Tag: Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku

„Adut Glinjola bit će podrška malog grada, malih ljudi, sve nečeg malog, a puno malog je – puno, zar ne?“

Post author By Igor-Tretinjak
Post date April 21, 2023

Dominik Karaula i Anabela Sulić u ispitnoj produkciji "Mačka na vrućem limenom krovu", foto: Privatni album

Dragi Dominiče i Anabelo, prije nego se dotaknemo ičega, moram vam reći da mi se neopisivo sviđa ime vašeg teatra. Molim vas, objasnite čitateljima zašto Glinjol teatar.

Dominik: Glinjol teatar je nastao spontano i jednostavno na našoj prvoj godini studija, kada smo razgovarali o nekim daljnjim planovima. Uz burek i čaj, s ekipom smo došli smo do ove smicalice i spoja Gline i lutkarstva, iako se kao organizacija ne baziramo i ne ograničavamo samo na lutkarski scenski rad.

Anabela: Mislim da su bili burek i jogurt, a ne čaj, ali da, puno je tu poveznica – grad Glina, ginjol kao jedna od tehnika u lutkarstvu. No ja se volim prisjetiti i koliko se glina kao materijal može lijepo oblikovati, a nadam se da ćemo mi uspjeti Glinjol oblikovati što ljepše.

Nakon vaših objašnjenja ime mi je još draže! Sad je red da predstavite same sebe. Iako sam siguran da ćemo vas odlično upoznati u predstavama i godinama koje slijede, recite nam nešto o sebi za prvu ruku, da znamo s kim pričamo i imamo posla.

Dominik: Pričate s mladim i ambiciozno-naivnim ljudima koji još uvijek vjeruju u pravdu, pravednost i ljude. Imamo čisto srce, nešto malo novca i znanja koje smo „ukrali“ na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku…

Anabela: … i potrudit ćemo se da u kazališnom svijetu kakav je danas to što imamo ostane takvim što duže.

Imam osjećaj da vas u isto vrijeme puno bolje i nimalo bolje ne poznajem nego prije ovog pitanja. Hvala vam na tome. Nakon formalnih upoznavanja, bacamo se na posao! Dana 22. travnja, na dan Planeta Zemlje, krećete na svoje nadam se dugogodišnje putovanje s premijerom predstave za djecu Šarenolisna šuma. O čemu je riječ i zašto baš tom predstavom?

Dominik: Upravo tako, 22. travnja u 11 sati premijerno ćemo izvesti lutkarsku predstavu Šarenolisna šuma: Slučaj 044. Predstava će se premijerno prikazati u Hrvatskom domu u Glini. U predstavi koristimo upravo ručne lutke iz imena našeg teatra – ginjole. Zašto ne početi imenom organizacije, „Ginjol u Glini“.

Dominik Karaula, foto: Privatni album

Čime ćete zavesti djecu i ostale u njoj?

Dominik: Poletnošću kolega Grgura Grgića i Lorenca Tolića, koji je ujedno i autor teksta, uz moju malu pomoć. Apsolutno savladana animacija i razigranost jamči dobrih 37 minuta i 32 sekunde dobre zabave uz poučne elemente. Uz to, glazbenu podlogu i značajan doprinos predstavi donosi mladi producent Ivan Rack koji nas trenutno oduševljava svojom maštom i načinom glazbenog razmišljanja. U scenografskom aspektu i izradi same konstrukcije po prvi se put okušao moj prijatelj iz Gline Marko Mihaljević i zato mu neizmjerno hvala na tome. A uz to sve moram spomenuti i naše sponzore (Caffe bar Posh, Caffe bar Chivas, Gogo automobili, OPG Marko Mihaljević i Dalibor Vignjević) koji su prepoznali potrebu da Glina kao mali grad velikog srca treba kulturu i kazališnu scenu koju ovim putem pokušavamo oživjeti i zapravo pronaći se i među djecom i odraslima. Svima treba kazalište!

Nakon kutka za reklame, ponovimo, da gledatelji zapišu u kalendare.

Anabela: Tako je, 22. travnja, 11 sati, Hrvatski dom u Glini, premijera predstave Šarenolisna šuma: slučaj 044 i fantastična trojka Dominik Karaula, Lorenco Tolić i Grgur Grgić! Vidimo se!

A mi jurimo dalje. Već sljedeća premijera, koju pripremate paralelno, obraća se odraslim publikama. Imate li neku ideju kome ćete se obraćati koliko, kako i zašto, ili ćete je (ideju, ali i publiku) oblikovati usput?

Dominik: Predstava za odrasle Tri radnika i miješalica moj je tekst koji je, zapravo, proizašao iz iskustva tijekom potresa nadograđenog vlastitom maštom. U predstavi na samom početku govorimo vrlo bitnu stvar koju ne bih htio ovdje govoriti, ali nije cilj prozivati nikoga. Ako se netko pronađe u tome svemu, meni je žao. Ili nije? Nisam si još odgovorio na to pitanje.

O ho ho! Od brzonogog ginjola do socijalno-političkih tema u jednom skoku! Zanimljivo…

Anabela: Dominik je tu mene stvarno iznenadio kad se pojavio s tekstom jer je spojio sve od humora i prave ironije do nekih vrlo teških činjenica od kojih ljudi danas, nažalost, bježe, a mi smatramo da stvari treba mijenjati, pa ih baš zato i donosimo na scenu. Meni će to biti prvi glumački projekt za Glinjol, budući da ne igram u Šarenolisnoj šumi, pa me to iz tog razloga posebno veseli.

Već kroz opis ovih prvih dviju predstava možemo iščitati popriličnu repertoarnu ambiciju. Kako izgleda vaš idealni repertoar? Koje biste autore, redatelje, izraze voljeli privući i uvući u njega? Neke o kojima ste oduvijek sanjali, a niste mogli ni zamisliti da biste radili s njima.

Dominik: Idealni repertoar već gradimo. Dobro, možda ne idealni, ali onakav repertoar koji mi želimo raditi. Bit će tu predstava za odrasle, za djecu, neverbalnih, lutkarskih. Ha, gledajte, rekao sam da smo mladi, naivni, gladni. Gurat ćemo se svugdje, nešto ćemo potrefiti, kako bi rekli u Glini.

Anabela: U ovom trenutku teško je dobiti pravu sliku onoga što zapravo želimo jer je širok spektar onoga što smo na akademiji prošli i savladali više ili manje. Meni je osobno zadovoljstvo što s Glinjolom imam priliku progovoriti o stvarima koje me se uistinu tiču i na način u kojem se najbolje osjećam. S vremenom će, nadam se, sve dobiti svoju priliku, pa tako i svi žanrovi i teme kojima se želimo baviti, ali i ljudi s kojima želimo surađivati.

Dominik i Anabela u ispitnoj prdukciji “Poučni komadi”, foto: Privatni album

Glinjol je jedina kazališna družina u Glini. Koliko će to značiti Glincima (glinskim klincima) i odraslim Glinjanima? Gdje planirate izvoditi predstave i koji ćete zemljopisni prostor pokušati pokriti?

Dominik: Ne samo jedina u Glini, nego i šire, ali da ne bi bilo da govorimo u prazno, više se volimo pokazati djelima, nego riječima. Značit će svima koji nam daju priliku. Svaku novu predstavu planiramo premijerno izvesti upravo u Glini jer je to naš matični grad u kojem radimo, a zemljopisno se ne planiramo previše širiti, na Mjesec ne idemo.

Hehehe!

Anabela: Prvo treba Glincima i svim klincima nekih manjih mjesta koji nemaju jednostavan pristup kazalištu pokazati što je to kazalište, lutkarstvo ili predstava neverbalnog teatra, a onda s iskustvom igranja za takve klince valja krenuti negdje dalje.

S diplomiranim studentima osječke akademije, otkud i vi stižete, posljednjih se godina kazališno bude gradovi u kojima je izvedbena umjetnost silno dugo spavala, poput, primjerice, Županje. Sad vi budite još jednu uspavanu kazališnu ljepoticu. Postoji li kazališna tradicija u Glini ili će budućnost vas stavljati na to (po)časno mjesto?

Dominik: Iskreno ne znam, bilo je tu nekad dosta kulture. Ne zamaram se toliko prošlošću nego bih se volio okušati u sadašnjosti, gluma je sada i ovdje! Želim da se dom kulture kad umrem zove kao i trenutni, Glinjol Teatar!

Anabela: To zvuči legendarno, ali najvažnije je da za budućnost odgojimo sadašnju najmlađu publiku koja će onda sama tražiti kazalište, a ne da ono mora tražiti nju.

Slažem se i potpisujem! A sad lagani šamar stvarnošću. Nezavisnim kazalištima u nas je beskrajno teško. Koji su vaši glavni aduti za preživljavanje? I ne budite skromni.

Dominik: Glavni adut je naivnost, za koju smatram da je dobra. Otkad smo počeli, dobio sam 90 posto rečenica poput: „Uh, kako ti to misliš, pa vidiš da to ne uspijeva“. Ne slušam ih, mislim da su ljudi danas dosta pasivni, inertni, a ja nisam takav. Spremni smo, školovani, mladi, ambiciozni i prilagodljivi. Predstave se ne moraju raditi za enorman iznos da bi bile dobre, treba samo malo mašte i snalažljivost. Tko nije pitao… – opet jedna domaća poslovica, ima nastavak, ali zaustavit ću se.

Anabela: Svim nezavisnim organizacijama, neću reći da je teško, nego nije lako, ali malo je danas onih kojima je lako, što god radili. Važna nam je želja i entuzijazam koji imamo i koji nas za sada vrlo dobro služi.

Anabela Sulić, foto: Privatni album

(Pridružujem se brundalima) Vjerojatno vam neće teći med i mlijeko, no (veliki obrat u pozitivu) čvrsto vjerujem da je nezavisna scena budućnost našeg kazališta. Posebice jer institucije u vlastitom samozadovoljstvu i komociji propuštaju promjene koje se događaju oko njih. Što po vama nezavisno kazalište ima, a institucije nemaju? Što će, primjerice, biti adut Glinjola? Osim vas, jasno.

Dominik: Pa ima, ustvari, upravo nema to, komfor. Koliko radimo, toliko ćemo imati i tu ne mislim na novac. Adut Glinjola će biti, još nije tu, ali podrška malog grada, malih ljudi, sve nečeg malog, jer puno malog je veliko, zar nije tako?

Anabela: Osim toga, tu je veća sloboda u izboru, najgore je to što se danas u kazalištima zaboravlja ono glavno pitanje – „što mi s predstavom želimo poručiti?“, dok je na nezavisnoj sceni to jedna od glavnih vodilja. Ako nešto radiš, točno znaš zašto to radiš i koji ti je cilj, a kad imaš cilj, imaš i veliku želju. Kao u sportu ili bilo čemu s čim se baviš.

Gdje u tom putu ka cilju vidite svoje partnere u pogledu koprodukcija, projekata…? Među bivšim kolegama i njihovim družinama ili?

Dominik: U svima!!! Ljudi se boje, no nema neuspjeha, sve su to samo lekcije za dalje.

Anabela: U dosadašnjem iskustvu rada u kazalištu naučila sam da baš svi ljudi sa svojim znanjima i vještima bilo čega, mogu jako lijepo doprinijeti kazalištu jer puno je u tu vještina potrebno, tako da se definitivno slažem, svi!

Razmišljate li o nekim europskim umrežavanjima? Radionicama za djecu?…

Dominik: Za sve je to potrebna dodatna edukacija na koju smo spremni. Meni tata uvijek govori: „polako, pazi da si ne natrpaš svega jer si onda nigdje!“ Treba me nekad i malo usporiti jer bi ja sve i sada!

Anabela: Slažem s tvojim tatom, ali nedavno iskustvo na jednom festivalu dječjeg kazališta u Frankfurtu bilo mi je divna prilika da se na vlastite oči i uši uvjerim da to što mi ovdje radimo stvarno nešto vrijedi i da smo spremni konkurirati izvan naših granica, tako da se nadam da će s vremenom biti i takvih ostvarenja, ali korak po korak.

Sad opako pitanje – koji je po vama ključ za privlačenje djece i posebice mladih u kazalište? Znam da nemate još iskustva puno za ovaj odgovor, ali to vam postavljam na kraju razgovora, kako bismo se opet za 10 godina okupili i usporedili odgovor na ovo pitanje sad mladih i tad već zrelih Glinjolaca.

Dominik: Mislim da je cilj raditi nešto iz srca, znanja, trenutnog iskustva i pozicije gledišta. Kada se tako bude radilo, neće ih se trebati privlačiti, sami će doći. Mi smo ti mladi, ako mi radimo nešto da bi to privuklo drugoga, mislim da tu dolazi do odbojnosti. Radimo ono što najbolje znamo i pustimo ih da sami shvate. Puno je bolje kad sam shvatiš neke stvari nego kad ti ih netko nametne.

Anabela: Mene je iskustvo igranja za djecu i mlađe uzraste naučilo da samo treba biti iskren jer su i oni uvijek brutalno iskreni i s njima uvijek znaš na čemu si. Treba ih slušati i baviti se s njihovim i našim zajedničkim pitanjima.

