak i kroz nju uvijek igram, a nikako nije rekvizit. Ona je u tom trenutku glumac.
Možete li istaknuti nekoliko predstava u kojima ste po vlastitom mišljenju dotakli osobne vrhunce? Likove s kojima ste se posebno spojili i koji su postali dio vas?
Pa, evo, spomenuti ću Pipa kojeg svi uvijek spominju. Mislim da je on na neki način ja. Infantilan, prkosan i naivan.
Pipo i Pipa, Foto: GKL Split
Da dobijete priliku za slavljeničku predstavu, tko bi bio vaš tim iz snova i što biste voljeli postaviti na scenu?
Naravno da bi to bili moje drage kolege iz splitskih lutaka – najbolji lutkari na svitu. Velika želja mi je Djevojčica sa šibicama, mada je neizrecivo tužna.
U svojoj velikoj karijeri niste bili samo glumica-animatorica, već ste povremeno i režirali, sudjelovali ste u žiriranju dramskih tekstova za djecu i mlade… koliko može pojedinac napraviti u razvoju jedne umjetnosti? Ima li ikakvu moć ili je tu stvar nekih općih smjernica protiv kojih se ne može puno?
Mislim da pojedinac ne može puno. Potrebno je puno više duša. Kad je nešto „moda“ onda je na svim poljima isto.
Vaša kći polako završava studij glume i lutkarstva u Osijeku. Što ostavlja vaša generacija toj novoj generaciji? Mislite li da će lutkarstvo ići dalje prema totalnom izrazu ili će se vratiti lutki?
Mislim da smo im do sada dosta ostavili, a njihovo je hoće li nastaviti.
Kako vam se čini stanje u splitskom i hrvatskom lutkarstvu danas?
Moram priznati da sam nezadovoljna i nesretna jer sve manje njegujemo lutkarstvo. Nemam ništa protiv glumačkih predstava, ali bi ih trebalo biti manje, odnosno onoliko koliko sad ima lutkarskih predstava. Na koncu lutkarske su predstave uglavnom igrokazi, bajke, basne. Zašto je to važno? Zato jer svi znamo da lutke ne trpe previše priče i najbolje su kad izvode radnju, a rečenice trebaju biti kratke. Dakle, suprotno od drame.
Glumačka predstava u GKL Split, foto: Promo
Koliko je važno vratiti lutkarstvo djeci i djecu lutkarstvu?
Mislim da lutkarstvo moramo nastaviti njegovati jer je važno za razvoj djece, jer djeca puno bolje reagiraju na lutke nego na žive glumce, što je pokazala psihologija. Nemam ništa protiv lutkarskih predstava za odrasle i mlade, voljela bih da ih ima i više, ali te predstave treba izvoditi odraslima i mladima. Često se takve predstave izvode za djecu manjeg uzrasta jer ih treba prodati.
Možete li povući paralelu između hrvatskog i inozemnog lutkarstva danas?
U ovom trenutku mislim da je bolje stanje s lutkarstvom u inozemstvu, mada po mom skromnom sudu mislim da lutkarstvo nije više na razini. Kad spominjemo svijet, uočljiv je trud za izmišljanjem nečeg novog (u smislu lutaka, tehnologije). Kod nas toga ima premalo ili nikako. Često se žalimo kako nema dovoljno lutkarskih redatelja. Nikada ih nije bilo. Uvijek je bilo redatelja koji su htjeli naučiti nešto više i uhvatiti se ukoštac s lutkama jer im je to bio izazov. Na koncu dovodili smo redatelje iz susjednih zemalja i bili puno češće na lutkarskim festivalima, te na njima sklapali nova poznanstva i poslove. I kad sad razmišljam o pitanju koje je bilo najplodnije vrijeme za lutkarstvo moram reći – ono prije 35 godina. Možda je bilo zastarjelo, ali ga je bilo u ogromnim količinama.