Tags Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, Anabela Sulić, Dominik Karaula, Glinjol teatar, lutkarstvo, nezavisno kazalište

Intervjui

“Bilo bi jako zanimljivo da tekst postavi netko tko nije u mojoj glavi“

Post author By Igor-Tretinjak
Post date March 29, 2023

Sara Lustig rođena je 10. rujna 1989. godine u Osijeku, gdje je završila Opću gimnaziju, nakon koje 2010. upisuje Umjetničku akademiju u Osijeku, smjer gluma i lutkarstvo. Magistrirala je 2016. godine, a iste postaje članica profesionalnog ansambla Kazališta Virovitica. Godine 2021. upisuje Lutkarsku režiju na Akademiji za umjetnost i kulturu.

Draga Saro prije svega čestitam ti na ulasku u finale. Odmah na početku moram ti reći da tvoj tekst poprilično odudara od većine prijavljenih tekstova, koji se u najvećoj mjeri grade na dijalogu, a što me već u startu privuklo. Možeš li u par rečenica predstaviti ljudima koji nisu čitali tekst Sve stvari jedne duše (dakle svima osim članova žirija)?

Prije svega željela bih zahvaliti članovima žirija što su me uvrstili među osam najboljih! I naravno, čestitke ostalim kolegama, uistinu se radujem pročitati ostale tekstove.

Sve stvari jedne duše moj je prvi ikad napisan tekst namijenjen scenskom izvođenju, iako, kad sam ga počela pisati, uistinu nisam u glavi imala nikakve „slike“ kako bi to moglo izgledati. Sve stvari jedne duše tekst je koji prati unutarnji život jednog dječaka i njegovo prihvaćanje samog sebe, odnosno svoje duše. Na tom putu susreće se sa lijepim, ali i ne baš tako lijepim dušama, i kroz prizmu svih duša koje su na njegovu ostavile trag, zapravo shvaća da bez obzira na sve – ima sebe.

Riječ je, dakle, o monološkom putovanju u vlastitu dušu i njene borbe sa samom sobom i okolinom, posebice onim dijelom okoline od kojeg duše luduju, vrište, skaču, plaču. U tom traganju dječaka za vlastitom dušom, dolazi do trajne potrage za drugim dijelom vlastite duše – Tili. Što te inspiriralo na tu temu?

Zapravo sam počela pisati zbog studija lutkarske režije koji studiram (još uvijek, haha) na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku pa mi je trebao tekst za ispit. Budući da dotad nisam pisala (osim zadaćnica i dnevnika), bilo mi je uistinu teško početi. I onda je, uz ohrabrenje mentorice Tamare Kučinović da se uopće odvažim odlučiti pisati sama svoj tekst, inspiracija došla iz potpuno blesave situacije. Gledala sam Istrage zrakoplovnih nesreća (da, da) i tamo su spomenuli kako je avion naoko samo avion, no u njemu ima stotine i stotine sati rada, proučavanja, učenja i prolazaka najgorih nesreća kako bi se na greškama naučilo i napravilo nešto bolje, dok mi vidimo samo finalni produkt – avion. Pa mi je palo na pamet kako je slično i s ljudima, kako zapravo ne znamo što je sve čovjek prošao da bi bio ono što jest. A pogotovo ako je drugačiji (inspiracija za lik Dječaka je stvarni dječak!) od ostalih, kako se na njega odražavaju situacije koje su naoko minimalne (zaljubljivanje, tučnjava…), ali su njemu velike kao avion. I onda sam sjela za laptop i samo je krenulo. Od aviona, naravno. A Tili… Tili je tu jer mislim da ljubav možda ima najveći utjecaj na jednu dušu, pogotovo na dušu kakva je Dječakova.

Sara Lustig, foto: Privatni album

Je li svakoj duši potrebna jedna Tili da krene u potragu za samom sobom ili je važnije, a možda i dovoljno, upoznati sebe i svoju dušu, a Tili je neizbježan suputnik u tim potragama?

Mislim da je Tili onaj početni kotačić koji treba duši da se otvori i primi ostala iskustva i ostale duše. Jer kad pustiš ljubav unutra, teško je ne ostati otvoren i željeti još takvih lijepih osjećaja koji duši gode. A na kraju i tako imamo samo sebe i svoje duše i to nosimo do kraja nas samih. I ako prihvatimo sebe onakvima kakvi jesmo, sa svim „bojama“ i „ožiljcima“, nikad nećemo biti zapravo sami. Jer dok ne budemo dobri sebi, nećemo moći biti dobri ni za druge.

Kome se obraćaju Dječak, njegova duša i Tili? Kojoj publici?

Obraćaju se svima. Iako je Dječak drugačiji od ostale djece u tekstu, mislim da smo se svi nekada osjećali drugačije i da je svačija duša u jednom trenutku ili situaciji u životu mekša od ostalih ili drugačija od ostalih. Djeca će to, naravno, shvatiti na sebi svojstven način, ali mislim da se i odrasla publika može poistovjetiti s nekim situacijama koje su (sigurna sam) prošli kroz život.

Kako si kao glumica i lutkarica u Kazalištu Virovitica, a uskoro i jedna od prvih diplomiranih lutkarskih redateljica, gradila ovaj tekst? Jesi li imala u misli njegovu scensku realizaciju?

Na početku pisanja uopće ne. Onda sam zamislila glinu, da je svaka duša glina, nešto promjenjivo, nešto na što druga osoba može utjecati – bilo fizičkim djelovanjem ili bojom i slično. Ili, možda, plastelin, nešto djeci poznato i nešto s čim se mogu povezati! Zapravo je manje-više cijeli tekst kao roman struje svijesti. I kako sam gradila scenu po scenu, tako sam se pitala – što mu se iduće mora dogoditi i u koje ga situacije moram stavljati kako bi iz nje izvukao neku pouku?

Mene je posebno privukla sceničnost teksta, odnosno silan scenski i lutkarski, ili bolje rečeno vizualni potencijal. Kakva je, uz glinu i plastelin, u tvojim mislima predstava Sve stvari jedne duše?

Po svom sam tekstu radila ispit iz režije tako da sam „svoj način postavljanja“ isprobala. Nisam zapravo sigurna da sam pogodila, haha. Šalu na stranu, strašno me zanima kako ga vidi neki drugi redatelj, kako vidi Dječaka, kako vidi Tili, bi li mu predstava bila lutkarska ili glumačka, ako bi bila lutkarska – koju bi tehniku upotrijebio i zašto. Mislim da bi mi bilo strašno zanimljivo da ga postavi netko tko „nije u mojoj glavi“ jer svatko tekst čita na drugačiji način, zapravo čita ga onako kako mu je u tom trenutku „potrebno“.

S nestrpljenjem čekamo redatelje da se jave i ponude svoje scenske verzije. Kao glumica i lutkarica, jedna si od nositeljica svojeg matičnog kazališta Kazalištu Virovitica u kojemu si odigrala veliki broj uloga upućenih odraslima, ali i djeci i mladima. Kako ti vidiš suvremenu predstavu za mlade? Na koji način misliš da suvremeno kazalište može komunicirati s mladim ljudima, a da ih ne odbaci?

Ma zapravo je stvar vrlo jednostavna. Ne idimo s pretpostavkom da su djeca i mladi glupi – jer nisu. Ako nešto fejkamo – bez obzira koja tema bila u pitanju – oni to sve kuže i to je ono što ih odbija. Ne odbija njih predstava koja nije suvremena i koja nema puno efekata, nego ih odbija laž (onda im postaje dosadno). Ako je predstava iskrena u svakom smislu, nema tog djeteta ili čovjeka kojega ono što je pred njim neće zainteresirati i privući ih nazad u kazalište. Govorim iz osobnog iskustva. U trenutku kad se povežu s nečim u predstavi, to se itekako osjeti.

Mislim da su ove tvoje riječi odličan trenutak da zastanemo s razgovorom, pa nastavimo nekom skorom prilikom. Prije toga, volio bih da na samom kraju razgovora izdvojiš nekoliko redaka teksta koji se tebi čine najpoetičnijima, najbitnijima ili najzanimljivijima za razmišljanje.

… „Znaš, mama je uvijek govorila da se prve ljubavi ne zaboravljaju. A znao sam da je to bila ljubav. I Duša je znala. Ma znala je i mama. Možda je zato uvijek glasnije pričala na telefon kad bi pričala o njoj. Znala je da je nisam zaboravio.

A Duša uvijek pamti, pogotovo one koji su je barem jednom učinili dovoljnom. “

Naslovna fotografija: Iva Perinčić

Tags Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, dramski tekst, Kazalište Virovitica, lutkarska režija, OMN intervjui, Sara Lustig, Sve stvari jedne duše

Uncategorized Vesti

Sa 13. Lutkokazom OD MALIH NOG(U) započinje svoj program – Festival unutar festivala!

Post author By Igor-Tretinjak
Post date March 16, 2023

Na ovogodišnjem Lutkokazu, koji će se održati u Osijeku od 20.-23. ožujka, odvit će se veliko finale projekta Kreativne Europe „Kritička platforma suvremenog lutkarstva EU“, u sklopu kojeg će se u Osijeku okupiti sadašnjost i budućnost litvanskog, škotskog, slovenskog i hrvatskog lutkarstva i lutkarske kritike. Samim time, Osijek će u danima koji slijede biti u izlogu europskog luktarstva kao jedno od njegovih centralnih mjesta.

U ovom izvedbenom izlogu europski i osječki gosti moći će uživati, sasvim besplatno, u bogatom prepletu najboljih aktualnih predstava, lutaka i lutkofilmova domaćina, Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, potom u tri izuzetno zanimljiva gostovanja nezavisnih umjetničkih organizacija iz Hrvatske, hrvatskoj premijeri performansa gosta iz Slovenije Benjamina Zajca i predstavi Dramskog studija Dada iz Čakovca, koji će se usput upoznati s akademijom kao odličnim mjestom za studiranje.

Važan dio ovogodišnjeg programa čine predavanja i okrugli stolovi. Ističemo okrugli stol o suvremenom lutkarstvu i kritici u sklopu kojeg će osječkoj publici biti predstavljena knjiga „Suvremeno lutkarstvo i kritika“ i novi broj slovenskog časopisa „Lutka“ posvećen suvremenom lutkarstvu te predavanje o vizualnom kazalištu litvanskog redatelja i profesora na vilniuškoj akademiji Žilvinasa Vingelisa. Osječanima i gostima predstavit će se i partner ovogodišnjeg Lutkokaza – regionalna platforma Od malih nog(u) te Umjetnička organizacija LOFT (Lutkarska organizacija koju fakat trebamo), čime nastavljamo prošle godine započet program predstavljanja i upoznavanja s važnim lutkarskim kazalištima i družinama u Hrvatskoj.

LOFT će se predstaviti dvjema predstavama – nagrađivanim Lovcima na snove i novom predstavom LiLa, obje u režiji Morane Dolenc, čime će upotpuniti mini-program platforme Od malih nog(u). Zahvaljujući ovoj regionalnoj platformi, ove ćemo godine, uz tradicionalni Svjetski dan lutkarstva, 21. ožujka, po prvi put proslaviti Svjetski dan kazališta za djecu i mlade, 20. ožujka. Galeriju nezavisnog lutkarskog izraza na ovogodišnjem Lutkokazu zaokružit će izuzetno zanimljivo poetsko putovanje prostorima i metaprostorima emocija, predstava Astronauti Umjetničke organizacije Gllugl.

Jedan od najvažnijih dijelova Lutkokaza standardno čine radionice namijenjene studentima. Stalnom i izuzetno dragom gostu iz Slovenije Zoranu Petroviču ove će se godine pridružiti Katarina Arbanas iz Gllugla i Alessandro La Rocca iz Švicarske. Novina ovogodišnjeg Lutkokaza su radionice koje će održati studenti Odsjeka za kreativne tehnologije učenicima osječkih osnovnih i srednjih škola kao i prva Lutkokazova povorka studentskih lutaka i lutkara koja će najaviti nimalo nesretan, dapače sretan, veseo i kvalitetan 13. Lutkokaz.

“Lovci na snove”, foto: LOFT

U nastavku pogledajte raspored događanja:

Ponedjeljak, 20. ožujka – Svjetski dan kazališta za djecu i mlade

10:30 sati – AUK
AUK povorka: U potrazi za Lutkokazom

Prigodni program studenata AUK-a po stanicama:

10:45 sati – Promenada, ispod Mosta dr. Franje Tuđmana
11:10 sati – Tvrđa, Vodena vrata
11:30 sati – Tvrđa, Trg Svetog Trojstva 3, predvorje Rektorata
11:40 sati – Tvrđa, predvorje knjižnice AUK

12:00 sati – Tvrđa, Salon lutaka AUK
Službeno otvorenje 13. Lutkokaza

12:15 sati – Tvrđa, Salon lutaka AUK – izložba
Otvorenje izložbe lutaka studenata Odsjeka za kreativne tehnologije

19:00 sati – AUK, Svečana dvorana – predavanje
Anja Pletikosa: „Od malih nog(u) – Regionalna platforma u EU kontekstu“
U suradnji s regionalnom platformom Od malih nog(u)

20:00 sati – AUK, prostorija broj 13 – predstava
LOFT: Lovci na snove
U suradnji s regionalnom platformom Od malih nog(u)

Utorak, 21. ožujka – Svjetski dan lutkarstva

14:00 sati – AUK, prostorija broj 5 – performans
Benjamin Zajc: 8372

16:00 sati – AUK, prostorija broj 1 – predstava
AUK: ASDFDFGGGG

17:00 sati – AUK, prostorija broj 8 – predavanje
Tamara Kučinović, Lorna Kalazić Jelić: „O lutkarskim studijima Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku“

19:00 sati – AUK, Svečana dvorana – predavanje
Žilvinas Vingelis: „Slikovni obrat u suvremenom vizualnom kazalištu: bio-fotografije, meta-fotografije i dvostruka svijest“
Dio projekta Kreativne Europe „Kritička platforma suvremenog lutkarstva EU“

20:00 sati – AUK, prostorija broj 13 – predstava
Gllugl: Astronauti

Srijeda 22. ožujka

9:00 sati – AUK, prostorija broj 1 – predstava
Dramski studio Dada: Snjeguljica

13:00 sati – AUK, prostorija broj 1 – sastanak
Završni sastanak partnera projekta Kreativne Europe „Kritička platforma suvremenog lutkarstva EU“

16:00 sati – AUK, prostorija broj 2 – izvedba
Prezentacija radionica

17:00 sati – AUK, prostorija broj 1 – predstava
AUK: Savršen život

18:00 sati – AUK, prostorija broj 13 – predstava
AUK: Transforming Beetles

19:00 sati – AUK, Svečana dvorana – okrugli stol
„Suvremeno lutkarstvo i kritika u Hrvatskoj, Sloveniji, Škotskoj, Litvi i šire“ –predstavljanje časopisa „Lutka“ i knjige „Suvremeno lutkarstvo i kritika“
U sklopu projekta Kreativne Europe „Kritička platforma suvremenog lutkarstva EU“

20:00 sati – AUK prostor Odsjeka za kreativne tehnologije (FILM)
AUK: Gledaonica – Lutkofilm

Četvrtak, 23. ožujka

10:00 sati – AUK, prostorija broj 1 – predstava
UO LOFT i UO CLOU: LiLa

11:00 sati – AUK, Svečana dvorana – okrugli stol
„LOFT: Vizija suvremenog lutkarstva u Hrvatskoj i šire“
U suradnji s regionalnom platformom Od malih nog(u)

U sklopu festivala održat će se radionica kritike u organizaciji platforme Od malih nog(u):
“Pozicija kritičara u kazalištu za djecu i mlade”
Voditelj: Igor Tretinjak

Tags Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, LOFT, lutkarski festival, Lutkokaz, Od malih nog(u)

Kritika Vesti

Evo ruke

Post author By Igor-Tretinjak
Post date August 25, 2022

AUK, "Bračne muke iz vizure ruke", foto: Promo

U emisiji Radio Nezavisna glumica, lutkarka i profesorica Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku Maja Lučić prepričala je reči Jelene Sitar, slovenačke rediteljke i lutkarke: Još dok smo sasvim mali svi mi od majke dobijamo na poklon prvi lutkarski teatar prstima na dlanu. Svi smo slušali priču ne dlanu – ovaj prst ide u lov, ovaj nosi pušku, ovaj jede krušku… Prsti su u tom igrokazu kao malene lutke na sceni – dlanu. Taj poklon, lutkarski teatar prstima, duboko je usađen u nama.

Prestava Tonija Leakovića s Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku Bračne muke iz vizure ruke, u kojoj glumac koristi samo svoj dlan i prste kao aktere, došla je baš kao poklon publici.

U okviru pozorišnog festivala za decu Limenka teatar festa u Novom Sadu prepliću se pozorište, mahom lutkarsko, i edukacija o reciklaži i zaštiti životne sredine. Tako su osmišljene ulaznice u vidu sakupljenih limenki koje se zatim presuju i odnose na dalju obradu gde će ponovo oživeti u vidu nove limenke. Pored toga nakon predstava deca dobijaju konkretne odgovore kako mogu i zašto je važno čuvati okolonu i imaju priliku da učestvuju u različitim radionicama o ekologiji.

Drugog dana Limenka teatar fest stariji uzrast dece obradovala je predstava Bračne muke iz vizure ruke, gde, kako je već rečeno, umesto lutki, glumčevo telo, odnosno ruke postaju animirani predmet. Lutkarska predstava bez lutaka, tzv. platform teatar retko se može pogledati na scenama u srpskim pozorištima. Ovogodišnji i fantastičan primer jeste predstava Tihi dečak dramaturškinje Ane Duše i reditelja Tin Grabnara u produkciji Pozorišta za decu iz Kragujevca. Tu su prsti i dlan postali i glumci i lutka, scenski element i rekvizit. Osim Tihog dečaka susret pozorišne publike sa ovom formom izuzetno je redak. Zbog toga raduje prilika da se pogleda monodrama mladog glumca iz Hrvatske.

Bračne muke iz vizure ruke pokazuju genezu bračnih problema gospođe i gospodina Rukića – od momenta njihovog stupanja u brak, prve bračne noći i cvetanja ljubavi, preko prvih svađa, nerazumevanja, rasprava oko poseta njene majke, pa sve do razvoda braka i na kraju pomirenja. Teško da ruke mogu jedna bez druge.

Iako je i sama priča zanimljiva i obogaćena nizom duhovitih replika, daleko su interesantnija scenska rešenja i uprizorenja situacija. Recimo, kada se gospođa Rukić, nakon što je odlučila da pronađe posao, sprema za intervju, ona to čini tako što turpija svoje nokte. Znak za težak fizički posao koji obavlja gospodin Rukić jeste rukavica svojstvena automehaničarima.

Gumac Toni Leaković tako vešto animira svoje dlanove da u jednom trenutku pomislite kako leva i desna šaka, gospodin i gospođa Rukuć, nisu deo istog glumca. Iako se vizuelno minimalno razlikuju, ona ima crveni lak na noktima i burmu, a on sat oko zgloba i burmu, pokreti su im posve drugačiji. Ona je (kako karakterno, tako i u gestikulaciji) ekspresivnija, hitrija, uvek ispravljenih prstiju kao strela, spremna da prostreli supružnika, dok je gospodin nešto sporijih pokreta pa samim tim i pasivnijeg karaktera.

Scenografija (idejno rešenje Ivica Leaković) pokazuje spoljašnjost zgrade porodice glavnih junaka gde su na štriku okačene različite rukavice, odnosno odeća u svetu ruku, a Rukićeve zatičemo u stanu na poslednjem spratu. Duhovito i za priču adekvatno, muzičke prelaze čini pesma Ruke Darka Rundeka sa naročitim akcentom na stih: I ne boj se buke, to sto svira to su ruke!

Maštovita, zabavna, izuzetno spretna i znalački ukomponovana predstava podsetila je publiku na prve susrete sa teatrom prstima na dlanu. Ostaje nada da će i u narednim danima i godinama Limenka teatar fest uspevati da na festivalu prikaže formom hrabrije i smelije predstave, izvedbe koje nisu primarno didaktičke i lutkarske predstave koje su namenjene i tinejdžerskoj dobi.

Tags Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, animacija dijelova tijela, Limenka teatar fest, lutkarska kritika, lutkarstvo, Toni Leaković

Izdvojeno Vesti

Ludo dobar lutkarski tulum kao putokaz u sutra

Post author By Igor-Tretinjak
Post date April 21, 2022

LGL, "Tamnica", foto: Jaka Varmuž

Svaki održan kazališni festival u današnjim je uvjetima pravo malo čudo. Jedno od takvih je i 12. međunarodna revija lutkarstva Lutkokaz u organizaciji Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Usprkos svim sad već uobičajenim nedaćama, od otkazivanja u posljednji tren zbog bolesti nadalje, Lutkokaz je uspio u četiri dana realizirati odličan program predvođen „savršeno izbalansiranom kombinacijom (po)najboljeg iz domaćeg i susjednog lutkarskog vrta“, kako je stajalo u medijskim najavama. Iako ovaj opis zvuči tek kao promidžbena fraza, nakon odgledanog programa potpisujemo ga u cijelosti. Reviju je otvorila nova predstava Lutkovnog gledališča Ljubljana Tamnica u režiji slovenskog genijalca Matije Solcea, a zatvorila nešto starija predstava Via Matti / Ulica norcev jednog junaka slovenske nezavisne scene, Umjetničke organizacije Moment iz Maribora. U tom čvrstom slovenskom omotaču našle su se dvije predstave trenutno najboljeg lutkarskog kazališta u Hrvatskoj – Gradskog kazališta lutaka Rijeka. Riječ je o predstavama Oh la la i Sretna kućica koja je zbog bolesti u posljednji tren zamijenila Avanture maloga Juju. GKL Rijeka bila je i poseban gost revije u sklopu koje je održan i okrugli stol o tom kazalištu i njegovim suvremenim stremljenjima, a riječka tehnologinja i oblikovateljica lutaka Luči Vidanović održala je radionicu sa studentima.

Suvremeno lutkarstvo provlačilo se cijelim programom revije, a bilo je i u fokusu potprograma organiziranog u sklopu projekta Kreativne Europe „Kritička platforma suvremenog lutkarstva EU“. Koliko potencijala i mogućnosti krije taj u nas još uvijek nedovoljno scenski istražen izraz pokazao je Solce u Tamnici nastaloj po motivima Andersenovog Postojanog kositrenog vojnika. Zajedno s dramaturzima Jelenom Sitar i Benjaminom Zajcom, jednonogog je vojničića odmaknuo od bajkovitih okvira u prostor žestokog i opasno zavodljivog ritma, moćnih vizualnih slika i stalnih scenskih iznenađenja koja su preplitala, suočavala i sukobljavala Andersenovu priču i svijet koji nas okružuje i pritišće. Time je združio tmurnu bajkovitost i mračnu stvarnost u snažnu i dojmljivu cjelinu koju je na bisu zaokružila emocionalna izvedba ukrajinske pjesme Oi tam na gori. Ovaj slojevit svijet suvremene tame scenografi Tomáš Žižka i Nerea Cuesta Garcia smjestili su pod posebno (fotografsko) povećalo, pretvorivši scenu u unutrašnjost fotografskog aparata u kojoj se stvaraju slike i „istine“ današnje stvarnosti. Unutar tog prostora Asja Kahrimanović Babnik, Gašper Malnar, Miha Arh i Filip Šebšajevič autoritativno su demonstrirali savršen sklad suigre, gradeći scenske slike u suglasju i višeglasju, pažljivo plešući po rubu i strogo kontrolirano griješeći kako bi ukazali na krhkost svjetova kojima tutnje vojske i vojnici.

LGL, “Temnica”, foto: Jaka Varmuž

Drukčiji oblik suvremenog izraza demonstrirala je Petra Šarac koja je u režiji Mateje Bizjak Petit lakoćom i sigurnošću te punokrvno dječje vladala prostorom i igrom u predstavi Oh la la (kritiku predstave pričitajte ovdje). Za taj mali izvedbeni slatkiš nastao po ideji Bernarda Friota i Hervéa Tulleta, a u koprodukciji riječkog GKL-a, Dječje kuće umjetnosti Ljubljana i Kolektive Ma-Théâ Centra za dječju kreativnost iz francuskog Tinqueuxa mogli bismo reći da ga gotovo uopće nije briga za odrasle, njihova pravila i konvencije. On širi svoje niti scenom, pletući ih, zaplećući, uplećući i rasplećući, bez ijedne brige i sa samo jednom mišlju na pameti – igrati se, dječje, bezbrižno, neopterećeno i djeci razumljivo. A djeca su razumjela i objeručke prihvatila ovu izuzetno uspjelu scensku igru. Slično, iako nešto više oslonjena na riječi, s djecom je komunicirala predstava Sretna kućica u režiji Morane Dolenc, koja ih je zavela moćnim trisom – izuzetno duhovitim i toplim tekstom Ivane Đule i Milice Sinkauz koji izvire i vraća se u ritam, odličnom scenografijom ispunjenom brojnim iznenađenjima Luči Vidanović i izvedbom Zlatka Vicića koji je vrlo šarmantno stvarao dijalog s tekstom, scenom, djecom i vlastitim junakom.

Riječani su imali „prste“ i u mariborskoj predstavi Via Matti / Ulica norcev, budući da je izvođač te predstave u režiji Lutkokazovog dobrog znanca Zorana Petroviča član riječkog ansambla Tilen Kožamelj. Njegov je protagonist vrlo simpatično brundalo kroz čija je nezadovoljstva i netoleranciju Kožamelj elegantno i duhovito zarezao ispod površine slovenskih (i naših) paradoksa, od političkih bedastoća i ovaca što bleje kako gazde sviraju preko poplave kineske plastike nadalje. Dodatni šarm u ovoj lutkarsko-glumačkoj monodrami predstavljale su vrlo zgodna i duhovita igra (s) predmetima i (kineskim) figuricama iz jaslica te izuzetno duhovito „pohrvaćenje“ slovenskih situacija poput: „… Miroslav Škoro mi je dao da mu diram ravnicu“.

Uz gostujuće predstave kao jake nosive točke, tijelo festivala odlično su popunile izvedbe studenata Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, koje su se kretale od vrlo zgodnih ispitnih produkcija prve i druge godine do završnih projekata treće godine što su svoje prve festivalske korake uspješno testirali na prošlogodišnjem PIF-u. Dodajmo tu i festivalskim publikama nevidljiv dio – radionice za studente koje su ove godine, uz Vidanović, vodili slovenska lutkarska umjetnica Jelena Sitar, cirkuski umjetnik Zoran Vukić i kazališni kritičar Igor Tretinjak.