Vrijeme je čudna (i nezaobilazna) zvjerka. Pričaju da zaboravom liječi sve rane, čuvajući sjećanja na sretne dane. I dok se o tomu tek šapuće, sasvim je sigurno da nas vrijeme sve pretvara u vino. Neki se s godinama ukisele, drugi pretoče u vrhunsku kapljicu, a oni treći ostanu tek lagani gemišt. No vrijeme ne djeluje tek na ljude. Ono šamara il’ miluje sve oko nas, od kućnog ljubimca i obližnjeg stabla do… predstave. Neke me, tako, na prvi pogled zavedu, da bi me već na drugo gledanje ostavile pomalo hladnim i uspavanim. Druge me drže u ljubavi i na treće gledanje, treće ne uspiju zavesti ni na četvrto, a četvrte me, pak, na prvi pogled pomalo zaslijepe vlastitim slabostima, da bi se u sljedećem susretu dogodio veliki obrat koji raste i nakon petog gledanja. Ovaj će tekst biti o onoj prilično rijetkoj, četvrtoj skupini predstava. Razlog tomu je predstava FlekavacGradskog kazališta lutaka Rijeka o kojoj sam dosta oštro sudio (sa samim sobom) nakon prvog gledanja u rujnu na zagrebačkom PIF-u, da bi veliki obrat stigao osam mjeseci i više desetaka izvedbi kasnije, na ovogodišnjem SLUK-u.
Flekavac je tipični opušteni i raspušteni tinejdžer koji smisao svog postojanja pronalazi u druženju, igri i zabušavanju, dok ambicije pretače u sanjarenje uz svog intimusa, avanturista i jahača na oblacima Letećeg Milivoja. Mogli bismo reći da je Fleki jedan vrlo zadovoljan mladac. I ostao bi takav da mami, odnosno Mamolini, u jednom trenutku ne dozlogrde sinovljeva neurednost, raspuštenost i neposlušnost pa odluči spakirati kofer i otići. No nije Fleki jedini napušteni tinejdžer u susjedstvu. Njegovu (ne pretjerano) tihu patnju Zihericu Štrebericu napušta otac jer u svom ziheraškom i štreberskom svijetu nema vremena za njega, a od braće blizanaca Malog Da i Malog Ne roditelji odlaze jer se stalno svađaju. Prvotna sloboda, ispunjena brdašcima pizze, druženjem s Milivojem i izostancima iz škole, ubrzo postaje uteg, nakon čega slijedi veliki obrat s kulminacijom u zajedničkom pospremanju Flekijeve sobe.
Na prvo gledanje štošta mi je škripalo, posebice u ušima. Veći broj dijaloga djelovao je neživo, neuvjerljivo i pomalo nategnuto, što se pretočilo na predstavu u cjelini. Nedostajalo mi je i scenskog vica koji krasi sve predstave Renate Carole Gatice te mi je predstava, općenito, djelovala kao korak unatrag u odnosu na prethodni susret Gatice i Riječana, Avanture maloga Juju, kao i na novije riječke predstave poput Krpimiraca ili Zamrznutih pjesama. Samim time obilje nagrada koje je Flekavac putem skupljao pratio sam s laganom skepsom. I dok sam si ja brundao u bradu, Flekavac je nizao izvedbe te se putem, vođen odličnom glumačkom igrom, stisnuo, posložio i dinamizirao. Posljedica je tog živahnog procesa činjenica da mi je na SLUK-ovoj izvedbi tekst Nine Mitrović djelovao znatno bolje, duhovitije, opuštenije, življe i stvarnije, a songovi Ivane Đule i Luke Vrbanića u potpunosti su me zaveli. Odlično su punktirali radnju, tjerajući podjednako male i velike gledatelje na drmusanje u izuzetno zgodnom hip-hop ritmu te njihanje u emocijom nabijenoj Mama, vrati se, noseći predstavu i dubinski se upisujući u memoriju za kasnije.
Sam koncept i režija Renate Carole Gatice držali su vodu već na prvo gledanje, iako me pomalo zasmetala pretjerano čista i jasna podjela. Naime, scena je odvojena na dva dijela, odnosno dva svijeta – zumirani interijer naslovnog junaka u kojemu su vladali glumci i pozadinski eksterijer s njihovim umjetnim parnjacima. Površno gledan, taj odnos velikih i malih djelovao je pomalo plošno, no drugi pogled usložio je susret, u likovima i među likovima. Naime, ta dva svijeta nisu tek dvije različite perspektive, nego progovaraju višestruko – uz razliku u veličini likova ovisno o mjestu gledanja, lutke i glumci predstavljaju dvojinu u svakom od likova, što je odlično podcrtano u posljednjem songu gdje se susreću (n)i mali (n)i veliki. Lutke su u toj dvojini maleni i zaigrani sanjari u junacima, poput njihovog simbola Letećeg Milivoja, a glumci ona djeca koja žure odrasti i koja su sama sebi dovoljna. Stvarnost je, kao i uvijek, i jedno i drugo, i lutka i glumac, i mali i veliki. No drugo gledanje ukazalo je i na brojne duhovite minijature i sitnice koje su predstavu dodatno bogatile zaigranošću kao jednim od najvažnijih elemenata u lutkarskom kazalištu za djecu.