Zaključno, 12. Lutkokaz potvrdio je da se muke po organizaciji festivala danas itekako isplate jer svaka izvedba uživo djeluje poput melema na ranu, a četiri dana odličnog lutkarskog programa čisti je i nužno potreban lijek za dušu. To su prepoznali i osječki gledatelji koji su ispunili i ovacijama ispratili sve izvedbe.

Tags Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, Gradsko kazalište lutaka Rijeka, Kazalište Moment, Lutkokaz, Lutkovno gledališče Ljubljana, suvremeno lutkarstvo

Intervjui

„U riječkom GKL-u naučila sam se igrati, osjećati i neprestano tražiti u sebi svježinu i kreativnost“

Post author By Igor-Tretinjak
Post date March 18, 2022

Andrea Špindel, foto: Petar Fabijan / GKL Rijeka

Draga Andrejo, otvorimo ovaj razgovor „lokalpatriotski“. U Osijeku si odrasla, na osječkoj akademiji završila glumu i lutkarstvo, a sad nam se nakratko vraćaš kao gošća Lutkokaza. Kako se osjećaš?

Doći u Osijek za mene je uvijek drago i emotivno iskustvo, bilo ono privatno ili profesionalno. Uz taj grad me vežu obitelj, djetinjstvo i rana mladost koju sam provela na Akademiji. Stati na pozornicu Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića je za mene kao ući u vremeplov i vratiti se jedno dvadesetak godina u prošlost. Svaki put kad uđem u tu dvoranu i osjetim njezin specifični miris (za mene svako kazalište ima svoj karakteristični miris), navru mi uspomene i bude mi nekako toplo oko srca.

Kakve uspomene ti navru kad se sjetiš osječke akademije? Što ti je značila dok si bila njen dio, a što sad, s odmakom od nekoliko izuzetno uspješnih profesionalnih godina?

Akademije ću se uvijek sjećati kao jednog izuzetno intenzivnog i turbulentnog razdoblja formiranja vlastite osobnosti. Ona ne samo da me obogatila i utkala mi odličnu bazu glumačkih i lutkarskih tehnika i različitih vještina, već sam na njoj iz godine u godinu odrastala i razvijala se kao mlada osoba. Imala sam sreće da su mi predavali odlični pedagozi i umjetnici za koje smatram da su me usmjerili na pravi put. Tako da, kada pogledam na moju klasu danas, mogu reći da smo fino odgojeni i da svatko od nas radi izuzetne stvari po kazalištima, te da sam sretna i ponosna kako napredujemo.

Na Lutkokaz stižeš s, po mom mišljenju, pravim malim kazališnim biserom za djecu i sve ostale – Avanturama maloga Juju. Kako je bilo raditi na predstavi s redateljicom Renatom Carolom Gaticom i riječkim kolegama?

Renatu smo znali od prije jer smo već skupa radili na pričopredstavi Mala sirena, ona je po meni jako konkretan i jasan redatelj koji točno zna što želi i lako mi je s njom raditi.

Valjalo se dobro izvještiti. Sjećam se kako se Renata na početku proba smijala i govorila: „Da vas vidim, lutkari!“, poglavito kad se probama pridružio koreograf Damian Cortes i kada je trebalo spojiti sviranje, ples i glumu. Međutim, vrlo brzo smo je iznenadili, zainatili se, zaigrali kao djeca, pohvatali konce i napravili super predstavu.

GKL Rijeka, “Avanture maloga Juju”, foto: Petar Fabijan / GKL Rijeka

Što ti je bilo posebno zanimljivo i izazovno u procesu?

Mislim da nam je svima najizazovnije bilo biti okružen tim silnim udaraljkama i suzdržavati se od lupkanja batićima i štapićima u iste dok Renata režira i nije naš red, hahaha.

Znači, nije ni Renati bilo lako. Predstava se velikim dijelom gradi oko tih lupkanja, batićima i štapićima, odnosno oko ritma. Koliko je on bio važan u njenom nastanku? Je li bio u samoj ideji ili je isplivao putem?

S glazbenicom Ivanom Đulom započeli smo s vježbanjem ritmova na različitim perkusijama. Već sam tekst bio je napisan u stihovima, autorska ekipa znala je kako bi predstava trebala izgledati, tako da sve manje više bilo idejno spremno. Budući da smo predstavu započeli raditi prije ljeta, uvježbavali smo samo ritmove i songove, a onda u jesen, kad su nam isti već dobro sjeli, radili smo na koreografiji i mizanscenu. Sve je bilo dosta dobro organizirano, a jedino što u takvoj sigurnoj atmosferi može isplivati za izvođače je opuštena igra i glumačka kreacija.

Odmaknimo se malo od Jujua. Tvoja profesionalna karijera vezana je uz naše (po)najbolje lutkarsko kazalište, GKL Rijeka. Kako si se snašla u Rijeci? Koliko ti je znanje s akademije pomoglo u prvim koracima, a na koji te način rad s odličnim riječkim ansamblom „nadogradio“?

Moram reći da je klik između mene i riječkog ansambla na neki način bio kao ljubav na prvi pogled. Mislim da smo si zaista sjeli na prvu. I to ne samo ansambl, nego čitava ekipa iz kazališta, svi su ljudi pored kojih se jednostavno ne možete ne osjećati opušteno i kao doma. S riječkom ekipom nikad ne fali smijeha, i uvijek su tu za pomoći kad god treba, tako da sam došavši u taj teatar stvarno imala punu podršku svojih kolega. Budući da Akademija nije imala vlastitu scenu, a mi kao studenti nismo baš imali prilike iskusiti profesionalne uvjete rada, s nje sam došla kao studentica dobro potkovana tehničkim znanjem i lutkarskim vještinama. No, za biti glumac, lutkar, umjetnik i izvođač, u punom smislu riječi, ipak se treba imati i dati malo duše i „safta“, te znati to prebaciti preko rampe. To je ono što sam naučila u GKL-u. Igrati se, osjećati, biti otvoren i prisutan, i neprestano kopati po nutarnjim folderima tražeći svježinu za svaku novu ulogu koju igram. I doobro se zabaviti!

Andrea Špindel i David Petrović na probi predstave “Beba Bebač”

I jako dobro si to naučila. Iza sebe imaš veći broj vrlo zapaženih i nagrađivanih uloga, kao u predstavama Pipi Duga Čarapa, gdje si nagrađena za animaciju naslovne junakinje, ili Zamrznute pjesme s kojom si osvojila brdašce nagrada, među kojima i onu za grupnu animaciju. Ove predstave sam istaknuo jer ukazuju na s jedne strane tvoj odličan samostalan rad, s druge timski. Koliko je tebi važno jedno, a koliko drugo, posebice u lutkarstvu? U čemu se bolje osjećaš i što ti je izazovnije – samostalna vladavina i suigra (s) lutkom ili timski ples s i oko lutke?

U lutkarstvu gotovo ništa nije samostalan rad. Lutkarstvo je timski sport, i čak i kada igrate naslovnu ili glavnu ulogu, oko vas, ili pod vašim nogama, čovjek je ili dva, bez kojih vaša uloga ne postoji. A da ni ne spominjem ekipu na cugovima, rekvizitima i ostaloj dodatnoj opremi. Nema dobre uloge bez dobre suigre s partnerom na sceni, kao što nema ni protagonista bez antagonista. Malo banaliziram, naravno, jer postoje različite vrste predstava, ali dosad iz moga iskustva nisam osjetila neku veliku razliku između vođenja glave lutke, nogu i ruku, ili animacije žbuna. Nekad imaš veći zadatak, nekad manji, veću ili manju odgovornost, ali po meni to nije mjerilo vrijednosti. U svakom slučaju partneri i suigrači se moraju međusobno osjećati, povezati, razumjeti i slušati.

A koga najbolje osjećaš od redatelja? Imala si dosad prilike raditi s većim brojem zanimljivih redateljica i redatelja. Koga bi posebno istaknula?

Teško pitanje, jer ih je puno, i svatko je specifičan i kvalitetan na svoj način, pa se bojim da bih nekoga mogla nepravedno izostaviti. No oni koji su na mene ostavili svojevrstan trag su recimo Tamara Kučinović, Renata Carola Gatica, Morana Dolenc, Olja Lozica, Tin Grabnar, Rene Medvešek…

Imam osjećaj da je u hrvatskom lutkarstvu još toliko toga neiskorišteno, no ja sam samo teoretičar, a najlakše je brundati, pardon, teoretizirati u mraku gledališta. Kako ti kao osoba s osvjetljene strane rampe gledaš na domaće lutkarstvo danas? Misliš li da autori i redatelji koriste sve njegove mogućnosti ili?

Mislim da bismo trebali prvo fokus staviti na ono pozitivno i osvijestiti koliko je kvalitetnih projekata hrvatska lutkarska scena iznjedrila unazad samo dvadesetak godina, a poglavito otkad je lutkarske akademije i njezinih učenika. Ništa ne ide brzinom munje, i za svaki razvoj treba vremena, volje, ljubavi i sredstava. Ako ćemo biti realni, samo otkad je Akademije, kvaliteta i raznovrsnost lutkarstva u Hrvatskoj ubrzano su počeli rasti. A niti te Akademije ne bi bilo da prije toga nije bilo truda i zalaganja umjetnika i entuzijasta koji su stvorili plodno tlo za njezin nastanak. Uvijek ima prostora za rast i napredak, i u tome je ljepota. Da smo do sada iskoristili sve mogućnosti, što bismo radili do penzije, hehe? Mene raduje budući razvoj lutkarstva i u njemu vidim sve najpozitivnije beskrajne mogućnosti i prostor kreacije.

Andrea ŠŠpindel i Petra Šarac, foto: Petar Fabijan / GKL Rijeka

Nakon svijetle strane medalje, red je na tamnu. U kojem području vidiš najslabije točke lutkarstva, a u kojem najjače?

Nekako mi se čini da je lutkarstvo još uvijek podosta marginaliziran i inferioran medij, a lutkari skromni i samozatajni radnici u lutkarskim kazalištima ZA DJECU. Oni koji rade nezavisno i samostalno, često, pak, idu koracima (razumljivo) gradskih kazališta, radeći predstave za djecu, jer je to jedan od načina egzistencije. Čini mi se da još uvijek nedostaje hrabrosti, entuzijazma, dovoljno volje i ljubavi da se maknemo s mrtve točke. S obzirom na to u kakvim vremenima živimo, ništa od toga nije čudno ili za osudu, no nužan će biti neki korak s naše strane da bismo pokrenuli promjenu. Zasad svijetlu točku vidim u Akademiji, među mladim ljudima (glumcima/animatorima, redateljima, kazališnim oblikovateljima), u njihovom neiscrpnom radu i trudu sa svojim mentorima i odličnim projektima koji se rade uz određene pomake naprijed. S druge strane, tu su svi oni ljudi po ansamblima koji beskonačno vole svoj posao i daju se bezrezervno da kvaliteta lutkarstva drži ljestvicu visoko.

Pred kraj razgovora stavljam pred tebe virtualnu staklenu kuglu. Pročitaj u njoj budućnost našeg lutkarstva, a onda, ako je potrebno, ispravi je u idealnu budućnost našeg lutkarstva.

Definitivno vidim napredak, puno mladih profesionalaca i inovativnih projekata. Osjećam usitinu da je budućnost lutkarstva svjetla, ali i to da do nekih većih pomaka neće doći preko noći. Jako bih voljela kada se lutkarstvo više ne bi smatralo isključivo medijem za djecu, već kao nešto s puno većim potencijalom i vrijednosti općenito. Taj se problem tiče kako društva u globalu, tako i u najvećoj mjeri samih lutkara, ravnatelja i osnivača/vlasnika kazališta. To je pomalo začaran krug koji je komplicirano prekinut zbog raznih faktora (mentaliteta publike, novaca, nedostatka hrabrosti…), ali ću ja uvijek (možda idealistički) sanjati da je to moguće, uz želju da se u Hrvatskoj konačno shvati da je lutkar jednako važna profesija kao i dramski glumac, da lutkarstvo može biti i za odrasle, i da se više nikada ne dogodi da me (a niti jednog mog kolegu) jedan laik pita: „A ne biste možda radili u PRAVOM kazalištu?“

I na kraju, nakon što si popravila ionako svjetlu budućnost, moje omiljeno pitanje – za nagradu jer si odradila odličan posao u prošlom pitanju Europska unija odlučila ti je dati brdašce novaca da napraviš idealan lutkarski projekt. Što radiš i s kim?

Nisam baš sigurna je li baš brdo novaca potrebno za „idealan“ projekt. Svjedočila sam predivnim predstavama od kamenja, blata, pa čak i praznine. Bitna je ideja i dobri suigrači s kojima si na istoj valnoj duljini. Ako imam vremena (a vrijeme je i novac) igrala bih se, istraživala, eksperimentirala s raznim medijima, tehnologijama i materijalima, sve ono u čemu si u instituciji ograničen. Voljela bih vidjeti što bi kreativno proizašlo iz takvog procesa punog slobode.

I ja bih volio, tako da očekujem pozivnicu! I čekat ću koliko treba. Dotad, uživaj na Lutkokazu!

Tags Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, Andrea Špindel, Gradsko kazalište lutaka Rijeka, lutkarstvo, Lutkokaz

Intervjui

„Iskoraci u nepoznato, začinjeni vjerom u proces, recept su za bolje, ljepše i igrivije kazalište“

Post author By Igor-Tretinjak
Post date March 17, 2022

Petra Šarac u predstavi "Oh la la", foto: GKL Rijeka

Draga Petro, u opisu predstave Oh la la, s kojom dolaziš na Lutkokaz, piše da je igra ključna za razvoj djece, a kazalište lutaka savršeno mjesto za igru. Koliko je igra prisutna i važna u predstavi Oh la la?

Baš kao u životu, i u Oh la la igra je najvažnija! Predstava nema priču, radnju koja se da prepričati, već je sva bazirana na dječjoj igri, i bez te igre koja nam je svima prepoznatljiva (i djeci i nama, velikoj djeci) nema tog ohlala efekta.

Lijepo si to rekla! Ova scenska igra nastala je u koprodukciji GKL-a Rijeka, Kolektiva Ma-Théâ iz Francuske i ljubljanske Dječje kuće umjetnosti. Kako je nastajao taj trostruki proces?

Predstava je nastajala najprije u Ljubljani, gdje se našlo troje glumaca koje nitko nikad ne bi spojio, i jedna atipična redateljica koja je nekom svojom čarolijom spojila nespojivo. Uz nešto istraživanja, puno igranja, a najviše smijeha polako se počeo formirati kostur našeg trojezičnog Oh la la. Plan je bio proces završiti u Rijeci u sklopu programa EPK 2020, no korona situacija… ne moram dalje objašnjavati! Došla je samo redateljica Mateja Bizjak Petit i imala sam taj luksuz da je tri tjedna bila samo moja. Kao i uvijek, negdje dobiješ, negdje izgubiš! Ja sam izgubila priliku raditi s prekrasnim glumcima iz Slovenije i Francuske, ali sam dobila samo svoj Oh la la!

Jesi li ipak uspjela pogledati druge Oh la le? Koliko se razlikuju ili poklapaju vaši pristupi materijalu igre i igri samoj?

Vjerojatno zbog činjenice da je svatko svoju verziju završio samostalno (s redateljicom), mogu slobodno reći da pričamo o tri potpuno različite predstave. Isti tekst, ista ideja, gotovo isti mizanscen, ali tri sasvim različita glumačka doprinosa. Igra jest prepoznatljiva svima, ali iz svakoga izlazi na drukčiji, poseban način, a Benova, Maticeva, i moja scenska igra ni po čemu ne nalikuju jedna drugoj i zato sam s guštom gledala njihove izvedbe (nažalost, zasad samo online).

Riječ je o monodramskoj scenskoj igri. Koliko je teško ili zavodljivo biti sam u susretu s malecnim partnerima u mraku gledališta? Je li ti izazovno voditi te malene gledatelje kroz zajedničko scensko putovanje?

Spoznaja da je riječ o monodrami užasavala me više od ičega u mom dosadašnjem kazališnom radu. Ja sam timski igrač, nisam individualac i volim imati partnera na kojeg se mogu osloniti i zajedno s njim graditi partnersku igru. No, čovjek uči dok je živ pa sam se, zahvaljujući ovom projektu, uvjerila da nije tako strašno biti solo na sceni kad imaš hrpu gladnih dječjih okica u publici, i oni zapravo postaju tvoj partner za igru. Osluškujući ih, gradiš igru zajedno s njima, a tko se bolje zna igrati od djece?!

Predstava je nastala na stihovima napisanim za nju. Koliko se oslanja na riječi, a koliko su riječi tek impuls za scensku igru?

Redateljica je inzistirala na ljepoti riječi (upravo zbog toga što je riječ o poeziji) i na ritmu koji se postiže igrom riječima, ali ni u jednom trenutku sama poezija ne prevagne u odnosu na igru.

Kako djeca, po tvom iskustvu, reagiraju na neverbalnu scensku igru, igru tijelom, lutkom, predmetom, materijalom… komuniciraju li s njom ili ipak traže sigurnost u riječima?

Čini mi se da djeca puno točnije i bolje prepoznaju neverbalnu scensku igru (ukoliko je točna) od odraslih. Odraslima kao da trebaju dodatni alati poput teksta, priče, rekvizita, kostima, kako bi im stvari bile jasne. Imam osjećaj da odrasli nedovoljno vjeruju svojoj intuiciji i da nam je puno teže prepustiti se i samo BITI, bez potrebe za jasno definiranim sadržajem.

Ovo je pravi trenutak da se vratimo na prvo pitanje – misliš li da kazalište lutaka kod nas opravdava ideju savršenog mjesta za igru? Igraju li se naši (odrasli) redatelji, lutkopisci, vizualni i zvučni oblikovatelji, lutkari… u dovoljnoj mjeri na sceni? Koga bi ti potjerala na dodatni tečaj igre?

Ne bih u nikoga upirala prstom, ni u dobrom ni u lošem smislu. Ovaj proces rada mi je najviše pokazao da neprestano moram raditi na samoj sebi u umjetničkom smislu i ne bojati se nepoznatog, a to bih onda preporučila i drugima. Kad sam prvi put dobila tekst u ruke, htjela sam nazvati ravnateljicu i zamoliti je da me makne iz projekta, ali odlučila sam se suočiti sa svojim strahovima… od soliranja na sceni, preko poezije, pa sve do mog najvećeg kazališnog straha, a to je apstrakcija! Suočavanje sa strahovima od nepoznatog donijelo mi je jednu od najdražih predstava, jednu od onih zbog kojih se glumac sjeti zašto je njegov „posao“ najljepši na svijetu, i iskreno vjerujem da su takvi iskoraci u nepoznato, začinjeni vjerom i ljubavlju prema tome što radimo, recept za sve bolju, ljepšu i igriviju kazališnu igru.

Petra Šarac u predstavi “Oh la la”, foto: GKL Rijeka

Nemam puno toga dodati na ovaj odgovor, osim u potpunosti se složiti s tobom, pa polako zatvaram naš razgovor i bacam se na pripreme za Oh la la. I to pitanjem koje visi u zraku od početka – krenula si na svoj profesionalni put na osječkoj akademiji i sad se vraćaš kao nagrađivana glumica i lutkarica, junakinja predstave i zvijezda večeri. Kako se osjećaš?

Uh, najteže pitanje dosad, haha… osjećam se UPLAŠENO kao ni na jednom festivalu! Ponovno stati na daske moje akademije, pred svoje roditelje, profesore, prijatelje, i studente koji vjerojatno najviše očekuju (ne tako davno i ja sam bila taj gladni student prepun kritike) bit će mi možda najveći test u mom dosadašnjem radu! Sretno mi bilo haha!

Ne treba tebi sreća, kad imaš igru! Što bi poručila tim novim, gladnim generacijama studenata? Što je tebi osobno dala osječka akademija?

Moja klasa je bila poznata po izrazu playtime. U prijevodu, sve bismo obaveze odgađali do zadnjeg, čvrsto uvjereni da smo toliko šarmantni i genijalni da uz malo posla možemo postići puno. Imali smo sreću da nam je to često i polazilo za rukom, ali žalim kad pomislim što smo sve tek mogli postići da nismo plejtajmali gotovo svaki put haha… sad bih se rado vratila po neku dodatnu lekciju i na to predivno vrijeme neograničenog istraživanja, tako da, dragi studenti, igrajte se, istražujte, ne bojte se i upijajte!

Sa željom da se tvoje riječi ušuljaju u studentske glave, želim ti još puno igre i učenja, na sceni i oko nje, u Rijeci, Osijeku i dalje.

Tags Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, animacija, Gradsko kazalište lutaka Rijeka, lutkarstvo, Lutkokaz, Petra Šarac

Izdvojeno Vesti

Vodič kroz malen i moćan 12. Lutkokaz

Post author By Igor-Tretinjak
Post date March 16, 2022

LGL, "Temnica", foto: Jaka Varmuž

Od subote 19. ožujka do utorka 22. ožujka u Osijeku će se u organizaciji Akademije za umjetnost i kulturu održati 12. međunarodna revija lutkarstva Lutkokaz koji, usprkos svim izazovima, iz godine u godinu Osječanima i svim zaljubljenicima u lutkarstvo sasvim besplatno nudi jak i aktualan lutkarski program.

Ove godine Lutkokaz ugošćuje jedno od najjačih europskih lutkarskih kazališta Lutkovno gledališče Ljubljana koje svega nekoliko dana nakon svjetske premijere dovodi predstavu Tamnica lutkarskog genijalca Matije Solcea kao i jednu od nositeljica slovenske nezavisne scene Umjetničku organizaciju Moment iz Maribora. S druge strane, domaće snage predstavlja naše ponajbolje lutkarsko kazalište Gradsko kazalište lutaka Rijeka koje će se u Osijeku predstaviti s dvije nagrađivane predstave Oh la la i Avanture maloga Juju, okruglim stolom Gradsko kazalište lutaka Rijeka i suvremeno lutkarstvo i radionicom koju će voditi jedna od naših najboljih lutkarskih tehnologinja Luči Vidanović. Jake osječke snage predstavljat će pažljivo probrani novi projekti studenata Kazališnog odsjeka Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Kako je Lutkokaz spoj umjetničkog i edukativnog, uz Luči Vidanović, radionice za studente održat će cijenjena slovenska lutkarica Jelena Sitar Cvetko, cirkuski umjetnik i osnivač Crvenih nosova Zoran Vukić te lutkarski kritičar Igor Tretinjak.

Odličan program, između ostaloga, osigurao je već drugi akademijin lutkarski projekt Kreativne Europe u posljednjih nekoliko godina EU Contemporary Puppetry Critical Platform, u sklopu kojega će Osijek ugostiti buduće lutkarske kritičare iz Hrvatske i Slovenije.

Plakat 12. Lutkokaza, AUK

U nastavku pogledajte cjeloviti vodič kroz program:

Subota, 19. ožujka

17:00 sati, Tvrđa, rektorat, salon lutaka
AUK: Princeza Ohola
Mentor: izv. prof. ArtD. Hrvoje Seršić, Gordan Marijanović, ass., Zdenka Šustić, demonstratorica
Igraju: Meri Andraković, Laura Kolesarić, Jan Kovačić, Luka Selman, Iva Slavić, Petar Sekelez, Matko Trnačić, Mateja Tustanovski, Jona Zupković
Izrada scenografije: Jona Zupković
Glazbu kreirali: Jan Kovačić, Mateja Tustanovski, Meri Andraković
Glazbu izvode: Jan Kovačić, Mateja Tustanovski, Luka Selman, Laura Kolesarić, Matko Trnačić
O predstavi: Braća Grimm na putu oko svijeta stvaraju još jednu čarobnu priču o jednoj princezi. Naša princeza uživa na dvoru svoga oca sve dok on ne promijeni stvari i uda je za stranca koji u junakinji pronađe dobrotu.
Trajanje: 35 minuta
Dob: 5+
Jezik: hrvatski

18.00 sati, Tvrđa, Rektorat, Salon lutaka – Svečano otvorenje Lutkokaza
Otvorenje izložbe studentskih radova Odsjeka za kreativne tehnologije

19:00 sati, AUK, prostorija 13
Lutkovno gledališće Ljubljana: Tamnica
Dio projekta Kreativne Europe „EU Contemporary Puppetry Critical Platform“
Redatelj: Matija Solce
Dramaturg: Jelena Sitar, Benjamin Zajc
Likovno oblikovanje: Tomáš Žižka, Nerea Cuesta Garcia
Autor glazbe: Matija Solce
Igraju: Asja Kahrimanović Babnik, Gašper Malnar, Miha Arh, Filip Šebšajevič, Tončica Knez, Klemen Kovačič, Tajda Lipicer, Sara Šoukal, Helena Šukljan
O predstavi: Andersen u svojoj mašti animira cvijeće, šalice i kipove, pripisujući im preneseno značenje. Ako cvijet buja, maštovit je. Andersenov svijet je lutkarski svijet. U njemu objekti postaju subjekti koji se susreću s ritmičnim tekstovima, ekspresivnim glazbenim odlomcima i vokalnim frazama, stvarajući odnos minimalizma i kakofonije, smirenosti ceremonije čaja i živahne animacije materijala. U ovoj mračnoj komori predmeti, animatori i gledatelji ostavljaju otiske sjećanja na događaje iz svog grada i iz Andersenovih priča.
Trajanje: 75 minuta
Dob: 16+
Jezik: slovenski

LGL, “Temnica”, foto: Jaka Varmuž

Nedjelja, 20. ožujka

10-13 sati i 14-16 sati – AUK
Radionice

14:00 sati, AUK, prostorija broj 13
GKL Rijeka: OH LA LA
Redateljica i dramaturginja: Mateja Bizjak Petit
Prevoditeljice: Maša Jazbec, Ksenija Mravlja i Mateja Bizjak Petit
Asistent redateljice i dramaturginje: Anže Virant
Likovno oblikovanje: Hervé Tullet
Scenografkinja i autorica lutaka: Véronique Canevet
Skladatelj: Damien Félix
Suradnica za scenski pokret: Barbara Kanjc
Oblikovanje svjetla: Mateja Bizjak Petit i Sanjin Seršić
Igra: Petra Šarac
O predstavi: Oh La La predstava je koja nam omogućava da steknemo dojam „što je na umu” maloj i ono malo starijoj djeci. U svojoj suštini polazi od ideje koja je istovremeno vrlo jednostavna i vrlo složena: sva djeca na svijetu su ista. Unatoč razlikama i kulturama, običajima i jezicima, svima im je zajedničko jedno što ih spaja: igra. Bernard Friot i Hervé Tullet, obojica vrlo poznati umjetnici, zastupaju ideju da je igra ključna za razvoj djece, u čemu je mašta presudan element. A kazalište lutaka savršeno je mjesto za igru! Tulletov koncept Ideal Expo poslužio je kao polazna točka za inscenaciju Friotovih stihova spjevanih baš za ovu predstavu. Oh la la!
Trajanje: 30 minuta
Dob: 3+
Jezik: hrvatski