GKL Rijeka, “Flekavac”, foto: Promo
U toj zaigranosti ključnu ulogu odigrali su odlični glumci i animatori, funkcionirajući poput savršeno usklađenog stroja kojemu sklad ne reže zabavna krila. Motor predstave bio je David Petrović koji je naslovnog Flekija vrlo dopadljivo oživio na sadržajnom, karakternom i izvedbenom planu, oblikujući ga punokrvnim tinejdžerom, duhovitim, zabavnim i beskrajno lijenim. Odlično je animirao stolnu lutku Flekija, pretočivši u nju pokrete i mote njenog ljudskog parnjaka, što je posebno duhovito funkcioniralo u izuzetno simpatičnom plesnom koraku. Također, odlično je poentirao na sitnicama poput ubacivanja SLUK-a u grafit te skrivanja urezane Ziherice u prozor. Zihericu Štrebericu točno je, rekli bismo štreberski, oblikovala Petra Šarac, fino u njoj suočivši želju za znanjem i skrivenu, no prisutnu potrebu za druženjem, dok su Damir Orlić i Alex Đaković bili izuzetno duhoviti Mali Da i Mali Ne, bogateći igru u drugom planu odličnim plesnim „sitnim vezom“, bacanjem na leđa i duhovitim kontriranjem. Zlatko Vicić bio je odmjereno i vrlo simpatično vjetropirast Leteći Milivoj, a Andrea Špindel majčinski toplo zabrinuta Mamolina.
Cijeli je izvođački tim bio odličan u grupnoj animaciji, nečemu što su doveli do savršenstva u Zamrznutim pjesmama, a što ih pozicionira na sam vrh glumačko-lutkarskih ansambala u Hrvatskoj u posljednje vrijeme. I dok je (tek) tu, grupnu dimenziju igre prepoznao stručni žiri SLUK-a u sastavu Ria Trdin, Dražen Ferenčina i Miroslav Čabraja, izostale su brojne nagrade koje predstava po sudu autora teksta zaslužuje. Između ostalih, svakako nagrada za stolne lutke koje je Alena Pavlović oblikovala vrlo vjerno njihovim ljudskim parnjacima, odlično ih, zajedno s Luči Vidanović, tehnološki oblikujući, što je bilo posebice uočljivo u lakom i elegantnom hodu. Pavlović, koja je dobila „utješnu nagradu“ za kostime lutaka, potpisuje i scenografiju koju je oblikovala od pokretnih paravana čije pokrete je Damian Cortes Alberti jako zgodno koreografirao. Još bolji posao Cortes Alberti je napravio s pokretima glumaca, a posebice lutaka koje su se kretale zabavno, duhovito i ritmički vrlo precizno. Sanjin Seršić oblikovao je korektno, točno, a na mjestima vrlo zgodno svjetlo, bez nepotrebnih viškova.
Zaključno, odličnom izvedbom na SLUK-u Flekavac je opravdao sve svoje dosadašnje nagrade, u isto vrijeme nezasluženo ne osvojivši ključne nagrade na ponajvažnijem hrvatskom lutkarskom festivalu.
Magdalena Lupi Alvir i lutka iz predstave "Mala vještica" autorice Agate Freyer Majaron, foto: GKL Rijeka
Draga Magdaleno, dugi si niz godina u riječkom i hrvatskom lutkarstvu, prvo kao dramaturginja (posebice Ediju Majaronu), a posljednjih godina kao ravnateljica riječkog lutkarskog kazališta, samim time dobro si ih upoznala iz raznih kutova. Zato bih volio, umjesto toplih pozdrava, otvoriti ovaj razgovor tvojim viđenjem hrvatskog lutkarstva u odnosu na europsko. Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?
Hrvatsko lutkarstvo spoj je tradicionalnog i suvremenih tendencija u lutkarstvu. Rekla bih da smo neka kombinacija. Često smo u toku, no ispred možda i dalje nismo, iako je pitanje što bi točno značilo ispred. S druge strane moram ipak priznati da se sve hrabrije upuštamo u dijalog sa suvremenim lutkarstvom, odnosno u dijalog lutkarskog s različitim izvedbenim formama i suvremenim izvedbenim praksama. Iako bismo, po mom osobnom ukusu i mišljenju, trebali biti još hrabriji i više se usuditi upuštati i preuzimati rizik, više istraživati, igrati se. No, to često zbog naših produkcijskih uvjeta, prije svega financijskih, ali i zbog publike, jednostavno nije lako, a često niti moguće. Između ostalog to zahtjeva jedan dugotrajniji proces i jači sustav potpore, u svakome slučaju.