17:00 sati, AUK, svečana dvorana
Okrugli stol: Gradsko kazalište lutaka Rijeka i suvremeno lutkarstvo
Dio projekta Kreativne Europe „EU Contemporary Puppetry Critical Platform“

18:00 sati, AUK prostorija broj 1
AUK: Razbijeno djetinjstvo
Završni ispit iz lutkarstva treće godine preddiplomskog studija Glume i lutkarstva
Mentorice: izv. prof. ArtD. Maja Lučić, doc. art. Tamara Kučinović
Igraju: Lorenco Tolić, Vanja Čiča, Marijin Kuzmičić i Andrija Krištof
Glazba: Vanja Čiča, Lorenco Tolić, Đorđe Balašević – Samo da rata ne bude
O predstavi: Priča o ratu i strahotama koje sa sobom nosi rađena je prema motivima knjige I mi smo sudionici rata, zbirke dječjih sastavaka, priča, pisama i želja nastalih za vrijeme rata u Slavonskom Brodu. U središtu priče su Karlo i Marija, brat i sestra, koji se nakon više od dvadeset godina, vraćaju u podrum obiteljske kuće gdje su proveli najteže dane ratnog razaranja njihova rodnog grada. U podrumu prepunom uspomena, zajedno se prisjećaju kako ružnih, tako i lijepih trenutaka koji su obilježili njihove mlade živote.
Trajanje: 65 minuta
Dob: 12+
Jezik: hrvatski

19:30 sati, AUK, prostorija 13
GKL Rijeka: OH LA LA

GKL Rijeka, “Oh la la”, foto: GKL Rijeka

Ponedjeljak, 21. ožujka – Svjetski dan lutkarstva

10-13 sati i 15-17 sati – AUK
Radionice

13:30 sati, AUK, prostorija 1
AUK: Selo Ritma i Igra bogova

Selo Ritma
Kolektivna etida 1. godine preddiplomskog studija Glume i Lutkarstva, dijelovi tijela i predmeti
Mentorice: izv. prof. ArtD. Maja Lučić, Tena Milić-Ljubić, ass., Toni Leaković, demonstrator
Igraju: Iva Radić, Ivana Sinovčić, Rafael Anočić, Stjepan Bešlić, Asja Vidović, Lora Kovač, Ana Ilakovac, Matej Žerjav, Filip Tomičić, Tea Mandarić, Ivan Dragičević
O predstavi: Kada kralj umire Selo Ritma izgubi vlastiti ritam. Kako izgleda njihova svakodnevica i kako se nose sa gubitkom kralja?
Trajanje: 20 minuta
Dob: 9-99
Jezik: hrvatski

Igra bogova
Mentorice: izv. prof. ArtD. Maja Lučić, Tena Milić-Ljubić, ass., Toni Leaković, demonstrator
Igraju: Asja Vidović, Rafael Anočić, Stjepan Bešlić, Ivana Sinovčić
Glazba: Bonobo second sun
O predstavi: Stvaranje svijeta kroz oblikovanje aluminijske folije u igri i zabavi.
Trajanje: 20 minuta
Dob: 6+
Jezik: hrvatski

17:30 sati, AUK, prostorija 13
AUK: Lion King
Mentori: izv. prof. ArtD. Hrvoje Seršić, Matea Bublić, ass., doc. art. Veronika Hardy Činčurak
Igraju: Ana Lanšćak, Ana Dora Bajto, Gabriela Redžić, Mathilde Vukosavljević, Domagoj Pintarić, Dorian Vicić i Fran Hercog
Izrada lutaka i scenografije: izv. prof. ArtD. Ria Trdin, Martina Livović, umjetnička suradnica, Aleksandra Vukićević, Ana Lanšćak, Ana Dora Bajto, Gabriela Redžić, Mathilde Vukosavljević, Domagoj Pintarić, Dorian Vicić i Fran Hercog
Glazba: Ana Lanšćak, Ana Dora Bajto, Gabriela Redžić, Mathilde Vukosavljević, Domagoj Pintarić, Dorian Vicić, Fran Hercog, izv. prof. ArtD. Hrvoje Seršić i doc. art. Veronika Hardy Činčurak
O predstavi: Kralj lavova priča je o malom Simbi koji uz pomoć oca, kralja Mufase, spoznaje i nalazi svoje mjesto u velikom krugu života.
Trajanje: 55 minuta
Dob: 5+
Jezik: hrvatski

19:00 sati, Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku
GKL Rijeka: Avanture malog Juju
Redateljica: Renata Carola Gatica
Skladateljica: Ivana Đula
Kreatorica scenografije, objekata i kostima: Alena Pavlović
Suradnik za scenski pokret: Damian Cortes Alberti
Oblikovatelj svjetla: Sanjin Seršić
Igraju: Andrea Špindel, Tilen Kožamelj, Damir Orlić, David Petrović, Zlatko Vicić
O predstavi: Zajedno s glumcima, publika ulazi u svijet mame Kukunke i tate Tarante te maloga Juju koji je velik kao palac, poznaje sve životinje i govori njihove jezike. Mali Juju, kao i svako dijete pa i svatko od nas koji formalno nismo više djeca, gaji neke svoje strahove koji su često i nerealni. Kako se suočiti s njima i pokušati ih prevladati, pitanja su koja će ova vesela i ritmična predstava postaviti i pomoći da odgovor nađe svatko za sebe.
Trajanje: 35 minuta
Dob: 3+
Jezik: hrvatski

GKL Rijeka, “Avanture maloga Juju”, foto: GKL Rijeka

Utorak, 22. ožujka

9-12 sati i 15-17 AUK
Radionice

12:00 sati, AUK, svečana dvorana
Katarina Šestić: Kako biti samostalni umjetnik – predavanje

18:00 sati, AUK, prostorija 1
AUK: Špajza
Mentorice: doc. art. Tamara Kučinović, Ljudmila Fedorova, vrh. umjetnik, izv. prof. Jelena Sitar Cvetko
Igraju: Ivana Vukićević
Likovno oblikovanje: doc. art. Zdenka Lacina Pitlik
O predstavi: Svatko ima svoj način na koji sprema uspomene. Nekih se prisjećamo rado, neke ne volimo dozivati u sjećanje. Nisu sve uspomene jednako sretne, ali sve su jednako važne… Sve moje uspomene žive u teglama… U špajzi…
Trajanje: 30 minuta
Dob: 14+
Jezik: hrvatski

19:00 sati, AUK, prostorija 13
MOMENT, Maribor: Via Matti / Ulica norcev
Redatelj: Zoran Petrovič
Dramaturg: Marek Turošík
Scenografija: David Orešič
Igra: Tilen Kožamelj
O predstavi: Šećući kroz oluju sinaptičkih veza protagonista predstava se bavi našom netolerancijom. Stalno traži ono što nam ide na živce, što nije u redu s tim da se osjećamo onako kako se osjećamo. Riječ je o narodno-političkom komadu u svojoj najčišćoj biti, o hvalospjevu zdravom razumu. Predstava je kolektivno djelo grupe i dio je šireg dvogodišnjeg Unplugged projekta.
Trajanje: 45 minuta
Dob: 13+
Jezik: slovenski

Moment, “Via Matti / Ulica Norcev”, foto: Andrej Firm

Tags Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, Gradsko kazalište lutaka Rijeka, Kazalište Moment, lutkarstvo, Lutkokaz, Lutkovno gledališče Ljubljana, Matija Solce

Intervjui

„Odlučile smo nuditi posao drugima, a ne čekati da nas netko angažira“

Post author By Igor-Tretinjak
Post date January 10, 2022

Josipa Oršolić i Katarina Šestić, foto: Marcel PavlovićJosipa Oršolić i Katarina Šestić

Drage cure, krajem prošle godine osnovale ste prvu umjetničku organizaciju za izvedbene umjetnosti u Županji – Kazališnu družinu Iglu i odigrale prvu premijeru. Možete li mi nešto reći o prvoj predstavi i motivima za osnivanje Iglua?

Katarina Šestić: Prva predstava naše kazališne družine je dječja božićna predstava pod nazivom Oprosti za Božić. O osnivanju umjetničke organizacije već jako dugo razmišljamo i moramo priznati da u prvim maštanjima, dok smo još bile studentice, nismo zamišljale otvoriti umjetničku organizaciju božićnom predstavom, no trudimo se osluškivati što se događa oko nas i koje prilike nam se otvaraju, tako da smo sukladno s tim baš sada osjetile da je pravi trenutak za otvaranje umjetničke organizacije.

Josipa Oršolić: S obzirom da većina kazališta u ovom zimskom periodu priprema za božićnu predstavu, i nama je to bilo najlogičnije rješenje. U taj proces ušle smo u koprodukciji s Gradskim kazalištem Joza Ivakić iz Vinkovaca. Nama je trebala tehnička podrška jer smo tek otvorile organizaciju i nemamo adekvatnu opremu, kostime i scenografiju, dok je vinkovačkom kazalištu nedostajalo vremena i glumaca jer su istodobno radili na predstavi Tena. Samim time kockice su se posložile i hrabro smo krenule u to. Doduše, sada nas malo muče novonastale mjere i cjelokupna situacija s pandemijom, ali nastojimo ostati optimistične.

Kad smo kod pandemije, kako ste se odlučile na ovaj hrabar i izuzetno pohvalan potez osnivanja kazališne družine u ova turbulentna vremena?

Katarina Šestić: Mislim da nam je ova situacija s pandemijom zapravo dala vjetar u leđa. Ruku na srce, situacija i prije nje nije bila bajna što se tiče poslovnih prilika. Naše tržište je premalo i nemamo dovoljan broj otvorenih audicija za sve mlade glumce koji dolaze, ali i Josipa i ja nismo osobe koje lako odustaju. U okolnostima koje su nas snašle odlučile smo da nemamo što čekati i da želimo biti te koje će nuditi drugima posao, a ne sjediti i čekati da nas netko angažira. Mene je osobno dodatno ohrabrio odličan prolazak mojih projekata na natječajima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske te sam shvatila da je to još jedan način kojim mogu osigurati vlastitu egzistenciju i to poprilično dobro jer radim ono što želim, s kim želim i koliko želim. Otvaranjem umjetničke organizacije možemo se prijavljivati na veće projekte, pa jednog dana i na EU projekte.

Josipa Oršolić: Da, ja se sad specijaliziram za projektnog menadžera za EU fondove. Istraživanjem sam shvatila da ima puno potencijala za prijave na projekte koje financira Europska unija. Trenutno sam u procesu osmišljavanja jednog – pa ćemo vidjeti!

Dakle, sljedeći intervju napravit ćemo kad vam prođe vaš prvi europski projekt. Nadam se što skorije! Katarino, ranije si mi rekla da ćete se prvenstveno obraćati djeci i mladima, što činite i ovom prvom predstavom. Je li ta publika od starta bila na stolu ili ste usput stigle do nje? Kako ćete pristupiti mladim Županjcima i Slavoncima koji nemaju puno prilike gledati predstave u svom gradu (a vjerujem da ima djece koja nikad nisu bila u kazalištu)?

Katarina Šestić: Prvotna ideja (još od studentskih dana) bila je da privučemo mlade u kazalište. Polazili smo od srednjoškolaca nadalje, međutim, vremenom i iskustvom koje smo stekle nakon Akademije, shvatile smo da su djeca idealna publika i da od najranije dobi trebaju krenuti kako bi stvorila naviku posjećivanja kazališta i ostalih kulturnih manifestacija.

Josipa Oršolić: Zadnje dvije godine radimo na stvaranju angažirane publike. 2020. godine zajedno smo vodile ljetnu radionicu u Županji, Drenovcima i Orašju, gdje smo se počele upoznavati s našom budućom publikom. Radionica je bila za mlade od 14 do 30 godina, a ove je godine Katarina nastavila u tom smjeru.

Katarina Šestić: Tako je. Samo što su ovogodišnje radionice bile za mlađi uzrast – od 1. do 8. razreda osnovne škole. Održala sam radionice u Županji, Vinkovcima, Đakovu i Iloku i odaziv je bio ogroman. U većini gradova morala sam držati po dvije radionice i dalje se tražilo mjesto više. Od prvog mjeseca krećem u realizaciju radionica koje su odobrene od Ministarstva kulture i medija RH i na takav način se nadam i vjerujem da ćemo uspjeti privući publiku u naše kazalište.

Josipa Oršolić i Katarina Šestić, foto: Marcel Pavlović

Kad ih privučete, što će ih dočekati? Imate li već ideju repertoara? Što će biti vaša nit vodilja?

Josipa Oršolić: Imamo, ali je ne bi sada iznosili detaljno jer je podložna promjenama. Cilj je za početak minimalno producirati jednu dječju predstavu godišnje i ljetne radionice, ali mi se nadamo da ćemo moći i više od toga, sve je ovisno o našem slobodnom vremenu i naravno kapitalu.