S druge strane teško je uspoređivati, usporedbe možda nisu uvijek najzahvalnije, svaka je sredina specifična za sebe, možda nije toliko bitno da se pošto-poto moramo negdje „umjestiti“ na lutkarskoj karti, već smjelije osloniti na vlastita promišljanja i osnažiti vlastiti izričaj. Po tom pitanju čini mi se da smo još uvijek u fazi tranzicije. Ali sa sve većim pomacima koji nas neminovno tjeraju naprijed, a to prije ili poslije uvijek donosi neko dobro.
Koji su, po tvom mišljenju, najsvjetliji trenuci našeg lutkarstva?
Najsvjetlijim trenucima smatram one koji u određenom vremenu prepoznaju teme na koje su sjajno lutkarski odgovorili, budući da je kazalište uvijek dijalog sa suvremenošću i trenutkom u kojemu nastaje. Štoviše, lutkarstvo često svojim čarobnim, magičnim pa i začudnim pristupom bude i „prečicom“ ka razumijevanju brojnih pitanja kojim se kazalište bavi i koja si postavljaju bilo djeca ili odrasli – lutka je uvijek snažna metafora koju svi prepoznajemo, bez obzira na godine i generacije kojima pripadamo. Lutkarstvo se, naravno, s godinama mijenja, i kad pogledam unatrag mogu reći da su me dojmili upravo oni trenuci u kojima je ono živo komuniciralo s nama, sa mnom kao gledateljem, a većina njih je zapravo u svome vremenu značila prodor u nove lutkarske estetike: od legendarnog Kositrenog vojnika Luka Paljetka, Don Quihotea Zlatka Svibena do riječkih predstava Mala krila i puno kasnije Šume Striborove Larrya Zappie, Iz Istarske Škrinjice Edija Majarona, Postolara i vraga Zorana Mužića, Medvešekovog Nadpostolara Martina i Velog Jože.
O estetskim prodorima u novo kroz riječku lutkarsku povijest iz današnje perspektive fascinantno mi je čitati (i zamišljati) kako je samo hrabro i sjajno bilo postaviti prvu predstavu crnog teatra u ovim prostorima, Slike s izložbe Berislava Brajkovića u 60-tima, pozvati na suradnju sjajne likovne i glazbene umjetnike Šošterića, Papandopula… otvarati lutkarstvo ka novim izvedbenim izričajima i polako graditi svoj izričaj. Riječko lutkarstvo je u svojoj povijesti bilo često avangardno i prvo je u Hrvatskoj, pa i na prostoru bivše države, donosilo novine na scenu. Voljela bih da nama, riječkim lutkarima, ta misao i dalje bude vodilja u radu.
Osobno su mi puno značile sve suradnje s Edijem Majaronom, možda mi je jedna od dražih suradnji Sve o Žaklinama, koju smo radili prema Ionescu, no da sad ne ističem svoje predstave, sve te suradnje s Edijem su mi bile dragocjene jer sam kroz njih imala prilike učiti o lutkarstvu kroz praksu, i to od jednog od najvećih lutkara i poznavatelja lutkarstva na ovim prostorima, umjetnika koji je uvijek nesebično dijelio svoje zaista veliko znanje s mladima.
Kako bi nakon ove izuzetno zanimljive šetnje (ne tako davnom) prošlošću definirala fazu u kojoj se nalazi hrvatsko lutkarstvo u posljednje vrijeme?
Dolazak novih generacija, razmišljanja, nekih novih poetika na scenu osnažuje lutkarsku scenu i daje novi vjetar u leđa. No, bez obzira što već neko vrijeme imamo nekoliko zaista sjajnih redatelja i lutkarskih osobnosti, i dalje nam nedostaje kvalitetnog lutkarskog kadra, od redatelja, dramaturga, pisaca, likovnjaka. Studij na osječkoj akademiji dao je, srećom, već nekoliko generacija dobrih glumaca-lutkara, sada se nadam da će i novopokrenuti studij režije dati rezultata. Ovo je neko vrijeme tranzicije ka sve raznolikijem lutkarstvu za kojega svi skupa stalno moramo isticati i raditi na tome da pokažemo koliko je ono specifično, zahtjevno, vrijedno i više nego jednakovrijedno u položaju spram ostalih kazališnih grana. A iz prakse znamo da, nažalost nije uvijek dovoljno valorizirano. I svi trebamo ustrajati na tome da se takva slika mijenja.