Kazalište je, između ostaloga, i prostor beskrajne mašte, zato sad vi malko maštajte. Kako biste oblikovale svoju idealnu sezonu da ne morate razmišljati o novcima i ostalim nimalo umjetničkim, no itekako egzistencijalnim pitanjima?

Katarina Šestić: Kada bih imala dovoljno novaca, uopće ne bih razmišljala o cijeloj sezoni nego o jednom velikom projektu s puno glumaca, glazbenika i plesača. Brodvejski mjuzikl. To nam je san. Možda ga jednog dana i ostvarimo. Tko zna. Treba sanjati!

Josipa Oršolić: Da, da i da!

Bez velikih snova nema ni velikih projekata, zato, puj puj puj! Završile ste glumu i lutkarstvo na osječkoj akademiji. Hoćete li spajati ta dva izraza u svojim predstavama i što skorijim brodvejskim mjuziklima?

Josipa Oršolić: Apsolutno. Evo i prva naša predstava je kombinacija glume i lutkarstva. I nevjerojatno je koliko je lutkarstvo još uvijek neotkrivena grana umjetnosti. Mi, osječki glumci-lutkari, svoje znanje i vještine moramo iskoristiti.

Katarina Šestić: Dok sam studirala lutkarstvo, nisam bila svjesna u kolikoj smo prednosti zbog toga, ali sada to sve više uviđam. Pokušat ćemo prenijeti ljudima svoju ljubav prema lutkarstvu da i oni shvate koliko je ono čarobno – kako za djecu tako i za odrasle.

Kao zaljubljeniku u lutkarstvo, jako mi je drago zbog toga! I slažem se da je lutkarstvo kod nas vreća puna neotkrivenih darova, stoga navalite! Hoćete li u budućim projektima preuzimati ulogu redateljica ili ćete taj dio prepuštati gostujućim redateljima? Imate li nekoga u vidu?

Katarina Šestić: S obzirom da smo krenule od nule u svakom smislu, za ovaj prvi projekt morale smo preuzeti ulogu i redatelja, pisca, dramaturga, marketing menadžera, tehničara i svega što već jedna umjetnička organizacija i kazališna predstava zahtjeva, ali čim malo stanemo na noge planiramo pozivati vanjske suradnike i neizmjerno se radujemo tome.

Josipa Oršolić: To će ovisiti o projektu kojeg budemo radile. Zasigurno ćemo, s vremenom, dovesti gostujućeg redatelja/redateljicu. Prvi u vidu nam je mladi redatelj Vanja Jovanović, naš dugogodišnji prijatelj i kolega.

Josipa Oršolić i Katarina Šestić, foto: Marcel Pavlović

Odličan plan! Gdje ćete igrati predstave? Imate li riješen kazališni prostor?

Katarina Šestić: Proces stvaranja naše božićne predstave, kao i sama premijera, odvijao se u Kinu Mladost Županja. To je gradski prostor koji nam je Grad Županja dao širom otvorenih ruku i na tome smo im jako zahvalne. Vjerujemo da možemo na taj prostor računati i za buduće projekte s obzirom na lijepu podršku koju smo dobile od Grada, ali mi u Županji ne možemo održati deset izvedbi jedne predstave jer nema toliko publike.

Josipa Oršolić: Zbog toga je naša Kazališna družina Iglu ujedno i putujuća družina koja će igrati u raznim domovima kulture, školama, vrtićima i slično. Želimo da manje sredine dobiju priliku pogledati predstavu, da se predstava odigra u njihovim mjestima. Inače, ja dolazim iz BiH, selo Tolisa u općini Orašje. I općina i moje selo su nas podržali i od srca im hvala na tome. Gostovat ćemo s našom predstavom i tamo. Djeca tog kraja nemaju priliku pogledati predstavu. Jednostavno nedostaje kazališnog sadržaja za djecu. Tu i tamo se odigra predstava za odrasle, ali za djecu slabo i nastojat ću utjecati na to počevši s našom kazališnom družinom.

Znači odmah međunarodna gostovanja! Bravo! Vjerujete li da se možete nametnuti prvenstveno svojoj matičnoj Županji, uvući se u srca male županjske djece koja još uvijek nemaju naviku odlaska u kazalište i stvoriti stalni i redovni repertoar?

Katarina Šestić: Mi smo tu da vrijedno i predano radimo, prenosimo svoju ljubav prema kazalištu, radu s djecom i radu u umjetnosti općenito, a vjerujem da se svaki predan rad kad-tad prepozna i nagradi.

Josipa Oršolić: Važno je, po meni, da u županjskom kraju postoji profesionalna organizacija koja s vremenom može izbaciti profesionalnu produkciju. Za početak to može biti jedna predstava godišnje. S vremenom će Županjci steći još veću naviku gledanja predstava i odlaska u kazalište.

Hvala vam puno na razgovoru i želim vam stalni repertoar, puna gledališta, brdašca gostovanja, pokoji europski projekt i veliki brodvejski mjuzikl za peti rođendan!

Tags Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, Josipa Oršolić, Katarina Šestić, Kazališna družina Iglu

Kritika

Bol razbijenog djetinjstva

Post author By Igor-Tretinjak
Post date December 3, 2021

"Razbijeno djetinjstvo", foto: Kristijan Cimer

Svaki rat vuče za sobom brojne istine. U sjeni one službene pobjedničke, jer pobjednici pišu povijest, stoji gubitnička, a tu su negdje i naša, vaša i njihova, odrasla i, rijetko spominjana, no nama trenutno najzanimljivija – dječja. Rijetko tko se sjeti da su i djeca bila sudionici rata i kakve je posljedice rat ostavio na njih, počesto i mnogo teže nego na odrasle. Nešto više o tome kako je rat izgledao u očima djece možemo vidjeti u predstavi Razbijeno djetinjstvo autora i izvođača Vanje Čiče i Lorenca Tolića. Predstava progovara o ratu kroz istinite ispovijesti djece, sada odraslih ljudi, koji su proživjeli teror i neizvjesnost ratnih dana.

Predstava Razbijeno djetinjstvo izvedena je uživo na 54. PIF-u 19. rujna u poprilično intimnom okruženju, u maloj prostoriji sa svega 20-ak gledatelja. Mislim da je to dodatno pridonijelo teškoj, ali usamljenoj atmosferi koja je prevladavala kroz predstavu. U središtu su likovi Karlo i Marija, koje uglavnom utjelovljuju Lorenco i Vanja. Povremeno likovi postaju plišanci preko kojih izvođači lakše dočaravaju posebno teške i dojmljive scene. Uz to, u predstavi se pojavljuju i animacija materijala, odnosno dijelova odjeće koji predstavljaju sporedne likove te kazalište sjena i animacija dijelova tijela u svima nam poznatim oblicima zeca, psa i ptica. Za animaciju se, naravno, koriste dječji rekviziti koji su ujedno u funkciji prikaza jasnog oblika posttraumatskog stresa.

Iako su odrasli ljudi, Karlo i Marija su zapeli u vremenu rata, što su izvođači jasno upisali u reakcijama likova na zvukove koji ih podsjećaju na to doba – od zvuka sirene do radijskog šuma koji su gradacijom na scenu i u gledalište unijeli jak nemir i nelagodu, koja se još ostatkom priče, gdje Karlo i Marija (sada plišanci) odigravaju scenu sa početka rata, dodatno pojačava. Plišanci su u ovoj sceni dobro poslužili jer su mekani i pokret je lakše prodirao kroz njih. Doduše udarci glavom o zid nisu se jako čuli, ali vizualno je to bilo dovoljno. Najzanimljiviji trenutak u toj sceni bio je kada je Tolić počeo vaditi vatelin iz plišanca, što je dovelo do toga da se Karlo doslovno „trgao“ od tuge.

https://www.youtube.com/watch?v=DimGYhN2MRc

Zvuk metaka također je dopirao iz radija. Taj zvuk je pokrenuo novi val sjećanja, ovaj put animiran odjećom. Svaki komad odjeće predstavljao je drugu osobu koja je pala pred Marijinim očima. Odjeća je bila odličan medij i rješenje zbog lakoće pokreta i brzog padanja. Čiča je vješto animirala odjeću te se i karakter lika mogao osjetiti kroz sam pokret, što mi je bilo jako interesantno i zanimljivo. Još jedan posebno uočljiv trenutak bila je svađa između Karla i majke koji su se gledali u oči uz osjetnu napetost – bombe padaju, kava teče, ali majka je u potpunosti slomljena, tek ljuska osobe iz koje ne izlazi niti jedna suza. No zato je cijela scena zapravo plakala za nju. Tu su u pomoć priskočili skriveni glumci koji su lagano pokretali i rušili predmete napunjene s vodom. U tom trenutku, budući da nisam gledala popis izvođača, nisam ni znala da netko drugi pokreće scenografiju, već sam se čudila kako su se odjednom vrčevi prevrnuli. Bio je to iznenađujući trenutak jake poruke – sve je plakalo osim osobe slomljene tugom. U tom trenutku sam i ja zaplakala, nekako sam imala pred očima lice svoje majke kako plače, i zamislila sam i sebe u toj situaciji, tu bol i prestrašenost i suze su same potekle.

Svjetlo i glazba igrali su važnu ulogu jer su naglašavali promjene iz sadašnjosti u prošlost i nazad, te su davali i poseban ugođaj nelagode, tuge, značajnosti. Doduše nakon silnih pohvala, stiže i mala kritika. Naime, tijekom predstave bilo je trenutaka kada je tekst bio redundantan, nije imao funkciju jer smo radnju mogli iščitati iz glumaca. Tekst u tim trenucima nije naglasio radnju, nego je djelovao poput pomalo suvišnog pripovijedanja. Osim toga emocije i ekspresije glumaca bile su odlične i hvale vrijedne. Zaista se mogla vidjeti bol na njihovim licima i djelovali su kao da su prošli kroz to što su glumili.

Sve u svemu, predstava Razbijeno djetinjstvo srcedrapajuća je i bolna, ali vješto izvedena, s ponekim zamjerkama, no ne presudnim. Vidjeli smo djelić onoga kako je rat djelovao na djecu stvorivši im psihološke utege nimalo lake za nositi (se) kroz život. Zanima me kako je sada tim ljudima, kakav život vode, jesu li ostali ili su otišli iz ovih krajeva, mogu li se prisjetiti tih trenutaka bez previše boli ili je i dalje svaki put kao da su opet tamo, skriveni u podrumu i u tami. Nadam se da ih tama više ne skriva i da su zatvorili ta vrata podruma za sobom poput Karla i Marije.

Tags 54. Međunarodni festival kazališta lutaka PIF, Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, kazališna kritika, Lorenco Tolić, lutkarska kritika, Razbijeno djetinjstvo, Vanja Čiča

Izdvojeno Vesti

Odlično društvo na tronu 54. PIF-a

Post author By Igor-Tretinjak
Post date September 24, 2021

"Kronopatuljci", foto: pif.hr

Dječji žiri u sastavu Leonarda Iva Dozan, Mia Dozan i Marko Laštro jednoglasno je donio odluku da se najboljom proglasi predstava AKO ME NE BUDE u izvedbi Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Republika Hrvatska

Stručni žiri u sastavu Katarina Kolega, Saša Latinović i Olga Vujović donio je na sastanku 23. 9. 2021. slijedeće odluke:

NAGRADE

LAZAR NOVKOV – za glazbu i dizajn zvuka u predstavi KRONOPATULJCI, u izvedbi Kazališta lutaka Bratislava, Slovačka Republika;
MAJA LUČIĆ – za scenografiju i vizualni identitet predstave AKO ME NE BUDE, u izvedbi Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Republika Hrvatska;
3. MAJA LUČIĆ, TAMARA KUČINOVIĆ i TONI LEAKOVIĆ za izradu lutaka u predstavi AKO ME NE BUDE, Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Republika Hrvatska
Ansambl predstave KRONOPATULJCI Kazališta lutaka Bratislava, Slovačka Republika – za dinamičnu, duhovitu i preciznu animaciju te usklađenu i prožimajuću skupnu izvedbu;
UROŠ KAURIN – za uvjerljivu i energičnu glumačku i animacijsku izvedbu u predstavi CAREVO NOVO RUHO, Kazališta lutaka Maribor, Republika Slovenija;
TILEN KOŽAMELJ – za uvjerljivu i energičnu glumačku i animacijsku izvedbu u predstavi CAREVO NOVO RUHO, Kazališta lutaka Maribor, Republika Slovenija
TONI LEAKOVIĆ – za ulogu Mede, suptilnu i preciznu karakterizaciju lika sa snažnom emocijom u predstavi AKO ME NE BUDE, Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Republika Hrvatska;
ANDRIJA KRIŠTOF – za ulogu Ježa, suptilnu i preciznu karakterizaciju lika sa snažnom emocijom u predstavi AKO ME NE BUDE, Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Republika Hrvatska;
JAN POPELA – za duhovitu i dinamičnu animaciju Zle vile u predstavi TRNORUŽICA, KAZALIŠTA DRAK i Međunarodnog instituta figurativnog kazališta, Češka Republika
JAKUB MAKSYMOV – za režiju predstave KRONOPATULJCI, u izvedbi Kazališta lutaka Bratislava, Slovačka Republika;

NAGRADA “TIBOR SEKELJ” za predstavu s najhumanijom porukom dodjeljuje se KAZALIŠTU LUTAKA LJUBLJANA, Republika Slovenija, za predstavu NEBO IZNAD NAS.