Magdalena Lupi Alvir s replikom lutke iz predstave „Botafogo“ (1968.) autora Berislava Brajkovića, foto: GKL Rijeka
Možeš li, uz već navedene, istaknuti neke recentne umjetnike koji su radili u GKL-u Rijeka i(li) koji su te se posebno dojmili?
U novije vrijeme razbarušenost i zaigranost te lakoća u pristupu i spoju lutkarstva i glazbe Matije Solcea, promišljenost i drugačijost, sklonost istraživanju Tina Grabnara, nenametljivost, senzibilnost i silna igrivost i otvorenost Mateje Bizjak Petit, ljubav i posvećenost lutki u radu Morane Dolenc, želja za što boljim upoznavanjem lutkarstva kroz spoj dramskog i lutkarskog u dinamičnom pristupu Renate Carole Gatice, lutkarstvo i dramski princip u suodnosu karaktera, likovnosti, emocije i snažnih atmosfera Tamare Kučinović.
Samozatajnost i maštovitost likovnjaka poput Aljone Pavlović, ritmičnost u riječi i raznovrsnost u glazbenom ritmu dramaturginje i skladateljice Ivane Đule…
Tu je i uvijek silna kreativnost ljudi s kojima radim i surađujem u okviru GKL-a, od naše radione, glumačkog ansambla, autora… pravi kreativni pogon. Otišla sam predaleko. Puno je suradnika, puno ljudi koji su sjajni, inspirativni i s kojima je užitak raditi. A sigurno ću nekoga nehotično izostaviti…
… zato se okrenimo tamnoj strani. Spomenula si već da nam još uvijek nedostaje kvalitetnog lutkarskog kadra. Što bi još istaknula kao manjak u hrvatskom lutkarstvu i lutkarstvu u Rijeci?
U hrvatskom lutkarstvu prevladava dosta sličnih poetika i tehnologija, a nedostaje istraživanje novih formi i materijala, kontinuitet i ustrajnost u istom. Nedostaje nam usuditi se biti raznolikiji. Istraživati više na području lutkarstva, materijala, novih tehnologija, upustiti se u suigru lutkarstva i drugih medija, veća otvorenost ka različitosti lutkarskog izraza.
U Rijeci svakako nedostaje više fizičkog prostora i kapaciteta za razvoj velikog lutkarskog potencijala kojeg imamo.
Koje su njegove jake strane?
Postojanje cijelih novih generacija lutkara i njihova sve veća prisutnost i vidljivost u kazališnom svijetu.
Pojava i kontinuitet rada nekoliko jakih lutkarskih osobnosti, pojava mladih snaga, postojanje i razvoj obrazovnog sustava za lutkarstvo.
Kontinuitet rada ustanova i njihova suradnja s novim imenima u svijetu lutkarstva, pojava vaninstitucionalnih kazališnih lutkarskih grupa, postojanje i kontinuitet lutkarskih festivala.
Gdje vidiš budućnost riječkog i hrvatskog lutkarstva?
Rekla bih u kontinuiranome radu i ulaganju u lutkarstvo, njegovom pozicioniranju kao važnoj kazališnoj djelatnosti, zajedničkim ulaganjima u znanje, struku, suradnjama sa što raznolikijim i kvalitetnijim suradnicima i poticanju mladih lutkara.
Koji su najveći problemi s kojima će se susresti?
U još uvijek nikad do kraja prevladanoj predrasudi da je lutkarstvo namijenjeno (samo) djeci.
U prebrzom ukalupljivanju u prosjek i neinventivnost, naravno tu veliku ulogu uvijek imaju financijski limiti, održivost drugačijih projekata, pitanje odgoja i rada na razvoju publike koje se ne događa preko noći itd. No sve to nam i dalje ne bi smjela biti isprika. Postoji samo veliki trud i rad za što kvalitetnije lutkarstvo.
Da završimo u afirmativnom pogledu na sutra, gdje su najveće prednosti hrvatskog lutkarstva u budućnosti?
U očuvanju lutkarske baštine odnosno nasljeđa te iznalaženju novih suvremenih lutkarskih izričaja. Na dobrim osnovama svaka je daljnja nadgradnja puno lakša.
U očuvanju jezgra lutkarstva i infrastruktura koje imamo sačuvane još od komunizma duž cijele Hrvatske i mogućnosti daljnjeg razvoja i uspostavljanju dijaloga sa živim lutkarskim trenutkom, postojanju akademija koje će odgojiti nove generacije lutkara, razvoju i stalnom napretku lutkarske scene, bila ona institucionalna ili vaninstitucionalna, podršci i suradnji na osnovu znanja, iskustva i kvalitete.