GLAVNA NAGRADA “Milan Čečuk” za najbolju predstavu u cjelini dodjeljuje se KAZALIŠTU LUTAKA BRATISLAVA, Slovačka Republika, za predstavu KRONOPATULJCI.

Tags 54. Međunarodni festival kazališta lutaka PIF, Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, Gradsko kazalište lutaka Rijeka, KAzalište Drak, Lutkovno gledališče Ljubljana, Lutkovno gledališče Maribor

Intervjui Vesti

LIVIJA KROFLIN: „Ima nas još koji vjerujemo u snagu lutke!“

Post author By Igor-Tretinjak
Post date September 15, 2021

Livija Kroflin, foto: Privatni album

Draga Livijo, uz PIF si vezana već više od tri desetljeća. U to vrijeme mijenjala si funkcije, no ljubav prema festivalu je bila trajna. Kakav je bio PIF kad si stigla? Možeš li istaknuti njegove zlatne godine?

Na PIF se često gleda kao na skromni mali festivalić koji je počeo ni od čega i živio od entuzijazma svojih organizatora, kojima ionako nije bilo toliko stalo do lutkarstva koliko do esperanta. Da, točno je da je PIF počeo ni od čega, točno je da je godinama živio od entuzijazma, točno je da su ga organizirali esperantisti, ali točno je i to da su PIF od samih početaka usmjeravali najveći lutkarski stručnjaci: već od prvoga PIF-a dr. Jan Malík, odmah nakon prvoga PIF-a aktivno se uključio Milan Čečuk, od simpozija na 6. PIF-u dr. Henryk Jurkowski, kasnije Edi Majaron, Borislav Mrkšić, Dalibor Foretić, Kosovka Kužat-Spaić, Zvonko Festini i drugi. Organizatori su odmah od početka pokazali ozbiljnu ambiciju te su, riječima tadašnjeg direktora Zlatka Tišljara, imali viziju da PIF „s vremenom postane jedan od najrenomiranijih lutkarskih festivala u svijetu“. Već su na prvome festivalu uključili svjetsku UNIMA-u i organizirali simpozij! Dakle, bili su svjesni da postoji svjetska lutkarska udruga! Još su se godinama organizirali simpoziji. Danas toga više nema.

PIF je postajao sve veći, sve snažniji, sve važniji. Ja sam došla na njegov dvadeseti rođendan, bio je mladić u naponu snage a i dalje se razvijao. Grad Zagreb smatrao ga je važnom kulturnom manifestacijom. Nikada nije bio osobito bogat, ali uspijevali smo dobiti važna kazališta i ponajbolje predstave. Rekordan broj sudionika zabilježili su 22. i 30. PIF – na svakom je sudjelovalo po dvadeset i pet kazališta. Uz razne popratne programe. Jubilarni 30. PIF pokazao je dvadeset i sedam predstava i trajao najduže od svih PIF-ova u povijesti: čak devet dana.

Tijekom godina na PIF-u su gostovala gotovo sva najznačajnija europska kazališta 20. i 21. stoljeća, uz neka gostovanja s drugih kontinenata. Također su se predstavili najznačajniji lutkarski umjetnici: redatelji, animatori, likovnjaci.

Možeš li istaknuti neka imena koja su bila na PIF-u, a čija će zvučnost i veličina još dugo odzvanjati u uhu svakog pravog lutkara i kazalištaraca?

To je uvijek nezahvalno, jer tko bi se svih sjetio! Ali evo. Sudjelovali su: Wrocławsko kazalište lutaka, DRAK, Naivno kazalište Liberec, Alfa, Buchty a Loutky, islandski Leikbrúðuland, slovenski Konj, gledališče figur, Družina Jordi Bertran, Stuffed Puppet Theatre (s genijalnim Nevilleom Tranterom), Državno akademsko centralno kazalište lutaka „Sergej Obrazcov“, Vijetnamsko narodno lutkarsko kazalište (sa svojim lutkama na vodi), a od solista Yves Joly, Albrecht Roser, Percy Press Junior, Henrik Kemény, Claudio Cinelli, Salvatore Gatto, Gaspare Nasuto, Mima i Bane Janković. Gledali smo predstave zaista velikih lutkarskih redatelja: Wiesława Hejna, Josefa Krofte, Slavča Malenova, Olega Žjugžde, Aljakseja Ljеljauskog, Atanasa Ilkova, Nikoline Georgieve, Cristiana Pepina, Marije Signorelli, Fabrizia Montecchija, Jože Pengova, Edija Majarona, a tu su bili i naši Davor Mladinov, Borislav Mrkšić, Kosovka Kužat-Spaić, Zvonko Festini, Luko Paljetak… Svoje su umijeće kreacije i tehnologije lutaka pokazali čuveni Adam Kilian, Petr Matásek, Ivan Conev, Jadwiga Mydlarska-Kowal, Eva Farkašová, Maja Petrova i naši Berislav Deželić, Branko Stojaković, Zlatko Bourek. Kad sam pisala doktorat, shvatila sam da se povijest europskoga lutkarstva može kroz PIF čitati i učiti kao iz udžbenika! Žao mi je što se ta naša prekrasna, ali prolazna umjetnost ne može sačuvati i pokazati novim generacijama koje dolaze, a nisu imale sreću vidjeti sve te divote.

Livija Kroflin na promociji knjige “Estetika PIF-a”, foto, Ivan Špoljarec

Što bi istaknula važnim podalje samih lutkarskih imena?

Kao svoj veliki uspjeh vidim jedno organizacijsko, a ne umjetničko pitanje. Naime, kad sam došla, Savjet PIF-a bio je sačinjen po delegatskom načelu. Ja sam se založila za to da u Savjetu budu znalci, a ne birokrati. To se i dogodilo nakon 25. PIF-a. Kako je to uspjelo, zapravo ne znam, ali uspjelo je. Nije dugo trajalo. Da, trajalo jest godinama, ali onda su se opet pojavile ljudske taštine i razne računice, pa smo opet došli na delegiranje raznih ljudi u Savjet PIF-a, ljudi koji veze s lutkarstvom nemaju.

Ponosna sam što smo pokrenuli predstavljanje lutkarskih škola, pa smo tako predstavili Državnu visoku lutkarsku školu (ESNAM) iz Charleville-Mézièresa (nakon toga je predstavljanja tada još vrlo mlada Morana Dolenc odlučila otići učiti lutkarstvo upravo u tu školu), Školu vizualnoga kazališta iz Jeruzalema, akademije iz Praga (DAMU), Sofije (NATFIZ), Varšave (Odsjek za lutkarsku umjetnost u Białystoku), Krakova (Lutkarski odsjek u Wrocławu), Budimpešte, Minska, Bratislave i Sankt Peterburga. PIF je glavni krivac što danas imamo prvu, i dosad jedinu, diplomiranu lutkarsku redateljicu u Hrvatskoj. Naime, kad je Zlatko Sviben, tada voditelj Odsjeka za kazališnu umjetnost na akademiji u Osijeku, vidio njihovo predstavljanje i upoznao se s dekanom, prof. Nikolajem Naumovim, pozvao ga je da predaje na osječkoj akademiji. Tu je Naumov uočio Tamaru Kučinović, koja svoj redateljski nerv očito ni kao studentica nije mogla sakriti, i pozvao je da po završetku studija glume i lutkarstva dođe u njegovu klasu studenata lutkarske režije. Ostalo je povijest…

Bili smo jako ponosni kad smo mogli pokazati i svoga „konja za trku“: studenti prve generacije studija glume i lutkarstva predstavili su se s lutkarskim programom već na 38. PIF-u i ponovno, ambicioznije, na jubilarnom 40. PIF-u.

Pokrenuli smo i izdavačku djelatnost. Tadašnji direktor Zlatko Tišljar uvijek je bio čovjek od akcije i volio je uvoditi novosti i provoditi nove ideje. Odmah je ponudio da će moj magisterij izdati kao knjigu. Tako je izdana Zagrebačka zemlja Lutkanija. Nakon toga pokrenuli smo biblioteku Lutkanija, zatim i Veliku Lutkaniju, u kojima smo objavili Jurkowskoga, Mrkšića, Paljetka i niz knjiga o izradi lutaka i zbirki lutkarskih igrokaza.

Ima još nešto čega se rado sjećam iz toga vremena, a čega nije bilo ni prije ni poslije: izleta za sudionike PIF-a. Nije umjetnička kategorija, ali je silno važno za festivalsku atmosferu. To sam mogla provesti zato što sam u to vrijeme bila i ravnateljica Međunarodnog centra.

Inače, ja sam na PIF došla kao „šljaker“, kao organizator, ali me lutkarstvo zanimalo, pa sam i o svom trošku (tek se kasnije to promijenilo) posjećivala druge lutkarske festivale. Izvijestila bih kad god bih vidjela zanimljivu predstavu i moji su se prijedlozi uvažavali. Tek sam nakon 30. PIF-a, dakle nakon deset godina, postala urednica programa odnosno umjetnička voditeljica PIF-a. Nije mi to palo s neba.

Nakon ove silno bogate šetnje poviješću PIF-a koji je bio puno više od skupa predstava, kako bi definirala PIF, ali i ostale festivale, danas?

Nemam definiciju. Vode se razgovori o festivalima, koliko su se promijenili i imaju li oni danas uopće smisla. Vahid Duraković, na primjer, koji je nekoliko godina vodio, nakon rata ponovno pokrenut, festival u Bugojnu, napisao je i znanstveni rad koji je nazvao „Festival – roba ili znanstveno-estetski laboratorij“. Ono što su nekad bili „znanstveno-estetski laboratoriji“, danas sve više postaje roba, mora se umotati u šareni papir da bi se dobro prodalo i da bi se zaradilo. Naravno da se na PIF-u ne može zaraditi, pa zato ne bih dalje o bolnoj temi.

Ali ja i dalje vjerujem u festivale, na njima se stvara neka posebna energija zbog koje svašta možete, barem dok festival traje. Mnogo se toga vidi, mnogo se sazna, mnogo se nauči, a druženje s kolegama, istomišljenicima i istozaljubljenicima nezamjenjivo je, kako nam je, uostalom, još zornije pokazala izolacija zbog korone.

Livija Kroflin, foto: Privatni album

Tvoj druženje i odnos prema lutkarstvu razvija se usporedo s druženjem s PIF-om. Koliko su na tvoje poglede i razmišljanja utjecale tisuće predstava koje si pogledala, što uživo, što preko snimaka, selektirajući program?

PIF je bio moja najveća lutkarska škola. Rekla sam već da sam se s lutkarstvom upoznala u ZKL-u, koje je tada bilo dobro, ozbiljno i promišljeno kazalište, ali ipak je to bio samo jedan pogled na lutkarstvo. PIF mi je otvorio nevjerojatne vidike. Samo u Zagrebu vidjela sam predstave iz pedesetak zemalja s doslovce svih kontinenata (osim, naravno, Antarktike, ali ne bih se začudila da se i tamo, među pingvinima, nađu nekakve lutke!). Zahvaljujući PIF-u, a zatim i UNIMA-i, putovala sam i u druge zemlje, pa tamo na festivalima vidjela još više raznih kazališta, a nagledala sam se i cijelog mnoštva snimaka. Uvijek se sjetim Edija Majarona, koji je volio naglašavati: „PIF je nama lutkarima škola“. Karakteristično je što je to govorio čovjek koji je već silno mnogo znao o lutkarstvu, koji je i sam putovao po svijetu, gledao i čitao. (Oni koji ništa nisu znali, nisu shvatili niti da bi na PIF-u mogli nešto naučiti.) Dugo, dugo nije u cijeloj tadašnjoj državi, Jugoslaviji, bilo nikakvog studija lutkarstva, sve dok se taj nije pojavio u Osijeku 2004. godine.

Kako bi, nakon tih tisuća i tisuća odgledanih predstava, definirala svoj idealni lutkarski izraz? Što treba imati predstava koja se najviše približava tvojim lutkarskim idealima? Koja se predstava, lutkar ili kazalište najviše primaknula tom izrazu?

Morat ću o tome razmišljati kako bih bila spremna za neke buduće intervjue. Moji su odgovori mucavi i nemušti, to je prevelika tema. Jednostavno ne znam odgovor. Da pokušam. U lutkarskoj predstavi glavna mora biti lutka, zapravo animacija. Lutka može biti bilo kakav predmet, može biti samo znak, lutka čak ne mora biti izravno animirana, može biti animirana akcijom i energijom glumaca koji igraju oko nje, može cijeli prostor biti animiran, ali lutka ne smije biti svedena na rekvizit, ne smije biti manje vrijedna, ne smije pokazivati svoju nemoć pred „svemogućim“ glumcem. To rade nevješti lutkari koji i nisu lutkari, koji ne vjeruju u lutku, koji lutku niti poznaju, niti vole, niti je proučavaju, niti se njome bave.

Naravno, kao i svaka predstava, mora me se ticati, mora prvenstveno pobuditi moje emocije. Sve to imaju (imale su) predstave Josefa Krofte, Wiesława Hejna, Nevillea Trantera… da ih opet ne nabrajam, a u posljednje vrijeme i, srećom, tu „iza ugla“, predstave Tamare Kučinović, a čini se da su na vidiku još neki novi lutkarski redatelji. Jedva čekam!

Tags 54. Međunarodni festival kazališta lutaka PIF, Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, animacija, Livija Kroflin, lutkarstvo